Oceton

[Belmorn]

Malorad
Ponovno ga je probudila ona ista glavobolja. Brat Malorad mu je dao ljekovito bilje koje bi trebalo umanjiti bol, ali ga on nije uzimao. Droga ga je omamljivala, a on je volio imati bistar um. Protrljao je oči i izišao iz kreveta. Pod je bio hladan i on je odšetao prema prozoru. Sunce još nije izašlo, ali se pred njim jasno vidio grad. Baklje su osvjetljavale ulice kroz koje su prolazile kočije i poneka skitnica. Većina je spavala. U daljini je vidio nalet dima kako izbija iz mora. To ga je umirilo. Znao je da Malor kažnjava svog mlađeg brata Oceana.
Naslonio se na ogradu i duboko udahnuo svježi morski zrak. Tad ga je preuzeo sljedeći nalet boli. Ovaj put ga nije boljela samo glava, već i cijelo tijelo. Zgrčio se od muke i primio ogradu čvršće, jer se bojao da će pasti. Zamaglilo mu se pred očima i osjećao je kako mu tijelo gubi kontrolu.
...
Vidio je kuću na vodi, kako ju tjeraju valovi i vjetar. Kuća nije imala krov, već terasu na kojoj je bilo bića slična malorima, ali svjetlije kože. Neki su bili u dronjcima, drugi u sjajnim uniformama koje su odbijale svjetlost. Jedan od njih mu se posebno privukao pažnju. Bio je duplo mršaviji od svih ostalih, ali i elegantniji. Imao je dugu kosu i nakošene oči, te neobično oštre crte lica. Te kose oči su se okrenule, i pogledale točno u njega.
...
Kad se probudio, nije bio na svom krevetu. Nad njim je sjedio brat Malorad i mijenjao obloge. Kad je vidio da su mu se oči otvorile, nagnuo se i počeo užurbano pričati: «Što se zbilo? Našli smo vas na podu u nesvjestici. U sobi je bilo toliko vruće da smo vas morali iznijeti. Sve su se svijeće stopile i voda je iskuhala. Bilo je nevjerojatno! Mi smo se preznojili čim smo ušli, ali vi ste ostali hladni kao kamen. Bojao sam se da smo vas izgubili... ali drago mi je da vam je sada bolje.» Malorad je bio jednostavna i iskrena osoba koja je voljela svog Vladara Otoka. Napravio je grimasu, onu koju radi kad oklijeva i mucajući prozborio: «...još nešto, gospodaru. Izviđači su vidjeli nešto neobično na moru. Prvo smo mislili da su morska stvorenja, ali je glavni zvidnik, znate onaj visoki, rekao da to nisu morska stvorenja jer putuju na vodi, ne u njoj. Doputovali su u velikoj kutiji, nalik na splav, ali puno većoj. Tražili su vas!»
Vladar se naglo uspravio na krevetu. «Uvedite ih smjesta!» reče slugi koji je stajao kraj vrata.
Kako neobično da sam upravo to sanjao. Malor me blagoslovio, tko zna čemu ovo vodi...

