samo da napomenem: izuzev ispita i seminara, ovo mi je prva suvisla stvar koju sam napisala u zadnjih 5 godina (a definitivno prva na hrvatskom u tom razdoblju), pa budite nježni, nemojte me odmah rastrančirati.
SVE JE U KARTAMA
Za Iris se znalo da će poludjeti od dana kada je došla na svijet. Vjerojatno u srednjim dvadesetima, iako nije bilo isključeno da će proces početi puno ranije. Liječnik je došao, izvadio malenoj par kapi krvi i za nekoliko sati vratio se s nalazima. Roditelji su bili shrvani. Majka je neutješno plakala, otac unezvjereno šetkao gore-dolje hodnikom. Ni jedno nije imalo snage pogledati malenu djevojčicu koja je spokojno spavala, ne znajući da joj je sudbina već određena. A do prije nekoliko minuta činila se tako savršenom... Roditelji su se pitali zašto je svijet tako okrutan. Da su samo znali, nikada ju ne bi imali. Ali Zakon je bio neumoljiv.
Svako genetsko testiranje nerođenog djeteta bilo je najstrože zabranjeno. Vlasti nisu željele da se ponovi eugenička katastrofa s početka stoljeća, iz praskozorja genetskih testiranja, kada su se roditelji nakon testiranja masovno odlučivali za pobačaje jer majka nije nosila djevojčicu, jer dijete neće imati plave oči, biti pijanist, fizičar... Kako su Vlasti zbog prenapučenosti planete broj djece ograničili na jedno po obitelji, želja za savršenim potomkom i mogućnost utjecanja na isto pomutila je razum budućim roditeljima, i tome se moralo stati na kraj.
No, iako neumoljive, Vlasti nisu bile okrutne. Bilo je toliko genetskih bolesti koje bi se mogle spriječiti, ili njihov razorni učinak umanjiti, samo ako bi bile otkrivene na vrijeme. Zbog toga je genetsko testiranje svakog novorođenčeta bilo obvezno i besplatno, kao i liječenje svih bolesti koje bi se pritom otkrile, a na koje je suvremena medicina mogla utjecati. Shizofrenija, nažalost, nije bila jedna o njih. Iris i njezini roditelji mogli su samo čekati da neumoljiva genetika učini svoje.
Irisino djetiljstvo je imalo naizgled normalan tok. Pohađala je školu, imala prijateljice, voljela glazbu, igre, jarke boje... Ali roditelji su bdjeli nad svakim njenim pokretom, užasavali se svake iracionalne sitnice koja bi mogla odati da se zvijer probudila i da će proždrijeti um njihove djevojčice. Ă Â titili su je od pretjeranog uzbuđenja, stresnih situacija, svega za što su ih liječnici upozorili da bi moglo biti okidač za pojavu bolesti. Iris nije razumjela zbog čega ne smije sudjelovati u holo-akcijama koje su njeni vršnjaci igrali, zašto ju roditelji ne vode na zabavne holo-safarije kao drugu djecu, i zbog čega joj je zabranjeno raditi toliko zabavnih stvari koje su drugi smjeli, no s vremenom se pomirila s tim da su njeni roditelji vjerojatno pomalo staromodni. Uživala je u onom što su joj dopuštali, žalila za onim što su joj branili i rasla u svom zlatnom kavezu.
Tako je prošlo petnaest godina i roditelji su se našli pred zidom. To je bila dob kada se dijeci s ââŹĹžlošimââŹĹ genetskim kartama otkrivala njihvoa sudbina. Vlasti su smarale da su djeca dovoljno zrela da prihvate svoje nedostatke i uz pomoć roditelja i liječnika nauče nositi se s njima. Zakon je propisivao da je liječnik dužan informirati dijete, i roditelji nisu imali izbora. S Iris su ušli u ordinaciju. Nakon podužeg razgovora, Iris je izjurila van plačući. Roditelji su ju našli zaključanu u njenoj sobi. Mjesec dana je trajalo početno privikavanje na novu-staru situaciju, a Iris se lagano smirivala i počela prihvaćati stanje na koje nije mogla utjecati. Ipak, njen cijeli svijet je bio nepovratno preokrenut. Počela je i sama proučavati i preispitivati svaki svoj pokret: svaku promjenu raspoloženja, svaku reakciju, svaku neobičnu misao. Svaki dan činilo joj se da je sve bliže i bliže ludilu.
