Statua tvoje duše

[Morgoth]

Statua tvoje duše
Written by – Toni Juričić


U malenom dućanu okultnih potrepština Skrivena Moć vladala je neugodna tišina koju je razbijalo tiho kucanje zidnog sata u obliku pentagrama... Sat će uskoro otkucati 7 sati, vrijeme kada dođe vlasnik i gurne ključ u ključanicu vratiju dućana te ih otključa, čime započinje novi radni dan. Kupci su bili rijetki, ali barem kad su dolazili potrošili bi gomilu novaca. Na vlasnikovu žalost, sve rjeđi i rjeđi su bili oni pravi kupci koje bi uvijek sa zadovoljstvom uslužio pa čak i popričao s njima. Mislio je na čarobnice i čarobnjake koji su znali što rade, a ne na one proklete klince, pretežito klinke koje su dolazile kupovati sastojke za ljubavni napitak koji bi nerijetko otišao krivim putem, a „vještice“ bi završile u bolnici.

Police dućana, bile su zatrpane raznim čudima (kako bi to „normalni“ ljudi običavali nazivati). Bilo je tu rijetkih biljaka u staklenkama, različitih vrsta amuleta, napitaka spravljenih od svakakvih elemenata koje bi normalnog čovjeka natjeralo na povraćanje kad bi shvatio što je popio, te pregršt vrsta zemlje (pa čak i zemlja s groblja koja se i najviše prodavala klincima koji su uvjereni da ona nosi zlu sreću onome tko je posjeduje). Bilo je tu još i rijetkih knjiga, stoljećima starih, ali vrhunski sačuvanih. Čovjek bi se začudio kad bi vlasnik ispričao iz kojeg stoljeća knjiga potječe.

Na velikoj polici iznad blagajne nalazile su se razne potrepštine za hoodoo magiju, magiju koju je vlasnik običavao prakticirati. Iz tog razloga su se nalazile tik do njegove ruke. Ondje, na polici su stajale razne lutke, malene figurice i Statua Duše koja prema legendi ima sposobnost upijanja duše pokojnika koji je preminuo u njezinoj blizini. Njezine oči bijahu od dijamanta, bezbojne. Kad upije dušu, prema svjedočanstvima, oči joj postanu zelene, poput smaragda.

Dućan je svoje dobro stanje mogao zahvaliti jedino svom vlasniku koji se brinuo o njemu kao prema malom djetetu. Konstantno ga je čistio, pospremao, razmicao police, slagao napitke po abecednom redu… Paučine ni prašine u tom dućanu nije bilo. Sve je bilo u savršenom redu, za razliku od dućana ostalih okultnih ekscentrika koji pokušavaju magijom pospremiti, a stvari onda završe još gore, puno gore.
Vlasnik je podrijetlom bio Haićanin gdje voodoo nije tabu tema niti smatran nekom glupom alternativnom i beskorisnom magijom kako je običavaju nazivati u civiliziranom svijetu.

– Voodoo je stvarnost, voodoo ima veliku moć koja zavisi o snazi duha čovjeka koji je prakticira i njegovoj vjeri u nju. – običavao je govoriti Haićanin čiji je duh bio dovoljno jak da zauzda i kontrolira hoodoo magiju.

Taj krupni, crni čovjek, od skoro dva metra, obrijane glave i dubokih smeđih očiju, koliko god izgledao opasno, je ipak bio bezopasan (kako za koga). Skeptike je smatrao svojim najvećim neprijateljima, te ih je često darivao svojim hoodoo ritualom od kojih bi takvi pobjegli iz dućana u strahu da je vlasnik pustio smrt na njih. Nerijetko ih je strašio voodoo lutkama i kipićima koje je držao na polici iznad blagajne. Prije nego što bi zabio nož u lutku ili smrskao kipić, skeptik bi, kao što spomenuh prije, pobjegao glavom bez obzira ostavljajući Haićanina da se smije njihovoj gluposti i strahu.

– I treba ih bit strah. – promrmljao bi sam sebi u bradu dok bi vraćao lutkicu i nož na svoja mjesta.

Sunčeve zrake dopirale su kroz ljubičaste zavjese na košaricu gdje je spavao Edgar, crni mačak kojeg je vlasnik Skrivene moći posvojio dok mačak još nije progledao. Edgar je ime dobio po piscu Edgaru Allanu Pou koji je napisao pripovijest Crni Mačak, a pošto je mačka bila crna poput noći i neodoljivo podsjećala ogromnog crnca na onu beštiju iz stanovite pripovijesti, odlučio ga je nazvati po autoru te priče.

Edgar je dignuo svoju malu crnu glavicu iz košare, ljutito frknuo i vratio se svojem ljenčarenju. Bio je to opak mačak. Nije volio ljude, a nisu oni ni njega previše voljeli. Svom vlasniku je darovao ogromne ožiljke na obrazima koji podsjećaju na ogrebotine koje druge divlje životinje, a ne jadnog malog Edgara koji svoje dane provodi ljenčareći u košarici. Kad bi Haićanina upitali porijeklo ogromnih ožiljaka na njegovom licu, ljudina bi se nasmijao i prstom uperio prema Edgaru koji je preo u svojoj košarici.

– Radije bi se hrvao s lavovima, nego ovu mačku ponovno okupao. – rekao bi kroz smijeh, te bi odšetao od svog radnog mjesta do mačkine košare te ga uzeo u svoje ruke, nježno ga milujući.
Jasno se moglo vidjeti kako to mački smeta i kako prodorno gleda svog „oca“ koji je muči maženjem. Koliko god ta mačkurina mrzila svog vlasnika, toliko ju je on i volio.

Zvuk tišine u Skrivenoj moći razbije zveket ključeva nagovještavajući dolazak vlasnika. Vrata se otključaju, a u prostoriju ušeta velika ljudina obrijane glave noseći današnje novine ispod ruku. Edgar iskoči iz svoje košarice, potrčavši prema vlasniku da ga pozdravi. Crnčuga se sagne, pomiluje mačka, te tiho reče:

– Čime sam zaslužio da me danas pozdravljaš, ha Edgare? Očito ti je ponestalo hrane, ha maji moj debejuco? – kroz smijeh upita, debelog mačka koji je frknuo i ponovno otrčao u svoju košaricu.

