Neću pisat ne ću!!!
Moderator: Xaotix
Neću pisat ne ću!!!
Shrvan bolovima u koljenu gledam Otvoreno i divim se "stručnjacima".
Na niske smo grane spali, ili ostali.
Baš me zanima kako vi namjeravate pisati ukoliko se stvarno ozakoni ta lakrdija.
Na niske smo grane spali, ili ostali.
Baš me zanima kako vi namjeravate pisati ukoliko se stvarno ozakoni ta lakrdija.
- Hamenaglar
- Ancient
- Posts: 813
- Joined: 25 Apr 2005, 20:05
- Contact:
- Bubba Zanetti
- Pa'u 10. razine
- Posts: 428
- Joined: 09 Jul 2006, 12:42
Piše se: de bili.Ire wrote::x
debili
(..)
A sad za ozbiljno: "neću" je iznimka od pravila koje kaže neka se negacija uvijek piše odvojeno od glagola. Uzgred: meni je iznimaka-od-pravila pun kufer još od latinskog i grčkog. A engleski je jezik, kojim neki forumaši na ovom forumu znaju napisati po pola svojeg odgovora, pak sama iznimka na iznimci!
Jasno mi je kako valjda nema živućeg jezika koji se u cijelosti drži svojih pravila - esperanto ne računam, jer je umjetan - ali podvesti jezik pod jasna pravila jest izvjesni ideal kojemu teže jezičari.
Pisani jezik i govorni jezik skoro nikad nisu do kraja sukladni. Pa ni hrvatski. Stoga je "načelo piši kako govoriš" osuđeno na neprovedivost u zbilji. Recimo, hrvatski ima glasove koje ne bilježi, kao što su meko ž ili meko š. Naime, ž u riječi "žaba" i riječi "grožđe" nikako nisu isti glas, već je u potonjem slučaju ž bitno umekšano. Za meko š nalazim doduše primjere samo u dijalektima, kao u riječima "višće" (mlado od vištice, odnosno vještice) ili "išće" (ište [?], traži). Nasuprot tome, poljski jezik bilježi po tri stupnja tvrdoće glasova č (cz, ć, cie), š (sz, meko š s jednostrukom kvačicom, cie) i ž (z s točkom, z s jednostrukom kvačicom, zie).
Jasno, posvemašnja antiteza načelu "piši kako govoriš" jest korienski pravopis. Jedini slavenski jezik za kojeg znam, a da ima dosljedni korijenski pravopis, jest poljski - koji u ostalom bilježi više glasova nego hrvatski (v. gore). U Hrvatskoj se u doba Austro-Ugarske pisalo otprilike pola-pola korijenski i fonetski, čini mi se možda čak šezdesetak posto korijenski. Trend je između dva svjetska rata išao više u korist fonetskog, eda bi endehaška pravopisna rigidnost istjerala koncepciju korijenskog pisanja ljudima iz glave, uz malu pomoć organa narodne vlasti nakon rata.
Hrvatski jezik se stoga danas koleba glede pravopisa između razmjerno nedosljednog fonetskog i djelomičnog korijenskog. Pa neka se jezičari dogovore.
Ă Â to se tiče gramatike i u opće izričaja, konstruiran je štokavski ijekavski kao "književni jezik". U istinu: koliko ima naravnih hrvatskih govornika štokavskog ijekavskog? Ima nekoliko džepova po Slavoniji (uglavnom zapadnoj), zatim duž lanca Dinarida (što su neke od najmanje napučenih županija), te Dubrovnik. Jasno, tu je i jezično blago iz susjedne nam Bosne i Hercegovine, pri čemu je Bosna dala neke od vodećih hrvatskih jezičara (Ladan) ili ih je barem jezično formirala (Vince).
Ostaju područja štokavskog ekavskog ili ikavskog, kajkavskog te čakavskog dijalekta koji su svedeni na minimalni izričaj i prognani iz javne uporabe. Na posljetku, Zagreb se profilirao kao samostalno jezično područje (premda se u svim jezičnim priručnicima i atlasima vodi kao kajkavsko zagorsko područje), poput grada New Yorka u sistematizaciji američke inačice engleskog jezika. Ovu potonju činjenicu - Zagreb kao područje miješanog kajkavskog i štokavskog, uz utjecaje skoro svih hrvatskih jezičnih područja te nekoliko naraštaja šatrovačkog - naši jezičari ignoriraju, budući okovani u koncepcijama koje su vrijedile prije više desetljeća.
