BESPUĆA (zajednički svijet)

Literarna radionica / RPG / neuspjeli pokušaj / joint effort /štogod. Ako naletite na ovo, malo pogledajte. Ako vam ništa nije jasno, pitajte.

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
scorpius
Hani
Posts: 70
Joined: 31 Oct 2007, 18:35
Location: Uncharted Teritory

BESPUĆA (zajednički svijet)

Unread post by scorpius »

Budilica se, kao i uvijek oglasila točno na vrijeme. Kao i uvijek Caleb se nije sjećao svojih snova, nije ih ni imao, za sve tragove već se pobrinuo implant negdje unutar njegove glave, nakon čega je usljedila jednominutna amnezija i privremena dezorjentiranost. To je jedna od dvije stvari što su mu ostale od vojske, očuvanje memorije i osvježavanje neuronskih mreža, druga stvar bila je nečastan odpust. Pogledao je kroz mali prozor svoje skučene privatne kabine i vidio ono isto, vječno monotono crnilo istačkano treperavim zvjezdama.

Kao i svako drugo jutro prije njega i ovo je započeo gutljajem jeftinog rafiniranog alkohola. Još tjedan dana ovakvog života i bio je spreman izbaciti svoje tijelo niz tlačnu komoru, kao i mnogi drugi ujebani životi na ovoj stanici prije njega.

Umio se na brzinu hladnom vodom, obukao u jedinu odjeću koju je posjedovao i izašao van.

Skočne stanice bile su zapravo ostaci nekada velikih trgovačkih raskrižja, u vrijeme kada nije postojala nadsvjetlosna brzina, kada su brodovi na putu od sustava do sustava prolazili kroz niz skočnih vrata. To je bilo vrijeme zlatnog doba međuzvjezdane ekonomije, vrijeme kada se na ovakvim stanicama moglo dobro zaraditi. Danas one su samo okupljališta najvećeg taloga ološa, pirata, krijumčara, plaćenika i drugih propalih slučajeva u potrazi za novim ili boljim životom. Ovo je mjesto tjekom godina steklo određenu reputaciju unutar određenih krugova, njen naziv "Ivanova Zemlja" često je izazivao strahopoštovanje. Od svih mogućih rupa u svemiru ova je bila jedna od najgorih.

Caleb je ovog jutra odlučio provjeriti dokove u potrazi za poslom, bio je u teškim dugovima kojih se htio riješiti što prije. Prolazio je kroz šarenu gomilu ljudi koju da je i jedva primjećivao. Nekada davno, primjećivao je štandove unutar komercijane četvrti, tučnjave na ulicama, pijane beskućnike i uplašenu djecu ostavljenu na prodaju. Danas je baš kao i svi bio samo jedna duša izbrazdana ožiljcima bez imalo suosjećanja ili empatije za druge. Takva promjena nastupila je tako sporo da je nije bio niti svjestan kad ga je zahvatila, samo se stopio s ostatkom mase izgubljene poput njega.

Nikada mu nije bilo jasno zašto su dokovi uređeni na način na koji jesu. Njihova hipnotička neonska rasvjeta pružala je dojam uspjeha, bogatstva i egzotičnog grijeha do rubova halucinacije, ružičasti hologrami pohotnih djevojaka u prirodnoj veličini vrtjeli su svoju jednostavnu, ali jasnu animaciju u beskonačnoj petlji ovog svijeta mrtvih. Bacio je pogled na tek pristiglu masu s "Harona", skočnog broda kojim je nekada davno i on sam došao na ovo usrano mjesto, nekoliko lječnika i par naoružanih dvometarskih droida radilo je na tome da razdvoje one bolesne od onih zdravijih, posebna kolona pripadala je napuštenoj ili prodanoj djeci. Nije se zamarao s time gdje će tko od njih ili kako završiti.

Zaputio se prema prvoj oglasnoj ploči koju je ugledao kada je čuo poznati glas kako viče iza njegovih leđa "Caleb! Caleb!", nije se niti stigao okrenuti samo je osjetio snažan udarac u potiljak, nakon čega je nastupila tama.
Image
You saw a creature? What kind of creature? The kind we eat? Or the kind that eats us?
User avatar
niniane
Vampiruša
Posts: 2364
Joined: 14 Aug 2006, 11:05
Location: somewhere over the rainbow...

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by niniane »

Lorena je dahtala poput životinje dok je trčala mračnim, opustošenim ulicama koje su se prostirale, činilo joj se, unedogled. Bili su joj za petama, osjećala ih je čak i u tom mraku koji je gušio njena osjetila. Njihov dah palio joj je gola leđa i nisu pomagala ni nagla skretanja, ni visoki skokovi, ni prolijetanje kroz rupe i šupljine; lovina je nepogrešivo osjećala svoje lovce, a žigovi koje su joj udarili pekli su poput žeravice.

Spretno je skočila na vrh polusrušene zgrade, osjećajući ono poznato, usporeno istezanje mišića, dok se svijet oko nje usporavao, poput starog hologramskog filma. Doskok je bio mekan, nečujan, a kad je sa te zgrade skočila na sljedeću, i opet na sljedeću, vrelina na leđima je malo oslabila. Ohrabrena time, ispružila se na ravnom krovu, umirujući svjesno svoje srce koje je bubnjalo, izazivajući joj metalnu škripu u ušima. Duboko je udahnula par puta, povlačeći sve svoje oznake što je dublje mogla, a zatim naćuli uši, istežući ih do maksimuma.

Topot teških, vojnih čizama se udaljavao. Odahnula je s olakšanjem.

Mrzim ovaj planet, pomisli po tko zna koji put.
... characters, personalities, stories and larps...
Nebelwerfer
Zmajić
Posts: 179
Joined: 18 May 2007, 16:16
Location: Na štandu
Contact:

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Nebelwerfer »

Nekoliko mjeseci ranije...

- "Obavještavam vas da smo za 5 minuta u vizualnom dometu.", čulo se iz brodskih zvučnika.

- "Hvala Nena, pripremi nas za ulazak u atmosferu.", odgovorio je Dani i nastavio: "Čuli ste Nenu. Pripremite opremu, ulazimo brzo, izlazimo još brže. I nemoj mi raditi probleme ovaj put Malik. U redu?"