– Nezahvalno derište. – promrmlja Haićanin sebi u bradu, te se zaputi prema blagajni.
Dok je hodao prema njoj, nije mogao maknuti pogled sa Statue Duše. Činilo mu se da ga gleda svojim dijamantnim očima. Nasmijao se, posjeo se u svoj udoban stolac i otvorio današnje novine.

Za razliku od većine ljudi, on nije čitao novine od prve stranice. Uvijek bi okrenuo zadnju i prvo pročitao viceve i stripove. Kad bi ga upitali zašto to radi, odgovorio bi:

– Da mogu sa smiješkom dočekati kakva je sranja svijet danas priredio. –
Novine je listao dugo, te pročitao svaki članak. Bilo je tu zanimljivih članaka, koji su ga potpuno zainteresirali. Nažalost, jedan mu je posebno privukao pozornost, kao svakoga jutra, ali ovog ga je dana potpuno razbjesnila najnovija tema njegovog najneomiljenijeg feljtona „Smrskavajući mitove“. Pisao ga je skeptik imenom Arthur D., sveučilišni profesor s ogromnom plaćom koji je za zabavu pisao u novinama o onome što najviše voli, uništavanju mitova i uvjeravanju ljudi da su to sve samo gluposti i ništa više.

– Koja budala misli da polugoli šaman koji trese svojom crnom guzicom i maše listovima palme može izliječiti najteže bolesti svijeta dok stotine učenih umova nikako ne mogu pronaći lijek?
– pisalo je u članku čija je današnja tema Alternativne metode liječenja.

Autor je napisao mnoge stvari koje su uzrujale ogromnog Haićanina, ali rečenica u kojoj se autor pitao koje budale vjeruju da šaman tresući svojim dupetom može izliječiti bolesti, potpuno ga je izbacila iz takta. Ta on je svjedočio toj tresućoj guzici godinama prije i vidio kako je većina ljudi izlazila iz njegovog sela potpuno oporavljena.
Taj kreten od Arthura nema pojma o čemu piše. To što je on neuspješan doktor koji nije uspio pronaći lijek za svoju teško bolesnu nećakinju, ne znači da sad mora pljuvati po alternativnim metodama liječenja. Trebao bi pljuvati po današnjoj medicini, a ne po tresućim šamanskim guzicama koje bi izliječile njegovu nećakinju, mislio je u sebi vlasnik skromne trgovine okultnih potrepština. Pogleda crno-bijelu sliku starog nasmiješenog skeptičnog kretena, duboko uzdahne i zamisli se kako bi bilo odlično da se taj stari prdonja pojavi u njegovoj prodavaonici. Istrgnuo je stranicu iz novina, zgužvao ju u lopticu i bacio prema košu, kojeg je promašio i slučajno pogodio Edgara koji je poput munje iskočio iz košare.
Na vlasnikovom se smrknutom licu ponovno pojavi širok osmijeh. Vrata dućana se otvoriše i začuje se hihotav smijeh. Ljudina se uhvati za glavu i duboko uzdahne.

Dvije elegantne cure uđu u Skrivenu Moć, smijući se na sav glas. Jedna je bila plavuša, kose duge do ramena i lijepo oblikovanog tijela. Njezina prijateljica je bila sitna brineta, kratke kose i čudnog nosa. Bile su ono što je vlasnik najviše mrzio. Glupe klinke koje najvjerojatnije traže ljubavni napitak kako bi se dečko njihovih snova „zatreskao“ (jezik njihove generacije) u njih, ne sluteći da već imaju te napitke koje nazivaju Sisama. Sa zanimanjem su promatrale stvari koje su se nalazile na policama, dirale su sve i svašta, isprobavale amajlije, pitajući jedna drugu kako im stoji. Svaki put kad bi stavili amajliju oko vrata, jedna od njih bi se zahihotala. Nakon pola sata, kad su isprobale sve amajlije, usput zastajući kraj svakakvih bočica i pregledavajući čemu svaka služi. Nakon tih dugih pola sata, napokon su stigle do blagajne gdje ih je uljudno dočekao vlasnik kojeg su djevojke nijemo gledale začuđenih očiju.

– Kako mogu uslužiti, ove dvije elegantne mlade dame? – upita Haićanin, kojem je dosadilo da cure nijemo zure u njega, nagnuvši se nad blagajnom gledajući malo u jednu, malo u drugu.

– Gospon, može jedno pitanje? – upita djevojka s plavom kosom.

– Naravno da može, zato sam ja i ovdje, zar ne? – odgovori ljudina svojim dubokim glasom, te se nasmije.
Djevojke zbunjeno pogledaju jedna drugu, a plavuša ponovno upita:

– A jel' bismo mogle kupiti ove prekrasne ogrlice? – upita ona, na što vlasnik potvrdno klimne.

– Imate li možda nešto u stilu voodoo lutaka? – veselo upita brineta.
Haićanin mrko pogleda u njene smeđe oči i udahne.

– Jedna naša bivša prijateljica je napravila nešto odurno pa bismo je htjele kazniti. – oštro reče sitna brineta.

– Što je tako grozno učinila, ako smijem znati? –

– Pa ona je Sandri ukrala dečka, a taj dečko i Sandra su bili skupa već godinu dana. I ona je to znala ali svejedno se je ševila s njim. Još se snimala i pokazala Sandri. –

– Aha, sve mi je jasno. –

– Ali to nije ni polovica priče, nije joj bilo dovoljno što je poševila njezinog dečka na njenoj rođendanskoj proslavi, nego je i meni s punčem uništila prekrasnu bijelu haljinu... –

– Ah, šteta. – reče vlasnik.

– ... Prekrasnu bijelu haljinu. Nemate pojma kakva je divota bila ta haljina... – nastavi ona svojim piskutavim glasom.

– Mogu zamisliti. – reče ogromni Haićanin hvatajući se za glavu od muke.

