Istarski Rubikon
Posted: 14 Jan 2009, 17:08
Istarski Rubikon
Kao da je odnekud poznam? Ne mogu se sjetiti odakle. Hmm... Možda smo išli zajedno u ... ne, ne bih rekao. Što radi ovdje tako rano? Kako je samo neobično obučena. Nekog čeka. Koga?
Između nas su se ispriječile mutne vode rijeke Raše koje su naplavljivale dolinu.
Pogled je uprla u nebo. Pogledah 'gore' no ništa nije bilo, ništa neobičnog. Lišće je šuštalo uzbibano laganim južnim vjetrom a u daljini su se nazirali tamni oblaci. Opet će kiša. Opet će rijeka poplaviti dolinu i remetiti mir.
Zašto mi se ne javi? Gdje lutaju misli njene i odlazi njen pogled? Ona gotovo nikad ništa nije činila bez povoda. Mora da je nešto važno, ali što? Ne vjerujem da je došla zbog mene, javila bi mi se.
Oblaci su sve bliži. Nikad tako tamne oblake nisam vidio. Čudno da iz njih nikakva svijetlost ne siječe nebo?! Tišina... Čak se i lišće umirilo i ono kao da je stalo čekajući da vidi što se sprema. Neugodna tišina... Kako čudan osjećaj. Napet sam kao i ... nije bitno.
Idem da je pitam što je naumila.
Ovaj put je on odlučio preuzeti kormilo! Ali kud će, zna da ne smije to učiniti. Dali da mu kažem, ponovim... Kako je to mogao zaboraviti? Bar bi se toga mogao sjetiti.
Krenula je prema njemu zagazivši u plićak a onda zastade.
Kud ću ja, jesam li poludjela? U tako važnom trenutku ja umalo da napravim grešku.
Vrati se nazad i sjede zamišljena na obalu. Zatim ponovo pogleda u nebo i kao da traži nečiji savjet, čeka nečiju poruku ili tko zna što?
Ne smijem se vratiti tamo gdje sam željela, imali su moji pravo.
«Carstvo neba sutra će pripadati samo meni i ova moćna vojska što dolazi slušati će samo mene! Čuješ li me!!»
«Koja vojska? Misliš na oblake koji stižu?!»
Zna da mi ne smije prići. Zna da mi je dana moć da se zaštitim. Ono bijaše greška, ne znam što mi bi da onako postupih. Srećom je priroda moga bića na vrijeme otvorila oči i ja progledah njenim očima te postadoh ono što jesam. A danas i ono što želim.
«Želiš da stanem!! Zašto?»
«Ne znam! Stani i moja će vojska zaobići sve tebi drage osobe!!»
«Što ako ne želim da stanem?»
«Svi oni mali lijepi gardovi o kojima si mi nekoć govorio bit će uništeni!! Sve će moja vojska spaliti!! Moraš me poslušati!»
Ona kao da ne gleda svojim očima i kao da joj je netko dušu prodao. To nije ona Sandra koju sam nekoć poznavao. Tko je ona?
Oblaci su se nagomilali. Kao da su sjedili tu poviše doline i nekog čekali.
«Stani!! Moraš stati!!»
Napravio je korak dalje i tad je svijetlost obasjala nebo. Nedaleko od njega pala je vrba uz snažan prasak. Dolinom je odzvanjao snažan duboki glas, glas onih koji milost ne poznaju.
«Zašto to radiš i čemu ta vojska?»
«Da bih postala carica neba moram nekog pokoriti, moram pokazati svoju moć i hrabrost! Vojska mi i ne treba!! U meni ima dovoljno snage da uništim sve ono što moram!! Sve ovo što se nalazi ispod planine!»
«Jeli to priroda tvoga bića čini ili ti? Osoba koju sam nekoć poznavao!!»
«To je isto!!»
Tako sam i mislio, nikad ona tako nešto ne bi napravila, ona za to nije rođena to sam siguran. Ono nešto u njoj ... hmm, to treba nekako zaustaviti i vratiti Sandri njene oči da opet njima gleda svijet.
«Jesam ti rekla da staneš!! Ne ću ti više ponavljati!»
Sve je dublje gazio rijeku. Zasvijetlilo je nebo i kuće u dolini su počele nestajati u plamenu. Mora požuriti. Nastavi li tako uskoro bi se i nebo nad dolinom moglo zapaliti, sve od planine do mora.
Ono što je preuzelo vlast nad njom postalo je nervozno, nije moglo izdržati. Izgleda da se ipak pribojava nečega.