- "Pa nije da ih tražim, izgleda da ih privlačim, gotovo kao i žene", odgovorio je Malik i nabacio vragolasti osmijeh.

- "Da, baš...", rekla je Sinka sebi u bradu i frknula dok je utipkavala šifru u svoj ormarić s opremom.

-"Hej srećo, ti si moja posljednja neosvojena utvrda, ali ne zadugo", namignuo joj je Malik.
-"Na tvom mjestu bolje bih zaštitila stražnji ulaz vlastite utvrde. Sjeti se što se dogodilo prošli put." uzvratila mu je dok je provjeravala status oružja.

-"To je bilo slučajno, kako sam mogao znati da je t..."

-"Dosta!", prekinuo je prepucavanje Dani,"Ostavite to za neku birtiju nakon zadatka."

Ustao je s pilotskog mjesta i krenuo prema stražnjem dijelu letjelice... "Teretni odjeljak" pisalo je iznad dvostrukih pomičnih vrata. Utipkao je svoju vojnu oznaku SCL-9A i pričekao dok mu je mehanizam skenirao oči. Zeleno svjetlo je potvrdilo Danijev identitet.

Barem netko još misli da sam isti, pomislio je Dani dok je ulazio u teretni prostor. Konstantni zadaci, nedostatak odmora, stres i izloženost nasilju promijene čovjeka zauvijek. Ponekad je zavidio Neni, ona nema tih problema. Ona? Kvragu, još ću je početi zavoditi koliko razmišljam o njoj... pomislio je.

-"Nena!", zazvao je,"Da ti recimo gurnem svoju alatku u neki od otvora za unos podataka, da li bi me optužili za silovanje?"

-"Teško. I da preživiš inicijalni strujni udar u pokušaju, za što su šanse 0,001%, ne bi izašao živ iz mene. Znaš da kontroliram održavanje života kao i sve izlaze.", gotovo nezainteresirano mu je stigao odgovor iz zvučnika.

-"I mislio sam.", rekao je dok je palio vozilo. "Molim te, obavijesti ostale da smo zeleni."

U odjeljku s ostatkom jedinice su već svi bili spremni. "1 minuta do ulaska u atmosferu. Narednik Caleb javlja da se ukrcate.", rekla je Nena.

Dvoje po dvoje su kretali prema teretnom odjeljku i ulazili u oklopno vozilo. Kada je čuo i posljednju potvrdu "Ro 12, spremna!" zatvorio je stražnja vrata vozila i rekao: "Spremni smo kad i ti, Nena".

Letjelica se počela tresti. Ušli su. Sad počinje zabavni dio...
Image
User avatar
Belzebubbles
Ancient
Posts: 840
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Belzebubbles »

Majka je bila Z; stoga, on je Ž. Prvi trenutci svijesti dadoše odgovore na pitanja koja se nužno pojave – nekima prije, a nekima, isto tako, kasnije. Pitanje bitka.

Tko sam ja, koja je moja svrha u svijetu?

Ti si Ž jer dolaziš nakon Z; svrha je spasiti svijet.

Svijet?

Odista, Svijet jest ono što gazimo, svijet jest ono što dodirujemo, mirišemo, tako lijepo, lijepo osjećamo… Sve što nije svijet, ne-svijetom mora biti.

Spas?

Zaista, ti si Ž, a poslije nema ničeg. Kada nema ničeg mora se krenuti ispočetka, stoga: A.

A?

A je spas i početak. A se nalazi duboko u iluziji ne-svijeta. ABeCeDa je odabrala entitet: Ž. On mora isploviti iz realnosti u veliko plavo. Iza plavoga nema postojanja. Ništavilo je tek svijet sjenki koje baca jedini pravi svijet. Tko nađe A među sjenama, nalazi zalutalu zvijezdu realnosti. Donesti je na svijet i započeti novu ABeCeDu.

Tako su pričali stari U-i i V-i, i nisu rekli ništa osim onoga što jest.

Zato je Ž znao pitanja bitka: tko je i koja mu je svrha u svijetu.

Jednoga dana, došlo je vrijeme za plovidbu. Ž je sjeo u jedan od brodova starih A-ova, uperio ga u plavo i zagrmio!
Toga je dana Ž probio granicu svijeta i prestao postojati.
Last edited by Belzebubbles on 19 May 2008, 20:56, edited 1 time in total.
User avatar
scorpius
Hani
Posts: 70
Joined: 31 Oct 2007, 18:35
Location: Uncharted Teritory

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by scorpius »

"Naredniče, dolazimo na koordinate za 30 sekundi, izlaz se otvara za 20." izvjestila je Nena.

-"Primljeno." odgovorio je Dani kojem je ovo bio jubilarni deseti zadatak. Treći kao naredniku i zapovjedniku odreda. Povjerenje je bitna stvar na ovakvim zadacima. No, problem mu nije bila vjera u suborce već vjera u sebe.

Iz razmišljanja ga je trgnula gotovo bolna svjetlost koja se probijala dok su se otvarala izlazna vrata letjelice. "Ok, to je to. Sinka, sve u redu s topom?"

-"Sve u redu naredniče. Beba je gladna he he." Sinka je uvijek imala simpatične nazive za oružja kojima je toliko vrsno baratala, pogotovo za BBA top kojim je vozilo bilo opremljeno. Pune snage, mogao je napraviti krater desetak dubok i tridesetak metara širok, ali to su već tehnikalije. Daniju je preciznost bila bitnija od razorne moći. Pogotovo sada.

-"Izlaz za 5...4...3..." istovremeno su odbrojavali Nena i Dani. Vrata su već bila otvorena, sada je samo trebalo jurnuti van i sretno aterirati s vozilom teškim 80 tona iz jureće letjelice, ali to je već Nenina briga.