– ... Moja stara ju je oprala tri puta. Čujete vi mene? TRI PUTA! I još uvijek mrlja nije otišla... –
U njezinim se očima pojavila suza, a bijes je kuhao u vlasnikovom tijelu spremajući se da eksplodira.

– Znači, dvije amajlije i jedna voodoo lutka? Može! Pošto mi se sviđate, voodoo lutku dobivate besplatno. – ponudi im, ali brineta i dalje nastavi.

– Čini se da ću morati naručiti onaj novi prašak kojeg reklamiraju na telki. Čula sam da je jako učinkovit. –

– Ok, to bi bilo dosta, zašto ne odmoriš malo svoja usta? – reče Haićanin sarkastičnim glasom.

– Usput gospon, jeste li gledali zelenu milju? – nastavi klinka.

– Dosta!!! – zagrmi vlasnik udarivši rukama svom silinom po stolu izazivajući tresak koji istjera preplašenog Edgara iz njegove košarice.

– J-j-j-jer m-e-e neodo-o-oljivo podsjećate na onog c-c-c-crnca i-i-iz tog f-f-filma. – mucajući progovori prestrašena djevojka.

– Ne draga moja, nisam gledao taj film. Nemam vremena za holivudske gluposti. – gnjevno joj odgovori ogromni Haićanin s ožiljkom na licu.

– U redu je, evo vam 50 dolara, zadržite ostatak! – nasmiješeno reče plavuša, te uhvati svoju prijateljicu za ruku i odvuče je van iz trgovine.

Kroz vrata je baš ulazila još jedna djevojka, gotičarka, kod koje su se cure zaustavile odmjerivši je od glave do pete. Nakon što su je odmjerile, zahihotale su se i izašle van. Djevojka je slegnula ramenima, te nastavila hodati prema blagajni.

– Zapravo, to je 60 dolara, ali nema veze, glavno da vas više ne vidim. – tiho si promrmlja vlasnik u bradu, ne primijetivši curu koja ga je gledala ćudljivim pogledom. Dignuvši pogled i primijetivši curu, prepao se, na što se cura nasmijala.

– Uf , mislio sam da si jedna od onih „finih“ cura. – reče on hladno, gotovo sarkastično, na što se djevojka ponovno nasmijala.

– Srećom, mene je majka priroda obdarila nečim što one nemaju. Mozgom normalne veličine, a ne ptičjim kao kod onih dviju kokoši. Jeste li samo vidjeli... –

– Što si došla kupiti? – prekine je Haićanin prije nego što je dovršila rečenicu.

– Oprosti što sam te prekinuo u govoru ali dosta mi je za danas slušanja ženskih „spika“, kako vi to mladi danas nazivate. – nastavi on ispričavajućim tonom.

– Aha, sve je u redu. Neki put se i ja znam zanijeti, znate kako je to. – nastavi mala crnka govoriti.

Shvativši da je ponovno počela govoriti poput one dvije djevojke koje su je odmjerile od glave do pete, zastane i ušuti te duboko udahne i izdahne promatrajući kako se na licu vlasnika Skrivene moći širi smiješak od uha do uha.

– Mislim da bi bilo najbolje da vam predam ovu listu. Zapisala sam sve na papirić jer nema teoretske šanse da sve to popamtim. – reče ona, istovremeno dajući mali žućkasti papir ogromnom Haićaninu.

Vlasnik uzme papir u svoje glomazne ruke, otvori ga i stade čitati sastojke. Nakon svakog pročitanog sastojka, zastade te svoj duboki pogled uputi po dućanu tražeći mjesta gdje bi se sastojci mogli nalaziti dok je sićušna djevojka u crnom svojim tankim prstima lupkala po stolu blagajne od izrazite dosade.

Vlasnik vrati papirić djevojci, uz to joj naredivši da ostane na mjestu i da ne dira ništa, ama baš ništa. Cura ga posluša, a debeloguzi Haićanin se zaputi prema policama svoga dućana.
Nakon pet minuta on se vrati djevojci sa skoro svim sastojcima.

– Mogu li dobiti onaj papirić na trenutak? – upita je ljubazno.
Djevojka potvrdno klimne glavom te baci papirić na stol. Vlasnik uzme papirić u svoje glomazne ruke te izvadi kemijsku iz džepa na njegovoj bijeloj košulji. Otvori papir, položi ga na stol, te počne križati i nešto pisati po njemu. Nakon par trenutaka završi, spremi kemijsku natrag u svoj džep, a papirić vrati curi.

– Evo, to bi bilo skoro pa sve. Nažalost neke od sastojaka nemam, ali zapisao sam ti na papirić gdje ih možeš nabaviti po, nažalost, malo skupljoj cijeni. – reče.

– Ok, hvala vam puno. – zahvali se djevojka, te preda određenu svotu novaca.
Okrenula se na peti, i zaputila prema izlazu. Prije nego što se izgubila iz njegovog vida, vlasnik je zazove.

– Nadam se da znate što radite, jer ne želim o vama čitat u sutrašnjim novinama. – reče ozbiljnim glasom.
Djevojka zastane, okrene se na peti i nasmiješi se ljudini koji se uzdizao iza blagajne.

– Bez brige, već sam dosta iskusna u tom poslu. – šaljivo mu odgovori, te zalupi vratima i izgubi se u džungli gigantskog grada.

– Nadam se, – reče Haićanin u sebi, zavalivši se pritom u svoj stolac – nadam se. –
Dugo je vremena proveo zavaljen u stolici, gledajući crnog mačka kako se izležava u svojoj košarici. Edgar je dignuo svoju crnu glavicu i pogledao prema crnoj prilici koja se izležavala na stolcu i mijaukne, što je izazvalo osmijeh na licu njegovog gospodara. Pokretima ruku vlasnik ga pozove k sebi. Edgar istrči iz svog boravišta, te skoči u gospodarevo krilo smjestivši se i zauzevši položaj u kojem je provodio većinu dana, ljenčareći. Ogromni je Haićanin gladio mačka po njegovoj glatkoj crnoj dlaci, govoreći prema njemu kao prema ljudskom biću.

