Samuel wrote:Belzebubbles wrote:Ja bih propitao ovakvu praksu.
Uh... To vodi u druge vode. Ako promijenjuješ ono što si prije napisao, kao da mijenjaš povijest. Postati bolji u onome što radiš, prije! no što učiniš, to postaje jedino što se računa. "Da sam bar to učinio..." je smiješno. Ergo, jedino je bitna vježba, praksa i eventualno, ponos. Koji pristojni pisac ne mrzi čitati što je napisao? Danas, jučer, prije 25 godina? Jezgrovitije ne može.
Ovakav opis pisanja, čini mi se, i ne može previše paliti u praksi. Ukoliko se piše nekakav duži tekst, uvijek dolazi do onih dijelova za koje se može reći "pisao je preko kurca". Zašto ona osoba koja proizvodi tekst ne bi takve dijelove kasnije revidirala ukoliko smatra da svojim tekstom nije recipijentu htjela poručiti "znaš, ja ti to pišem preko - kurca"?
Famozni roman struje svijesti, recimo. Gospoja Woolf je i sama rekla da se pišuć Gospoju Dalloway izgrbačila ko nitko. Kako je to moguće?
A osim toga, problem pisca (onaj koji proizvodi tekst). Dakle, ta osoba nama stvara model nekog elementa stvarnosti (Lotman, Lotman :love: ). Ali, u taj model ona unosi i dijelove sebe. Dakle, pokušava nam nametnuti svoje viđenje stvari, pokušava nam naznačiti nešto što ona misli da je važno. A i problem kodiranja teksta. Pisac ima neku ideju u glavi i tu ideju pokušava kodirati u jezik književnosti da bi ga i drugi mogli razumjeti. Ali, to znači da mora prevoditi! A ni prijevode, mislim, nije moguće tek tako izbacivati na prvu ruku. Postoje različite mogućnosti, iste stvari možemo reći na slične načine. Treba izabirati!
Iako. Mislim da je sasvim moguće pisati na način koji nam opisuješ. Rekoh da takav način pisanja ne može paliti u praksi, ali opet, to ovisi što želiš postići s tekstom. Zaista, takav način pisanja u kojem se kasnije ne intervenira u tekst ne izgleda kao nešto nemoguće ili po
defaultu "krivo". Ali, kažem, mislim da bi trebao propitati i ustanoviti zašto to radiš i što ti to donosi.
Recimo, primjer iz nedavne prakse. Priča koju sam poslao na LR (jer sam zaljubljen u sebe)
.
Dakle, pisana je u pijanstvu i bez ikakve kasnije intervencije (ali, ovdje su drugačiji razlozi zašto nije bilo intervencije. Nije to zato što sam se onim trenutkom kada sam dovršio zadnju rečenicu odmah prebacio u poziciju čitatelja i dalje promatrao tekst kao nešto nepromjenjivo, pobogu, nešto što naliči na riječ božju koju bi bilo grijeh mijenjati da se ne naruši svetost prvotne poruke). Ali što je to značilo? Kada se otrijezniš, postane jasno da moj pijani kôd i čitateljev kôd baš i nemaju previše točki presijecanja. Što znači da se većina poruke čini kao nesnosna buka. Koliko god se to meni čini guba i sve. A prevođenjem u neki shvatljiviji oblik se, mislim, i ne bi toliko izgubilo od ove izvorne poruke. Opet, i ona čistija poruka koju bih dobio revidiranjem, a i ova bučna su sasvim jednakovrijedne. Jer, po meni, svaka prenosi nešto. Ali, sada, koja je moja intencija, mislim da je to važno! Što ja želim reći čitatelju, želim li mu išta reći i ... tako neš.