9. LR - Dodir

[Ire]

MILES

Masa je doslovce podivljala kad se Ho Tung popeo na pozornicu. Odjeknuli su poklici iz desetina tisu?a glasova, skandiranje ?Ho Tung! Ho Tung!? kao da je sam Bog sišao tu na Zemlju. Za ove ljude Ho Tung je bio i više od boga. Kao predsjednik Shangai Co, jedne od najve?ih svjetskih korporacija uspijevao je svoju kompaniju zadržati u profitu što je rastao iz godine u godinu a pri tom i milijunima radnika diljem svijeta osigurati koliko-toliko dobar život, postaviti standard kojeg su i ostale korporacije morale slijediti.
Sve dok im nije dosadilo.
Onda su unajmili mene.
Kretao sam se sa masom, klicao kad i oni. Glasnice su mi gorile od neprestanog vikanja. Svjetina se oko mene tiskala bude?i taj neprijatni osje?aj klaustrofobije, njihov smrad i sva ta vru?ina...Na trenutke je bilo gotovo nepodnošljivo, ali sve je to dio posla. Bio sam u masi i morao sam se stopiti sa njom. Samo sam tako mogao neopaženo pri?i pozornici, samo sam tako mogao u?initi ono zbog ?ega sam došao.
Stvarno je teško biti profesionalac u današnje vrijeme. Me?u mo?nicima je vladala takva fobija od atentata da su se non-stop okruživali vojskom pla?enika sa dozvolom za ubijanje, spremnih da po?nu bezobzirno pucati i na najmanji znak opasnosti. Senzori su mogli otkriti energetski trag oružja u pre?niku od nekoliko km, ?ine?i ih prakti?no neupotrebljivim, a povrh svega, tu su i ?pametna? zaštitna polja, ure?aji projektovani tako da stvaraju osobna polja koje ?e odbiti sve što je imalo energiju ve?u od podešene. Tako si se mogao rukovati sa ?ovjekom ali ako bi ga pokušao udariti naletio bi na neprobojni zid. Naravno, stvar?ice su bile vraški skupe, ali za predsjednika jedne megakorporacije ta je cijena prava sitnica.
Stvarno, postala je prava umjetnost ubiti nekoga.
Nije da se hvalim, ali ja sam umjetnik nad umjetnicima.
Tung je podigao ruke u znak smirivanja i, kao jedan, masa je utihnula. ?ekali su rije?i svog idola.
Ovo je trenutak!
Izvadio sam malenu, ?etvrtastu kutiju iz džepa i pažljivo je otvorio. U njoj se nalazilo moje tajno oružje: si?ušni robot veli?ine i oblika obi?ne muhe ?ije su noge premazane izrazito jakim neurotoksinom. Bi?e potreban samo jedan dodir Muhe sa Tungovom kožom da se otrov apsorbuje i u?e u krvotok. U narednih 48 sati rasporedi?e se u citoplazmi nervnih stanica diljem ?itavog centralnog nervnog sustava i pokrenuti lan?anu reakciju koja ?e u roku od 12 sati dovesti do Tungove smrti.
Bi?e to smrtonosan dodir u pravom smislu rije?i.
Pustio sam Muhu i kroz ugra?enu mikrokameru pratio njen let na satu. Gledam kako Tungova pojava postepeno postaje sve ve?a na ekranu dok se Muha približava svom cilju. Sekunde su polako prolazile a ja osjetih kako instinktivno zadržavam dah i iš?ekujem taj kriti?ni trenutak. Moj plan je savršen, toliko dobar da ?e patolozima trebati dani samo da utvrde od ?ega je Tung u stvari umro a kamoli bilo šta drugo. Do tada ?u je ve? biti na drugom kontinentu, siguran od bilo kakvih progona, i uživati u plodovima svog rada. Ali sve je ovisilo o jednom jedinom detalju: šta ako sam pogrešno procijenio postavke polja? Šta ako Muha ne pro?e?
Još malo...
Sada na ekranu vidim samo podlakticu što se kre?e gore-dole dok Tung energi?nim gestikulacijama oboga?uje svoj govor. Sada je tu samo žuta boje kože, nekoliko debelih dlaka i...
Spustila se!
Gledam Muhu kako se probija kroz gusto rastinje na Tungovoj ruci! Gledam je kako širi moj toksin!
Nagli trzaj... Izgubio sam sliku na trenutak a onda ugledah plavetnilo neba i op?injenu masu. Gotovo je! Muha je odradila svoje i sad se vra?a ku?i!
Zadatak obavljen!