– Danas smo čak imali i dosta posla, zar ne Edgare? – upita crnac svog mačka, koji pogleda svog gospodara i mijaukne.

– Čak tri posjetitelja, mali moj, čak tri posjetitelja. – nastavi vlasnik – Tri prekrasne cure, dvije koje ne razumiju u što se miješaju i jedna koja se možda razumije.

– Ona mala crna je jako simpatična, zar ne? – upita debelog crnog mačka koji frkne kao odgovor na pitanje.

– Vjerujem da to znači da. – kroz smijeh reče Edgarov gospodar.
Mačak iznenada pobjegne iz vlasnikova krila natrag u svoju košaru. Haićanin čudno pogleda mačka koji se smjestio poput uglađenog gospodina i legao. Ustade sa stolca s namjerom da otiđe po Edgara, ali čim mu se približio, crni mačak pobjegne ispod police. Ogromnom Haićaninu zapne za oko zgužvana stranica njegovog omiljenoga feljtona. Uzme stranicu u ruke, ponovno je otvarajući.
Malo je gledao portret onog šugavog (kako ga je nazivao) doktora, a na njegovom se licu pojavi veliki osmijeh. Ponovno zgužva otkinuti list jutarnjih novina oblikujući ga u papirnatu kuglu i baci je u koš za smeće imitirajući košarkaški udarac.

– Priznaj, Edgare, da je to bio dobar udarac. – upita vlasnik svog mačka.
Mačak pomoli svoju pospanu glavicu iz košare, pogleda prema košu, pa prema svom gospodaru ispuštajući nekakav čudan zvuk koji je previše sličio tome kad netko doslovno umire od smijeha. Haićanin ga je blijedo pogledao, s trunkom mržnje u sebi.

– Što ti znaš, ti si samo običan glupi mačak. – reče on potiho da ga mačak ne čuje, pa skrene pogled prema mačku koji ga je gledao s nekakvom mržnjom u sebi.

– Možda ipak nisi toliko glup. – nasmiješeno reče vlasnik, a mačak mijaukne kao odgovor na vlasnikovo provociranje.
Neugodnu tišinu koja je zavladala dućanom razbije glasan zvuk kruljenja želuca u ogromnom haićanskom tijelu vlasnika Skrivene Moći koji se zastidio tog zvuka. Edgar od straha poskoči iz košarice i stade pogledavati po dućanu tražeći izvor tog čudnog i glasnog zvuka. Čim je ugledao vlasnika dućana kako se hihoće, mačak mahne svojom crnom glavom u stilu „kakve li budale“ i vrati se u svoju košaru radeći ono što radi po cijele dane, ljenčari.
Haićanin pogleda prema satu čije su kazaljke pokazivale na pola jedanaest.

– Heh, danas još brzo prolazi vrijeme. – reče si on u bradu.
Samotni sati u dućanu neki put znaju prolaziti sporo, kad se minuta čini poput deset minuta, a sat poput cijele vječnosti. Ponekad se događalo da u dućan nije dolazio nitko po cijele dane. Tih je dana vlasnik žudio za bilo kakvim posjetiteljem, samo da malo popriča s njim kako bi vrijeme prošlo barem malo brže. Poželio bi makar i one vražje klince koji ne razumiju u ono što se upuštaju. Njih je, tih dana, najviše želio vidjeti jer im je mogao satima objašnjavati što je što i kako se radi. Danas je njegov dućan okultnim potrepštinama posjetilo čak tri posjetitelja, jedan za drugim. To je nešto što se dugo vremena nije dogodilo. Obično dolaze u razmacima od pola sata ili sat vremena. Srećom da su potrepštine bile skupe, i kad bi dolazili kupovat, kupovali bi više predmeta osim jednog pa je to spašavalo Skrivenu Moć od potpune propasti. Haićanin bi ponekad uzeo koju knjigu i čitao je satima. Cijelu bi knjigu pročitao unutar jednog dana radnog vremena. Rješavao je i križaljke iz novina, odmah iza stranice njegovog omiljenog feljtona, ali danas je istrgnuo tu stranicu i ostao bez jedne od svojih najdražih zanimacija, rješavanja križaljki.
Vlasnika je iz razmišljanja o izgubljenoj križaljci istrgnuo jak zvuk kruljenja iz njegovog trbuha. On ponovno pogleda prema satu, duboko uzdahne i upita Edgara:

– Što kažeš da danas malo ranije odem na marendu? Nitko neće primijetiti. –
Njegov ljubimac nije reagirao na pitanje, već je nastavio presti na svom jastuku.

– Imaš pravo, mogao bi se još malo strpiti do marende. – reče vlasnik i zavali se u svoj udoban stolac.

Promatrao je kazaljku sata kako se sporo kreće. Njegove su se oči počela sklapati dok je hipnotiziran gledao kazaljku koja se sporim korakom vuče do 11 sati. Neko ju je vrijeme promatrao, onako zavaljen u svoj stolac, a par trenutaka kasnije, vlasnik malog dućana okultnim potrepštinama pao je u san.

Sanjao je svoj rodni dom, pred četrdeset godina dok je još živio na Haitiju i kad mu je bilo jedva 5 godina. Noć je bila vruća, vruća poput pakla. U sredini njegova sela gorila je vatra oko koje su plesali njegovi zemljaci u ritmu bubnjeva, pjevajući pjesme. Pjesme za koje govore da ozdravljuju one koji vjeruju u njih. Mladi se Haićanin provukao kroz krug plesača i otrčao do kolibe gdje se smjestio stranac koji je posjetio njihovo selo sa svojom obitelji i bolesnim djetetom. Bijeli čovjek je bio rijetkost u selu i značio je samo jedno, nevolje. Niti jedan nije došao u selo skromnih Haićana s iskrenim namjerama. Podmukli škorpioni, koji zariju nož u leđa nakon pomoći. Jedino je ovaj imao iskrene namjere i vjerovao u hoodoo magiju kao jedini lijek za njegovo bolesno dijete. Sve dok ga njegova krv nije prevarila. Mali se Haićanin sakrio iza kolibe i primijetio dvije prilike kako se svađaju. Dvije bijele prilike. Bio je to otac bolesne djevojčice i njegov brat, visoki čovjek s gustom crnom kosom i ogromnim naočalama.

