Milena wrote:uglib wrote:Zapravo, čini mi se da ni zdravi klinci ne shvaćaju u potpunosti, za većinu njih je ceremonija bit svega.
A zašto misliš da odrasli ljudi to shvaćaju, tj. da za većinu odraslih nije "ceremonija bit svega"?
Ne mislim, govorila sam samo o djeci, a da se još jednom osvrnem na odrasle; jesam već negdje na početku svog mamutskog posta; činilo mi se prevelikom gnjavažom za druge korisnike.
Za većinu formalnih vjernika ceremonija je više od biti, dapače, temelj na kojem počiva njihova "vjera", dokaz da poštuju tradiciju iako je ta tradicija od kada sam ja išla na prvu pričest i firmu prošla kroz svojevrsnu evoluciju, ili bi možda bilo točnije reći mutaciju. Čini mi se da je tada ipak bilo nešto više duhovnosti i da su ljudi išli u crkvu iz posve drugih razloga, primjerenijih nego danas kad se je to svelo na modu i pokazivanje pripadnosti naciji, podobnosti i ne znam čega još sve ne.
Vjerska ceremonija unutar obreda je u katoličkoj crkvi oduvijek postojala, mislim da se time obilato koristi i pravoslavna crkva, kao i zavodljivim glamurom; no prve pričesti i firme se nisu izvan crkve obilježavale kao danas kada se to doslovno pretvara u male svadbe, pa se ljudi čak i zadužuju da bi sve bilo kako treba, ne po vjerskim propisima, nego po mjerilima rodbine i susjeda. I uopće nije važno koliko je prvopričesnik ili firmanik dobio duhovne hrane, je li svjestan značenja ispovijedi i pričesti, niti koliko je firmanik spoznao svoje vjeru i je li doista sad u stanju živjeti u skladu s njom te želi li to uopće, bitno je da se to obavi, da ne bude imao problema kad se jednog dana odluči vjenčati u crkvi i krstiti svoju djecu kao što se to već "pravom Hrvatu - domovine sinu - kćeri" pristoji i najvažnije od svega da se to naveliko proslavi i uberu što vrijedniji darovi + pokoja kuverta. To je za puno njih bit.
Ja sam prvu pričest obavila kao prava mala vjernica, uvjerena da Bog zna da sam mami maznula iz novčanika lovu za Snjegulicu i da će me zgromiti strijela božja ako se brzo ne ispovijedim i pričestim. I za to nisam dobila ništa, osim što sam konačno probala bljutavi kolačoić koji mi se zalijepio za nepce, a ja sam mislila da ga ne smijem jezikom odkeljivati jer je to možda grijeh pa će se crkva srušiti na mene. Doma je bio bio ručak, malo svečaniji, za uži krug rodbine koja je ionako bila svako malo kod nas na nekakvim ručkovima i feštama ili mi kod njih. Niš posebno. Ja sam jedva čekala da sa sebe skinem haljinu jer mi je u njoj bilo vruće i škakljala me sintetička čipka po nogama, pa sam ostatak dana divljala s klincima u kratkim hlačama i za finiš pala s bicikla na nizbrdici gdje je spuštanje biciklom bilo zabranjeno, ali nisam dobila špotance jer sam imala pristojno krvavu facu, i danas imam ožiljak pod nosom, a još su mi i ruku zagipsali. Ostatak ljeta mi je bio u banani. Tad sam laganini počela sumnjati.
Do osmog razreda sam postala ateist, a na vjeronauk za firmu sam išla samo zato jer je tamo bila dobra zabava i bilo mi fora prepirati se s popom koji je prešao na teoriju o božjoj energiji koja je proizvela veliki bum. To mi se više dopalo od stvaranja svijeta u 6 dana. Išla sam i da ne slomim bakici srce. Bakica je zbilja bila vjernica, baš prava, ali o njoj jednom drugom prilikom. I zbilja je vjerovala u raj i da je tamo čekaju njezina djeca, muž, mama, tata... Nije se bojala smrti. Sad sam obrisala pola posta. Što je previše - previše je.
Bolje da sad stanem. Ne znam što mi je, raspršim se na sto strana i ne znam stati, a najvažnije negdje ispustim. Uglavnom firma je prošla s još manje ceremonijala i bakanalija. To se obavilo, doma nešto pojelo, a moja kuma, seka i ja sprašile van u život, ne baš vjerski.
I da, pred bakom mi nije padalo na pamet reći što mislim, ali roditelji su znali i rekli mi da se ne preseravam nego odgulim to i točka. Nije ih bilo puno briga vjerujem li ili ne. Mislim da ni oni nisu bili neki vjernici. Išli su u crkvu samo kad su morali, a mene je baka vucala po crkvama i proštenjima. Pod stare dane su postali bobožnjaci, ne znam koliko to ima veze s duhovnom potrebom, strahom od bolesti i smrti ili pomodarstvom. Ponekad mi se čini da im je crkva postala mjesto za izlazak.
Grozota jedna kako zaglibim. Jedno vuče za sobom drugo i tako u nedogled.
Još mali osvrt na vjeru komunizam. Svi znamo da je bilo mnogo članova partije koji uopće nisu promišljali što je to komunizam i čemu teži. Bitno im je bilo biti podoban, napredovati u životu uz što manje muke i dokopati se stana. Dobro, neki su ušli u partiju da si prištede probleme, pod pritiskom i sl. Ali ovi prvi su se jako brzo od komunista postali katolici ili što već, po cijeloj Jugi, čim je vjetar promijenio smjer.
Stan je za Juge bio jedan od najvažnijih motiva za članstvo u partiji, na račun članstva su se dobivali dodatni bodovi.
To me sjetilo jedne moje bivše kolegice s posla. Žena je bila totalno apolitična, o ničem pojma nije imala, posao - doma - muž - djeca - vrt - vatrogasna zabava. I fućkalo joj se za partiju, ali bila je član. I mrgljala je kad je trebalo ići na sastanke, a još s s posla išli i to im je bilo plaćeno. I tako ona mrglja, kako će se opet dosađivati dok će tamo neki mlatiti preznu slamu i još joj tolike novce uzimaju za članarinu, a nikakve koristi od toga. Ja je tad pitala zašto se učlanila, a ona meni: "Pa da dobijem stan i riješim se svekrve, ali kakve sam sreće, kad sam ušla u partiju, prestali su dijeliti stanove."
To je bilo uoči velikog rastura bivše nam države.
Eto, Milena, vidi što se dogodi kad me se nešto pita.