Vječni život-Brza smrt
Posted: 29 Jan 2009, 15:28
Vječni život-Brza smrt
- Psst…-
- Pssst! – ponovio je malo glasnije.
- Što je? – prošaptao je njegov kolega.
- Jesu otišli? – upita on.
- Nisam siguran. Iako im već dulje vrijeme nema ni traga ni glasa. – rekao je Sid kriomice pogledavši lijevo i desno.
- Valjda su onda otišli. – zaključi Mop i ispruži ruke u zrak pokušavajući se protegnuti.
- A u kurac! – poviče Mop ljutito.
- Ha, ha, ha! Presmiješno! – počeo se Sid valjati od smijeha kada je zapazio da je Mopu otpala lijeva ruka.
- Mrš! Uopće nije smiješno! – povikao je Mop.
- Od sad te zovem Jednoruki Jack. – kroz smijeh je rekao Sid.
- Jebi se! – odgovori mu Mop.
- Mop, smiri se. Vjerojatno će ti ljudi popraviti ruku kada se probude ujutro. – mirno mu je odgovorio Sid.
- Ma 'ko ga jebe, idemo, dosta mi je stajanja na istom mjestu cijeli dan. Idemo se zabavljati - noć je pred nama! – uzviknuo je Mop.
Dva prijatelja su krenuli livadom okupanom snijegom do starog okupljališta u šumi.
- Isuse, Reponja, pa nisam te vidio sto godina! – poviče Sid i krene zagrliti prijatelja.
- Pa ni ja tebe! – poviče Reponja.
- Kuda se skićeš? – upita ga Sid nakon što su se pošteno izgrlili.
- Ma, dobio sam stalni posao čuvara pri kontrolnom tornju Američke izviđačnice na Južnom polu. Inače se ne smijem maknuti s mjesta, ali ljudi nisu dolazili već mjesecima, pa sam odlučio posjetiti rodbinu. Ostajem ovdje par dana, a nakon toga idem posjetiti bratića u Ženevi. – reče Reponja.
- Fino, fino. – reče Sid ne skidajući pogled s prijatelja.
- Kad smo već kod ljudi, ni ja ih već danima nisam čuo ni vidio. – upao im je u razgovor jedan od kolega u skupini.
- Kad bolje razmislim, ni ja isto nisam vidio svoje već skoro tjedan dana. – javio se Mop.
- Ni ja. Već nekoliko dana. – javio se još jedan iz skupine.
- A valjda su na skijanju - sad je sezona. – prokomentira Sid.
- Da, baš je hladno danas vani, a i snijeg pada već tjedan dana. Idealno za skijanje. – reče Mop.
Ostatak noći su proveli u ugodnom ćaskanju i pred jutro su krenuli zauzeti svoje standardne pozicije za slučaj da se ljudi vrate sa skijanja.
Ali dani su prolazili, a ljudi se nisu vraćali. Oni su to sve tumačili idealnim vremenom za zimski odmor i nisu se previše brinuli. Snijeg je još uvijek padao uz sve češće nalete hladnog sjevernog vjetra koji je nosio snježnu prašinu za sobom.
- Pssst. – počeo je Mop dozivati Sida.
- Joj, Isuse, daj prekini s tim «psst»! 'Ko će nas vidjeti i čuti? Vidiš da se naši ne pojavljuju već tjednima! – reče Sid Mopu.
- No dobro. – pokunjeno reče Mop. – Ali kad je zabavno! – nasmije se, ali tada uhvati mrki Sidov pogled i odmah se uozbilji.
- Ideš sa mnom? – upita Mop Sida.
- Kuda? –
- Oduvijek me zanimalo kako izgledaju ljudske kuće iznutra. – reče Mop.
- Pa, s obzirom da nema ljudi u blizini, zašto ne! – reče i obojica su krenuli prema ulaznim vratima.
