Što trenutno čituckate?

[Izitpajn]

DNEVNIK ČITANJA

Ernest Hemingway: The Sun Also Rises
John Scalzi: Old Man's War

Ako se pitate, da, definitivno postoji razlog zašto sam ova dva romana stavio jedan uz drugi. Kao prvo, krenulo je konceptualno-sadržajno. Zaključio sam da je vrijeme da zagrizem u gospona Ernesta i uspio progurati kroz njegovo, kažu, najbolje djelo u cca tjedan-dva, uključujući manje pauze. Možda i zato jer je relativno kratko, ali bilo je čitljivo i dinamično, iako, da parafraziram jedan drugi komentar na jedan drugi (nevezani) roman, kompletna radnja se sastoji u tome da ekipa samo ide po druženjima i pijankama, a onda završe u Pamploni, onda se još malo druže i opijaju, pa gledaju bikove, pa ponove druženje i opijanje, a onda se rastanu i svatko ode svojoj kući, ili tako nekako.

Ono što je izazvalo najviše kognitivne disonance bio je stil. Najhvaljeniji, klasični, kamen-temeljac hemingvejev stil o kojemu se održavaju kolegiji na sveučilištima. Dobro, znam da su bila druga vremena, manje urednika, manje zahtjeva, manje čitatelja i generalno manje pismenih, ali da sam urednik nečega i da mi dođe priča napisana takvim stilom, pozvao bih autora na kavu, duboko udahnuo, pripalio cigaretu, iako ne pušim, i rekao, slušaj, dečko, imam određen broj primjedbi. A onda bih mu predao isprint s puno crvene olovke.

Na prvi pogled.

A onda, kad se ufuraš u to, uhvati te neki ritam, i drži. Čitaš, kolutaš očima, pitaš se što ti to u životu treba, ali nema veze, stvar je tečna i ide, a onda uleti rečenica-dvije kad staneš i shvatiš da tu rečenicu želiš naučiti napamet ili je želiš nakrečiti na zid ili oboje. Vjerojatno oboje. Pa onda nastaviš dalje s malo više respekta. I kad dođeš do kraja, shvatiš da si pročitao Nešto, a ne usputnu tlapnju o boemima koji ne znaju što bi sa životom, i da definitivno ima nešto u "teoriji ledenog brijega".

Također, nije slučajno, Kome zvono zvoni istog autora, podaci poznati redakciji, ima totalno drugi osjećaj i postoji razlog zašto ima drugi osjećaj: em je pisano 10-15 godina kasnije, em ovaj zbrzani i kaotični stil u Suncu ima funkciju u cijelom misaonom svemiru romana.
I kakve veze sa svim ovim ima John Scalzi?

Za početak, te da sam na njega nabasao kad sam u gugleta napisao "koji moderni SF autori imaju sličan stil kao Hemingway?" Izlistalo ih nekoliko i, među njima, Old Man's War.

Nije da nemam knjiški backlog duži od liste čekanja na ultrazvuk na Rebru. Ali potražio sam knjigu, krenuo čitati i vrrrrušššt, ide to, čitko, dinamično, prve tri stranice su definitivno među boljim stvarima koje sam ikad pročitao, a što se tiče traganja za stilskim SF Hemingwayem, pun pogodak, k'o prstom u trulu breskvu.

A onda sam došao do kraja treće stranice i zapitao se, koji se vrag upravo dogodio?

Dakle, ne bih htio griješiti dušu, ali da sam urednik nečega i da mi na stol dođe ovakva priča, pozvao bih autora na kavu, duboko udahnuo, pripalio cigaretu, iako ne pušim, i rekao, slušaj, dečko, imam određen broj primjedbi. A onda bih mu predao isprint s puno crvene olovke.
Da, da, samo se vi smijte, ali sad imam i argumente. Dakle, ovaj bi se roman, u principu, mogao klasificirati kao "samo još jedan Forever War", autor poznat redakciji, stilski čak i manje dobar: kaotični i zbrzani stil bez imalo respekta prema ritmu, jasnoći, želji da se zvuči pametno, književno, intelektualno... Gdje je karakterizacija likova? Gdje je vizualizacija prostora? Vrlo čitljivo, jako puno dijaloga tako da se stvar čita brže, ali, zaboga, pa ne piše se tako!