– Zar ti stvarno vjeruješ u te gluposti? – upitala je visoka prilika svog brata.

– Zar stvarno vjeruješ da će onaj luđak izliječiti tvoju kćer, moju nećakinju tako da trese guzicom ispred njezinog nosa? – upita ga ponovno.

– Ti ne shvaćaš, oni mogu izliječiti svakakve bolesti. Pa čak i one nepoznate medicini. Samo treba vjerovati u to, to je stvar psihe. Samo trebamo vjerovati, ja, ti, moja žena i najviše moja kćerka. Moramo vjerovati da će ozdraviti. – razdere se niski polućelavi muškarac na visoku priliku.
Visoka prilika zastane, pogleda oko sebe te reče:

– Slušaj, ja imam dobre prijatelje koji su jedni od najboljih doktora i znanstvenika. Trenutno rade na lijeku koji uništava bolest koju ima tvoja kćerka. Lijek još nije testiran na ljudima, ali daje odlične rezultate, 99% je da će lijek izliječiti tvoju kćerku. Čuješ ti mene? 99 jebenih posto šanse da će taj lijek izliječiti tvoju kćerku. Najbolje od svega još će ti platiti gomilu nova... –

– Želiš reći da će moja kćerka biti pokusni kunić? – prekine ga niski čovječuljak.

– Lijek će biti testiran na njoj po prvi put, ali lijek je djelotvoran. Vjeruj u to, a ne u tresuće i smrdljive šamanske guzice. – reče visoka prilika kroz smijeh.
Niski čovječuljak duboko uzdahne i izdahne, napravi par krugova oko svoga brata i zastane, te potvrdno klimne glavom. Sve je to promatrao mali Haićanin koji se sakrio iza jedne drvene kolibice.

Dvije su prilike ušle u kolibu gdje je glavni seoski šaman izvodio ritual ozdravljenja. Malena djevojčica je spavala u majčinom zagrljaju. Dvije prilike sjednu pored vrata i gledaju kako šaman pokušava ozdraviti malenu. Haićanin je mogao osjetiti kako ne vjeruju u magiju, mogao je osjetiti kako otac vjeruje u čudotvoran lijek, a njegov brat u novce koje će dobiti. Jedini koji su iskreno vjerovali u ozdravljenje malene djevojčice su bili majka, šaman i Haićani koji su plesali oko vatre u ritmu udaranja po bubnjevima. Oni koji su najviše trebali vjerovati, nisu vjerovali. Tog trenutka, mali Haićanin bolje pogleda u visoku priliku, čije je lice obasjavala vatru. Bio je to Arthur D.

U tom trenutku vlasnik dućana Skrivene Moći zakrikne i padne iz svog stolca na pod, a prestrašeni mačak pobjegne iz svoje košarice ispod polica trgovine. Haićanin se digne s poda, s vidljivim strahom u očima ne mogavši vjerovati onome što je sanjao.

– Nije moguće da je to bio on. – reče on sam sebi u bradu, te iz koša uzme onu papirnatu lopticu napravljenu od gužvanog lista jutarnjih novina gdje se nalazio feljton. Izravna zgužvani papir i pogleda crno-bijelu sliku autora feljtona. Bila je to puno starija verzija gospodina kojeg je on vidio prije četrdeset godina u svom rodnom selu. Sada nije imao gustu crnu kosu, već je bio polućelav poput svog brata, a njegove naočale su bile još uvijek tu. Na slici je bio isti onaj smiješak koji se nalazio na njegovom licu prije četrdeset godina kad je uspio uvjeriti svog brata u lijekove. Gledao je tu sliku par trenutaka, a onda se začuje kako netko otvara vrata dućana. Vlasnik skloni papir, a ispred njega se stvori nitko drugi nego sam Arthur s istim skeptičnim smiješkom kao na fotografiji.

– Ti?! – zine Haićanin, a starac se nasmije.

– Zar se poznajemo? – upita Arthur ogromnog Haićanina koji se suzdržavao da ga ne udari u suho lice.

– Može se reći. – reče vlasnik sarkastičnim glasom te pokaže na zgrčeni list papira koji je ležao na stolu.
Primijetivši svoju fotografiju, sijedi se starac od srca nasmije.

– Uvijek sam volio upoznati ljubitelje mojeg feljtona. – reče podrugljivo.

– Samo što ja nisam ljubitelj vašeg groznog feljtona. – odbrusi mu Haićanin.
Starac se ponovno nasmije, a na licu vlasnika dućana se također pojavi osmijeh.

– Pretpostavljam da ste vi vlasnik dućana? – upita starkelja zvan Arthur ogromnu crnu priliku koja potvrdno klimne glavom ne gubeći svoj ogroman osmijeh s lica.

– Pa, čuo sam da se vi bavite voodoo... –

–Hoodoo... – prekine ga Haićanin.

– ...voodoo magijom, pa sam vas došao ispitati malo o tome. To je za moj novi članak koji se bavi voodoo magijom i iskreno se nadam da ćete mi pomoći u tome. – nastavi starac svojim iritantnim glasom.
Vlasnik Skrivene Moći se zabulji u Arthurove oči, misleći kako bi bilo odlično da ga sad odmah zadavi.

– Žao mi je, ali ne želim imati posla sa skepticima poput vas. – reče te uzme otkinuti list novina koji se nalazio na stolu, te ga ponovno zgužva i baci u koš.

– Čini se da vas je taj feljton poprilično uznemirio. – nasmijao se starčić.
Vlasnik nije odgovorio, već je okrenut leđima, gledao prema svojim policama gdje su se nalazile voodoo lutke. U glavi mu je sinula odlična ideja te se ponovno okrene prema Arthuru.

– Mislim da ću ipak pristati malo govoriti o hoodoo magiji. – reče ćelavi Haićanin dubokim glasom.

– Odlično! – uzvikne starac. – Nadao sam se tome, jer se želim što prije riješiti ove teme, pošto imam drugu temu koja je puno bolja od glupog crnačkog praznovjerja, bez uvrede naravno. – reče starac kroz smijeh.