Sid je ušao prvi. Mop je odmah krenuo prema dnevnom boravku. Sid je otišao do kuhinje i pogledom prošao po prostoriji. Ugledao je sliku neke divlje zvijeri ispod koje su bili brojevi i crvenom bojom zaokruženi 28. Iznad je pisalo: «Kolovoz». Pročitao je natpis, ali mu on nije imao previše smisla.
- Mop! Dođi malo! – povikao je Sid.
- Evo, evo, što se dereš. – reče Mop ulazeći u kuhinju.
- Što znači «Kolovoz» ? – upita ga Sid.
- Pa to ti je onaj koji vozi kolo - znaš, kolo- voz. – slavodobitno reče Mop.
- Auu! Zašto sad to? – upita ga Mop nakon što je osjetio udarac u potiljak.
- To ti je zato što misliš da si pametan! – odgovori mu Sid.
- Psst. – reče Mop Sidu.
- Ozbiljno, prekini s tim «psst» ili ću ti slomit tu mrkvu od njuške! – zaprijetio mu je Sid.
- Ne, stvarno, mislim da sam čuo korake. – prošapće Mop.
Obojica su se uozbiljili i stali osluškivati oko sebe.
- Stvarno čujem korake. Bjež'mo! – povikao je Sid i obojica su potrčali prema ulaznim vratima.
Taman kada su prošli kućni prag sudarili su se s nečim debelim i hladnim.
- O, to si samo ti, Reponja! – reče Sid nakon što su ustali s poda.
- Došao sam vas obavijestiti da mi je moj bratić iz Ženeve poslao pismo da dolazi u posjet, pa sam mislio da mu pripremimo feštu. – veselo reče Reponja.
- Izvrsna ideja. – reče Sid.
- Reponja, što je to «Kolovoz»? – upita ga Mop.
- Kolovoz je ljudski naziv za ljetni mjesec u godini na kalendaru. Zašto? – odgovori mu Reponja.
- Zato što u onoj tamo prostoriji piše Kolovoz na tom, kak' ti kažeš, kalendaru i označen je broj 28. – reče Mop.
- Nemoguće! – čvrsto odgovori Reponja.
- Zašto? – upita Mop.
- Zato jer bi to značilo da je sada ljeto, a očito je da nije, jer pada snijeg i hladno je. – s nevjericom odgovori Reponja.
- Ako ne vjeruješ, odi pogledaj. – reče mu Mop.
Sva trojica su ušli u kuću i krenuli prema kuhinji. Reponja je pogledao kalendar, i stvarno je pisalo 28. kolovoza.
- Nemoguće. Vjerojatno nitko nije mijenjao mjesece i datume na tom kalendaru. – zaključio je Reponja.
- Ali, tako piše tu! – reče Sid.
- Brzo, idemo provjeriti u druge kuće. – reče Reponja i zaputi se van.
Ostali su ga slijedili. Ušli su u drugu kuću, pogledali njihov kalendar i tamo je isto pisalo 28. kolovoza. Otišli su do treće kuće, pa četvrte, pa pete, i tako još deset kuća, ali na svakom kalendaru je pisalo 28. kolovoza. Ljeto.
- Ljeto. A pada snijeg. Ljeto. A pada snijeg. – razmišljao je Reponja.
- Reponja, što sad to znači? – upitao ga je Sid.
- To znači da je nešto sjebano. – odgovori Reponja.
Znao je da to nije u redu, ali nije znao zašto i kako se to dogodilo. Sjeo je na prilazni put i stao razmišljati dok je snijeg padao po njemu. Ostali su stali malo podalje i tiho komentirali među sobom.
- Mop, što si rekao, koliko dugo nisi vidio ljude? – upitao ga je Reponja nakon pola sata razmišljanja.
- Ima skoro dva tjedna. – odgovori Mop.
- To znači da je danas otprilike 10. rujan, dan više - manje. A koliko si rekao da pada ovaj snijeg? – upita ga Reponja.
