Porto wrote:potraga za božanskom česticom i CERN nisu atraktivna tema.
Atraktivna tema nije garancija atraktivne priče.
Zoran wrote:E, vidiš.... možda bi bio dobar urednički potez staviti neke malo dinamičnije,
Nisam sigurna, gradacija ima svojih čari.
Nema goreg nego kad te se namami s nečim izvrsnim, a iza toga slijedi srednja žalost i dosada.
Zoran wrote:makar ima ljudi koji ne čitaju zbirke od početka...
Obično čitam napreskokce, ali trenutno žudim za malo bilo kakvog reda.
Pa da krenemo redom, ali molim da se ima na umu da sam subjektivna čitateljica podložna mjesečevim mjenama, meteorološkim i inim atmosferskim utjecajima, pms-u, stanju krvnog pritiska i svem mogućem, stoga moje mišljenje nikako nemojte uzimati previše ozbiljno.
Možda Rukavininu priču
Dva otiska i još jedan doista ne treba čitati s neredom i maglom u glavi. Uprkos atraktivnosti teme, jedva sam se probila kroz nju i nekako uspjela sve pokopčati, ali nešto mi nedostaje. Kao da je presterilna za moje trenutno raspoloženje. Sve je to lijepo napisano, ali mene ostavilo hladnom.
Besmrtni slučaj dvojca Macan i Jambrišak, osvojila me na prvu loptu, zatim je postalo još zanimljivije s analizom prvog poglavlja, idući slučaj me još uvijek držao kao i spisateljska prepirka nakon njega, s trećim slučajem oduševljenje mi je splasnulo, razgovor između pisca i još nekog bio je toliko predvidljiv da sam to jedva podnijela, a onda... Onda sam odustala od daljnjeg čitanja. Možda sam pogriješila.
Priču Zorana Vlahovića
... je najteže progutala sam u jednom dahu iako je već bila kasna noćna ura, a ja sam već napola spavala kad sam je krenula čitati. Sasvim sam se razbudila. Priča ima sve što za moj ukus treba imati: fino je napisana, ima zanimljivu radnju i malo više od toga, dobro razrađene likove koji me ne ostavljaju ravnodušnom i snažan emocionalan naboj. Ipak sam ja jedno tipično žensko, emocije su mi na prvom mjestu i zato Vlahoviću ide čista petica.
U nekoliko navrata me baš spucao i zato ću ovdje nakeljiti jedan nešto što mi je posebno leglo:
Napuštao ih je! Njihov brod!
Sve što su imali i znali, sve što su poznavali... Stranci su mogli biti poznanici ili ljubavnici, ali nikada, Nikada Obitelj!
Potpuno razbuđena, s velikim užitkom sam pročitala i priču Biljane Mateljan
Način doma našega.
Tula Lidije Beatović je za moj ukus pomalo predokumentaristička, inače sasvim solidno napisana i poprilično zanimljiva, ali ne puno zanimljivija od reportaže o nekoj egzotičnoj zemlji.
Stala sam na živahnoj i prpošnoj priči Sandre Obradović. Zasad još nisam otkrila čime su se neki ovdje oduševili.
Toliko zasad od mene, nastavak slijedi kad pročitam ostalo.