Nazir je već u rekao manje više sve. Definitivno vidi je da ovo nije samo početak za autore, nego također i za urednika, čiji se posao ovdje uopće ne vidi. Nažalost, ako zbirka nema rutinirane iskusne pisce, itekako joj je potreban dobar urednik da bi nešto ispalo od nje.
Druga bitna stvar su početničke greške. Čak i ako je zbirka rađena na brzinu, autor bi trebao barem jednom pročitati tekst nakon što ga napiše. U svakom, slučaju, prije svega bi trebalo barem pročitati tekst
Pomozite urednicima da vas objave. Da su se autori držali tih savjeta, sve bi bolje izgledalo.
Proteus je ovdje negdje pitao za recenzije, i iako je ova kasna, možda bude neke koristi od nje.
S obzirom na priče, činilo mi se korisnim malo ih detaljnije obraditi, kao što smo radili u literarnim radionicama. Milsim da sam pokrio najbitnije, a kad bi se prošlo finijim češljem bilo bi tu još dosta toga... S obzirom da se dosta autori ponavlja, grupirao sma priče po njeima, a ne po redosljedui kojim se pojavljuju.
Lea Luna: Botaničar dobra srca
Prilično nerazumljiva priča, bez jasnih glavnih junaka, osim botaničara, ali ni njegova uloga nije najjasnija.
Što je autorica željela ispričati? Tko želi uništavati planete i zašto? Tko im se suprotstavlja? Zašto?
Cijelo poglavlje "Sjenke u Sjenama" je potpuno suvišno. Uvodi novi lik koji se više ne pojavljuje, niti ima bilo kakav vidljivi utjecaj na radnju.
Koristi se sva sila detalja koji bi nešto trebali reći, ali čitatelj nikad ne dobiva informaciju o čemu je riječ. Najčešći primjer su halje i pojasevi likova nose; Predetaljno se opisuju, ali nigdje nije navedeno što koja znači.
Kad smo već kod viška detalja, pojavljuje se sva sila forsiranih usporedbi i lirskih slika, koje šaraju amo tamo po tekstu, bez neke svrhe.
Ovo mi liči na pri draft, nešto što je autorica istresla na papir u trenutku eksplozivne inspiracije, bez daljnjeg povratka i provjere na što dotad napisano liči.
Lea Luna: Slučajnost
I ova priča ima slične probleme, iako je suvislija (bar ima glavu i rep). Ostaje problem likova, o kome je ova priča? Prva polovica bavi se Marinom i njenim razmišljanjima, da bi u drugoj polovici ona nestala. Kad se priča miče sa Zemlje, sve usporedbe su opet Zemaljske. Vanzemaljci se ponašaju kao ljudi, pojavljuju se usporedbe s čovjekom, nepotrebno se ubacuju astronomski pojmovi i opisi, neki suhoparno, neki po nekoliko puta. Jasno je da Lea poznaje Astronomiju, ali ovdje mi se čini da je to znanje forsirano u želji da se postigne SF ugođaj.
Inače, kad sam čitao prvi dio u kojem Maja razmišlja o svom danu,nisam mogao a da se ne sjetim
Laurie...
Ratko Martinović: Crveni planet
Ovo bi bila OK minijatura s već viđenim twistom, da nije nekoliko stvari koje bodu oči:
- Ovo nije detalj, nego, nažalost, cijeli koncept priče; opisuje zemlju kao crvenu mrtvu planetu koja će biti terafromirana u današnji oblik. potpuno suprotno od uvriježenog kanona i znanstvenih teorija. Ok, možemo pretpostaviti da postoji i mogućnost da je zemlja uništena, ljudi su poslani na Mars, pa se sad vraćaju nazad, ali o tom ovdje nema ni slovca.
- postoji teorija nuklearnog oružje kao alata za teraformiranje, ali je u priči pogrešno upotrebljena.nekoliko puta.
- ponavljanja zbog kojih priča zvuči pamfletski ("sve smo razorili, sad nas znanost koja nas je i uništila spašava" itd),
Ima tu i sitnica koje u ovoj priči ne smetaju, ali nemaju nekog razloga biti prisutne (spomenuti smeđi patuljak, referenca na Nemesis) osim činjenice da su jako drage autoru. Ovdje je to zadržano pod kontrolom, pa ne predstavlja problem.
Ratko Martinović: Demoni Kailue
Eeeee, ovdje te kontrole nema.