- Isto skoro dva tjedna, bez prestanka. – požurio je dati odgovor Sid.
Reponja nije rekao ništa na to. Okrenuo se i sjeo nazad na prilazni put. Pogledao je u nebo i zurio tako jedno vrijeme. Njegovo zurenje prekine poznati glas.
- Reponja, ti stari snježni vuče! –
- Okrame, već si stigao? – sa smiješkom upita Reponja.
- Ma to ti je današnja pošta. Sve kasni. Ja sam došao skoro brže od pisma koje sam poslao prije mjesec dana. Nego, kako si ti meni? – reče i zagrli ga.
- Ma dobro, koliko mogu biti. Nego, da te upoznam s društvom. Ljudi ovo je Okram, moj bratić iz Ženeve. Okram, ovo su Sid i Mop. –
- Drago mi je. – reče Okram.
- Nego, nešto mi izgledaš zabrinuto? – upita Okram mjerkajući Reponju.
- Okrame, upravo sam saznao da je ljeto. Kako je to moguće? – zabrinuto ga upita Reponja.
- To sam ti došao i reći. I to ne samo tebi nego svima. Nešto užasno loše se dogodilo. Hoćeš li, molim te, pozvati sve ovdje, pa da vam priopćim ono što sam htio? – upitao je Reponju.
Za pola sata su svi sjedili oko Okrama i sumnjičavo ga promatrali. On je sjeo na sredinu i zadržavši ozbiljan izraz lica, krenuo s pričom.
- Prvo vas želim pitati, da li ste primijetili da se nešto čudno događa? - upitao je sve prisutne.
- Nema naših ljudi. – rekao je netko u skupini.
- Zar je to problem? Pa na skijanju su. – javio se netko drugi iz skupine.
- Kako neki od vas znaju, a ostali su sigurno čuli, ja sam već godinama radio ispred zgrade Europskog centra za nuklearna istraživanja u Ženevi. – počeo je Okram ozbiljnim tonom.
- Prije više godina, ljudi su počeli s pokusima na nečemu što su zvali LHC generator. Ne znam točno što je to, osim da je veliko i da se nalazi ispod površine zemlje. –
- Vauu. Što je to? – počeli su komentirati međusobno.
- Prijatelji, nisam siguran, ali iz onoga što sam načuo, taj stroj je moćan. Jako moćan. – na ove riječi, nastao je muk među prisutnima. Okram se nakašljao i nastavio.
- Ljudi su pokušavali napraviti nešto s nekim molekulama. I sve je išlo dobro, do jednog kobnog dana. Taj dan je bio 25. siječnja. –
- Što se tad dogodilo? – prekine ga jedan od snjegovića iz skupine.
- Taj dan im se stroj po prvi puta odmaknuo nadzoru. – reče Okram.
- Prvi puta? Misliš, bilo je još puta? – upita Mop.
- Da. Prvi puta se nije dogodila velika šteta, samo manja crna rupa promjera nekoliko mikrometara. To vam je manje od ovoga. – rekao je i pokazao na jednu sitnu pahulju snijega.
- Tako su to barem zaposleni komentirali. Ali nije bilo samo to. Nakon mjesec dana od toga, dogodio se jedan veliki potres koji je pogodio Ženevu. U tom potresu su neki dijelovi stroja popucali, ali ljudi to nisu bili primijetili. Sjećam se da su dvojica pričali o tome dok su pušili vani. Navodno neke oku nevidljive pukotine su nastale. –
- Ma njih sve treba pobiti! Nego, što je dalje bilo? – upita Sid nakon izražavanja mišljenja s kojim su se svi prisutni slagali.
- Nastavili su s pokusima. Ali se tada dogodila katastrofa. – reče i zastane.
- Ej, nemoj sad tu stati. Pričaj! – povikne netko iz grupe.