Oceton je rođen kao drugi sin drugog sina. To ga je pri samom rođenju označilo kao gubitnika. Na Malori otocima drugi sin se mrzi, a drugi sin drugog sina se ne podnosi. Svećenici su mu na lijevi obraz žigosali dva morska vala. Sve je to bio dio religije njegovog naroda. Njihov bog i njegov mlađi brat su bili u svađi još od nastanka svijeta i to se odrazilo na puk. Narod je vjerovao da je Malorov mlađi brat odgovoran za sve zlo što im se događalo, pa su naravno i sva malorska braća bila odgovorna.
Ocetonov otac je bio vlasnik neuspješnog obrta i trgovine cipelama i sve je nade polagao u svog starijeg sina koji je upravljao većinom posla. Jednom mjesečno bi napunili brod cipelama i otplovili na sjever. Malori nisu voljeli brodove ni more, ali su voljeli zlato, a zlata je bilo u izobilju na sjeveru.
Kao dječaka, Ocetona su često tukli i kažnjavali, većinom za stvari za koje on nije bio kriv. Mrzio je ostalu djecu što su mu se smijali dok su ga učitelji tukli. Jednom je jedan malac bacio jaje nekoj ženi na glavu i optužio Ocetona. Iako su to i drugi ljudi vidjeli, nije ih smetalo što je ta ista žena slomila batinu na njegovim leđima.
Oceton je trpio razna omalovažavanja tokom svoje mladosti, ali nikad nije klonuo duhom. Sanjao je o danu kad će otploviti na sjever, gdje ga ljudi neće ružno gledati i gdje će biti prihvaćen kao jednak član društva. Kad je navršio osamnaestu, skupio je hrabrosti i sakrio se na jedan brod kao slijepi putnik. Skrivao se u potpalublju i krao namirnice od posade.
Kad se iskrcao očekivao je da će se sve promijeniti na bolje, ali nije imao sreće. Nitko ga nije htio zaposliti jer je bio sitne građe i nije bio osobito vješt u nekom zanatu.
Gladan i jadan, opet je počeo krasti hranu s brodova, pa odjeću s štandova, pa zlato iz novčarki. Postao je vješt u svom novom poslu. Nekoliko tjedana kasnije prišao mu je bucmasti muškarac u lijepom plavom odijelu. Na njegovu remenu se mogao vidjeti grb s galebom u letu. Ispod crnih brčića nazirao se osmjeh. «Moje ime je Ante», reče uz naklon.
Primio je Ocetona za rame i odvukao u stranu, dalje od svjetine. «Promatrali smo te proteklih tjedan dana i zadovoljni smo napredkom koji si pokazao. Želimo te pozvati u našu malu organizaciju.»
Oceton je odmah shvatio da je riječ o Cehu lopova, ali je isto tako znao da će ga ubiti ako ne pristane. «U redu, što trebam učiniti?» reče drhtavim glasom.
«Znaš, mi moramo provesti inicijaciju svih članova. Nešto kao test sposobnosti.» Ante ga pogleda u oči. «Uzmi ovaj ključ. Njime ćeš otvoriti vrata kuće koju ću ti pokazati. Unutra je jedna slika koju trebaš uzeti. Test je lagan. Sve što trebaš učiniti je ne probuditi vlasnika.»
Oceton spremi ključ u džep od hlača i stisne ga čvrsto. Nikad prije nije upao nekome u kuću. U isto vrijeme je bio uzbuđen i nervozan.

U ova tri tjedna što ih je proveo u ovom stranom gradu se nije najeo kao tog podneva. Ante je bio ljubazan domaćin. Zapravo, Ante je bio jedina ljubazna osoba koju je Oceton poznavao. Proveo ga je po gradu i pokazao mu kuću koju treba opljačkati, a onda ga odveo u jednu simpatičnu krčmu uz more. «Moji zaposlenici neće biti gladni» rekao mu je novi šef dok su naručivali.
Nakon što je pojeo, Ante se ispričao i otišao dalje svojim poslom. Ostatak dana Oceton je proveo u šetnji razmišljajući o svom poslu te večeri.
Kad je napokon pao mrak, krenuo je prema kući u koju je trebao upasti. Čekao je u uličici dok su ljudi lagano išli svojim kućama i jedan za drugim gasili svoje svjetiljke. Kad se napokon i u toj kući ugasilo svjetlo, Ocetonovo je srce malo brže zakucalo. Uskoro ulazim, pomisli.
Čekao je još sat vremena, da bude siguran kako svi unutra spavaju, pa se tiho uputio prema vratima. Posljednji put je pogledao preko ramena i tiho gurnuo ključ u bravu. Vrata su se otvorila bez problema.
Unutra ga je čekalo iznenađenje. Kuća je bila potpuno prazna izuzev jedne stolice i stola ispred nje. Ocetonu je zastao dah. U mraku je vidio samo siluetu žene koja je sjedila za stolom, ali su njene oči jasno vidjele njega. «Uđi i zatvori vrata za sobom» rekla je autorativnim glasom, kao da je navikla na zapovjedanje.
Oceton ju je unatoč strahu poslušao. Kad je zatvorio vrata, žena je upalila svjetiljku i napokon ju je mogao jasno vidjeti. Djevojka nije mogla imati više od 25 godina, prekrasnih crne očiju i kratke plave kose. Na sebi je imala prekrasnu haljinu zlavne boje koja je otkrivala dekolte.
«Tko ste...» počeo je Oceton, ali ga je žena prekinula u riječi. «Dosta! Ja ovdje postavljam pitanja.» rekla je suhim i hrapavim glasom. «Skini se.»