-"Drž'te se!!!" povikao je Dani i stisnuo papučicu gasa.
Image
You saw a creature? What kind of creature? The kind we eat? Or the kind that eats us?
User avatar
Izitpajn
nobody
Posts: 4027
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik
Contact:

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Izitpajn »

Helga je mrzila svoj život. U proteklih tjedan dana je triput pomislila na samoubojstvo, dvaput na ubostvo i samoubojstvo, dvaput na jednostavan bijeg koliko je noge nose, pa dokle dođe - dođe, i jednom na stavljanje otrova u piće gostima samo kako bi tom đubretu od njezinog šefa što više zagorčala život. Imala je osjećaj da je ovog tjedna posebno mrzi jer je, nakon što joj je oduzeo od plaće za dvije razbijene čaše - što ionako nije bila njezina krivica - onoj kučki od Kristine je dao bonus, kao, zato jer je privukla dodatne goste, ali zapravo samo kako ne bi rekla njegovoj ženi da su se poševili u skladištu za metle. Nije da bi njegova žena bila nešto posebno povrijeđena što je netko spavao s njezinom gaborom od muža, ali imala bi izgovor da napravi još jednu scenu i iskamči još neke novce za frizuru ili fejslifting ili već neku od pizdarija koje su služile za zabavu lokalnih dokonih polubogatašica.

Da stvar bude još gora, isti taj šef se jutros već triput izderao na nju što ju je, zajedno s pobrkanim narudžbama i otrovnim primjedbama gostiju na račun njezinog izgleda, dodatno približilo stanju histerije tako da se vrlo ozbiljno nadala da danas više neće biti otresanja.

I, kao za vraga, bila je tu i gužva. Danas su valjda u hangarima zapošljavali onu stoku kojoj je trebao kratkotrajni izvor novca za opijanje i na malom trgu ispod galerije na kojoj je bio restoran su se od ranog jutra valjale gomile i gomile bučnih, smrdljivih, ružnih muškaraca i Helgi je u jednom trenutku čak palo na pamet da se baci s galerije, ako pogine, super, riješila se briga, a ako ne, možda uspije ozlijediti nekoga od njih.

Kratke minute zatišja negdje oko podneva iskoristila je da se nasloni na ogradu, leđima okrenuta prema masi ispod nje, i pokuša se sabrati, ali onda je netko iz gomile, s potpuno drugog kraja trga, počeo urlati nešto što je moglo biti "Caleb, Caleb" i već se okrenula kako bi tacnu koju je držala u ruci zafrljačila s galerije u smjeru urlača, kad je osjetila kako se iza nje nešto miče. Okrenula je glavu taman da vidi kako se jedna od skupih tegli s cvijećem, koje su služile kako bi gostima restorana zaklonile pogled na šljam koji se valjao na nivou ispod, prevaljuje preko ruba i nestaje izvan vidokruga, a zatim je ispod sebe čula tup udarac i urlik. Sa zebnjom u srcu nagnula se preko ograde i zagledala dolje, ravno u tijelo sredovječnog radnika, obučenog u vojničke hlače, ispruženog na podu koliko je dug i širok, očito u nesvijesti, dok se malo dalje nalazila razbijena tegla za koju je znala, o, znala je, da će mu i nju njezina pizda od šefa odbiti od plaće.

Okrenula se nazad prema restoranu, zabila lice u dlanove i zaplakala.
User avatar
scorpius
Hani
Posts: 70
Joined: 31 Oct 2007, 18:35
Location: Uncharted Teritory

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by scorpius »

"Nema potrebe da vrištiš u pomoć, ovdje te nitko ne čuje."

Iz mraka koji se lagano razilazio oko Calebovih očiju počeo se pojavljivati blijedi obris. Bio je svezan za vodovodne cijevi negdje na trećoj razini stanice, vrlo lako je moguće da će i ovdje umrijeti. Osjetio je toplu krv kako mu se sljeva niz lice. Imao je osjećaj kako nešto nije u redu s cijelom ovom situacijom, ali se još uvijek borio s bolovima u potiljku da bi o tome trenutno razmišljao. Oči su mu bile pune suza.

"Uostalom, ovo je ipak Ivanova Zemlja, znaš kako kažu, meso je jeftino?" - Caleb nije ništa komentirao, još nije mogao jasno vidjeti oko sebe, samo slušati rad pokvarenog motora za recikliranje vode. Iskašljao je nešto svoje krvi, kad je osjetio bolove u grudnom košu, vjerovatno je izgubio nekoliko rebara u procesu. Pokušao je pritisnuti šake, ali je osjeto samo tupu bol i trnce kako mu plaze niz kralježnicu.

"A tvoje je upravo prodano." - zvuk iz mraka djelovao je poput glasne i iritirajuće kakofonije unutar njegove glave.

Bio je siguran kako je netko prenjeo njegov dug nekoj velikoj zvijerci, nije bilo drugog razloga za ovo sranje. Dobra vijest je bila ta što je bilo velike šanse da ga neće ubiti, ništa na njemu ili u njemu nije bilo od neke vrijednosti. Nije posjedovao ništa osim svog života, a i to će se uskoro promjeniti.

Desno od sebe mogao je vidjeti još jedno golo tijelo kako nepomično leži u lokvi krvi, muškarac neprepoznatljivog lica s otvorenim ranama na koži, oko njega razasuto je ležalo nekoliko zubiju. Podignuo je glavu koliko je to bilo moguće. Snažna bol prostrujila mu je niz potiljak i na trenutak se ponovno prisjetio Nene i ratnih dana. Više mu ništa nije imalo smisla.

Proletio je pogledom po prostoriji koliko je to bilo moguće i uspio uhvatiti nekoliko nejasnih obrisa oko sebe. Osjetio je još jednu vrtoglavicu i lagani gubitak svijesti.

Posljednje što je čuo bio je zadovoljan hrapavi glas -"Svucite ga i spremite u transportnu komoru, ovako izdržljiv kurvin sin bi nam mogao donjeti malo bogatstvo."
Image
You saw a creature? What kind of creature? The kind we eat? Or the kind that eats us?
Nebelwerfer
Zmajić
Posts: 179
Joined: 18 May 2007, 16:16
Location: Na štandu
Contact:

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Nebelwerfer »

-"Naredniče, dolazimo na koordinate za 30 sekundi, izlaz se otvara za 20." izvjestila je Nena.

-"Primljeno." odgovorio je Dani kojem je ovo bio jubilarni deseti zadatak. Treći kao naredniku i zapovjedniku odreda. Povjerenje je bitna stvar na ovakvim zadacima. No, problem mu nije bila vjera u suborce već vjera u sebe.

