Nervira me što na netu više nigdje ne mogu naći rasprave i komentare o pročitanim zbirkama kakve smo imali prije 15 godina, primjerice upravo ovdje. Znam da ovo neće ništa promijeniti, ali evo ja sam danas baš napisao komentare na prošlogodišnji Marsonic 21 pa ću ih sad ovdje okačiti. Možda za godinu dana netko doda svoj komentar pa se za pol stoljeća razvije diskusija :-p
Stevan Šarčević – Kao i uvek
Uhvatim se nekad za neki detalj koji uopće nije važan za priču. Na primjer, junakinja ovlaš spomene kako je izgubila vjeru u ljude kad je "iz žbunja posmatrala gomilu bitangi kako satima siluju neku nesretnu devojku". Ja znam da to za priču nije uopće bitno, ali ne mogu prestati misliti o tome što je u glavi tom liku, toj ženi, koja iz grmlja gleda silovanje? I to još koje traje satima? Mislim si, kako možeš to gledati? Je li to kao ono kad kažu "prometna nesreća od koje ne možeš odvratiti pogled" ili što? Ta se žena i drugdje ponaša malo nekonzistentno, najprije spominje Boga s velikim B, što upućuje da proizlazi iz monoteističke kulture (neovisno o tome što osobno dvoji u postojanje viših sila), a onda dvije stranice dalje govori o Bogovima. Onda spominje "gadost polnog čina", da bi kasnije govorila o snažnoj želji da ode tragovima tipa kojeg u životu nije vidjela (osim na fotkama), kako bi joj napravio bebu. Uglavnom, rekao bih da je gospođa malo pukla… desi se to ljudima nakon apokalipse pa što ne bi i njoj. Alternativno, možemo ovo promatrati kao priču o usamljenoj ženi koja se zaljubi u fiktivnog lika. Ok, lik stvarno postoji, ali ona ga zna samo preko fotografija i njegovih pisama i bilješki koje je našla. Znači, kao da imaš knjigu o nekom tipu s njegovom fotkom na naslovnici i onda se zaljubiš i onda autorica ili autor knjige trlja ruke zbog milijunske naklade. Tako i Stevan od ovog treba napraviti roman, o tome kako se žena zaljubila u tog tipa i odlučila ipak otići za njim preko postapokaliptične zemlje, u utrci protiv biološkog sata. Ako stavi zgodnu fotku na naslovnicu, ima hit.
Ratko Martinović – Preperska elegija
Svi se volimo smijati preperima, ali probajte samo izračunati koliko biste para uštedjeli da ste si tamo negdje krajem 2019. kupili šleper toaletnog papira. Sad nije tako smiješno, ha? Uglavnom, autor spominje Paara, čime locira priču u naše krajeve, ali klinac ga pita zašto nosi AK - 47? Nitko na Balkanu ne govori AK – 47, pobogu. Mi oduvijek njegujemo topli, osobni odnos prema našem oružju i obraćamo mu se imenom "Kalašnjikov", ili još intimnije, nadimkom, prijateljskom izvedenicom iz imena kao npr "Kalaš" što autor ispravno navodi par stranica kasnije. Tako mi tepamo automatima, kao nekom frendu kojeg bismo poveli u kafanu na cugu, ali s druge strane mi smo takvi ljudi da bismo u kafanu ponijeli i kalašnjikov. Problem je u tome što su isti takvi i Ameri. I onda kad vidim da se dijete zove Kevin, nisam siguran u kojoj je državi radnja. Iako, štajaznam, danas se djeca u Hrvatskoj svakako zovu. I protagonist se zove Robert, a njegov frend Dominik. Zvuče kao da bi mogla biti i međunarodna imena, osim što Dominik piše sa "k" i što si je Robert sklonište napravio u partizanskom bunkeru. Partizanski "bunkeri" kojih ima tu u šumi desetak minuta od moje kuće su obične rupe u zemlji. Nisu partizani imali resurse za gradnju bogznakakvih bunkera, niti se utvrđivanje položaja bunkerima dobro uklapalo u strategiju vrlo pokretnog gerilskog ratovanja. Dakle, od partizanskog "bunkera" teško ćete napraviti poželjno sklonište. Bunkere su gradili Nijemci i Talijani, to je već ozbiljna arhitektura s puno betona. Pogotovo Talijani, koji su kod nas u primorju boravili duže godina jer su došli još 1924. pa su stigli izgraditi podzemne komplekse na nekoliko katova, kamuflirane u okoliš. Ono što želim reći je da mi se čini kao da se autor nije uspio odlučiti je li mu lik klasični američki preper i radnja u Sjedinjenoj Americi, ili je ipak naš čovjek i radnja mu je tu negdje. Osim toga, ovaj je protagonist lud baš kao i još neki drugi protagonisti u Marsonicu 21 iz čega vidimo da autori ozbiljno shvaćaju problematiku povezanosti mentalnog zdravlja i apokalipse. Ili smo i mi isto prolupali pa pišemo o vlastitim problemima.
