Festival fantastične književnosti 2009

[stara vještica]

bilo je super
hvala svima na lijepom druženju i organizatorima, uvijek uspiju malo nadmašiti sami sebe (ovaj put s nedjeljnim bonusom)

[suaco]

jedva cekam slijedecu godinu :cheers:

[Aleksandar Ziljak]

Osvrt Biljane Kosmogine:

:cheers: http://www.booksa.hr/vijesti/proza/1684 :cheers:

[Dagi]

S malim kašnjenjem, pridružujem se mahanju: bilo je izvrsno! :cheers:

Moj prvi FFK od '04., i postao je u medjuvremenu samo bolji!

[niniane]

Adnadin napisao odličan report na Art Animi, pa kopiram otamo:

POSLJEDNJI REVOLVERAŠ U PAZINU

8. Festival fantastične književnosti Pazin-Bale
7.-9. kolovoza 2009.

Piše: Adnadin Jašarević

Nije baš da smo tražili Mračnu kulu, ali... Nekako, kako god okreneš, društvance što se okupilo u hotelu „Lovac“ u Pazinu neodoljivo me je podsjetilo na Kingovu malu družinu što se na put u nikaddođiju dala slijedeći tek naputke jedne poeme...
Davor Šišović i Mirko Grdinić su nam ovaj put priuštili donekle a la Spielberg ugođaj, nadao sam se... Od ranog djetinjstva gajim nesvakidašnju strast ka dinosaurima... Dakle, nisam uspio ni spavati noć prije dolaska, niti popodne nakon dolaska – što da vam kažem, htio sam dotaći slavne koske histriosaurusa! E, da... Kako se poslije pokazalo dalo nam se ispipati tek spomen ploču posljednjem balkanskom dinosaurusu, Danijel Bogdanović je čak i gricnuo, a Ivana D. Horvatinčić ju nastojala preturiti... Ne mari... Ludo smo se zabavljali...
Zapravo, ispostavilo se da smo se udomaćili kod naših dragih Istrijana... Ovogodišnji Festival mogao bi proći i kao porodični skup, istina porodice fantasta što ih vezuju čvršće veze no krvne, dakle snovi... Pijuckali smo teran između dvije govorancije dok nam se dvogodišnji Filip motao između nogu, začikavali Sanjinu (Tenjer) i Mileninu (Benini) kćerku (stariju), dok smo mazulju Emu nastojali razmaziti i više (sumnjam da će nam Milena biti zahvalna). Eh, ne zaboravimo i supruge i supružnike koji su se dopeljali valjda iritirani dugogodišnjim prepričavanjima dogodovština iz Pazina i okolice, koliko da pronjuškaju šta to mi radimo u dalekoj Istri...
A jeste daleka... Ne volim putovati uopće... Da me se natjera tako daleko, 500 i kusur kilometara morate me namamiti sjajnim, jedinstvenim i svakako neponovljivim ljudima...
Lijepo je svakako znati i tebi vrli pišče, koji se nikad nisi pronašao u porodice silom datoj, da negdje daleko imaš, ma posvuda, rasijane drage bliske rođake po duhu...

Oprostite, zaboravio sam... Upravo sam „Revolveraša“ donio pod miškom za Mirka, tako da se opća slika uklapa manje više do kraja...


Sferotika u kaštelu

Davor je ponešto zarotirao uvriježeni raspored programa pa smo u kaštelu umjesto posljednje predstavljali nove knjige prve večeri Festivala. Malo smo bili zakinuti, ne krivicom domaćina... Jedan od autora, Almir Zalihić, povukao se u ilegalu i odlučio ne pojaviti u Pazinu, a drugi, ante Zirdum, zaboravio je ponijeti sobom novu knjigu. Tako su se Bosanci iskazali u polovičnom izdanju, knjiga bez autora i autor bez knjige...
Davor nam je ipak priredio guštu sa pravim pravcijatim dinosaur romanom „Strašni“, Radeta Jarka u izdanju kuće „Zoro“... Istina, promocija je na opće zadovoljstvo dobrano zaškripala... Autor je uspio popiti malko previše vinca pa je djelovao nesuvislo što nam je svima izgledalo simpatično... Valjda stoga što smo i sami prerano probali kvalitete istarskih vina... „Strašni“ je ucrtao kurs za atmosferu na Festivalu... Uprkos silnom Davorovom nastojanju da sve uozbilji mi smo se, kao za inat, čak i oni među nama navodno ozbiljni, nastojali zezati preko mjere, ne samo za kafanskim stolom već i pred publikom... Nije da nismo ozbiljno shvatili Festival... Nego, bili smo tako dobro raspoloženi da smo se uspijevali samo smijati, rijetko reči i ponešto pametno...
Izuzimam iz ovog Aleksandra Žiljka koji se nije dao omesti sveopćom razuzdanošću dok je predstavljao novi broj SF časopisa „Ubiq“. Damir Hoyka nije se uspio uozbiljiti dok je Davor predstavljao njego prvijenac, SF roman Xavia, pa ni Boris Švel sa njegovim „Parsekom“, bogatijim za za pripovjest što ju je zapisalo nekoliko autora zajedničkim snagama, niti ja za predstavljanja godišnje zbirke iz Zenice „Tragovima bosanskog kraljevstva“. Duhovita Ivana D. Horvatinčić je dodatno podgrijala atmosferu poigravajući se sa svojim romanom za djecu u nastanku, „Pegazrima“, a kada se pojavio Martin Babić sa animiranim filmom o Juri Grandu, takođe u nastanku, tada nam je sve izgledalo uvrnuto i smiješno – malo je za to kriv i Mirko koji je sve vrijeme ovog veselog skupa dosipao teran žednim piscima – ili smo bar očekivali da bude smješno...
Istina, društvo se baš razuralilo taman na vrijeme za erotski perfomans Biljane Kosmogine „Cosmic Pussy Power“... Zgodno, zgodno... Koliko da se poživi u dobru raspoloženju do koncerta grupe Veja iz Pazina...