«Sandra stani!! Obuzdaj ono što nisi ti!!»
Stajala je i gledala u njega dok je njena vojska bjesnila nebom i tlom. Produži li tako dok stigne do nje neće imati što spasiti. Vidi se, iznad brežuljaka, kako gore gradovi, nebo se crveni od plamena i toplina postaje neizdrživa. Gori sve ispod Učke. Ništa i nikoga vojska Carice neba neće poštedjeti.
Izgleda da je pogriješio, kockao se tuđim životima jer nije mogao ili htio zaboraviti nju.
Još malo, korak – dva i bit će ponovo s njom. Sa kim? Jeli to zaista ona?
Gledala je u njega stojeći nepomično, kao da uopće nije tu. Tko zna kamo je njena duša otišla? Možda sa svojom vojskom pali gradove i uništava sve što im je na putu. Ali... Pomakla joj se zjenica!
Gledam je u oči kao nekad i vidim da se bori, da pokušava biti ono što je bila, ali... zar to ima više ikakvog smisla? Sve je nestalo u plamenu nebeskog mača. Nema više nikoga pod Učkom.... I povijest su vjerojatno izbrisali. Sve!
Zagrlio sam je i tad je nastao takav bljesak! Udar svjetla tmine srušio me na tlo skupa s njom. Bijah siguran da me više nema. Izgleda da je pobijedila priroda njenog bića njenu želju i htijenje.
Nakon desetak minuta probudio sam se a kraj mene je sjedila Sandra. Nasmijana i vedra kao što je i pamtim. Nekim čudom preživjeh... ili?
Osvrnuh se oko sebe da pogledam to zgarište, da izvičem tu bol u sebi i jal za onim čega više nema, samo zato jer odlučih ići do kraja.
No sve bijaše na svom mjestu. Iz kućica se vijao dim, ali ne od zgarišta već iz dimnjaka. Pogledah u nju a ona se ustade i reče:
«Ona se vojska više neće vratiti. Nikad! Ipak sam obuzdala ono iskonsko u meni i sad sam ja gospodar svoga uma.»
«Ali ja vidjeh kako...»
«Što sad vidiš?»
«Vidim jednu caricu dijela mog života.»
------------------------------------- KRAJ --------------------------------------------------------------
Kao da je odnekud poznam? Ne mogu se sjetiti odakle. Hmm... Možda smo išli zajedno u ... ne, ne bih rekao. Što radi ovdje tako rano? Kako je samo neobično obučena. Nekog čeka. Koga?
Između nas su se ispriječile mutne vode rijeke Raše koje su naplavljivale dolinu.
Pogled je uprla u nebo. Pogledah 'gore' no ništa nije bilo, ništa neobičnog. Lišće je šuštalo uzbibano laganim južnim vjetrom a u daljini su se nazirali tamni oblaci. Opet će kiša. Opet će rijeka poplaviti dolinu i remetiti mir.
Zašto mi se ne javi? Gdje lutaju misli njene i odlazi njen pogled? Ona gotovo nikad ništa nije činila bez povoda. Mora da je nešto važno, ali što? Ne vjerujem da je došla zbog mene, javila bi mi se.
Oblaci su sve bliži. Nikad tako tamne oblake nisam vidio. Čudno da iz njih nikakva svijetlost ne siječe nebo?! Tišina... Čak se i lišće umirilo i ono kao da je stalo čekajući da vidi što se sprema. Neugodna tišina... Kako čudan osjećaj. Napet sam kao i ... nije bitno.
Idem da je pitam što je naumila.
Ovaj put je on odlučio preuzeti kormilo! Ali kud će, zna da ne smije to učiniti. Dali da mu kažem, ponovim... Kako je to mogao zaboraviti? Bar bi se toga mogao sjetiti.
Krenula je prema njemu zagazivši u plićak a onda zastade.
Kud ću ja, jesam li poludjela? U tako važnom trenutku ja umalo da napravim grešku.
Vrati se nazad i sjede zamišljena na obalu. Zatim ponovo pogleda u nebo i kao da traži nečiji savjet, čeka nečiju poruku ili tko zna što?
Ne smijem se vratiti tamo gdje sam željela, imali su moji pravo.
«Carstvo neba sutra će pripadati samo meni i ova moćna vojska što dolazi slušati će samo mene! Čuješ li me!!»
«Koja vojska? Misliš na oblake koji stižu?!»