I onda uleti rečenica koja te opali k'o maljem i, uz tvoju glavu, opizdi po zidu na koji si bio naslonjen i napravi rupu u njemu i kroz nju proleti zraka svjetla i ti zaviriš kroz to i sjvatiš, čekaj, pa tu ima još jedna dimenzija...

... i shvatiš da taj zbrzani i kaotični stil ima funkciju u cijelom misaonom svemiru romana...

Dobro, ne baš kao kod Hemingwaya, ali shvatiš da čovjek koji je ovo napisao nije rutiner i da ispod svega ovoga ima malo više od onog što je vidljivo na površini.

Ima nastavke. Would read. Will (try to) read.

Nemojte me krivo shvatiti. Ovo nije misaona, filozofska književnost koja ispituje dubine ljudske psihologije i filozofije. Možda. Ovo je zanatski dobro ispričana priča o ljudima u ekstremnim okolnostima koja ima početak, sredinu i kraj, drži vas, ni u jendom trenutku nije glupa (kao neke druge), drži vodu od početka do kraja. Recimo, "starinski SF" s dodatnim literarnim iskustvom proteklih desetljeća.

--

Dodatak. U inat cijelom internetu ovaj post ću nalijepiti na još deset mjesta. Za početak, SFerin Discord i NOSF forum (koji je vjerojatno jedini gdje će ova stvar dugoročno i OSTATI). Ne zato jer mislim da je bogznakako evanđelje koje vrijedi nabijati na nos svima, ovo je zapravo potpuno rutinski i usputni osvrt na osobni doživljaj dvije knjige koji apsolutno nitko ne mora pročitati, nego 1. zato jer mogu, 2. kopipejst ništa ne košta, 3. ide mi na kua rasparceliranost interneta na pedeset društvenih mreža, deset foruma, petsto blogova, miljon stranica... Spam spam spam spam!

[Zoran]

Ja sam pročitao nekakav horror. U biti, samo horrore čitam u zadnje vrijeme, to me opušta. Roman koji sam pročitao je, kao, neka vrsta klasika, zove se "Harvest Home" i to je još jedna priča o obitelji koja preseli iz grada u selo, ali gle čuda - selo prakticira drevni kult koji uključuje povremene ljudske žrtve kako bi imalo bolju žetvu. Na razini rečenica nemam što prigovoriti, iako mi je glavni lik malo blentav jer ni sa kim ne komunicira o čudnim stvarima koje mu se događaju, ali s druge strane, vjerujem kako bi sad moja žena rekla da sam i ja takav. Samo što mene nitko ne pokušava ubiti, ali dobro, sitnice. Osim toga, taj se isti lik čini potpuno imunim na ikakav stres. Može bit tučnjava, može imat nož pod grlom, mogu bit nečiste sile, on nakon svega toga mirno spava i nema nikakvih posljedica.

I plus, malo je sve to sporo i dugačko. Mogli smo proći i s manje detalja o poljoprivredi.

Sad imam drugi problem, skinuo sam s neta 50-60 horrora i ne znam koji da prvo čitam.