- Pojavilo se nešto što oni zovu crna rupa. I rasla je sve više. To se dogodilo krajem zime. Trebalo je nastupiti proljeće, ali umjesto toga zima je postajala sve jača. Nastala je panika među zaposlenima. Otkrili su da je uzrok tome ta crna rupa koja raste i utječe nekako na vrijeme. Predvidjeli su da će nas do 28. kolovoza sve progutati. – reče Okram pokušavajući nastaviti priču ali ga je žamor u skupini spriječio da ostvari taj naum.
- Isuse! Majko mila! Trebali smo mi njih pobiti dok smo imali priliku! Jesam ja vama lijepo rekao da će nas ljudi stajati glave?! – komentirali su glasovi u grupi.
- Nažalost, to se dogodilo prije nego su uspjeli naći način kako da to spriječe. Temperatura se spustila na -70 stupnjeva i ljudi su umrli od hladnoće. – nastavio je Okram svoju priču.
- Tako im i treba kad se iživljavaju na svemu, pa čak i na nama! Daju nam život iz puke zabave i hira i onda sa zlobnim smiješkom gledaju kako umiremo na suncu! – čuli su se povici sa smijehom.
- A kako to da su nestali? – upita Sid.
- To je zato jer je crna rupa progutala njihova tijela. Ona će odsada pa nadalje gutati sve što je mrtvo na Zemlji, a ova zima neće više nikada prestati. – rekao je Okram.
- I što sada? Što je s nama?! – poviče Reponja.
- Ništa. – mirno odgovori Okram.
- Kako ništa? 'Oćemo i mi umrijeti? – upita Mop.
- Nećemo. – odgovori Okram.
- Kako? Zašto? – upita Sid.
- Zato što nama odgovara zima. Sjetite se da su naši najveći neprijatelji sunce i čovjek. A njih više neće biti ovdje. Nikada! – poviče Okram.
Ostali su gledali u čudu. Počeli su glasno komentirati između sebe. Mop pogleda Okrama i upita ga:
- Znači li to… -
- Da. Mi smo sada jedini koji žive ovdje. – mrtav-hladan mu odgovori Okram.
- Psst…-
- Pssst! – ponovio je malo glasnije.
- Što je? – prošaptao je njegov kolega.
- Jesu otišli? – upita on.
- Nisam siguran. Iako im već dulje vrijeme nema ni traga ni glasa. – rekao je Sid kriomice pogledavši lijevo i desno.
- Valjda su onda otišli. – zaključi Mop i ispruži ruke u zrak pokušavajući se protegnuti.
- A u kurac! – poviče Mop ljutito.
- Ha, ha, ha! Presmiješno! – počeo se Sid valjati od smijeha kada je zapazio da je Mopu otpala lijeva ruka.
- Mrš! Uopće nije smiješno! – povikao je Mop.
- Od sad te zovem Jednoruki Jack. – kroz smijeh je rekao Sid.
- Jebi se! – odgovori mu Mop.
- Mop, smiri se. Vjerojatno će ti ljudi popraviti ruku kada se probude ujutro. – mirno mu je odgovorio Sid.
- Ma 'ko ga jebe, idemo, dosta mi je stajanja na istom mjestu cijeli dan. Idemo se zabavljati - noć je pred nama! – uzviknuo je Mop.
Dva prijatelja su krenuli livadom okupanom snijegom do starog okupljališta u šumi.
- Isuse, Reponja, pa nisam te vidio sto godina! – poviče Sid i krene zagrliti prijatelja.
- Pa ni ja tebe! – poviče Reponja.
- Kuda se skićeš? – upita ga Sid nakon što su se pošteno izgrlili.
- Ma, dobio sam stalni posao čuvara pri kontrolnom tornju Američke izviđačnice na Južnom polu. Inače se ne smijem maknuti s mjesta, ali ljudi nisu dolazili već mjesecima, pa sam odlučio posjetiti rodbinu. Ostajem ovdje par dana, a nakon toga idem posjetiti bratića u Ženevi. – reče Reponja.
