Afro wrote:E sad... Što se tiče objavljivanja na engleskom (jedino smisleno, IMO, domaće tržište je neprofitabilno), postoje neke prepreke:
1. vodeći sci-fi časopisi (The Magazine of fantasy & SciFi, Strange Horizons, Analog, Challenger...) plaćaju 5-10 centi po riječi za kratku priču (do 4.000 riječi). To je, da ne idemo u idealne slučajeve, cca. 300 dolara po priči. Drugim riječima, trebalo bi naći kvalitetnog prevoditelja za svojevrstan joint-venture: ukoliko vam priču objave, novac dijelite pola-pola (150 dolara svakom). Možete li naći prevoditelja sklonog riziku da ne dobije novac za svoj rad, na konju ste. Na poniju doduše, na punokvrnom grlu ste ako objave priču.
Generalno gledajući, sitna je to lova, no ako zbilja dobro pišete, možete godišnje objaviti 10-15 priča pa tako pokrpati kućni budžet. Ili još bolje, steći ćete reputaciju, ime, pa za godinu-dvije možete samostalno objaviti roman i eto zarade.
Ovak: objaviti 10-15 priča godišnje je naprosto
nerealno. Ako ciljaš na profi markete, tamo naprosto ima premalo mjesta; ako ideš na semi-pro i fanzine, onda ne dobiješ takve pare. Plus što je ovaj put (prvo hrpa priča pa onda roman jer imaš ime) prestao funkcionirati još devedesetih.
Ako želiš objaviti roman kod nekog iz
Big Six, onda ti prvo i osnovno treba agent, jer više-manje nitko ne prima neagentirane rukopise, a ako ih i primaju, rok odgovaranja je između dvije i četiri godine. Pokojni Krsto je još ohohoho davno shvatio da je to jedna od stvari koje najviše fale našim autorima da bi se probili vani, ali nakon njega, koliko ja znam, nitko se odavde nije počeo time baviti. Dakle, potrebno je pronaći agenta koji se bavi SF-om. E, sad, agentima će biti drago ako vide da si već nešto prije objavio, ali im je to zapravo svejedno. Ono što njima treba je roman koji funkcionira, i koji se može uklopiti u trenutne potrebe tržišta (tj. nakladnika). I prije će ih zaintrigirati postojeći profili na društvenim mrežama nego objavljene priče.
Ako, pak, misliš ići na self-publishing, i opet, za uspjeh na tom području postoje samo dvije opcije: jedna je da već imaš čitateljstvo (a to znači čitateljstvo romana: govorim o autorima koji objavljuju već godinama kod velikih nakladnika, a sad elektronski furaju backlistu i eventualno neke nove pothvate), a druga je da promoviraš sebe i svoje djelo do besvijesti, i to radiš non-stop. I opet, postojanje priča od prije može donekle pomoći, ali je zapravo gotovo zanemarivo, pogotovo ako si prije objavljivao priče u pro-magazinima na papiru, čije čitateljstvo rapidno opada tako da publika koja bi kupila e-knjigu i publika koja redovno čita recimo Analog ili Asimov's tvori Vennov dijagram s jako malim presjekom.
2. Reklama, ako imate roman ili zbirku priča (a vidim da zadnjih par postova baš o tome govori): prvo pogledati točku 1 za prijevod. Dalje, reklama po časopisima je od nekih 300 dolara za četvrt stranice, do 3.000 dolara (cijela stranica, u boji, ovo-ono, perverzije razne). Online reklama bi vjerojatno bila jeftinija (zavisno gdje se reklamirate), no treba imati na umu da online reklama košta, sad govorim napamet, 200 dolara i traje jedan dan. Reklama u tiskanom izdanju traje dok god čitatelj ima volje čitati te priče, a neke se, znamo to svi, čitaju i po par puta. Da ne spominjem moć koncentracije na wc-u (ovdje se samo napola zezam, koliko god nekom pretjerano zvučalo).
E, tu sad prvo reagiram s prevoditeljskom kapom na glavi: još ćeš možda i pronaći pristojnog prevoditelja koji će pristati na rizik oko prijevoda kratke priče; prijevod romana je posao od dva-tri mjeseca minimum. A prevoditelji, koliko ja znam, svi odreda imaju stupidnu naviku jesti i spavati pod krovom, koju moraju nekako financirati. Što ćeš, razmažena bagra.
Šalu na stranu, ako misliš objaviti roman u elektronskom obliku, nema ni smisla ni potrebe objavljivati reklame po časopisima; to se odrađuje online, i to, i opet, ne plaćenim oglasima već
networkingom, izgrađivanjem onog što se zove
online presence, i uzdanjem u to da će se u nekom trenutku zakotrljati usmena predaja dovoljno jaka da ti donese pošteni profit. Ono što najviše radi u korist naših autora ovdje jest razlika u tome što iz naše perspektive izgleda kao pošteni profit, i onoga što bi se vani takvim smatralo. No, u svakom slučaju, svatko tko ide na e-objavljivanje treba biti spreman na to da uloži jako puno vremena u to da uspostavi prisutnost na mreži.
Ako pak objavljuješ roman u tiskanom obliku, ići na vanjsko tržište je posve bespredmetno bez distribucije po knjižarama, do koje ne možeš doći ako nemaš iza sebe neko dovoljno veliko nakladničko ime. Čak i mali nakladnici koji već godinama posluju trenutno imaju problema dokopati se polica. Plus što, za razliku od Hrvatske, na vanjskom tržištu knjige imaju obrtno vrijeme od 2 tjedna (američke knjižare) do 2 mjeseca (neka EU tržišta). Ali za takav marketing ti treba zilijardu novaca, jer prvo moraš nagovoriti predstavnike knjižara da uzmu tvoju knjigu, a onda tek nagovoriti opću populaciju da tu knjigu još i kupi. Za što više-manje nitko osim velikih nema para, zato i postoji ta razlika. :kava:
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)