-KOMENTARI-

Nije loše iako mislim da bi muhu ipak predvidjeli.O?ekivao sam da ?e se ubojica dotaknut sa Ho Tungom ili tako nešto dok si spomenuo rukovanje (naivan ja).Pri?a je mogla biti i napetija,ipak se radi o atentatu. Osobno,izbacio bi dio na po?etku u kojem govoriš tko je Ho Tung,ne ?ini mi se važno za pri?u a mogao si dobit prostora za malo akcije,ovako je sve prejednostavno.
No u svakom slo?aju imaš smisla za tvorbu re?enice pa si taj dio odradio bez greške.
Uglavnom ?ita se lagano ali fali akcije.

-

Osobno,izbacio bi dio na poèetku u kojem govoriš tko je Ho Tung,ne èini mi se važno za prièu a mogao si dobit prostora za malo akcije,ovako je sve prejednostavno.

Znam, ni meni se taj dio ne svi?a previše ali morao sam nekako popuniti te dvije kartice
Za razvijanje neke ozbiljnije akcije jednostavno nije bilo mjesta a bojao sam se da bi malo detaljnijim opisima postao dosadan. I tako sam ubacio taj dio.
Hvala! :uzdravlje:

-

Slažem se da pri?i nedostaje akcija, odnosno zaplet. Vrlo rano si nam otkrio što ?e se desiti i onda samo prepri?avaš. Ista pri?a je mogla biti napetija da si ?itatelja ostavio da poga?a stvari i otkriva ih pomalo. Npr. na po?etku nismo trebali znati zašto se glavni junak morao infiltrirati u svjetinu. Nismo morali znati na koji na?in ?e ga ubiti, tj. mogli smo pratiti let muhe ali tako da tek na kraju otkrijemo njenu svrhu...
I onaj dio "zašto je teško biti profesionalac" bi mi bolje sjeo na kraju pri?e.
Ina?e mislim da je napisana te?no, ?itala sam sa zanimalnjem.

:wave:

[Ire]

CORWIN

Nalazili su se u zamra?enoj prostoriji, bez prozora vrata, bilo ?ega. Nagurani kao materija u crnoj rupi. Za bi?a koja žive u svemiru, to je bilo ravno smrti. Borla je dijelila sudbinu njene vrste, lovljeni, proganjani, a sada gotovo istrebljeni. Teror je dolazio u ?udnim ?vrstim bi?ima iz kojih su izlazila ?etverokraka bi?a i hvatala ih umjetnim ticalima, da bi ih odvukli u one ogromne monstrume, i sad su se nalazili u jednom od njih stiješnjeni u premalenoj prostoriji. Borla nije znala koliko je vremena prošlo otkako su ulovljeni, nije ni marila za vrijeme, bilo joj je svejedno, znala je ona što ju ?eka. Nitko se još nije vratio iz tih monstruma, dolazili su u Anajinu maglicu uzimali, odlazili, dolazili?Sa sjetom se prisje?ala vakuuma svemira, veli?anstvenog prostranstva maglice, svojih roditelja koji su odavno nestali, odvedeni, vjerojatno mrtvi.
Sada je ve? osje?ala tjeskobu. Vrijeme je protjecalo i gusto zbijena tijela sa?injena od mnogobrojnih ticala vibrirala su od nervoze. Borla je osje?ala da i njeno tijelo drhti, vibrira, osje?ala je zbunjenost, pomalo i bijes. Klaustrofobija, nešto što nikad nije osjetila, uzimala je maha, umjesto pasivnosti i mira, sad je tu vladala bujica osje?aja i svi su bili negativni. Mislila je da se može pomirit sa smr?u, ali ovo je bilo previše. Nigdje prostora, ne može se micati, ne može razvit stotine ticala da slobodno lebde u vakuumu, ne može se pomaknuti, ne može?Svijet je zadrhtao, osjetila je da se zaustavljaju, ?ekanje, ?ekanje, ?ekanje. Otvaraju se vrata, izvla?e ju van pomo?u onih istih umjetnih ticala s kojima su ih ulovili. Sad se nalazila u prozirnom spremniku. Gledala je u desetak ?etverokrakih. Kao da su ?ekali nešto. Spremnik se otvori i Borla bez razmišljanja jurne prema ?etverokrakima ,no tad prvi put u svom milenijskom životu osjeti atmosferu?