– Nisam se uvrijedio bez brige. – prozbori Haićanin kroz zube jedva se suzdržavajući od toga da ga ščepa za gušu i baci van naglavačke kroz prozor dućana.

– A mogu li znati o čemu je ta druga tema? – upita ogromna prilika starca.

– Ne znam ako ste čuli što o njemu, ali pišem o Edwardu Ghostsongu. – tiho prošapta Arthur, a Haićaninove se oči zasjaje.

– Heh, kakav vam je to sjaj o očima? – upita starac vlasnika dućana.

– Radije se vi držite svojeg pljuvanja po voodoo religiji i tresućim šamanskim guzicama! – glasno odbrusi Haićanin, na što su starčeve oči zasjale plamenom znatiželje.

– Znači ipak nešto znate o njemu, ha? – znatiželjno ga upita Arthur.

– Čuo sam priče o njemu, samo priče. –

– Kakve priče? –

– Priče koje ste vi vjerojatno već čuli, ako se tako zanimate za njega. –

– Lukavi ste vi! – kroz smijeh reče starac.

– Čuo sam ja puno priča o njemu, a sve one potvrđuju nekoliko stvari, da je bezosjećajan i
okrutan lovac na demone i da je besmrtan. Ljudi govore da u njemu čak ima i đavolje krvi i to ga čini besmrtnim. Također svaka priča o njemu započinje u 16. stoljeću kad se prvi put javlja u pričama koje se do dana današnjeg prenose s koljena na koljeno. Malo sam istraživao i otkrio o njemu neke stvari koje nitko još ne zna. On je prva nadnaravna osoba za koju vjerujem da postoji. Previše je dokaza ostavio. Možda su ti dokazi nevidljivi običnim ljudima, ali kad biste ih išli proučavati zaključili biste da on najvjerojatnije postoji. Znate što je najzanimljivije od svega? –

– Što? – znatiželjno upita Haićanin.

– Postoji njegov nož koji nitko nije dirao osim njega samoga. Pronašli smo ga u podrumu neke napuštene kuće, dobro zaključanog u kutiji. Nož mi je poslao jedan moj dobar prijatelj i ja sam dao da uzmu otiske s njega. Otiske prstiju sam usporedio s otiscima drugog predmeta za kojeg se vjeruje da je njegov. I pogodite što je bilo? Otisci su se poklapali, a vlasnik tih otisaka ne postoji. Ili barem mi tako mislimo. Hehehe! Ne znam koliko je onaj nož bio tamo, ali vjerujem da je to od Edwarda Ghostsonga, legendarnog lovca koji je možda ubio (ako je postojao naravno) sve nadnaravno ovoga svijeta. Priče kolaju svijetom već stoljećima, a ja sam prvi čovjek koji mu je uspio ući u trag. – završi starac svoju priču sa smiješkom na licu.

– Mogu li vidjeti kako izgleda taj nož? – upita Haićanin autora feljtona.

– Objavit ću njegovu sliku u vašem najdražem feljtonu. – reče starac kroz smijeh.
Haićaninu nije bilo do smijeha, već je pogledao ponovno prema polici gdje je ponosito stajala Statua Duše i mnogo raznih voodoo lutaka razbacanih po polici. Uzme jednu voštanu figuricu u obliku čovjeka te je stavi na stol točno ispred Arthura.

– Malo si se previše raspričao o najobičnijoj legendi, starče. Zanimljivo je da vjeruješ u legendu, ali ne vjeruješ u ono što je stvarno. – reče ogromni Haićanin pokazujući na malenu figuricu.

– Što je ovo? – upita ga starac.

– Ovo je jedna od onih kultnih figurica za koje se vjeruje da mogu naštetiti osobi koja vjeruje u to. Znači ti vjeruješ da ćeš otegnuti papke u trenutku kad ja smrskam ovu figuricu.
Starac se počeo smijati iz sveg glasa dok ga je vlasnik Skrivene Moći promatrao.

– Zar stvarno misliš da ja vjerujem u ove gluposti? – kroz smijeh ga upita.

– A što ako počneš vjerovati? – ozbiljnim glasom upita Haićanin starca.
Starac se prestade smijati te pogleda vlasnika u oči na čijem se licu pojavio ogroman osmijeh, koji se protezao od uha do uha.

– Zašto ne vjeruješ u hoodoo? Znaš da je bit te vrste magije u vjerovanju? Ti vjeruješ, onda radi. Što jače vjeruješ, to je ona jača. Zar te je strah vjerovati u nju? – upita Arthura.
Arthur pokuša nešto izgovoriti, ali ga Haićanin zaustavi te nastavi sa svojim govorom.

– Šteta što ne vjeruješ. Hoodoo u rukama, bolje rečeno u umu pravog čovjeka može biti opasno oružje, da ne kažem smrtonosno ili pak božji dar. Zamislite koliko osoba biste mogli uništiti na taj način? Sve one koji vam se suprotstavljaju, one koji su vas prevarili, one koji su tvrdili da neki lijek može izliječiti vašu nećakinju. Zamislite... –

– DOSTA! – zagrmi starac iz sveg glasa – DOSTA S OVIM GLUPOSTIMA! –

– Znači sjećate se one vrele noći kad ste vi i vaš brat donijeli onu malenu curicu da bude izliječena? Zašto nije bila izliječena? Sigurno se to pitate, možda zbog toga što niste vjerovali u ono što bi je moglo izliječiti, što niste vjerovali u njezin oporavak već samo u prokleti novac? Da ste vjerovali u onu smrdljivu tresuću šamansku guzicu možda bi na ovaj današnji dan, vaša nećakinja bila živa i zdrava. Ali ne, vi ste vjerovali nekim lijekovima koji ni dan danas ne funkcioniraju. Dobili ste ogromnu svotu novca u zamjenu za život vaše nećakinje i vašu šutnju. Nije ni čudo što brat više ne priča s vama. Pa koja bi normalna osoba pričala s vama nakon svega? – nastavi crnac provocirati svog kupca koji je blijedo gledao u njega.
Cijelo vrijeme, vlasnikova ruka je bila iznad voštane figure, spremajući se da je spljošti. Niz starčevu izboranu glavu kapale su kapi znoja dok je gledao kako ogromna haićanska ruka kruži iznad figurice. Pogledao je prema Haićaninu koji se smješkao.

