Selo Podlug

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

TB
Ancient
Posts: 559
Joined: 31 May 2006, 13:25
Location: Zagreb

Selo Podlug

Unread post by TB »

Selo Podlug

Kada bi golub koji se gnijezdi u u zvoniku sela Podlug uzletio visoko u kristalno čisto modro nebo i zaokružio svojim pogledom po horizontu, uokolo sela vidio bi pitome šumarke i polja protkana ćipkom bistrih potočića, a tu i tamo bi se iz zelenila smiješila krovišta malih imanja i mlinova.
Podalje, golub bi ugledao gustu šumu i divljinu koja se sterala na sve strane, a daleko na istoku vidio se nagovještaj planina koje su se poput priviđenja uzdizale iz beskrajnog zelenog prekrivača.
Otkako sjećanje najstarijih seljana Podluga pamti, stanovnici sela i okolnih imanja bili su marljivi, veseli i radišni ljudi. Okopavali su njive, uzgajali živad, tkali odjeću, varili pivo, pravili vino i rakiju, ženili se i rađali djecu i na godišnjem sajmu trgovali su sa žiteljima obližnjih krajeva, priprostim i miroljubivim hobitima sa zapada i veselim šumskim patuljcima sa istoka.
Trgovali bi rukotvorinama i živeži, a poslije sajma bi se u krčmi, uz veselu muziku svirala i tambura, podsjetili starih pjesama koje su pjevale o tome kako su svi oni, ljudi, hobiti i patuljci, nekada davno bili dijelom ogromnog sjajnog kraljevstva kojim je vladao moćni mudri kralj.
Bila su to zlatna vremena u kojima je sve bilo mnogo bolje... ali nije ni da je danas bilo loše. Živilo se nekako. Život Podlužana je bio mirna spora rijeka bez promjena i uzbuđenja.
Svaki dan donio bi što je isti takav dan prošlih godina donio. Sve je išlo svojim ustaljenim tokom.

Jedino bi stari Mrkobrad, katkad upao u krčmu zadihan i u panici i ispričao kako je u šumi vidio vuka, a jednom čak i medvjeda. To mu nitko nije vjerovao, jer su starom vazda brčine bile mokre od vina.
„Vuka, medvjeda?“ smijali bi se ljudi.
„Nema ti u nas ništa takvoga. Nešto ti se pričinilo na mjesečini, stari! De, trgni ti jednu rakiju da se smiriš!“
Stari bi trgnuo rakiju i pao pod stol kao i inače i svi bi se još jače nasmijali.
Čak i iznenađenja su u Podlugu uvijek bila ista.

Ali jednoga dana, desila se mnogo veća novost.
U selu su se odnekuda pojavila natovarena zaprežna kola koje su vukla umorna kljusad, a na kolima su bili stranci- muškarac sa ženom i dvoje male balave djece i jedna starica.
Bili su crnomanjasti, niski, pogureni i zdepasti, zubi su im stršali preko usana kako divljim svinjama i govorili su čudnim jezikom nalik na roktanje. A normalnog govora znali su tek toliko da kažu da su stigli sa jugoistoka, (zašto su od tamo došli, nisu rekli), te da se raspitaju ima li kakva prazna kuća okolici u koju bi se mogli naseliti.
Stranci nisu bili ni hobiti ni patuljci, bili su od neke čudne sorte ljudi koju nitko nije poznavao. Seljanima se nisu sviđali, ali su ih nevoljko poslali da se usele u jednu u ruševnu napuštenu kuću na rubu okruga, koja je bila na kamenitom tlu na kojemu ništa nije raslo.
Stranci se nisu na to požalili- naselili su se na to zapušteno neplodno imanje. Njihovo doseljavanje bila je velika novost i o njima se stalno pričalo u krčmi.
Živjeli su vrlo povučeno, a zato jer su bili tako čudna i odbojna izgleda, nitko se nije ni pokušao zbližiti s njima.
Prošlo je vrijeme, život je išao svojim tokom i ljudi su gotovo zaboravili da žive u blizini.

Nakon godinu dana, stranci su se pojavili na godišnjem sajmu u kolima krcatim najvećim krumpirima, bundevama i kupusom koje je itko ikada vidio! Ljudi su se između sebe pitali kako je moguće da na onom škrtom, kamenitom tlu izraste tako veliko i sočno povrće. Mnogi seljaci su bili mrzovoljni jer su seoske žene pokupovale sve to prekrasno povrće od stranaca, a ne od njih- pouzdanih seljaka od kojih su uvijek kupovale.
Mada su učas prodali sve svoje povrće i zaradili popriličnu svotu, na iznenađenje sviju, ti šutljivi ljudi nisu se poslije obavljena posla zadržali da proslave svoju bogatu zaradu, da se u krčmi napiju i počaste ljude, kako bi svi to učinili, nego su se odmah vratili u svoju kuću.