Georg Smith Jr. je stajao u tornju doka kad je svemirski teglja? klase Virginija spustio iskrcajnu platformu. Zadnjih godina posao i nije baš cvjetao. To?nije nedostajalo je sirovine. Doduše manjak sirovine su nadokna?ivali ve?om cijenom, ali ga je brinula ?injenica da Svemirskih gotovo da više i nema. Prije nego je sletio, teglja? je poslao poruku koja je potvrdila njegove strahove. Jedva su nalovili stotinjak Svemirskih .Baš je razmišljao dali uop?e financirati još koji let, kad osjeti ne?iju prisutnost. Osvrne se preko ramena.
?Ti si Marqez.?, re?e
?Zna?i uspjeli ste ih istrijebit.?, bezosje?ajno ?e Marqez
?Ima ih još, ali nisu više isplativi. Oporavit ?e se oni?
?Ne, ako je vjerovat Anderson-Huber-ovoj studiji?, zna?ajno ?e Marqez.
?Onoj koju smo prikazali svijetu ili onoj koju smo spalili?
Marqez se nasmiješi: ?A to te brine??
?To što smo uništili inteligentnu vrstu. Ne, nimalo. Brine me gdje ?emo prona?i novu sa ovako kvalitetnim osobinama. Znaš?ah iskrcavanje. Ovo mi je super za gledat.?
Prvi prozirni vakuumski tank je upravo izlazio iz teglja?a. Mušterije su ve? ?ekale na doku. Svemirski u tanku je izgledao totalno zbunjeno. Uvijek su tako izgledali, sa svim onim uzdrhtalim ticalima. Tank se otvorio a desetak teško bolesnih ljudi je ?ekalo da bi?e u tanku nasrne na njih. Imali su samo taj trenutak prije smrti da dodirnu Svemirskog i izlije?e sve svoje bolesti. Dotaknuti Svemirskog je zna?ilo pomladit tijelo za tridesetak godina, zna?ilo je ustati iz kolica, progledat?To što je jedini na?in za dotaknut Svemirskog zna?ilo ujedno i njegovu smrt, to zapravo i nije nikog brinulo. Ionako su to bezumna bi?a iz neke tamo maglice. To su svi znali, tako je pokazala Anderson-Huber-ova studija.

-KOMENTARI-

Baš mi se svidjela tvoja pri?a, dojmila me se i potaknula me ne razmišljanje.:flower:
Svi?a mi se kako si je podijelio na 3 dijela i kako si vodio radnju. Na po?etku nisam shvatila tko su "?etverokraki" i to mi je bilo zanimljivo otkriti. I razlog zašto ih love je tako?er bio neo?ekivan.

Stilski bi pri?a mogla biti bolja. Dosta re?enica zvu?i nespretno, naro?ito u prvom dijelu.

bez prozora vrata, bilo ?ega. - stvorenjima koja žive u svemiru ne bi trebali nedostajati prozori i vrata.

Za bi?a koja žive u svemiru, to je bilo ravno smrti - mi ne znamo kako oni vide smrt pa nam ta usporedba ne govori puno.

...nije ni marila za vrijeme, bilo joj je svejedno, znala je ona što ju ?eka.

...to što je jedini na?in za dotaknut Svemirskog zna?ilo ujedno i njegovu smrt, to zapravo i nije nikog brinulo. - meni ove re?enice nespretno zvu?e. Tako?er, ne znamo kako oni doživljavaju vrijeme.

Još jedna sitnica: ako žive na velikom prostoru, kako su ih uspijevali uhvatiti stotine odjednom? Imaju li neku posebnu tehniku?

:wave:

-

da re?enice su mi malo slabašne ali nadam se vježbom to popravit
zato sam i postao pri?u da mi objektivno ukažete na greške :flower:
btw da ih love na stotine odjednom nebi toliko koštao njihov lov :;
p.s. ako vas je za?udila to?nost gramatike,dao sam je ispravit :binky:

-

Pri?a je interesantna, ideja dobra.
Što se ti?e kritike, stvarno ne znam šta bi rekao a što Klara ve? nije spomenula. Malo poradi na re?enicama i to je sve. :uzdravlje:

[Ire]

KLARA

Volim Marinine ruke - istovremeno su nježne i snažne dok me miluje po vratu. Volim na?in na koji se smije i kako zabaci glavu i namršti se kada je umorna. ?ekam je u njenoj sobi, s glavom na jastuku, udišu?i njezin miris.

Lijepa je - kod ku?e, u mom selu, rekli bi da sam sretan jer sam se zaljubio u ljepoticu. Iako je sretan svatko tko se zaljubi, bez obzira naljepotu. Moj narod zna da je mogu?e voljeti samo jednom u životu. Da bez obzira što se dogodi, ta ljubav ostaje i da jedan dio tebe zauvijek pripada voljenoj osobi. Oni koji su prisiljeni živjeti odvojeno od onoga koga vole, pate cijeli život. Ali takvi su rijetki, jer se kod ku?e živi mirno i zaljubljeni provode svoje živote zajedno.

S ljudima u ovom gradu je druga?ije. Oni se zaljube u nekoga pa ga brzo zaborave i potraže drugu ljubav. Ni oni ostavljeni ne tuguju cijeli život, jer tako?er uspijevaju prona?i nove ljubavi.

Ne shva?am kako se oni zaljubljuju. Ve? prili?no dobro razumijem njihov jezik i uspio sam ?uti da spominju poglede, rije?i, zavo?enje. Kada su spomenuli da se radi o "kemiji", pomislio sam da su nam ipak sli?ni u tome. Ali oni pod "kemijom" podrazumijevaju nešto simboli?no i neodre?eno.