- Fino, fino. – reče Sid ne skidajući pogled s prijatelja.
- Kad smo već kod ljudi, ni ja ih već danima nisam čuo ni vidio. – upao im je u razgovor jedan od kolega u skupini.
- Kad bolje razmislim, ni ja isto nisam vidio svoje već skoro tjedan dana. – javio se Mop.
- Ni ja. Već nekoliko dana. – javio se još jedan iz skupine.
- A valjda su na skijanju - sad je sezona. – prokomentira Sid.
- Da, baš je hladno danas vani, a i snijeg pada već tjedan dana. Idealno za skijanje. – reče Mop.
Ostatak noći su proveli u ugodnom ćaskanju i pred jutro su krenuli zauzeti svoje standardne pozicije za slučaj da se ljudi vrate sa skijanja.
Ali dani su prolazili, a ljudi se nisu vraćali. Oni su to sve tumačili idealnim vremenom za zimski odmor i nisu se previše brinuli. Snijeg je još uvijek padao uz sve češće nalete hladnog sjevernog vjetra koji je nosio snježnu prašinu za sobom.
- Pssst. – počeo je Mop dozivati Sida.
- Joj, Isuse, daj prekini s tim «psst»! 'Ko će nas vidjeti i čuti? Vidiš da se naši ne pojavljuju već tjednima! – reče Sid Mopu.
- No dobro. – pokunjeno reče Mop. – Ali kad je zabavno! – nasmije se, ali tada uhvati mrki Sidov pogled i odmah se uozbilji.
- Ideš sa mnom? – upita Mop Sida.
- Kuda? –
- Oduvijek me zanimalo kako izgledaju ljudske kuće iznutra. – reče Mop.
- Pa, s obzirom da nema ljudi u blizini, zašto ne! – reče i obojica su krenuli prema ulaznim vratima.
Sid je ušao prvi. Mop je odmah krenuo prema dnevnom boravku. Sid je otišao do kuhinje i pogledom prošao po prostoriji. Ugledao je sliku neke divlje zvijeri ispod koje su bili brojevi i crvenom bojom zaokruženi 28. Iznad je pisalo: «Kolovoz». Pročitao je natpis, ali mu on nije imao previše smisla.
- Mop! Dođi malo! – povikao je Sid.
- Evo, evo, što se dereš. – reče Mop ulazeći u kuhinju.
- Što znači «Kolovoz» ? – upita ga Sid.
- Pa to ti je onaj koji vozi kolo - znaš, kolo- voz. – slavodobitno reče Mop.
- Auu! Zašto sad to? – upita ga Mop nakon što je osjetio udarac u potiljak.
- To ti je zato što misliš da si pametan! – odgovori mu Sid.
- Psst. – reče Mop Sidu.
- Ozbiljno, prekini s tim «psst» ili ću ti slomit tu mrkvu od njuške! – zaprijetio mu je Sid.
- Ne, stvarno, mislim da sam čuo korake. – prošapće Mop.
Obojica su se uozbiljili i stali osluškivati oko sebe.
- Stvarno čujem korake. Bjež'mo! – povikao je Sid i obojica su potrčali prema ulaznim vratima.
Taman kada su prošli kućni prag sudarili su se s nečim debelim i hladnim.
- O, to si samo ti, Reponja! – reče Sid nakon što su ustali s poda.
- Došao sam vas obavijestiti da mi je moj bratić iz Ženeve poslao pismo da dolazi u posjet, pa sam mislio da mu pripremimo feštu. – veselo reče Reponja.
- Izvrsna ideja. – reče Sid.
- Reponja, što je to «Kolovoz»? – upita ga Mop.
- Kolovoz je ljudski naziv za ljetni mjesec u godini na kalendaru. Zašto? – odgovori mu Reponja.
- Zato što u onoj tamo prostoriji piše Kolovoz na tom, kak' ti kažeš, kalendaru i označen je broj 28. – reče Mop.