Stigla je posljednja noć sajma.
Jedan pijani patuljak je u krčmi uz kriglu piva ispričao uznemirujuću priču.
Rekao je da je načuo da se dolje na dalekom jugu vodi veliki rat.
Gospodar Mračne zemlje, pričao je pijani patuljak, krenuo je sa istoka sa silnom vojskom da pokori i u crno zavije ostatak svijeta.
Kraljevi, čarobnjaci i mitski vilenjaci, svi su ustali da stanu na put hordama strašnih vojnika Mračnog gospodara i njegovih zlih čarolija. Bjesnio je veliki rat i pripremao se odsudni boj!
A šuškalo se da će, kada dobro pobijedi, na prijestolje cijeloga svijeta zasjesti potomak drevne dinastije dobrih i mudrih kraljeva. Ponovo će se obnoviti veliko i sjajno kraljevstvo čega je selo Podlug bilo dijelom i mada je život i ovakav kako jest dobar, u budućnosti će biti mnogo bolje!

Na te vijesti o velikim i značajnim stvarima koje se tiču sudbine cijeloga svijeta, svima se zakrijesiše oči.
Svom muškom svijetu u krčmi uzavre krv pri pomisli na epske bitke i junaštva što se upravo ovoga časa negdje daleko odvijaju!
A ženskom svijetu ozariše se srca pri pomisli na lijepe i moćne prinčeve i vilenjake koji ovoga časa negdje daleko vojuju za njih, a one im ne mogu pružiti niti topao pogled!
Ali odmah potom, svi zapadoše u mračno raspoloženje.
Jer u velikim i svjetskim stvarima oni nisu mogli nikako sudjelovati niti doprinjeti, jer im je sudbina bila da žive u zabačenom i nevažnom kutku svijeta. Nije postojalo načina da oni, Podlužani ikada učine išta važno i značajno.

Uto, u krčmu upade stari Mrkobrad, pijan kao i uvijek, ali uplašeniji no ikad. Nakon što je zatražio i istrusio rakije, on promuca da je u šumi vidio, ne vuka ili medvjeda, kao obično, nego neku ogromnu spodobu koja se iznad krošnji ocrtavala na mjesečini! Od te vijesti svima srce sađe u pete od straha. Značilo je to da su sluge račnog gospodara,među koje su spadali i divovski trolovi, nekako našli put do Podluga, male oaze mira i dobra usred divljine!
„Znam tko je kriv za zlo što se oko našeg sela šulja!“ viknu jedan seljak.
„Znam radi koga će se zlo srušiti na nas! Stranci su poslali poruku neprijatelju o našem domoljubnom selu!"
„Tako je!“ dometnu drugi seljak. "„Došli su ovdje da špijuniraju! "
„A poruku Mračnom gospodaru su poslali čarolijom! Oni su vješci!“ viknu treći. „Kako bi inače na onom neplodnoj zemlji dobili onakav urod!“
Svi su odmah znali da je sve to istina, jer u selu je sve stoljećima bilo mirno- nije bilo vijesti o velikom ratu, niti su se divovska čudovišta noću šunjala oko sela. Usjevi su rasli tamo gdje je Bog odredio da rastu, a ne tamo gdje nije.
Sve je bilo kako treba biti, dok ti ljudi, ako ih se uopće moglo nazvati ljudima, nisu došli bog te pitaj odakle.
Ljudi su šutke ispijali rakiju i vino.
I zatim su svi kao jedan ustali sa stolaca i pošli prema izlazu iz krčme.

***
Kada bi golub koji živi u zvoniku uzletio u visoko modro nebo i zaokružio svojim bistrim očima, uokolo sela Podlug bi vidio pitome šumarke, polja i potočiće. Tu i tamo bi se iz zelenila smiješila krovišta malih imanja i mlinova, a svima su krovovi bili pokriveni crvenim crijepovima, osim jednog krova koji je bio urušen, a zidovi crni od čađe su se cerili poput škrbavih zuba.
Prošlo je vrijeme i puzavice su progutale ostatke izgorjelog imanja, zidove i razbijene ostatke kanala za navodnjavanje. I kao da je zelenilo prigušilo i sjećanja na to kako su nakazni vješci koji su tamo nekada živjeli jaukali i vrištali pod udarcima sjekira i srpova glasovima nalik na glasove običnih ljudi, a njihova djeca su plakala kao i svaka druga djeca, dok se krov u plamenu nije srušio na sve njih.

Na nekom od idućih sajmova, patuljci će pričati kako su daleko na jugu snage dobra izvojevale pobjedu nad silama zla i tame, a neki pijani Podlužani će se hvaliti kako su i oni, mada su daleko izvan dosega velikoga svijeta, tome doprinjeli.

Kraj
Post Reply