Marjan Urekar – Labudovo jezero
I Urekar spominje skloništa pod zemljom, ali kod njega tamo stanuju milijarderi. Tu u šumi, desetak minuta od moje kuće, imamo nekoliko milijarderskih bunkera i oni… Ok, ok, šalim se, neću vam odati Elonovu adresu. Uglavnom, zanimljivo je kako su uvijek postojale narodne legende o nekim bićima, često nekakvim patuljcima, koja žive pod zemljom i tamo gomilaju blago, a evo kod Urekara su to milijarderi – možemo povući paralelu pa reći da su i to patuljci, samo moralni. I ovu sam priču doživio vrlo nostalgično, slično kao i Adnadinovu, jer sam putovao autobusom u školu u Opatiju, vožnja je trajala oko 13 minuta, a ja sam morao hvatati autobus prije 7 iako mi je škola počinjala u 8. Naime, oni kasniji autobusi ili ne bi stali na stanici, ili ako bi stali u njih se fizički nije moglo ući. U biti isto kao i kod Urekara, samo nas nitko nije mlatio palicama ili maltretirao baletom. Priča me podsjetila i na onu epizodu Top liste nadrealista sa zonom sumraka, u kojoj se Rade Pendrek (godina 40) nađe na okrutnom ispitivanju tijekom kojeg ga muče puštajući Mozarta i čitajući Nietzschea, čime nam autor lijepo demonstrira povezanost između klasične kulture i građanskog društva. Naime, dok nas konzumacija popularnih, zabavnih trendova čini mirnim i pasivnim, kad narodu pustiš "Labuđe jezero" on je odmah spreman na dizanje revolucije.
Nenad Jevtić – Bela jutra, sivi dani
Napisati priču iz perspektive neke životinje uvijek se čini kao zgodan eksperiment, jer se, kao, igramo s time kako neka životinja vidi svijet i što njoj neki predmeti ili pojave znače. To se ponekad uspješno upotrijebi u komedijama, ali najčešće u maloj količini. Problem je što čitatelji nisu životinje i što prevođenje pretpostavljenih životinjskih označitelja u ljudske zna biti naporno i otežavajuće za čitanje. Zato kod ovakvog pristupa treba biti jako kompromisan i paziti da nam ustrajnost u konceptu ne upropasti priču. To otuđivanje pojmova je ionako proizvoljno, ako životinja ne zna što je npr "automobil" pa ne koristi taj pojam, zašto bi onda znala pojam "mašina" pa koristila pojam "Mašine Koje Brundaju"? Sjećam se kad sam jednom pokušavao opisati neku scenu iz perspektive muhe… majko mila na što je to sličilo. Na nešto što privlači muhe, a nije pekmez. Uglavnom, nije to baš najsretniji pristup, ali imamo brojne primjere iz filma ili književnosti gdje su autori odlučili ići tim putem. Jevtić nam tako donosi apokalipsu iz perspektive psa, što je dobro jer su psi slatki i flafasti i volimo pse. Ok, ne vole ih svi, ali ja da i onda mi je baš bilo žao tog psa i mislim da je autor jako dobro dočarao tu pseću energiju koju pas ispoljava u odnosu prema svojim ljudima.
Tomislav Tomašević – Neuralgična točka
Osim mentalnih bolesti, u ovom broju Marsonica ima još i dosta vojski. Čini se da te stvari idu dobro skupa. Kod Tomaševića netko ratuje s nekim, ali sve je dosta uopćeno i depersonalizirano nazivima poput "Vođa" i "Zapovjedna baza" i "Penetracijski zračni udar" tako da u biti ne znamo tko su sukobljene strane, ali ima veze s Fort Knoxom i nekim tko se terminatorski vraća kroz vrijeme kako bi ubio nekoga, što neizbježno povlači pitanja vremenskog paradoksa, ali to sve možemo riješiti igranjem popularne akcijske video igre Pride&Glory, iako bi bilo bezbroj puta više cool da je autor svoju izmišljenu pucačinu nazvao Pride&Prejudice. Konačno, moram spomenuti da protagonist neprijatelju kaže "E nećeš, majke ti!", a mogao mu je reći "Nećeš, razbojniče!" što predstavlja ogroman propust.
Ivan Lutz – Otisci u snijegu
Radnja počinje likovima koji plivaju po ledenoj Savi, iz čega zaključujem da ćemo opet imati priču o mentalnim poteškoćama. Međutim, prevario sam se! Autor je vješto manipulirao mojim očekivanjima i sad se osjećam zadovoljno kao dijete na mađioničarskoj predstavi. Jako mi se sviđa moment kad se lik prisjeća vremena od prije deset godina pa kaže kako misli da tad šuma još nije bila kontaminirana kao danas, jer me to podsjeća na sve nas kad zabrijemo da je nešto bilo bolje prije deset (zna to biti i dvadeset, trideset, pedeset…) godina. E, da si ti išao na punk koncerte osamdesetih! E, da si ti doživio druženja na radnim akcijama sedamdesetih! E, da si ti vidio hrvatsku SF scenu početkom tisućljeća! E, da samo znaš kako je šuma bila manje kontaminirana prije deset godina! Lutz pažljivo bira tempo kojim će otkrivati informacije čitateljima pa bi bilo neprimjereno da mu ja sad kvarim trud odajući tajne, zato i ne govorim ništa previše o sadržaju. Svakako je napeto, lijepo napisano i posebno, taman fino za kraj zbirke.
STRIP
Maja Perak – Iz knjige propovjednika
Lijepo je crtan. Volio bih da ima radnju.
Marsonic 21
Moderator: Ire
Re: Marsonic 21
A možeš ti to uzet u Parsek, al kad to netko tamo pročita, onda mi ne može tamo odgovorit da sam blesav jer da nije to tako kako sam ja doživio nego nekako drugačije. A ovdje može. U teoriji.
Re: Marsonic 21
Grmbl... Godina kad nekako pauziram s čitanjem svog domaćeg SGa, i onda ti počneš stavljt komentare 
Randomness is strong with this one!
Re: Marsonic 21
Ih, godina, godina... pa i ja sam sad stavio komentare na zbirku od pred godinu dana, možeš i ti stavit svoje za još godinu :-)))
Re: Marsonic 21
Pa to je u redu. Ne mora stalno ista osoba, bitno je predati štafetu. Bogdaj veći kup :P
Re: Marsonic 21
Eh, ali da sam pročitao PRIJE, onda bi mi komentari super sjeli da krenem protukomentirat ;)
Randomness is strong with this one!
Re: Marsonic 21
*Gif ruke kako stavlja knjigu na toranj knjiga koji se savija pod teretom samih knjiga*
Randomness is strong with this one!