Iz razmišljanja ga je trgnula gotovo bolna svjetlost koja se probijala dok su se otvarala izlazna vrata letjelice. "Ok, to je to. Sinka, sve u redu s topom?"

-"Sve u redu naredniče. Beba je gladna he he." Sinka je uvijek imala simpatične nazive za oružja kojima je toliko vrsno baratala, pogotovo za BBA top kojim je vozilo bilo opremljeno. Pune snage, mogao je napraviti krater desetak dubok i tridesetak metara širok, ali to su već tehnikalije. Daniju je preciznost bila bitnija od razorne moći. Pogotovo sada.

-"Izlaz za 5...4...3..." istovremeno su odbrojavali Nena i Dani. Vrata su već bila otvorena, sada je samo trebalo jurnuti van i sretno aterirati s vozilom teškim 80 tona iz jureće letjelice, ali to je već Nenina briga.

-"Drž'te se!!!" povikao je Dani i stisnuo papučicu gasa.

Sekunde slobodnog pada vozila Daniju su se činile kao minute. Gusta šuma, suncem obasjano naselje u blizini- idila.

Uz glasno prosvjedovanje amortizera, vozilo je ateriralo na prašnjavu cestu. NNA je letjelicu već usmjerila prema dogovorenoj lokaciji za izvlačenje.

-"Nadam se da ovo ulazi kao bonus u beneficirani staž!" povikao je Malik potresen od slijetanja.

Naselje u kojem se nalazilo pobunjeničko središte je bilo ruševno. Gosta namjernika su prvo pozdravljale barake koje su se jedva odupirale gravitaciji.
A oni su definitivno bili namjernici...

Projurili su između čopora djece koja su im se u zadnji tren izmakla. Stvar kojom su se dobacivala nije.

- "Ups" nasmijao se Dani ,"sjetite me da im na povratku dam love za novu."

- "Imam kontakt!" povikao je Vania prateći monitore na svojoj konzoli. "Dvojica na krovu zgrade!"

- "Rješavam!" automatizirano je odgovorila Sinka i usmjerila top prema krovu nekoliko katova visoke zgrade.

Djelić sekunde prije nego je stisnula okidač primjetila je projektil kako leti prema vozilu.

- "U jebote..." stigla je reći prije eksplozije na donjem dijelu vozila.

Projektil je pogodio prednji, lijevi dio i izvrnuo vozilo na bok. Opalio je i BBA, izvrnuto vozilo ga je usmjerilo na najbližu kuću. Kuća je nestala u oblaku prašine a dio zida se stropoštao po vozilu.
Tišina...

- "Jesu li svi u redu? Prijavak!" vrištao je Dani. Odgovarali su mu samo jecaji...

Pogledao je razbijeni prozor iza sebe kojim je odijeljen od putničkog dijela vozila i vidio svoje ljude kako leže razbacani i krvavi. Najednom su se otvorila vrata kabine i dva para ruku su ga zgrabila za ramena i izvukla van. Bacili su ga na tlo a u pokušaju da ustane spriječio ga je udarac po leđima. Bolno je jauknuo. Više nije pokušavao ustati. Nakon nekoliko trenutaka uzeli su mu ruke i vezali ih žicom oko zglobova. Čuo je dugi rafal i pogledao u smjeru iz kojega je došao. Iza vozila je izašla kratko ošišana djevojka mijenjajući spremnik streljiva. Polako mu je prišla bezizražajnog lica i udarila po glavi...
Image
User avatar
Izitpajn
nobody
Posts: 4027
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik
Contact:

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Izitpajn »

negdje drugdje...

Čovjek u bijeloj kuti je podigao epruvetu, osmotrio je, a onda primakao čitaču. "Dobro je," reče. "Kvalitetno. Prvorazredno." Okrenuo se Gavranu. "Gdje ste to nabavili?"

Kod Gavrana nije bilo teško potaknuti sumnju, a standardnu akademsku radoznalost nije povezivao s ovim konkretnim mjestom i situacijom. "Kod prijatelja," odgovori. "Zainteresirani ste za veću količinu?"

Znanstvenik kimne. "Moglo bi se reći." Još je neko vrijeme promatrao mjerač i nešto podešavao na njemu, ali Gavranu se učini da to radi samo kako bi dobio na vremenu. Nešto ga muči, shvati, nešto mu mora reći, ali ne zna kako.

Nemaju za platiti. Ne žele platiti. Kroz glavu mu je prošlo milijun mogućnosti istovremeno, i sve su značile nevolju. On je sam, brod mu je prizemljen. Oni su uokolo, ima ih više, ne izgledaju opasno, ali i ne moraju. Ovo je njihov planet, njihov teren, on je došao k njima. Bit će onako kako oni odluče. Zato ih mora navesti da odluče biti prijatelji.

"Može se srediti," reče napokon. "Naravno, ostaje pitanje cijene."

"Tako je," ustvrdi mladić. "Ostaje pitanje cijene," ponovi i okrene se starijem znanstveniku koji je stajao malo dalje i promatrao obojicu.

"Nemamo toliko koliko tražite," reče stariji. "To vam odmah kažem, iskreno. Možemo se dogovoriti za kompenzaciju, imamo neku opremu koja nam ne treba, možemo vam srediti brod. Nešto, bilo što. Sirovine, zalihe, imamo dosta toga. Ali treba nam više od ovog što ste donijeli. Treba nam ukupno triput toliko, ova količina nam je beskorisna. Dakle, ili trostruko ili ništa. I plaćamo onime što odaberete."

Gavran se zagrcne. Ovo što je donio je bilo dovoljno za zbrisati cijeli živući planet. Što rade s tim, čupaju madeže? Dozvolio si je nekoliko udisaja, a onda pogledao starog znanstvenika, nabacio najbezobraziji pogled koji je mogao navući i rekao: "Zašto jednostavno ne prošetate ruševinama? Efekt bi bio isti."

Mladić zakoluta očima, a starac se namršti. "Mutacije od radijacije su kaotične," procijedi napokon. Pholus ih usmjerava. Uglavnom. Uostalom, neću vam objašnjavati, dat ćemo vam udžbenike pa se obrazujte. Ne treba nam vaš cinizam. Ja sam bio iskren, rekao sam što nam treba i što možemo ponuditi zauzvrat. Razmislite i odlučite."