Zna da mi ne smije prići. Zna da mi je dana moć da se zaštitim. Ono bijaše greška, ne znam što mi bi da onako postupih. Srećom je priroda moga bića na vrijeme otvorila oči i ja progledah njenim očima te postadoh ono što jesam. A danas i ono što želim.
«Želiš da stanem!! Zašto?»
«Ne znam! Stani i moja će vojska zaobići sve tebi drage osobe!!»
«Što ako ne želim da stanem?»
«Svi oni mali lijepi gardovi o kojima si mi nekoć govorio bit će uništeni!! Sve će moja vojska spaliti!! Moraš me poslušati!»
Ona kao da ne gleda svojim očima i kao da joj je netko dušu prodao. To nije ona Sandra koju sam nekoć poznavao. Tko je ona?
Oblaci su se nagomilali. Kao da su sjedili tu poviše doline i nekog čekali.
«Stani!! Moraš stati!!»
Napravio je korak dalje i tad je svijetlost obasjala nebo. Nedaleko od njega pala je vrba uz snažan prasak. Dolinom je odzvanjao snažan duboki glas, glas onih koji milost ne poznaju.
«Zašto to radiš i čemu ta vojska?»
«Da bih postala carica neba moram nekog pokoriti, moram pokazati svoju moć i hrabrost! Vojska mi i ne treba!! U meni ima dovoljno snage da uništim sve ono što moram!! Sve ovo što se nalazi ispod planine!»
«Jeli to priroda tvoga bića čini ili ti? Osoba koju sam nekoć poznavao!!»
«To je isto!!»
Tako sam i mislio, nikad ona tako nešto ne bi napravila, ona za to nije rođena to sam siguran. Ono nešto u njoj ... hmm, to treba nekako zaustaviti i vratiti Sandri njene oči da opet njima gleda svijet.
«Jesam ti rekla da staneš!! Ne ću ti više ponavljati!»
Sve je dublje gazio rijeku. Zasvijetlilo je nebo i kuće u dolini su počele nestajati u plamenu. Mora požuriti. Nastavi li tako uskoro bi se i nebo nad dolinom moglo zapaliti, sve od planine do mora.
Ono što je preuzelo vlast nad njom postalo je nervozno, nije moglo izdržati. Izgleda da se ipak pribojava nečega.
«Sandra stani!! Obuzdaj ono što nisi ti!!»
Stajala je i gledala u njega dok je njena vojska bjesnila nebom i tlom. Produži li tako dok stigne do nje neće imati što spasiti. Vidi se, iznad brežuljaka, kako gore gradovi, nebo se crveni od plamena i toplina postaje neizdrživa. Gori sve ispod Učke. Ništa i nikoga vojska Carice neba neće poštedjeti.
Izgleda da je pogriješio, kockao se tuđim životima jer nije mogao ili htio zaboraviti nju.
Još malo, korak – dva i bit će ponovo s njom. Sa kim? Jeli to zaista ona?
Gledala je u njega stojeći nepomično, kao da uopće nije tu. Tko zna kamo je njena duša otišla? Možda sa svojom vojskom pali gradove i uništava sve što im je na putu. Ali... Pomakla joj se zjenica!
Gledam je u oči kao nekad i vidim da se bori, da pokušava biti ono što je bila, ali... zar to ima više ikakvog smisla? Sve je nestalo u plamenu nebeskog mača. Nema više nikoga pod Učkom.... I povijest su vjerojatno izbrisali. Sve!
Zagrlio sam je i tad je nastao takav bljesak! Udar svjetla tmine srušio me na tlo skupa s njom. Bijah siguran da me više nema. Izgleda da je pobijedila priroda njenog bića njenu želju i htijenje.
Nakon desetak minuta probudio sam se a kraj mene je sjedila Sandra. Nasmijana i vedra kao što je i pamtim. Nekim čudom preživjeh... ili?
Osvrnuh se oko sebe da pogledam to zgarište, da izvičem tu bol u sebi i jal za onim čega više nema, samo zato jer odlučih ići do kraja.
No sve bijaše na svom mjestu. Iz kućica se vijao dim, ali ne od zgarišta već iz dimnjaka. Pogledah u nju a ona se ustade i reče:
«Ona se vojska više neće vratiti. Nikad! Ipak sam obuzdala ono iskonsko u meni i sad sam ja gospodar svoga uma.»
«Ali ja vidjeh kako...»
«Što sad vidiš?»
«Vidim jednu caricu dijela mog života.»
------------------------------------- KRAJ --------------------------------------------------------------