I još par misli na temu jezika. Nisam jezičar (jezikoslovac, što li), no rabim jezik u svakodnevnom radu, nastojeći se držati kakve-takve općeprihvaćene inačice štokavskog ijekavskog, premda se počesto nađem u dvojbi što jest, a što nije pravilo. Ponekad mi pri tome nisu mogli pomoći ni profesionalni lektori koji su inače iznimno kvalitetno radili svoj posao.
O dijalektima: oni su hrvatsko jezično blago koje je prognano u kulturne udruge i njihova glasila, a uporaba dijalekta ponajčešće se svodi na polučivanje kakvog komičnog efekta. U žanrovskoj književnosti mislim na, primjerice, priču Leona Zambona u Trista tri kurbe do raja u "Parseku" br. 80, ili kajkavsku priču iz Istrakonove zbirke Sami na svijetu. Jasno, kad se dijalekti protjeraju na marginu, onda rasprava o hrvatskom i srpskom kao jednom jeziku uopće postaje mogućom.
O dijalektima: oni su hrvatsko jezično blago koje je prognano u kulturne udruge i njihova glasila, a uporaba dijalekta ponajčešće se svodi na polučivanje kakvog komičnog efekta. U žanrovskoj književnosti mislim na, primjerice, priču Leona Zambona u Trista tri kurbe do raja u "Parseku" br. 80, ili kajkavsku priču iz Istrakonove zbirke Sami na svijetu. Jasno, kad se dijalekti protjeraju na marginu, onda rasprava o hrvatskom i srpskom kao jednom jeziku uopće postaje mogućom.
podržavam izmjene.
I prije sam nastojala pisati ne ću, kao i korijenski.
:ninja: :ninja: :ninja:
I prije sam nastojala pisati ne ću, kao i korijenski.
:ninja: :ninja: :ninja:
Nakon sto smo transhumirali Velebitom, susreli smo se oci u oci groznom transgresijskom diskrepancijom, kojeg li akcidenta! Zbog horibilnog gigantizma imisije nodalnih tiranopolisa , ekocid je bio negligentno neizbjezan...
- SAMSUILUNOV OTAC
- Autor u Smokvinom listu
- Posts: 2110
- Joined: 30 Dec 2005, 00:50
- Location: 26. dimenzija, treća kuća desno, iza bukve
Dagi wrote: A sad za ozbiljno: "neću" je iznimka od pravila koje kaže neka se negacija uvijek piše odvojeno od glagola.
nije to baš tako
cijeli članakstitch wrote:..."Neću" naime nije ista stvar kao "ne radim", "ne volim" itd. i zato se ne piše jednako. Također, to nije spoj "ne" + "ću" i zato se ne može pisati odvojeno. "Neću" je nastalo prije barem tisuću godina tako što je "ne hoću" dalo "ne oću" ("h" se izgubilo), pa se to stegnulo u "ne:ću" (ne:ću``, s kratkosilaznim naglaskom, postalo je nĂŠću, s dugouzlaznim). Znači, to više nije negacija "ne" + glagol kao u "ne želim" i sl. nego je to dugo "ne:-", u kojem je stegnuta negacija "ne" i "o-" iz "oću"... Stoga, stručno gledano, nema nikakvog razloga da se to piše odvojeno.
Istaknuo BahodDagi wrote:Jasno mi je kako valjda nema živućeg jezika koji se u cijelosti drži svojih pravila - esperanto ne računam, jer je umjetan - ali podvesti jezik pod jasna pravila jest izvjesni ideal kojemu teže jezičari.
U tom i jest najveći problem, naime gramatika (i pravopis) prirodnog jezika nužno mora deskriptivna, a proskripcija je rezervirana isključivo za umijetne jezike. Po definiciji jezika.