Ante je žurio uličicom. Ostavio je onog naivnog momka u krčmi i požurio prema kući. Unutra ga je čekala starija gospođa koja ga je unajmila. Bila je odvratno debela i ružna, nagurana u neku otrcanu haljinu koja je možda bila lijepa prije 40 godina, baš kao i žena koja ju je nosila.
Vještica je sjedila sama u sobi za stolim koji je imao samo jednu stolicu. Njeno široko dupe se jedva naguralo između rukohvata.
«Hoće li doći?» pitala ga je hrapavim glasom. «Platila sam ti puno novca da ga namamiš ovdje. Znaš da mora doći svojevoljno, inače čarolija neće imati utjecaja!»
Ante je gledao u pod. Njegov život je bio igra laganja. Lagao je svima, a najviše sebi. Nije bio uspješan ni bogat, a kamoli glava Ceha lopova. Tu laž je volio koristiti kad se upoznavao sa naivnim strancima sumnjive prošlosti. Znao je kakve stvari njih zadivljuju.
«Bez brige, doći će.» rekao je samopouzdano, prisilivši se pogledati je u oči. «Držim ga u šaci.»
«Dobro, a sad zašmiri i pomisli na najljepšu ženu koju si vidio.»
Ante je zatvorio oči i pomislio na onu djevojku iz mesnice. Njena kratka plava kosa je gotovo uvijek bila zaprljana, ali to nikad nije umanjilo ljepotu njenih dubokih crnih očiju. Svaki put mu se nasmiješila kad je prolazila pokraj njega, iako on nije baš izgledao kao netko tko bi se njoj svidio. Bio je stariji od nje barem deset godina i k tome još i debeli lažov. Ali ipak...
Kad je otvorio oči vidio ju je ispred sebe. Bila je to ista ona djevojka iz mesnice, ali čista i u zlatnoj haljini. Bio je zaprepašten. Nije mu ništa bilo jasno dok nije prozborila, sad već prepoznatljivim hrapavim glasom. «Što gledaš? Gubi se van, novac ćeš dobiti ako balavac dođe. Ako ga ne vidim večeras, platit ćeš to svojim životom!»
Ante je istrčao ne osvrćući se.

Malorad je sjedio za stolom i čitao, kad ga je odjednom uhvatila glavobolja. Već se navikao na njih u proteklih mjesec dana. Slične je glavobolje imao i njegov učitelj, tadašnji Vladar Otoka. Kad je on napokon umro od starosti, Vijeće ministara je izabralo Malorada za novog Vladara otoka. To je bilo prije više od 40 godina...
Znao je značenje glavobolje. Imao je iste simptome kao i njegov prethodnik. Isijavao je užasnu toplinu, toliko vruću, da je topio svijeće oko sebe. Imao je česte noćne more, sanjao je brodove koji dolaze, napadaju i ubijaju ribare, trgovce, žene i djecu.
Odjednom, mrak.
...
Kroz maglu je vidio ženu i muškarca u ljubavnom zanosu. Ona je u isto vrijeme bila i lijepa i odvratna, čas krasotica, čas vještica. Ispod nje je bio mladi malorac, sudeći prema ožiljcima na licu, dvo-drugi sin.
Bili su na palubi ogromnog, praznog broda koji je kretao prema otocima. To je bio isti onaj brod iz njegovih mora. Čim su se usidrili, žena je rodila. Oko nje su se odjednom skupila čudovišta kako bi joj uzela dijete i dignula iznad glave. Bili su kao deformirani ljudi s rogovima, omotani u prljave halje. Dijete je bilo sluzavo i imalo je škrge, znak velikog zla.
...
Malorad se trgnuo iz transa. Znao je da su ovakve vizije bile više od sna, više čak i od jave. Njegov mu je bog dao znak, i dovoljno vremena da spriječi katastrofu. To dijete će donijeti sigurnu smrt svim malorima, osim ako ga netko ne zaustavi na vrijeme.

[scorpius]

Hmm, s obzirom da još nitko nije dao koji komentar, adje da budem prvi :zbunj: Ne znam koliko češ shvatiti ovo objektivnom kritikom, jer inače nisam neki ljubitelj fantasya (nemam neki opravdani razlog, jednostavno mi toliko ne leži ta cijela spika, nisam ga čitao kao mali i ne osjećam neku tešku povezanost) i ne poznajem standarde takve vrste književnosti.