– Kako sve to znaš? – upita ga starac drhtavim glasom.

– Voodoo, – kroz smijeh reče vlasnik malog skromnog dućana nazvanog Skrivena Moć – Voodoo. –

– Nije moguće! – promuca Arthur.

– Sve je moguće, – hladnim glasom reče Haićanin – sve, ama baš sve je moguće. Moguće je čak i da vaš Edward Ghostsong uđe kroz ona vrata u moj dućan da kupi sredstva koja bi mu mogla pomoći u borbi protiv raznih zloduha. Također sam vam zaboravio napomenuti da se već 30 godina bavim hoodoo magijom. Zamislite kakvu snagu hoodoo magija ima u mojim rukama? Zamislite što mogu raditi s njom? Liječiti ili ubijati ljude. Zamislite što bi se dogodilo da sada smrskam ovu figuricu? Trideset se godina bavim hoodoo magijom, trideset. I sad u treptaju oka vam mogu oduzeti život. – završi Haićanin te pogleda prema starcu.

Arthura, poznatog sveučilišnog profesora koji u slobodno vrijeme piše za novine, oblio je hladan znoj. Starac je problijedio, izgledao je poput sablasti. Na njegovom licu više nije bilo onog iritantnog osmijeha.

– Zar ste, nakon što ste skoro većinu svog života proveli u skepticizmu, konačno počeli vjerovati u nadnaravno? – upita ga Haićanin podrugljivim glasom.

– Ne. – odgovori starac.

– Zar vas je strah? – ponovno ga upita.

– Ne. – ponovno odgovori starac istim odgovorom.
Ćelavi Haićanin s odvratnim ožiljkom na licu gledao je u blijedog starca koji se kupao u znoju i čije su ruke drhtale od straha. Zastrašujuću tišinu razbijalo je jedino kucanje sata.

– Zašto ja onda čujem vaše ubrzano kucanje srca? – upita vlasnik Arthura, najpoznatiju ličnost koja je ikad kročila u njegov mali dućan Skrivenu Moć.

– M-m-m-m-molim? – promuca starčić.

Haićanin svojom ogromnom rukom zamahne i smrska voštanu figuricu, a starac krikne od straha. Neko je vrijeme starac gledao ostatke smrskane voštane figure ispod ruke vlasnika dućana, a onda se sruši na pod, mrtav.