[SAMSUILUNOV OTAC]

Ja isto u zadnje vrijeme nekako najviše čitam horore i to većinom indie produkciju. Probao sam i s extremnim stvarima, čisto da vidim kako to izgleda. Ima tu stvarno svega, Izdrkavanja, ono ajde da budem što brutalniji i bolesniji, al bez ikakvog pokrića i svrhe (tu bih stavio npr Arona Beauregarda, čitao sam njegov The Slob. U toj extreme zajednici on slovi kao neko veliko ime, ali meni je knjiga bila bezveze, brutalnost radi brutalnosti. Isto tako i knjiga Cows od Matthewa Stokoea: bljuvotine i odvratnosti plus neka nebulozna podpriča sa zajednicom krava koje žive u kanalizaciji i pričaju). s druge strane, čitao sam i Poppy Z. Brite i njen Exquisite Corpse, poprilično brutalna knjiga i tema, ali jako dobro napisana.

A od "normalnih" horora trenutno čitam treći dio The Exorcist's House Nicka Robertsa. Ok priča o obitelji koja ima posla s demonskim silama. Čitko i pitko i mogao bi se od toga napraviti film. Scene su baš filmične. Fora su mi i knjige Bena Farthinga koji baš nije neki stilist, ali piše liminalni horor koji mi se baš počeo sviđati (to su one Backrooms stvari). Čak trenutno igram i igru koja se zove Pools, isto liminal.Od stvari koje sam u zadnje vrijeme pročitao, dobra mi je bila i The Last House on Needless Street od Catrione Ward. Ovo je više psihološki horor s mentalnim bolestima. I Gone to See the River Man od Kristophera Triane.

Zorane, imaš neke preporuke iz tog miljea? Može biti bilo što, novo, staro, samo da je dobro.

PS: E da, da malo presječem svu tu stravu, između tih knjiga ponovo iščitavam i Harryja Pottera (završio Plameni pehar nekidan ).

[Zoran]

Ja isto u zadnje vrijeme nekako najviše čitam horore i to većinom indie produkciju. Probao sam i s extremnim stvarima, čisto da vidim kako to izgleda. Ima tu stvarno svega, Izdrkavanja, ono ajde da budem što brutalniji i bolesniji, al bez ikakvog pokrića i svrhe (tu bih stavio npr Arona Beauregarda, čitao sam njegov The Slob. U toj extreme zajednici on slovi kao neko veliko ime, ali meni je knjiga bila bezveze, brutalnost radi brutalnosti. Isto tako i knjiga Cows od Matthewa Stokoea: bljuvotine i odvratnosti plus neka nebulozna podpriča sa zajednicom krava koje žive u kanalizaciji i pričaju). s druge strane, čitao sam i Poppy Z. Brite i njen Exquisite Corpse, poprilično brutalna knjiga i tema, ali jako dobro napisana.

LOL Samsung i ja smo se čuli viberom međusobno pa razmijenili preporuke, al sad kad sam naletio ovdje onda imam potrebu i tu nešto napisati. Slob sam uzeo čitati samo zato jer je bio taj neki hajp da je to nešto najbrutalnije ikad... mislim, nema ničeg što me privlači da bih čitao tu knjigu. Pročitao sam scenu u kojoj trudnicu lupa utegom po trbuhu i pobrisao sam file. Čisti torture porn, naletio sam na još par takvih knjiga nekih drugih autora... a valjda postoji i za to neko čitateljstvo, ali ja definitivno nisam taj.
Exquisite Corpse sam krenuo čitati i slažem se, dobro je to pisano, ali sam u tom periodu imao valjda nekog posla ili štajaznam pa sam na duži rok prekinuo čitanje i onda mi se nije tome dalo vraćati. U biti mi poremećeni ubojice kao tema nisu posebno zanimljivi, tako da bih možda drugi put od P. Z. Brite radije uzeo čitati Swamp Foetus (iliti Wormwood, ovisno o izdanju).

Sad čitam "Thirteenth Koyote" od Triane, sviđa mi se, dosta drugačija spika od "River Mana" ali mi sporo ide jer me dijete opet natjeralo da instaliram "Brawl Stars" na mobitel pa umjesto da u slobodnim trenucima čitam, ja u slobodnim trenucima pucam po nacrtanim likovima. A da ne govorimo da bih trebao na svojoj knjizi raditi.