LR-17 Phlatline
Posted: 01 Feb 2007, 09:53
PUTOVANJE NA MARS
Boris Hrženjak
2007-01-24
Hugh je bio vrlo uzbuđen što putuje na Mars. Na stranu to što je oduvijek htio vidjeti prvu vanzemaljsku, ljudsku koloniju nego je sad imao i pravi razlog za put. Planitia Olmont bila je prva marsovka koju je on ikad upoznao. Doduše, bilo je to u virtualnom forumu no zakunula mu se da je njena holoprojekcija bazirana na stvarnom izgledu. Možda su joj bokovi malko veći. Planitia je imala smisla za humor.
Nakon godinu dana susreta u virtualnosti dogovorili su se da bi sljedeći logičan korak trebao biti upoznavanje uživo. Hugh je to oduševljeno prihvatio. Zaista mu se sviđala, nadao se da će se iz susreta izroditi nešto...konkretno. Nekoliko mjeseci mu je trebalo da prikupi sve potrebne papire kako bi ga pustili da ju posjeti. Nije mu to bilo teško izdržati jer znao je radi čega sve to radi.
Kad je napokon dobio sva dopuštenja, ukrcao se na svemirski brod i putovao više od četiri mjeseca da bi stigao do crvenog planeta. Prvo što je primjetio da nije tako crven kako svi govore. Više je bio smeđe-zelenkasti, no možda je teraformacija kriva za to. U svako slučaju, stigao je u grad pod kupolom, sretan kao nikad u životu. Imao je jasnu predodžbu što želi, sve je imalo smisla i njegov život mu se učini na korak do ispunjenja.
Pronašao je javni holovid i pozvao Planitiu te su se dogovorili da će se naći kod velike fontane, na Trgu Zemaljske zahvalnosti.
Sreća se pretvorila u ekstazu dok je čekao na ugovorenom mjestu s velikim buketom cvijeća i promatrao u išćekivanju.
Kad se Planitia napokon pojavila Hugh je ostao oduzet od iznenađenja. On je inače volio iznenađenja ali ovo ga je dotuklo. Planitia je stvarno imala velike bokove, kako je i rekla no nije rekla da je i sve ostalo na njoj veliko! Bila je to najveća...žena, pretpostavio je Hugh, koju je ikad vidio. «Možda su ti bokovi veći?» uspio je prosiktati prema njoj.
Ona samo slegne ramenima: «Pa, da sam ti rekla istinu ne bi nikad došao.»
Bijes ga je toliko obuzeo da je ostao nijem i samo je neartikulirano ispuštao zvukove pokušavajući složiti rečenicu.
«Naravno da ne bi došao. Pustila si me da vjerujem da si nešto što nisi. Kako ti je to palo na pamet; zar nisi pomislila da mene ovo putovanje košta? Došao sam ovdje tek toliko da vidim da si me zajebala!»
«Ja sam sve ono što sam rekla da jesam, samo što ne izgledam onako kao na forumu.» branila se Planitia no Hugh se ljutito okrene i baci cvijeće u fontanu.
«Prokleti ljudi su svugdje isti!» prumumlja on samome sebi i okrene se prema svemirskoj luci. Bio je toliko utučen i obeshrabren da nije ni primječivao nepregledna polja zelenih biljaka sličnih mahovini koje je toliko želio vidjeti dok je bio na Zemlji; velike tornjeve tvornica što su izbacivale tone i tone stakleničkih plinova i čudnovatu opremu koja je omogučavala ljudima da skaču i po nekoliko metara u zrak zbog manje gravitacije. Ništa od toga mu sad nije bilo važno. Samo se želio vratiti natrag na Zemlju.
Službenica u svemirskoj luci ga je iznenađeno pogledala kad je došao potvrditi kartu nakon samo sat vremena provedenih na površini Marsa no nije ništa rekla nego je udarila štambilj i pustila ga da se ukrca.
«Dosta mi je žena za čitav život. Sve su lažljivice.» zaključio je i ušao u brod.
Nije ni znao da će na putu natrag upoznati slatku, malu kineskinju, Qiao iz Hong Konga. S njom će provesti skoro čitavo vrijeme povratka, a kad se vrate na Zemlju proći će samo nekoliko mjeseci nakon kojih će izmjeniti zavjete. Nakon deset godina braka imat će četvero djece, nakon trideset osmero unučadi, a Hughove zadnje riječi na smrtnoj postelji bit će: «Život je stvarno čudesan i nepredvidljiv.»