Gavran se zagleda u starčeve oči, ali nepotrebno. Znanstvenik je bio iskren, ali on nije.

Zapravo, nije imao pojma gdje bi mogao nabaviti još dvanaest litara pholusa-22. Nije imao blage veze. A ovo je morao negdje utopiti, riješiti ga se na bilo koji način. A ako pritom može i profitirati, još bolje. Ako ne, bio je na rubu da jebeni kanister baci u sunce.

"Prihvaćam," reče napokon."Novac za sada zadržite. Zanima me tehnologija i što mi možete napraviti s brodom. Za ostalo ćemo se dogovoriti."
User avatar
scorpius
Hani
Posts: 70
Joined: 31 Oct 2007, 18:35
Location: Uncharted Teritory

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by scorpius »

Kad se Caleb probudio više nije bilo boli, samo hladnoća. Tjelo mu je nekontrolirano drhtalo i jedva je osjećao udove, bio je mokar, a koža mu je poprimila zagasito blijedu boju.

Nije imao blagog pojma gdje se nalazi, ali bio je siguran da više nije bio u svemiru, prostorija je bila izgrađena uglavnom od golog betona i željeznih nosača. Ležao je u nekoj vrsti sarkofaga ili komore za prijenos tijela predratne proizvodnje.

Umjetni izvori blijede svjetlosti i vojne oznake na opremi govorili su mu kako je vjerovatno smješten u nekom starom bunkeru ili skloništu i nije bio sam. Pored njega bilo je još šest takvih komora raznih veličina i samo dvije su bile prazne. Pokušao se izaći i primjetio nekoliko nespretno zakrpanih ožiljaka po tijelu. Nije imao dovoljno snage da ustane, pa se jednostavno prevrnuo iz komore na pod, grobnu tišinu prekino je glasan udarac prevrnutih spremnika koje je usput zahvatio rukama, buka koja je odzvanjala po prostoriji djelovala je kao hrpa udaraca u njegovu glavu.

Postavio se u sjedeći položaj leđima naslonjen o zid, iako nije osjećao bol, bio je zabrinut zbog tragova krvi koje je ostavio iz sebe. Prilikom pada je sigurno isčupao nekoliko priključaka i crijeva na koja je bio spojen, krv između nogu obećavala je nezaboravnu mazohističku zabavu idući puta kad bude vršio malu nuždu, rane od nespretno izvučenih katetera nisu zacjeljivale toliko brzo. Krv mu je bila relativno rijetka, što je značilo da je bila izmješana s hibernacijskom tekućinom, ubrzo će se krvne stanice u njegovom tijelu ponovno razmnožiti i živčani sustav će postepeno doći k sebi i tada će imati više kontrole nad mišićima.

U međuvremenu je odlučio potrošiti vrijeme na traženje izlaza.


***


Nakon određenog vremena koje mu se činilo satima, Caleb je napokon uspio ustati. Tragovi njegovih pokušaja i pogreški vidjeli su se po zidu, podu i razrušenoj opremi po prostoriji. Još je imao određenih problema s ravnotežom, ali ako pronađe nekakav oslonac mogao bi hodati.

Izlaz nije pronašao, pa je odlučio proučiti ostala tijela u prostoriji. Bila su izrazito mirna, nije bilo nikakvih uređaja koji bi mu pokazali njihove znakove života i nakon nekoliko pokušaja da ih probudi odustao je. Imali su uglavnom manje-više slične karakteristike, visinu, tjelesnu masu, građu poput njegove. Nekima su nedostajali dijelovi tijela ili tkiva, uglavnom udovi i koža.

Na djelić sekunde mu se javi bizarna ideja da im počne davati imena, ali ju je ubrzo odbacio, još nije bilo vrijeme da počne paničariti ili luditi. Za takve stvari će imati vremena i kasnije ako bude potrebe. Cijeli ovaj ambijent mu se učinio nekako blizak, kao da je sve ovo već ranije negdje vidio, izuzev stare vojne opreme koja mu se doimala dobrano izvan uporabe.

I još uvijek je bilo prokleto hladno.

Toliko vremena je prošlo i još nitko nije došao, imao je mračan osjećaj kao da je ovdje iskorišten i odbačen s ostalim tijelima. Uistinu, tko zna što im je sve učinjeno, promotrio je svoje ožiljke i nije mu bilo jasno, koliko je njemu bilo poznato imao je i svoju kožu na okupu. Kvragu bio se spreman pomiriti s time da bi mogao završiti kao prodano meso, ali čak i u tim scenarijima očekivao je da će imati nekakve prilike za bijeg ili da će ih pronaći, pa koja budala bi platila živa tijela i onda ih odbacila? Osim toga, ostavljeni su u komorama, možda su neka vrst rezerve. Rezerva za što? Pale su mu na pamet svakave zabavne stvari koje bi se s njime moglo učiniti ili svoju namjenu za onoga tko dovoljno plati i da se nije tresao od hladnoće, tresao bi se zbog svoje vlastite bolesne mašte.

Do sada je već bio došao do točke kada su mu se očaj i ludilo činili poput slamke spasa, a ono malo snage što je bilo preostalo u njemu jednostavno se raspalo s njim. Došlo mu je da plače i vrišti istovremeno. Saklupčao se u najtamnijem dijelu prostorije koji je uspio pronaći i počeo jecati, a negdje s druge strane debelih bunkerskih zidova odzvanjali su koraci.
Last edited by scorpius on 20 May 2008, 11:55, edited 1 time in total.
Image
You saw a creature? What kind of creature? The kind we eat? Or the kind that eats us?
User avatar
niniane
Vampiruša
Posts: 2364
Joined: 14 Aug 2006, 11:05
Location: somewhere over the rainbow...

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by niniane »

Zujanje... u dubini mozga, tamo gdje se skriva podsvijest... Bolni vrisak negdje iza... Znam taj vrisak... dovraga...
Kroz bljesak crvene svjetlosti se probila tanka, tamno crvena zraka, čiji je put vodio ravno u izvor zujanja.
Lorena vrisne, ali vrisak ostane... negdje iza...