- Nemoguće! – čvrsto odgovori Reponja.
- Zašto? – upita Mop.
- Zato jer bi to značilo da je sada ljeto, a očito je da nije, jer pada snijeg i hladno je. – s nevjericom odgovori Reponja.
- Ako ne vjeruješ, odi pogledaj. – reče mu Mop.
Sva trojica su ušli u kuću i krenuli prema kuhinji. Reponja je pogledao kalendar, i stvarno je pisalo 28. kolovoza.
- Nemoguće. Vjerojatno nitko nije mijenjao mjesece i datume na tom kalendaru. – zaključio je Reponja.
- Ali, tako piše tu! – reče Sid.
- Brzo, idemo provjeriti u druge kuće. – reče Reponja i zaputi se van.
Ostali su ga slijedili. Ušli su u drugu kuću, pogledali njihov kalendar i tamo je isto pisalo 28. kolovoza. Otišli su do treće kuće, pa četvrte, pa pete, i tako još deset kuća, ali na svakom kalendaru je pisalo 28. kolovoza. Ljeto.
- Ljeto. A pada snijeg. Ljeto. A pada snijeg. – razmišljao je Reponja.
- Reponja, što sad to znači? – upitao ga je Sid.
- To znači da je nešto sjebano. – odgovori Reponja.
Znao je da to nije u redu, ali nije znao zašto i kako se to dogodilo. Sjeo je na prilazni put i stao razmišljati dok je snijeg padao po njemu. Ostali su stali malo podalje i tiho komentirali među sobom.
- Mop, što si rekao, koliko dugo nisi vidio ljude? – upitao ga je Reponja nakon pola sata razmišljanja.
- Ima skoro dva tjedna. – odgovori Mop.
- To znači da je danas otprilike 10. rujan, dan više - manje. A koliko si rekao da pada ovaj snijeg? – upita ga Reponja.
- Isto skoro dva tjedna, bez prestanka. – požurio je dati odgovor Sid.
Reponja nije rekao ništa na to. Okrenuo se i sjeo nazad na prilazni put. Pogledao je u nebo i zurio tako jedno vrijeme. Njegovo zurenje prekine poznati glas.
- Reponja, ti stari snježni vuče! –
- Okrame, već si stigao? – sa smiješkom upita Reponja.
- Ma to ti je današnja pošta. Sve kasni. Ja sam došao skoro brže od pisma koje sam poslao prije mjesec dana. Nego, kako si ti meni? – reče i zagrli ga.
- Ma dobro, koliko mogu biti. Nego, da te upoznam s društvom. Ljudi ovo je Okram, moj bratić iz Ženeve. Okram, ovo su Sid i Mop. –
- Drago mi je. – reče Okram.
- Nego, nešto mi izgledaš zabrinuto? – upita Okram mjerkajući Reponju.
- Okrame, upravo sam saznao da je ljeto. Kako je to moguće? – zabrinuto ga upita Reponja.
- To sam ti došao i reći. I to ne samo tebi nego svima. Nešto užasno loše se dogodilo. Hoćeš li, molim te, pozvati sve ovdje, pa da vam priopćim ono što sam htio? – upitao je Reponju.
Za pola sata su svi sjedili oko Okrama i sumnjičavo ga promatrali. On je sjeo na sredinu i zadržavši ozbiljan izraz lica, krenuo s pričom.
- Prvo vas želim pitati, da li ste primijetili da se nešto čudno događa? - upitao je sve prisutne.
- Nema naših ljudi. – rekao je netko u skupini.
- Zar je to problem? Pa na skijanju su. – javio se netko drugi iz skupine.
- Kako neki od vas znaju, a ostali su sigurno čuli, ja sam već godinama radio ispred zgrade Europskog centra za nuklearna istraživanja u Ženevi. – počeo je Okram ozbiljnim tonom.