Da nema Marine, pobjegao bih. Ne bi bilo teško: ljudi su sagradili svoj grad na rubovima šume koju poznajem i znao bih prona?i put, iako su me ovamo donijeli u kutiji. Bilo mi je mu?no jer sam baš u to vrijeme dobio vru?icu. To nije bolest, nego promjena, koju u mom narodu zovu "ljubavna groznica".

Oni koji dobiju groznicu, odlaze na jednu posebnu livadu. Uvijek ih se skupi puno jer cvjetanje biljaka uskla?uje da svi dobiju groznicu u isto vrijeme. Tada se podjele u parove i spoje svoje nosne prstenove, doti?u?i se nosovima. Ako netko ostane bez para privremeno ozdravi od groznice - dobije je ponovno sljede?e godine i tada opet do?e na livadu.

Kada bih mogao govoriti ljudskim jezikom, upitao bih Marinu što da napravim da se i ona zaljubi u mene. Ali ona me ne razumije. Uop?e ne shva?a da joj ja želim nešto re?i i kada pokušam misli da se želim maziti. Tada me privije uza sebe i miluje po vratu i le?ima. Ja jako uživam u tome i smirim se.

Moj nosni prsten je bio spreman za rastapanje baš u trenutku kada me je Marina izvadila iz kutije. Uzela me je u ruke i podigla do svog lica, smiju?i se. Gledali smo se neko vrijeme i ja sam pomislio kako je lijepa - velike crne o?i i nasmijane usne. Podigla me je još bliže k sebi i nosovi su nam se dotakli. Moj prsten se otopio i polako ugradio u Marinino tijelo, ?ine?i da jedan dio mene ostane u njoj. Ona nije ništa osjetila, ali molekule koje su ostale u njenom tkivu sada služe kao mali odašilja? - privla?e me k njoj - ispunjavaju?i me radoš?u kada sam kraj nje i tugom kada je daleko.

Ljudske žene nemaju ljubavni prsten. Njih treba zavesti pogledima, rije?ima i dodirima. Ja ne znam razgovarati pogledima. Ne mogu govoriti ljudskim rije?ima, zvukove koje moje glasnice proizvode Marina naziva "gugutanjem" i ne razumije ih. Kada je dodirnem moram paziti da je ne ogrebem noktima. Ona dodiruje mene, uzme me u naru?je i miluje mi krzno. Kaže da sli?im na vjevericu, jedno stvorenje koje živi na planetu s kojega je došla. A onda joj dosadim pa me ostavi samoga i odlazi se družiti sa svojim ljudskim prijateljima. Ja tugujem i ?ekam je. ?eznem za dodirom mekih toplih prstiju. Za osmjehom i sjajem njenih o?iju.

Stvorenja na Marininom planetu nemaju ljubavni prsten. Sva stvorenja na ovom planetu ga imaju. Nadam se da ?e i Marina, ako bude dovoljno dugo živjela ovdje, dobiti svoj prsten. Tada ?u znati što u?initi da bi me voljela: kada me uzme u naru?je približit ?u svoj nos njezinom i dodirnuti je nježno...

-KOMENTARI-

Eh, ta ljubav... :angel:
Do?e ?ovjeku da se zapita kako jedna obi?na rije? može navesti dvoje ljudi da napišu potpuno, dijametralno i u svakom drugom smislu razli?ite pri?e. :scratch:
Svidila mi se. Interesantna ideja a i realizacija iz perspektive tog stvorenja je dobra. U po?etku nisam imao pojma o ?emu se tu radi a onda sam polako po?eo hvatati konce i... Ve? sam zamislio stvorenje kao nekakvu ma?ku a ono ispade vjeverica.
Jedina zamjerka je što u pri?i baš i nema radnje, samo razmišljanje.
Eto toliko od mene, za po?etak :iconbiggrin:

-

Objašnjenja na po?etku pri?e djeluju pomalo kao da ?itam znanstveni ?asopis,a ne pri?u o ljubavi vanzemaljca ( u ovom slu?aju zemljanina) prema drugoj vrsti.Poanta je jasna-ljubav nema granica (ili sam ipak fulao poantu) a drugi dio pri?e je napisan emotivno kako bi po mom skromnom mišljenju trebala izgledat cijela pri?a.
Dopalo mi se,kulturni isje?ak jedne rase,poanta i emocije.

-

Hvala na komentarima!

Do?e ?ovjeku da se zapita kako jedna obi?na rije? može navesti dvoje ljudi da napišu potpuno, dijametralno i u svakom drugom smislu razli?ite pri?e. :scratch:

Da, ta razli?itost u idejama unato? zadanom naslovu ili sl. mene uvijek oduševi u radionicama...