bilo mi glupo stavljati stare price pa sam napisao jednu na brzinu (nesto vise od pola sata)
temu sam 'posudio' iz zadnjeg LR-a jer sam bio malo prelijen da smislim svoju
daklem evo sto je od toga ispalo
Krugovi
Meka zemlja crnica polako je isijavala hladnoću mrtvih trupala što su spavala u njenom krilu i stapala se s maglom, ne višom od visine ugašenih svijeća na grobovima. Gotovo fizičku nazočnost tišine rasparali su povici. Valerij je dozivao Valtera. Valter je dozivao Lunu. Luna je dozivala Leu, a ona Valerija.
I tako naizmjence. U krug. Pa opet. Glasovi su izvirali i nestajali u sitnim odjecima. Čas ovdje - čas tamo. Igra se prenosila preko starog groblja, a oni, okruženi tamom, jurili su gotovo bešumno od skloništa do skloništa i izvikivali ime, pa jurili dalje. Čula su im napeta. Svatko je spreman uloviti i biti ulovljen. Netko suspreže napeti dah, drugi umiruje od utrke uzdrhtale udove, a netko je upravo u pokretu. I sve to naizmjence. U krug. Sve do neumitnog sraza linija kretanja koje ispisuju divlje, jedva vidljive simbole u magli. Sve dok se jedno tijelo ne nađe kraj drugoga u tami. Sve dok se točno određeno tijelo ne nađe ispred progonitelja i on ne vikne: 'Ulovljen si!', nakon što mu izgovori ime.
Valerij je naletio na Lunu, a Lea na Valtera. Valter je pronašao Valerija, a kad ga je i Lea ugledala nije bio njezin red da izgovori ime pa se spasio brzom kretnjom i pobjegao zaštićen tamom. I onda opet u krug. Sve do kraja koji se približavao nečujno i primicao polako. Valerij je otrčao skoro do ruba groblja nesvjestan da ide ravno prema Leinom novom skrovištu. Kad je Valter dozvao Lunu, ona je dozvala Leu, a Lea se napeto zgrčila spremna da povikne ime i otrči. Upravo u tom trenutku Valerij se zaustavio samo par koraka pred njom. Ugurao je nekako svoje tijelo u zaklon prastarog spomenika spreman proslijediti Lein poziv kada ga je pogodila sva silina njzinog tijela u naletu. Iznenađen, prvo je ispružio ruke u pokušaju da zaustavi masu koja se obrušila na njega, a zatim su ih njegovi refleksi naglo povukli unazad u pokušaju da zaustave pad. Iz njegove, hormonima izmijenjene perspektive pad je trajao dugo. Gotovo dovoljno dugo da se Lein glas i objava kraja igre neprirodno izduže i poprime dublji ton.
Inercija ih je srušila na zemlju i promijenila se u pritisak koji je meka crnica prenijela u dubinu. Energija je ponovno mijenjala oblik ali je njezin prolazak pomaknuo jednu točku i mehanizam se pokrenuo. Mehanizam koji je izgledao kao tijelo pa je zato, jednom davno, bez previše pitanja pokopano u dijelu groblja namijenjenom nepoznatim, bezimenim strancima.
U to se doba mrtvacima nije poklanjalo previše pažnje. Pretvarani su u podatke koji su rijetko probuđivali interes i polako padali u zaborav. Njihova tijela su ritualno, ali bez poštovanja namijenjenog identificiranima, predavana prirodi i bivala jedena, razlagana, korištena, uništavana i transformirana na razne načine u simbiozi s ciklusom nekih drugačijih oblika života.
Poput igre i priroda je djelovala kružno. Čak je i mehanizam, iako nije pripadao ovom svijetu, nastao na osnovi kružnog djelovanja. On nije bio čak ni namijenjen ovome svijetu i tu je dospio greškom. Usprkos tome, sve je više njegovih dijelova bilo aktivno. Cilj mu je ponovno postao poznat i još se jedan krug zatvorio. To je omogućilo pokretanje dijela koji je mjerio vremenske jedinice. Odbrojavanje je počelo. Kraj se ovoga puta približavao mnogo definitivnije i odlučnije. Iznad mehanizma, nesvjesna te sitne promjene koju je izazvala njihova igra, djeca su se udaljila. Uzorci koje su crtali svojim kretanjem pretopili su se u nepostojanje. Tišina je ponovno postala opipljiva i kružni proces smjene dana i noći se nastavio. Meka zemlja crnica polako je isijavala hladnoću mrtvih trupala što su spavala u njenom krilu i stapala se s maglom, ne višom od visine ugašenih svijeća na grobovima.