Ipak, imam nekoliko pitanja vezanih uz radnju. Je li riječ o nekom prokletstvu koje je zahvatilo određenu lozu vladara, pa se ponavlja u nedogled poput kletve ili je riječ o nečem drugom? Ako jest, volio bih znati nešto više o tome, u najmanju ruku zbog čega? Možda je riječ o jednom ulomku u jednu dužu priču, ovako mi djeluje nekako nedorečeno i dosta nabacano, nemoj me krivo shvatiti, ali čak i pred kraj priče još uvijek čekam neku radnju da počne, sve mi to djeluje nekako uvodno.

Eto, toliko s moje strane. Ne znam baš najbolje objasniti, ali jednostavno sam cijelo vrijeme imao osjećaj da nešto nedostaje, neki element koji će sve izvući ili razjasniti. Ali opet ponavljam (inače mrzim to raditi), nisam neki poznavatelj žanra i ne znam kako to inače sve skupa ide. Nadam se da ti je ovo bilo nešto od koristi.

[Belmorn]

nema to veze s žanrom, ovo i je nedovršeno i nedorečeno.
zapravo me najviše zanima mišljenje o srednjem dijelu (bez svećenika s početka i kraja)
vizije su blagoslov i teret, recimo koje imaju svi vrhovni svećenici Malora

[scorpius]

Aha, sada je malo jasnije. Taj dio je ok, opisi su ti prilično na mijestu, taman koliko treba da dočaraju scenu i atmosferu, dijalozi također. Karakterizacija likova ti također dobro leži, nemam nekih zamjerki što se toga tiče.

Sve u svemu, samo tako nastavi. Jel' to onda dolomak neke veče priče, romana ili?

[Belmorn]

mogao bi postati. htio bi taj dio proširiti i napisati kratku priču
hvala na komentaru

[niniane]

Meni je ok, iako se čini poput ulomka iz duljeg djela - pri čemu pod "duljeg" ne mislim na kratku priču, već priču. Inače nemam nekih naročitih zamjerki, ok je, a to je ujedno i jedina zamjerka - nije me nešto posebno oduševilo niti očaralo (ali ja volim fantasy pa sam malo zahtjevnija publika ), iako moram priznati da su ideje ok. Da nije pomalo zbunjujućeg dijela sa svećenikom, bilo bi mi još bolje.
Nisam sigurna što mi točno fali. Razmišljam već par trenutaka kako bih ti mogla reći točno, ali nikako da mi se upali lampica...

U svakom slučaju, dobar start ovdje na NOSF-u :cheers:

[Belmorn]

oćeš reći da ima potencijala :P

[niniane]

Something like that

[scorpius]

Naravno da ima potencijala, kao što rekoh, stil izražavanja i opisi su ti sasvim ok, nemaš nikakvih problema s dočaravanjem scene ili atmosfere. Nadam se da ćemo vidjetii ostatak ovog djela

[Bahod]

A slušaj nije baš dobro no nije ni toliko loše da se ne da čitati.
Dosta si zakomplicirao i umiješao kojekakve klišee u tu svoju "priču".
Na stranu ideja koja nije baš originalna, ajmo reći da je originalna kombinacija - no nekakav srednjostrujaški fantazi to dopušta, ono gdje osjetno šepaš jest jezik i stil. Posijao si previše zamjenica, te ti rečenične konstrukcije zvuče, u nedostatku bolje riječi, "amaterski".

Naslonio se na ogradu i duboko udahnuo svježi morski zrak. Tad ga je preuzeo sljedeći nalet boli. Ovaj put ga nije boljela samo glava, već i cijelo tijelo. Zgrčio se od muke i primio ogradu čvršće, jer se bojao da će pasti. Zamaglilo mu se pred očima i osjećao je kako mu tijelo gubi kontrolu.

Evo recimo ovaj odlomak; pročitaj ga par puta pa ćeš vidjeti da ne zvuči dobro. Fantazi traži ipak malo dorađeniji stil.

Eto toliko znam da zvuči dosta negativno, ali ne vidim razloga da spominjem dobre strane jer to ne treba popravljati. :zubo:

[Belmorn]

da, sad i ja vidim :zubo:
treba vježbat, znam