Boris Hrženjak
2007-01-24
Hugh je bio vrlo uzbuđen što putuje na Mars. Na stranu to što je oduvijek htio vidjeti prvu vanzemaljsku, ljudsku koloniju nego je sad imao i pravi razlog za put. Planitia Olmont bila je prva marsovka koju je on ikad upoznao. Doduše, bilo je to u virtualnom forumu no zakunula mu se da je njena holoprojekcija bazirana na stvarnom izgledu. Možda su joj bokovi malko veći. Planitia je imala smisla za humor.
Nakon godinu dana susreta u virtualnosti dogovorili su se da bi sljedeći logičan korak trebao biti upoznavanje uživo. Hugh je to oduševljeno prihvatio. Zaista mu se sviđala, nadao se da će se iz susreta izroditi nešto...konkretno. Nekoliko mjeseci mu je trebalo da prikupi sve potrebne papire kako bi ga pustili da ju posjeti. Nije mu to bilo teško izdržati jer znao je radi čega sve to radi.
Kad je napokon dobio sva dopuštenja, ukrcao se na svemirski brod i putovao više od četiri mjeseca da bi stigao do crvenog planeta. Prvo što je primjetio da nije tako crven kako svi govore. Više je bio smeđe-zelenkasti, no možda je teraformacija kriva za to. U svako slučaju, stigao je u grad pod kupolom, sretan kao nikad u životu. Imao je jasnu predodžbu što želi, sve je imalo smisla i njegov život mu se učini na korak do ispunjenja.
Pronašao je javni holovid i pozvao Planitiu te su se dogovorili da će se naći kod velike fontane, na Trgu Zemaljske zahvalnosti.
Sreća se pretvorila u ekstazu dok je čekao na ugovorenom mjestu s velikim buketom cvijeća i promatrao u išćekivanju.
Kad se Planitia napokon pojavila Hugh je ostao oduzet od iznenađenja. On je inače volio iznenađenja ali ovo ga je dotuklo. Planitia je stvarno imala velike bokove, kako je i rekla no nije rekla da je i sve ostalo na njoj veliko! Bila je to najveća...žena, pretpostavio je Hugh, koju je ikad vidio. «Možda su ti bokovi veći?» uspio je prosiktati prema njoj.
Ona samo slegne ramenima: «Pa, da sam ti rekla istinu ne bi nikad došao.»
Bijes ga je toliko obuzeo da je ostao nijem i samo je neartikulirano ispuštao zvukove pokušavajući složiti rečenicu.
«Naravno da ne bi došao. Pustila si me da vjerujem da si nešto što nisi. Kako ti je to palo na pamet; zar nisi pomislila da mene ovo putovanje košta? Došao sam ovdje tek toliko da vidim da si me zajebala!»
«Ja sam sve ono što sam rekla da jesam, samo što ne izgledam onako kao na forumu.» branila se Planitia no Hugh se ljutito okrene i baci cvijeće u fontanu.
«Prokleti ljudi su svugdje isti!» prumumlja on samome sebi i okrene se prema svemirskoj luci. Bio je toliko utučen i obeshrabren da nije ni primječivao nepregledna polja zelenih biljaka sličnih mahovini koje je toliko želio vidjeti dok je bio na Zemlji; velike tornjeve tvornica što su izbacivale tone i tone stakleničkih plinova i čudnovatu opremu koja je omogučavala ljudima da skaču i po nekoliko metara u zrak zbog manje gravitacije. Ništa od toga mu sad nije bilo važno. Samo se želio vratiti natrag na Zemlju.
Službenica u svemirskoj luci ga je iznenađeno pogledala kad je došao potvrditi kartu nakon samo sat vremena provedenih na površini Marsa no nije ništa rekla nego je udarila štambilj i pustila ga da se ukrca.
«Dosta mi je žena za čitav život. Sve su lažljivice.» zaključio je i ušao u brod.
Nije ni znao da će na putu natrag upoznati slatku, malu kineskinju, Qiao iz Hong Konga. S njom će provesti skoro čitavo vrijeme povratka, a kad se vrate na Zemlju proći će samo nekoliko mjeseci nakon kojih će izmjeniti zavjete. Nakon deset godina braka imat će četvero djece, nakon trideset osmero unučadi, a Hughove zadnje riječi na smrtnoj postelji bit će: «Život je stvarno čudesan i nepredvidljiv.»