Godine su prolazile, a Iris se sve više povlačila u sebe. Sve više je strepila od vlastitog uma koji će ju nenadano i nepovratno izdati. Onda se rodila spasonosna misao: što ako su pogriješili...? To se, doduše, nije događalo, ali za sve postoji prvi put. Odluka je pala. Pošla je liječniku i zahtijevala ponovno testiranje. Liječnik je bio osupnut. To se nije radilo. Takve pogreške se ne događaju. To je nezamislivo. Testovi su jednostavno nepogrešivi. Ne-po-gre-ši-vi. No Iris se nije dala razuvjeriti i liječnik nije imao izbora. Pristao je uzeti novi uzorak i poslati ga na ponovljeno testiranje. Čim je Iris otišla, javio je njenim roditeljima da se dogodilo najgore: Iris je izgubila vezu sa stvarnošću. Roditelji su ju dočekali uplakani. Na njenu sretnu vijest reagirali su samo suzama. A ona je shvatila...
Idući tjedni za Iris su bili pakao. Bila je svjesna da je konačno poludjela. Počela je zaboravljati stvari, odlutala bi od kuće ne znajući gdje je pošla... Radi njene sigurnosti, roditelji su ju prestali puštati iz kuće. Potpuno se izolirala od svijeta, dane je provodila zaključana u sobi ne razgovarajući ni s kim. Jedini kontakt s roditeljima imala je nekoliko puta na dan, kada je trebala popiti raznorazne šarene tabletice. Nije znala kakve. Nije joj bilo stalo. Jednom bi ih poslušno popila. Od njih se osjećala prazno, tupo, umrtvljeno. Drugi put bi se opirala, vrištala, plakala, otimala se i roditelji su ju morali fizički prisiljavati da uzme lijekove. Koji put bi ih poslušno stavila u usta, no ne bi ih progutala već ih sakrila u sobi. To bi joj priskrbilo nekoliko lucidnih sati, koji su bili pakao svoje vrste. Više nije znala je li gore biti tupa i ne osjećati ništa, ili biti svjesna cijelog užasa koji se zvao njen život. I ovaj put se samo pretvarala da ih je progutala, te ih brzo ispljunula čim je ušla u sobu. Zaključala je vrata i sjela na pod. Nije znala što i kako dalje, ali znala je da ovako više ne može. Ne može... Tražila je po sobi, dok nije našla staklenu vazu, raritet, obiteljska baština, bila je u njezinoj obitelji već naraštajima, još iz vremena dok su se predmeti radili od stakla, i majka joj je kao maloj pričala da je u vazama jednom davno baka njezine bake držala pravo cvijeće u vodi, umjesto holo-cvijeća koje su oni imali u kući. Držala ju je u ruci neko vrijeme, osjećajući njenu težinu, hladnoću stakla, a onda je svom snagom zavitlala o zid. Vaza se razbila u nekoliko velikih komada, i tisuće malih. Uzela je jednu krhotinu, povukla prstom preko nje. Na prstu se pojavila tanka crvena crta. Iris se blijedo osmijehnula.
Začulo se zvono na vratima. Bio je to liječnik. Iznenađenim roditeljima ništa nije bilo jasno ââŹâ zašto dolazi k njima umijesto da ih kontaktira preko video-linka. Liječnik je djelovao kao da je on izgubio razum, a ne Iris.
ââŹĹžPogreška... Zamjena... Kriva karta...ââŹĹ, nepovezano je mucao. ââŹĹžDva mjeseca čekali smo ponovno testiranje... Novorođenčad ima prednost... Pogreška...ââŹĹ
Roditelji su počeli shvaćati, i nevjerica se pretvorila u bijes koji se smjenjivao s veseljem. Irisin prvi uzorak je bio zamijenjen. To uopće nije bila njena genetska karta. Njena genetska slika se mogla uokviriti i objesiti na zid. Roditelji su pošli u sobu javiti Iris sretnu vijest...
i da je moja priča beyond (ili below) any comment.
vi toliko pozitivno o mojoj pričici! čisto me potičete na još stvaralaštva. 