Trgnula se i poskočila, jedva zadržavši vrisak da se ne prolomi s njenih usana. Disanje joj je bilo ubrzano, kao i svaki put nakon noćne more, i trebalo joj je par trenutaka da ga smiri. Obrisala je lice, prekriveno radioaktivnom rosom.
Sunce se probijalo kroz niske oblake na istoku.
Kvragu, zaspala sam.

Osluhne. Ništa.

Ustala je, protegnula se jasno osjećajući kako se svaki sustav u njenom organizmu budi iz sna. Pojačala je vid i zagledala se u daljinu. Iza razrušenog, mrtvog grada čije su ulice bile ispunjene smećem, blistala je kupola čiji se odsjaj na jutarnjem suncu činio čudnovato crvenim, kao da je oblivena krvlju.
Krvlju svih nas, pomisli ogorčeno. Za dobro čovječanstva, javi se automatski, dugo godina usađivan odgovor. Stresla se i pokušala iščistiti um. To je laž.

Iz smjera kupole zatutnjale su vojne čizme. Lorena nabrzinu proračuna udaljenost i, shvativši da ima dovoljno vremena da zamete trag, spusti sve brane. Svi njeni signali zazujali su zrakom, na punom raspolaganju sofisticiranoj vojnoj opremi, i čizme zatutnjaju brže, prema njoj. Osmjehnula se i skočila na najbliži krov.

Odvela ih je prema istoku - prema suncu - pažljivo ih držeći na pristojnoj udaljenosti, ostavljajući svoje nevidljive tragove posvuda, probijajući se kroz ruševine, kroz godinama zaostalo smeće, sve dok nije došla do samog ruba grada, na granicu onoga što se nekoć zvalo civilizacijom i Velike Pustoši.
Tada, povukla je sve svoje tragove u sebe, zatvorila ih pažljivo iza dobro uvježbanih zidova i oprezno se vratila natrag, zaobilaznim putem uz sam rub grada, prema sjeveru.
Vrlo brzo, topot čizama je u njenim ušima sasvim utihnuo.
Što sad?, zapitala se. Potmulo zavijanje iz njenog želuca odmah je odgovorilo i ona spremno aktivira smanjenu potrošnju energije. Ionako nije smjela koristiti dobar dio svojih sposobnosti dok je traže.
Ponovno se osvrnula. Ruševine i mrtvilo svuda oko nje.
Pitala se kako će uopće otići odavde. Kad je odlučila pobjeći, razočarana i ogorčena nad ubojstvom svega u što je vjerovala, bila je to odluka donesena toliko impulzivno da se nije dospjela zapitati niti kako će se prehraniti, a kamoli kako će napustiti taj mrtvi grad ili čak planet. Mogla se zaputiti u Veliku Pustoš koja je okruživala grad, ali Pustoši nije vidjela kraja niti kad bi svoj vid napregla do maksimuma.

Odjednom, nešto šušne u uličici ispod zgrade na kojoj je sjedila i Lorena se ukoči, pažljivo osluškujući. Nije zvučalo ni poput vojnika ni poput onih... monstruma iz Instituta. Oprezno se nagnula preko ruba zgrade i ugledala čovjeka omotanog kojekakvim krpama od glave do pete koji je kopao po hrpi smeća i ostataka građevnog materijala. U djeliću sekunde je procijenila situaciju, a zatim skoči, dočekavši se na noge meko poput kakve mačke.
Čovjek se naglo okrene, a platnena vreća, koju je držao u ruci, ispadne. Zatečeno je zurio u nju, a oči, jedino što se od silnih krpa vidjelo od njegovog lica, uplašeno su sjale. Lorena namiriši strah i osmjehne se kako bi pokazala da mu nema namjeru nauditi.
"Tko si ti?", protisne čovjek uzmičući dok se leđima nije sudario s gomilom otpada.
"Lorena", odvrati ona jednostavno. "Ne boj se. Neću ti ništa."
"Ti si... odande?", pokazao je rukom prema jugu. Prema kupoli. Oklijevajući, kimnula je. "Što onda radiš ovdje?"
"Pobjegla sam iz Instituta. Traže me. Trebam pomoć."
"A ne ne...", promrmlja on i, užurbano zgrabivši svoju vreću, pohita prema izlazu iz uličice. Lorena požuri za njim.
"Hej, čekaj!"
"Ako te traže, opasno je biti s tobom", odvrati čovjek osorno. "Lijepo me pusti na miru i idi svojim putem."
"Možda i ja mogu pomoći tebi. Pomozi mi da odem odavde, povest ću te..."
"Ha!", naglo je zastao, zamalo se sudarivši s njom. "Da mogu otići, misliš da bih još bio ovdje?!"
"Mislila sam da u gradu nema nikog živog."
"E pa, krivo si mislila", ponovno je krenuo, ubrzavši korak. Lorena ga uhvati za nadlakticu i ustukne kad su njeni psti utonuli u nešto mekano i gnjecavo.
"Što...", promuca zapanjeno, a čovjek se osorno nasmije.
"Nešto mlado i lijepo poput tebe, što je živjelo u kupoli, zasigurno ne zna što je radijacija, zar ne?", progunđa.
"Ja sam otporna na radijaciju", izletjelo joj je. Pažljivo se zagledao u nju, a oči mu poprime drugačiji sjaj.
"A je li?", promrmlja. "Ako je tako, onda pođi sa mnom."
... characters, personalities, stories and larps...
User avatar
Belzebubbles
Ancient
Posts: 840
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Belzebubbles »

«Jebote, ovo je bilo dobro…»

Jutarnje mu sunce pali oči oblivene krvlju. U glavi divljaju nezaustavljivi bubnjevi… Bum! Bum! Bum! Udružena plemena Afrike mahnito označuju početak ratnog pohoda.... Crescendo: bum-bum-bum-bum-bumbumbum…!

«Gdje su pilsovi, gdje su, boga im njihovoga?!»

Otvorena bočica nemarno odbačena na stolu, uokolo razasute bijele tablete, posegne za jednom. Pipa, a pod laktom nešto mekano, hladno, kožasto?
Nehotični vrisak. Poput ofurene mačke skoči sa kreveta i zagleda se u neznanog gosta. Neka djevojka, leži otvorenih očiju, iz ruke joj viri igla, ukočena, hladnoća isijava cijelom sobom – pa do njega.