– K vragu! – krikne ogromni Haićanin.

~~~

- Znači da ponovimo. A.D. je došao u vaš dućan kako bi vas ispitivao o voodoo magiji, zar ne? – upita policajac ogromnog Haićanina koji potvrdno klimne glavom.

– I onda se usred razgovora jednostavno srušio? –

– Da, mi smo fino raspravljali o voodoo magiji i onda je zastao, problijedio i srušio se na pod mog dućana. – reče vlasnik Skrivene Moći sa suzom u oku.

– Oduvijek sam volio njegove feljtone. Na zanimljiv je način pobijao tvrdnje da alternativno postoji makar je često bio u krivu, ali svejedno su mu članci bili vrlo zanimljivi.

– Znam, i ja sam ih čitao. Šteta što ih više nema. – reče policajac dok je zapisivao podatke u svoj blok.

– Mogu li znati od čega je jadnik preminuo? – upita Haićanin policajca tužnim glasom.

– Najvjerojatnije od infarkta. Bio je poprilično star. – odgovori policajac ne skidajući pogled sa svog bloka.

– I imao je dosta problema u obitelji, bio je u sukobu s bratom te nikad nije vodio zdrav život, pa čak ni sad u starim godinama. – nadoda Haićanin.
Policajac digne pogled sa svog bloka i pogleda vlasnika dućana.

– Kako vi to znate? – upita policajac.
Haićanin uzdahne i glavom klimne prema polici gdje se nalazila autobiografska knjiga o Arthuru D.

– Zanimljiva knjiga, vjerujte mi. Ako su vam se sviđali njegovi članci, ovo ćete obožavati. – odgovori tužnim tonom.

– Vjerujem. – reče policajac te zaklopi svoj notes – To bi bilo sve, ako bude ikakvih pitanja, javit ćemo vam se, u redu? –
Haićanin potvrdno klimne glavom, a policajac izađe iz Skrivene Moći.

– Jadan čovo, zar ne Edgare? – upita vlasnik svog mačka koji je i dalje mirno ležao u svojoj košari ne obazirući se na tragične događaje koji su se odvili u dućanu.

– Ajde Edgare, ovdje ti je hrana i voda ako ogladniš ili ožedniš, a ja idem sad kući na spavanje. Da znaš, sve me to izmorilo. – reče Haićanin gladeći crnog mačka po glavi.
Vlasnik dućana se spremi, obuče svoj kaput i izađe iz trgovine te zaključa vrata za sobom.

– Uvijek valja bit na oprezu. – promrmlja Haićanin i izvuče ključ iz ključanice. Pogleda oko sebe, duboko uzdahne i zaputi se kući.

Njegovom malom i skromnom trgovinom zavlada tišina. Crni mačak, nazvan po kultnom piscu Edgaru Allanu Poeu, izašao je iz svoje košare i skočio na udoban stolac gdje se smjestio za spavanje. Dok je ležao, pogledao je prema polici s voodoo priborom gdje je ponosito stajala Statua Duše koja je svojim smaragdno zelenim očima buljila prema vratima dućana.

[Bubba Zanetti]

Oooo... vidi se velik napredak po pitanju pravopisa i gramatike. Samo tako :thumbup:

Priča?
Neloša. Na trenutke zabavna, ali ništa extra, čini mi se malo rastegnuta. Onaj prvi dio sa tri curice koje ulaze u radnju mi se čini nepotrebnim.
Ukupno gledano, ugođaj me priče vuče na neke epizode "Zone sumraka" (novije iz color faze, više šaljive nego strašne).

:uzdravlje:

[Morgoth]

priču sam malo rastegnu kako bi čitatelj bolje upoznao Haićanina

[niniane]

Što se tiče pravopisa i gramatike, zaista se vidi napredak i trud.

Stilski još šepa, razgovor je (meni barem) bio dosta neuvjerljiv, on gnjevan a one se smiješe i sl. Možda bi bilo bolje da u "didaskalijama" koje ubacuješ u dijalog ne opisuješ toliko kako lik nešto govori, već kako se osjeća, što se događa u njemu ili oko njega.

Ako je mačku ime Edgar, a crn je, ne treba naglašavati da to ima veze s Poeom. Jasno je i da samo kažeš "crni mačak Edgar".

Imam problem s opisima vlasnika koji varira od "crnčuga" i "ogroman" do "debeloguzi". Jel debeo ili samo mrcina? I radije bih da si mu dao ime umjesto da ga stalno nazivaš Haićan.

Srećom da su potrepštine bile skupe, i kad bi dolazili kupovat, kupovali bi više predmeta osim jednog pa je to spašavalo Skrivenu Moć od potpune propasti

Ovo mi iz nekog razloga nema smisla. Znači, ići ću kupovati gomilu skupih stvari odjednom umjesto da jednom kupim jednu, pa drugi put drugu, pa si tako trošak rapsodijelim na manje dijelove?.. Don`t really think so. No opet, maybe it`s just me...

Sviđa mi se kraj, sa zelenim sjajem očiju statue , međutim čini mi se da je to jedini pravi nadnaravni element u priči i nisam sigurna je li to dovoljno. Da se makne samo ta rečenica, priča po mom ne bi bila SF, čak nimalo nadnaravna. Stari je fakat mogao imati infarkt čisto jer se uplašio (kako ga je ovaj zastrašivao, i ja bih se zabrinula za svoje mlado srce). A dućan koji prodaje magijske potrepštine ne mora imati veze s pravom magijom. Dakle, pojačati sf elemente.

Ali, u cjelini gledano (a ja sam picajzla pa uvijek prvo malo rastrančiram priče ), ova mi se priča znatno više sviđa od prošle. I zaista mi se sviđa što si se potrudio oko pravopisa i gramatike. Samo tako nastavi :cheers:

[Morgoth]

da budem iskren, ovu priču nisam niti htio napisat ko sf, više ko mali psihološki "triler" a ipak nisam mogao odoljet a da ne dodam malo nadnaravnog na kraju
Što se tiče dijaloga, to znam da su jako loši, jer rijetko kad pišem dijaloge ( više priča su mi iz prvog lica i bez dijaloga ) pa još trebam "učit" ih pisat
Što se tiče opisivanja kako se on osjeća, to imaš potpuno pravo. Trebao sam malo više osjećaja unijest. To nije problem, bum to jednog dana
hvala na kritici

[Bahod]

Meni je malo predugo za ekran
možda preko godišnjeg ak se sjetim isprintati

[ratchet]

Nije samo preduga za ekran. Priča je jednostavno pre..Preduga, sa previše nepotrebnih detalja i previše ponavljanja. I posebno previše šamanskih guzica. Dva savjeta:
Pokušaj ispričati istu priču sa svim što se u njoj događalo ali upola kraću, garantirano će biti bolja.
Druga stvar je, informiraj se o stvarima o kojima pišeš. Danas bar postoji internet. Nazir bi ti sigurno bolje od mene mogao objasniti što su šamani i šamanizam i kakva je razlika između njih i voodoo svećenika. Trebao si pročitati nešto o tome i o zapadnoafričkim religijama prije nego li si počeo pisati priču.

[scorpius]

Hmmm... nemam ništa protiv toga da se stare ideje ili ako baš moram reći klišeji ispričaju na novi način, ali ovdje mi nešto jednostavno nije sjelo. Npr. one dvije klinke, cijeli dijalog mi djeluje nakako "nasilu" odrađen, kao da si htjeo popuniti nekakvu prazninu u priči ili takvo nešto, jednostavno djeluje mi prilično umjetno.

Ako si već odlučio napraviti dužu priču, što je po meni ok, jer volim duže priče, zašto onda nisi posvetio malo više pažnje razgovoru između Arthura i glavnog lika? Da sam ja skeptična osoba koja ne vjeruje u magiju, trebalo bi nešto više od poznavanja moje prošlosti da bi počeo vjerovati u nju, pogotovo ako sam poznata osoba i imam objavljenu biografiju, ne čini li ti se ta stvar malo labavom?

Opisi su ti sasvim u redu, čak odlični i sviđa mi se način na koji si opisao magiju, više kao stanje uma, a manje kao nešto zbilja paranormalno (osim lutke naravno), što će većina magova, iscjelitelja ili proroka i potvrditi - magija djeluje samo onoliko koliko mi sami u nju vjerujemo, mnogi mitovi (recimo i onaj o Merlinu) ju objašnjavaju na isti način.

Eto, toliko ne znam da li išta pomaže ili sam jednostavno naporan.

[Morgoth]

Iskreno da kažem, ja također nisam niti previše zadovoljan načinom koji sam opisao razgovor između haićanina i arthura, ali hebi šta je tu je ... sve se da ispraviti.
Što se tiče onog dijela s klinkama, malo sam se raspisao o tome, ali me uhvatilo nešto da nastavim pisat o tome, makar sam više trebao posvetiti razgovoru s arthurom...
i nisi dosadan

[scorpius]

Ne znam kako bolje objasniti da me krivo ne shvatiš, razgovor s Atrhurom treba nešto uvjerljivije za takvu skeptičnu osobu, a razgovor sa klinkama mi jednostavno djeluje nekako neprirodan, i nema veze ako priča ispadne duža, pa šta onda? Tvoja je.

[Morgoth]

pa to sam i napisao, da sam se malo ( ja sam sebe ) razočarao šta je razgovor ispao onako, hti osam da bude ful napet, ali očito nisam uspio u tome...
još palente moram jest, pa cu onda ispravit...