Jučer sam našajo bilježnicu u tatinoj škatuli. Mali debil od 8 godina kakav jesam. U njoj piše:Opaska: uzeti u obzir ovo
POSAO BUDUĆNOSTI
Svome sinu jedincu. Malom debilu kakav jest. Sine, kloni se droge. Meni je pojela um. I alkohola. I on mi je pojeo um i želudac. Sažgao želudac, bolja je riječ. Ukoliko bi ikada uhvatio čitati Kamova, došao bi do saznanja da alkohol ljude tjera u šir, ono nije batina, ono ne mršavi ljude, ne udara po slabinama.
Sine, znadeš li što je bol u slabinama, u drobu od pića? Znadeš li kako udara smeće od alkohola u mozak, kako redefinira crve od kojih ti truli moždina?
Nadam se da ti nisu poznati ti detalji.
Uzmimo da ti je ovo upozorenje – mojem debilnom sinu. Zašto sam se zaposlio kao egzorcist? Nije stvar novaca. Nikada to i nije bilo. Volio bih reći da je mozak već podobivao par rupčaga i rupa. I da je sve otišlo đavlu na račun. Pa da je u tome stvar. Uglavnom, debilni sine. Slučaj je ovakav. Sada umirem. Ne čudi te to? Naravno. Prolio mi se drob, konačno. Ali pišem. Nije da me briga za tebe. Naravno.
Na Marsu je kolonija Zolotoj Son. Čisto lijepo mjesto. Da nema cijelog otvora pakla. Sine, jesi li gledao kada je Carpenter udahnuo dušu planetu rata i progonio naseljenike bezumljem klanja? Vjerojatno nisi. Ja jesam. Marfa Petrovna se zvala. Bacala je krv. Od sušice, razumije se. Svemirske, ako ti je tako draže. Obična je, razumije se, već odavno istrijebljena.
Rekla mi je dok je umirala: „Vratit ću se.“
Riječi su joj bile istinite, sine. Morao sam je vraćati u grobište. Silom. Znadeš li kako smrde ljudi u raspadu? Smrde posebno. Ne želi ti se družiti s njima. Kažu – stari imaju mudrost. To je točno. Imaju je. Ali također imaju demenciju i pomiješana sjećanja i smrad. Jasno je to sve.
Vratimo se na Marfu. Nju je, dakle, nakon smrti opsjeo đavao. A ja sam tu da ga istjeram. Pomažem joj tijelo. Vratim je smirenu u grob. Posao budućnosti – rekle bi novinske agencije. Marfa nije htjela natrag u bezdan.
Trinaesta legionarska demibrigada je zapisala: „Motorizirana pješadija udara na zapadno predgrađe Zolotnog Sona u zoru (0646). Artiljerijska priprema (MLR) pola sata ranije. Potpuni gubitak motorizirano-pješadijskog elementa, povlačenje MLR potencijala iz rajona. Preporuka strateškog bombardiranja.“
Gdje sam ja bio, sine? U istočnom predgrađu. Zašto đavo ulazi u duše? Gdje prebiva đavo? Zašto đavo živi na Marsu? Ja to nisam doznao. Ali sam doznao da ga je moguće istjerati. Zato su me zvali. Strateški potencijal nikada nije upalio. To svi znaju. Ali duša. Nju je moguće egzorcirati. To sam radio na Marsu.
Kumio i molio Marfu Petrovnu.
„Iz nje brizga. Na boku joj rupe. Kako je sve to lažno. Kako je sve to glupo. Nastavljam prodor. Počinje govoriti glasom đavla. On bi sve raskinuo. Čitavo meso Marsa. Nije mi to neznano. Nije da ga čujem prvi puta. Nastavljam. Ona mene pita, a da koji je smisao svega. Ukoliko bi postojala takva bol o kakvoj je obavještava đavao, ne bi li onda bilo pravedno da je podijeli? Konsterniran sam. To se i pristoji. Utukao sam Marfu Petrovnu kundakom jurišne puške. Lice joj je sada mljeveno meso. Egzorcirana je.“
Može li se u ovome trenutku reći da ništa od navedenoga nema smisla? Da se mene pita, nazvao bih to dobrom opservacijom. Pače, odličnom.
Svejedno. Sine. Kasnije sam se uputio u istočni rajon. Udarilo je muški po nama. Pojeli smo pijune.
Ti bi sada zasigurno htio neku zanimljivu i nadasve poučnu poruku o tome kako je postkolonizacijska kritika u pravu. Centar, periferija, kako teške riječi! Zalud ste širili rasu po zvijezdama. Sine. Debilni sine. Ionako ne bi shvatio. Kao ni ja.