I opet nešto nerazumljivo mrmlja: «…šit, tko je ovo? Ahh… To je ona cura… od kad? Jučer? Dala je neke pare, je li? Koji ću kurac sa njom? Mrtva je... sigurno? Što? Šit…»

Mladić ustane sa poda i približi se stoliću, sasvim oprezno. Uzme nekoliko tableta i navuče traperice prebačene preko stolice. Zaputi se u kuhinju i otvori hrđavi hladnjak. Prostorija ima samo jedan prozor – zamračen, svjetlost se šulja tek kroz vrata – pa još jedna, metalna. Žarulja! Kiselkasti miris…

On i dalje nešto mrmlja: «Što jesti, što jesti…?»

Pogled mu je pomalo vodenast – zuri u poluprazni hladnjak i kao da vidi – što? Prazne, poluprazne i polupune tetrapake mlijeka, neka kisela vrhnja i svježi sir – evidentno lažnog naziva. Začudno lucidan, izabere valjda jedine namirnice nenaseljene ovom ili onom kulturom plijesni.

Na stolu mu je keramička zdjela i žlica. Ovlaš ih ispere vodom i napuni vrhnjem, sirom i mlijekom. Iskopa i šećer. Promiješa kašu, pa se uputi natrag u sobu.

Sjedne, čvršće uhvati zdjelu i polaganim pokretom ubaci smjesu u usta.

Jede i jede, gledajući ukočeno tijelo s kojim dijeli postelju. Konačno, završi obrok i vrati zdjelu u kuhinju – putem svrati do telefona.

TRI PORUKE
PRVA PORUKA: «Sine, javi se, željeli bismo navratiti. Zašto se ne jav…»
DRUGA PORUKA: «Ovo je službeni poziv na regrutaciju, igno…»
TREĆA PORUKA: «Mrzim te Željko, nadam se da ćeš završiti u paklu!»

Još trenutak zastane kod uređaja i ponovno pokrene zadnju poruku: «Mrzim te Željko, nadam se da ćeš završiti u paklu!»

Zamišljenog pogleda izbriše memoriju i odvuče se do kreveta. Lagani pokret joj pošalje tijelo preko ruba. Tupi udarac.

Opet je osvojio krevet. Istegne udove koliko dopuštaju škripavi zglobovi pa se sklupča. Nađe iglu. Napuni. Jučer je bila lijeva. Danas desna. Nađe prohodnu. Zatuče. Izvadi. Baci je u ladicu i legne. Otiđe.
User avatar
Izitpajn
nobody
Posts: 4027
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik
Contact:

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Izitpajn »

Sad je bio siguran da ga žele preveslati.

Kao i svaki svemirski muljator, imao je svoje metode raspoznavanja muljaže, i ovi "znanstvenici" su završili čisti nakon svake od njih, ali znao je, jednostavno je znao da je riječ samo o sofisticiranijim verzijama njega samog. Da nije tako, već bi davno riješio problem, pokupio kakav-takav profit i plovio u tko zna kojem smjeru, u potrazi za tko zna kakvim novim plijenom. Ali ne, umjesto toga, završio je na brodu - i to, mora se priznati, prilično poboljšanoj verziji njegove stare kante - za koji više nije mogao biti siguran da je njegov. O, da, uveli su poboljšanja, nove štitove, topove s upola kraćim vremenom punjenja, zakrpali su generator tako da više ne upada u egzistencijalnu krizu usred okršaja, što je dosad uglavnom bio slučaj. Oplatu su premazali nečim - nije se usudio ni verbalizirati puni naziv - što je, kao, odbijalo 75 posto fotonskih oružja, pojačali su motore, preuredili elektroniku i, što je najvažnije, pojačali brodski kompjuter.

I u tome je i bila caka. Naime, usadili su novi interfejs, bolji, brži, intuitivniji, nabrijali softver, navigaciju, senzore, kontrolne sustave, potprograme...

Međutim, mogao je samo nagađati što su još dodali, a da mu nisu rekli?

Da stvar bude gora, sada je na brodu imao i dva uljeza. "Osigurači", rekao je Heller, da će Gavran ispuniti svoj dio pogodbe. Dali su mu đavolji izbor - hoće li primiti isplatu nakon obavljenog posla, ili će radije odabrati plaćanje unaprijed? U čemu je kvaka, pitao je, naravno. U osiguračima, odgovorio mu je Heller. Ako vam platimo unaprijed, dvojica naših idu s vama kako bi se uvjerili da nas nećete prevariti. Pa dobro, pokušao se izvući, platite mi trećinu pošiljke i to tehnologijom i uređajima za brod, a ostatak ćete platiti kad ga dobijete. Heller se samo nasmiješio i ponovio: pogodba je u paketu - osamnaest litara pholuma-22 - ili nikako. I što je mogao? Znao je da mu je brod na izdisaju i da vjerojatno ne bi preživio sljedećih mjesec dana, neizvjesnost je bila samo u tome hoće li ga dohvatiti pljačkaši ili kvar na generatoru u kritičnom trenutku. I prihvatio je "Osigurače". I našao se na super-duper enhansanoj bebi koja više nije bila njegova.

To čak nije bilo ni pisano sitnim slovima. Slova su bila veličine ulaza u hangar, ali svejedno nije mogao ništa.

Posjedovali su ga.

Što je bilo najgore što se izlizanom svemirskom muljatoru može dogoditi.

I sada je morao otići po mutagen koji nije postojao, a za koji je obećao da će ga nabaviti u roku od mjesec dana.

Nakon desetljeća karijere, Gavran je shvatio da je, konačno, uspio smuljati sam sebe.
User avatar
Belzebubbles
Ancient
Posts: 840
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Belzebubbles »

Kada su ga sa šest godina pitali što želi postati kada odraste, mali Andrew Septimus III. je odgovorio kao iz puške: «General kao i djed!». Upitan isto pitanje sa dvadeset godina, mladenački je riknuo: «Kontraadmiral kao i otac!». Sa dvadeset i dvije je napustio mornaricu i započeo karijeru u neobaroknom trash-trash bendu.