Ukratko, tok svijesti nakon 50 šalica kave. Skače posvuda. a priče nigdje. Ona je samo labavi omotač za bujicu stvari o kojima autor želi pisati, ili ih barem spomenuti. Sve to nagurano u jedan tekst, od tanko maskirane "zle" Europske unije, pa do cjilog kompleta predavanja kje se načlaze na Ratkovom webu.
Kad se se izbaci sve to, dakle barem pola teksta, ostaje utrka, koja je potpuno nelogična i izvedbom i uvođenjem negativca, za kojeg se niti on osobno, niti autor ne mogu odlučiti da li dolaze iz druge dimenzije ili druge galaksije i tko tu koga...
Naslov je pomalo zavaravajući, i nema previše veze s tekstom, osim ako se ne referencira na ono što se događa NAKON kraja priče.
E da, u obadvije priče su pisane bez ikakve strukture, sve je u jednom bloku teksta. Naporno, i jedan od onih problema s osnovama.
Ivan Lutz:Džungla
Ova priča .. hmmm.... suvisla glavna nit puna malih i velikih kontradikcija. Manje se ne uočavaju, ali itekako ostavljaju dojam da nešto ne štima s tekstom:
- džungla bez vjetra, ali je malo dalje vjetar hladniji (hladniji? U sparini opisanoj kao sauna?)
- gusto raslinje, kroz kojeg se ništa ne vidi, ali se opet stvari naziru na velikim udaljenostima,
- drveće je visoko nekoliko stotina metara, ali se oni penju na njega svako malo da kontroliraju smjer, itd...
Velike stvaraju problem prostora i vremena radnje:
- Cijeli svijet je jako sitan. Govori se on Sjevernom i Južnom parametru svi se ponašaju kao da je riječ o ogromnim udaljenostima, ali je riječ o jedva desetak km(po samom tekstu nekoliko kilometara puta dva). jasno je da se stvari mijenjaju i da oni zaboravljanju, ali...
- Vrijeme je DUGO. Prošlo je preko 30 godina nakon kojih ljudi zaboravljaju stvari poput mjeseca, nakon dugotrajnih popravaka odustaju od svega,ali onda na kraju Carp sve pospaja i aktivira u par sati?
Također, GLAVNI razlog svih problema je ludilo u početku opisano kao mistični neprijatelj. Pred kraj priče likovi pričaju o njemu i znaju sve simptom, posljedice i jedino im fali latinski naziv gljivice koja ga izaziva.
Uglavnom, kostur ima smisla, ali svakih par rečenica me trzne nešto što nema smisla ili mi ne funkcionira. Da se to malo pretumbalo i svelo na "realne" udaljenosti i trajanje, te da se pripazilo na sve te kontradiktorne detalje, priča bi bila OK.
Ivan Lutz: Pločica
E sad, ovdje imamo 2 suvisle priče, ugurane u jednu; aline koji idu tragom sonde, i Brođane koji završavaju na Marsu. zašto je to jedna priča a ne 2? Da se dio s Brođanima odvoji, mogao bi biti samostalna priča bez ikakvih zahvata. Ne baš originalna, ali solidna.
Priča o alienima mi je puno zanimljivija, čak je pogođena i njihova različitost iako ima par mjesta gdje je autoru pobjegla usporedba s ljudima i jutarnjom kavom.
I opet, samo taj dio, s drugim krajem umjesto Brođana na Marsu bi bio solidna samostalna priča.
Stvar šteka kad se to krene spajati. Ovdje se najbolje vidi koliko je nedostajalo urednikovanja. S malim zahvatom bi se dobile dvije sasvim OK stvari.
Ziggy Dorey: Susret br. 2
Ovako hrvatski režiseri zamišljaju hrvatski film. Bolja usporedba bi bila da ovako ljudi koji ne čitaju zamišljaju Krležu. Priče nema, uglavnom je tu želja za lijepim lirskim pismom i jeftinim filozofiranjem. Sve je puno brojkica u nazivima, jer tako je valjda u budućnosti.
Ime autora vuče na pseudonim, izgleda da je i on svjestan što je napisao.
S obzuirom na naslov, možda je želja bila napisati nešto u stilu teatra apsurda, ali za to se previše trudi.
Gordan Sundać: Vježbenik
Ovo nije loše, iako ima nekih svojih problema. Priči je potrebno samo malo glancanja.
- Početak je predug, ali barem teče.
- Dio sa sjećanjem je dobrim dijelom infodump. Trebalo bi ga riješiti sa
Show, don't tell.