- Prije više godina, ljudi su počeli s pokusima na nečemu što su zvali LHC generator. Ne znam točno što je to, osim da je veliko i da se nalazi ispod površine zemlje. –
- Vauu. Što je to? – počeli su komentirati međusobno.
- Prijatelji, nisam siguran, ali iz onoga što sam načuo, taj stroj je moćan. Jako moćan. – na ove riječi, nastao je muk među prisutnima. Okram se nakašljao i nastavio.
- Ljudi su pokušavali napraviti nešto s nekim molekulama. I sve je išlo dobro, do jednog kobnog dana. Taj dan je bio 25. siječnja. –
- Što se tad dogodilo? – prekine ga jedan od snjegovića iz skupine.
- Taj dan im se stroj po prvi puta odmaknuo nadzoru. – reče Okram.
- Prvi puta? Misliš, bilo je još puta? – upita Mop.
- Da. Prvi puta se nije dogodila velika šteta, samo manja crna rupa promjera nekoliko mikrometara. To vam je manje od ovoga. – rekao je i pokazao na jednu sitnu pahulju snijega.
- Tako su to barem zaposleni komentirali. Ali nije bilo samo to. Nakon mjesec dana od toga, dogodio se jedan veliki potres koji je pogodio Ženevu. U tom potresu su neki dijelovi stroja popucali, ali ljudi to nisu bili primijetili. Sjećam se da su dvojica pričali o tome dok su pušili vani. Navodno neke oku nevidljive pukotine su nastale. –
- Ma njih sve treba pobiti! Nego, što je dalje bilo? – upita Sid nakon izražavanja mišljenja s kojim su se svi prisutni slagali.
- Nastavili su s pokusima. Ali se tada dogodila katastrofa. – reče i zastane.
- Ej, nemoj sad tu stati. Pričaj! – povikne netko iz grupe.
- Pojavilo se nešto što oni zovu crna rupa. I rasla je sve više. To se dogodilo krajem zime. Trebalo je nastupiti proljeće, ali umjesto toga zima je postajala sve jača. Nastala je panika među zaposlenima. Otkrili su da je uzrok tome ta crna rupa koja raste i utječe nekako na vrijeme. Predvidjeli su da će nas do 28. kolovoza sve progutati. – reče Okram pokušavajući nastaviti priču ali ga je žamor u skupini spriječio da ostvari taj naum.
- Isuse! Majko mila! Trebali smo mi njih pobiti dok smo imali priliku! Jesam ja vama lijepo rekao da će nas ljudi stajati glave?! – komentirali su glasovi u grupi.
- Nažalost, to se dogodilo prije nego su uspjeli naći način kako da to spriječe. Temperatura se spustila na -70 stupnjeva i ljudi su umrli od hladnoće. – nastavio je Okram svoju priču.
- Tako im i treba kad se iživljavaju na svemu, pa čak i na nama! Daju nam život iz puke zabave i hira i onda sa zlobnim smiješkom gledaju kako umiremo na suncu! – čuli su se povici sa smijehom.
- A kako to da su nestali? – upita Sid.
- To je zato jer je crna rupa progutala njihova tijela. Ona će odsada pa nadalje gutati sve što je mrtvo na Zemlji, a ova zima neće više nikada prestati. – rekao je Okram.
- I što sada? Što je s nama?! – poviče Reponja.
- Ništa. – mirno odgovori Okram.
- Kako ništa? 'Oćemo i mi umrijeti? – upita Mop.
- Nećemo. – odgovori Okram.
- Kako? Zašto? – upita Sid.
- Zato što nama odgovara zima. Sjetite se da su naši najveći neprijatelji sunce i čovjek. A njih više neće biti ovdje. Nikada! – poviče Okram.
Ostali su gledali u čudu. Počeli su glasno komentirati između sebe. Mop pogleda Okrama i upita ga:
- Znači li to… -
- Da. Mi smo sada jedini koji žive ovdje. – mrtav-hladan mu odgovori Okram.