Tri mjeseca kasnije, dobio je poziv za mobilizaciju. Djed i otac su mu razložno objasnili: ili ideš natrag na akademiju ili ćeš biti raspodijeljen na jedan od pobunjenih planeta-kolonija, u svojstvu razvodnika na teglenici AKBO-a.

Da netko danas upita Sir Andrewa Septimusa MacKennelya III. što želi biti u životu, najvjerojatnije bi odgovorio: ocoubojica.

Kapetan bojnog broda odloži škarice i podbočenih se ruku zagleda u bonsai. Ne odvajajući pogleda od drvca, makinalno ispije polupraznu čašu gina i ustaloži se u prijašnjem položaju. Bonsai mirno postoji na njegovom stolu, zadržava neku prirođenu dostojanstvenost, ljupkost, možda čak indiferentnost prema svijetu. Jedino čovječja uporna fascinacija sprječava biljku da se razvije u ono što može; kapetan polako spusti sve teže čelo. Svijet se sastoji od bonsaija, stola i njega…

«Herr Kapitän, imamo situaciju…»

Sir MacKennely nevoljko podigne glavu, pa trljajući sljepoočnice pogleda personifikaciju opstrukcije: «Da?»

«Izvidnički čamac sa baze na planetu je na uobičajenoj ruti otkrio i presreo nepoznatu letjelicu, najvjerojatnije planetarnog podrijetla. Letjelica je nepomična i ne odgovara na naše pokušaje komunikacije.»

Još malo trljanja sljepoočnica, dok prvi časnik nervozno vibrira stojeći na dovratku, zračeći nekom nezaustavljivom aurom (karmom?) vojničke dužnosti: «Tko je bio u čamcu?»

«Znanstveno osoblje – Ana Andrejevna Prohorovska.»

«Dovedite je ovdje, a onaj nepoznati brod uvedite u hangar i zadržite eventualnu posadu.»

«Razumijem!», glasno lupne ulaštenim petama i okrene se da ode…

«Gehring, ovo mora ostati tajno!»

Časnik se još jednom okrene – dobaci: «Naravno!», i izgubi se u prolazima.

Kapetan je vrijeme do povratka podređenog proveo u tromom navlačenju gornjeg dijela uniforme, začešljavanju sijede (od kada to?) kose, i zaglađivanju markantnih obrvi.

Bojažljivo ušavši, Ana Prohorovska ga je zatekla skoro pa sraslog sa dičnim simbolom časničkog radnog stola – spremnog na discipliniranje trupa, civila – i zašto ne? ako treba – cijelog okolnog svemira.

Kapetan zaštitnički mahne preplašenoj ženi i potjera Gehringa: «Pobrini se za onu letjelicu», tada uz pokroviteljsku gestu kimne glavom, ponudivši čašu: «Malo gina?»

Još uvijek sumnjičava, žena odmahne rukom: «Ne hvala», shvatljivo dakako – ona nikada nije podnosila vojsku.

«Ali, ja moram inzistirati», ne skidajući namješteni smiješak, pažljivo odloži bonsai na stranu i natoči im pića.

Doda joj jednu čašu, i otpivši gutljaj nastavi: «A sada mi ispričajte što se to dogodilo vani.»

«Pa… vidite, radar mi je otkrio taj nepoznati brod. Presrela sam ga i pokušala ostvariti komunikaciju – nije odgovorio. Obavijestila sam Star i vratila se natrag. To je to…»

«Hmmm, veoma zanimljivo. Moram reći da…»

Žena se iznenada ubaci: «Rekli su nam da je planet prazan… Taj brod je došao sa planeta, svojim sam očima vidjela pogonski trag. Kapetane, ako je to istina, meni savjest ne dopušta da…»

Smiješak nabačen u pet minuta, u prvi mah izgubi svoju samouvjerenu oštrinu. Trenutak kasnije, oči mu zaigraše lisičjim krijesom: «Slušajte, mlada damo, niste u vojsci pa ne shvaćate sistem… To je oprostivo, dakako. No, da objasnim. Cijeli ovaj projekt je vojna tajna – to znate?»

Prohorovska kimne: «Dakako.»

«E, radi se o tome da ste vi u pravu… Čekajte, ne upadajte u riječ. Dakle, na planetu zaista ima ljudi, o tome nema spora, ali postojanje tih ljudi je u svakom slučaju vojna tajna. De facto – ti ljudi ne postoje.»

«To je genocid!»

«Ne, ne i ne! Gospođice Prohorovska – Ana Andrejevna – ne brzajmo! Znate li tko su ti ljudi? Ne, naravno da ne znate – sjećate li se grupe terorista koji su bili zaslužni za Veliki rat i pad skočnih vrata? Dakle, ovo su neki od tih ljudi. Pedeset i dvoje njih, da budem precizniji. To su jedni od rijetkih koje smo ulovili, i sada služe kao pomoć našoj stvari. Zato shvatite – to su najobičniji monstrumi kojima je kraljica u svojoj prevelikoj mudrosti (Bože čuvaj kraljicu!) odlučila produžiti živote da bi konačno, jednoga dana, ispaštali svoje odurne grijehe», završivši lekciju, kapetan umorno uzdahne svetačkom mukom, pa mekšim glasom zaključi: «Shvaćate li sada?»

Ana Andrejevna u prvi tren odgovori tišinom – zapilji mu se u vrludave oči – pa kroz usne prošapće ledeni nož: «Tražim premještaj.»

Lijenim pokretom podboči ruke pod bradu: «Vi ste obavezani tajnošću.»

«Znam.»

Nekoliko puta nemirno kucne po stolu, zagleda se u bonsai: «Odobreno. Spakirajte stvari, časnik tajne službe će vas informirati o uobičajenoj proceduri. Tornjajte se sa moga broda…»

Žena krene prema vratima, stane, okrene se i nešto zausti, predomisli se i otiđe.

Sir Andrew Septimus MacKennely III. je gledao za njom sa nehinjenim izrazom gađenja. Ona – znanstvenica zauvijek odlazi iz ovog slijepog crijeva zakopanog u dubokim naslagama lažne dokumentacije, a on – potomak ponosite loze vojnih glavešina ostaje. Do kad?

Umornim pokretom spusti čelo na stol – bonsai nikada nema odgovore koji mu trebaju.
Post Reply