Dinosaurusi i sveci

Il comune Di Valle e i partecipanti dell festivale di fantastica e i amichi ai dinosauri Istriani... Dakle, u uvali Porto Colone kraj idiličnog gradića Bale (Valle) ukopali smo spomen obilježje istarskim dinosaurima... Mirko i Ante ponajviše su se istakli u ovom historijskom pothvatu, dok je najkorpulentniji među nama, šibenčanin Ed Barol, svoj obol nekoliko puta iskazao: Gdi je tu beton... Jedna kiša i ode ploča...
Eto, mislim da je izlišno spomenuti da smo dobro klopali u restoranu na plaži, čak i lovačke specijalitete mada smo to čuvali među sobom kao strogo povjerljivu tajnu jer su Filip i Ema friško gledali Bambija... Kako god, ukotrljali smo se u more poprilično opterečeni i zamagljene perspektive usljed djelovanja vinca... Valjda stoga nismo uočili kosti Histriosaurusa na dnu uvale, pod morem... Bilo je to najčudnije plivuckanje u mom životu sve dok se nismo dočepali festivalskog podmlatka da ga gnjavimo, zezamo, prskamo itd... E da... Švel, Zirdum i ja smo se uspjeli isječi na kamenju džombastog podmorja, ko više, ko manje...
Prelijepe Bale smo posjetili u popodnevnim satima... Žalim samo zbog toga što nismo imali na pretek vremena za razgledanje... Tihi gradić djeluje kao da ste ga iščupali iz najmanje dva stoljeća udaljena vremena, baš u duhu festivala, dakle kao smo se vremeplovom vratili poprilično u prošlost...
Najvrelije sate proveli smo u Galeriji Ulika u društvu Bućanovih slika – stari vuk ne stari, potez mu je rukom sve mlađi – i Aleksandra Žiljka... Obećao je da će predavanje o dinosaurima skratiti na svega sat vremena (RICON pamti četiri ipo sata) i navalio... Da, da... znate kako to ide... vino, vrelina, ugodan pjevuckajući glas... nekolicina sudionika je zadrijemala (svi dokazi u foto aparatu Ivane D. Horvatinčić) pa su najmanje pola predavanja odsanjali...
Sreća, niko nije hrkao pa je Žiljak neometano potcrtao da ptice potiču od dinosaura na što smo se stali oblizivati iščekujući konzumaciju dino-pure...
Tako i bi... Bijaše u tanjiru i graha, pasulja, suljpa, koji domaći zovu paništra i jedu ga i ljeti (!?)... a zečevi nisu trčali naokolo...
Kako god, ugodno popunjeni odšetali smo se do trga podno palače gdje smo se predstavili, autori priča iz festivalske godišnje zbirke o dinosaurusima... Zoran Krušvar i ja smo beskrajno iritirali davora (mislim da smo pretjerali) upornim nastojanjima da čitamo naše komične priče koj nisu uvrštene u zbirku... Davor je bio previše pristojan da nas otkači pa je ćutke otrpio nas dvojicu gnjavatora... Nadam se da se nije naljutio i da shvata kako je teran učinio svoje, koliko i jednostavna činjenica da su kod nas popustile sve stege i isparila i posljednja trunka ozbiljnosti za kratka boravka kod naših domaćina... Da je Davor Bosanac u najmanju ruku bi nas obojicu ispsovao... Ne ponosim se sobom, šta ću...
Rutinirano predstavljanje autora i njihovih priča proteklo bi glatko da se iznad Davorove glave nije pojavio oreol... Da, da, oreol... Šta je sve istrpio s nama zaslužio ga je... Naravno, svi koji su imali aparate dokumetirali su ovaj osobeni događaj... Ne zbiva se svakodnevno da se pojavi svetac među SFičarima...
Da ne zaboravimo... Ponovo su domaćini izvukli svog asa iz rukava, Radeta Jarka i njegov roman „Strašni“... Neupućenima je nakon repriznog predstavljanja bilo malo jasnije o kakvom je književnom uratku riječ...
Nakon svršetka programa još malo zezanja i uživanja u analizi Hojkinih švalerskih metoda – zna čovjek posao... Boris Švel i Zoran Vlahović su uljepšali veče ne samo ugodnim časkanjem, naročito Zoran, od koga se to očekuje, da zabavlja one kojima je do šale stalo... Čak se i Žiljak vratio iz osamljeničkog auto-egzila i do suza nasmijao sve dame...
To tako i toliko...
Mogao bih i više reći, ali neka ponešto napišu i drugi... Naime za nastavk slijedi morajau se potruditi svi koji su nakon četiri godine posjetili ponovo konobu Danijeli kod Kringe i popili zdravicu u čast istarskog vampira Jure Granda... nekolicina sretnika koji nisu krenuli put doma u rano jutro...
Naredne godine festivalska tema je Space Opera... Valjda doživimo i primjenu teleportera pa da se ne truckamo do Pazina čitav dan...

[SAMSUILUNOV OTAC]

Jako lijepo napisano! :uzdravlje:

[Dagi]

Dva palca gore!

I jasno... :uzdravlje: