LR - 35 Stonehead

Sudjelujete u literarnoj radionici pisanjem, čitanjem i komentiranjem priča

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Nimrod
The Q
Posts: 1385
Joined: 18 Nov 2003, 20:30
Location: zabreg
Contact:

LR - 35 Stonehead

Unread post by Nimrod »

Prošlo je mnogo vremena otkad sam osjetio hladan kamen na svojim leđima i bol u ekstremitetima od izloženosti vremenskim prilikama. Opet sam se našao u okovima, no sada se čini kao da su prošle patnje bile tek bockanje. Mislim da mi je bilo čak i onda mnogo bolje, a opet, mogao bi biti slučaj romantiziranja dalekih uspomena. Ne smijem dati očaju da mi ispuni biće kao što sam to zadnji put učinio, iako nema više heroja koji bi me spasio. Ironije li, bio je to sin moga suca i mog tamničara. No, moj bijeg, moje oslobađanje iz starih dana nije ono čega sam se prisjetio u ovom trenutku vječnosti. Ne, u mojim mislima sada je ono što me dovelo dovde, onaj zbog kojeg sam tu, iako sam snosim svu odgovornost. Sazrio sam od davnih dana svoje mladosti.
U to vrijeme radio sam kao profesor u srednjoj školi u nekoj zabiti svijeta. Možda je bolje reći da sam se skrivao, iako ne vjerujem da me itko tražio. Bio je dovoljno jednostavan posao verglati osnove matematike i još povijest sa strane. Uz moje pamćenje, povijest je bila trivijalan predmet. Noćima bih se gubio u mediteranskom vinu, barem koliko su to profesorska primanja omogućavala. Uopće nije bilo toliko loše, kad razmislim o tome. Čak bi se katkad prikrali i trenuci užitka i zapanjenosti. Djeca nisu bila odveć zanimljiva sve dok nakon dugih godina nisam otkrio malog prevaranta među njima. Da sam odmah primjetio da je riječ o talentu, a ne prepisivanju tko zna što bi bilo. Ovako sam stvorio niz problema tom klincu što je, uz ostale stvari, dovelo do velikog pritiska kod kuće. Držao sam oko na njemu do kraja njegovog školovanja u toj školi i tako primjetio razne sitnice koje su mi odale mogući potencijal koji se skrivao u tijelu žgoljavog srednjoškolca. Razumljivo je da mu se nisam sviđao pa je utjecaj koji sam mogao ispoljiti nad njim bio znatno umanjem. Ipak, kad je počeo pokazivati preveliki afinitet za umjetnost (tko bi rekao da je skoro postao guslar) iskoristio sam utjecaj nad kolegama profesorima da ga vratim na put znanja.
Očekivano, prvom prilikom je pobjegao daleko od domaće zabiti koja nije znala cijeniti ništa dalje od sljedećeg obroka. Pokušao sam se uvjeriti da sam učinio dovoljno, da će se dalje sam snaći. Već sam gotovo pokrenuo pripreme za novu školsku godinu kadli sam se odjednom našao u velikom gradu s novim identitetom na poziciji asistenta prestižne visoke škole. Kako su mjeseci prolazili tako su moje sumnje nestajale. Nije bilo nimalo lako krojiti gradivo na taj način da on shvati više od ostalih bez da oni posumnjaju. No, u miru, još uvijek skriven prenosio sam znanje. Naslućivao sam da bi sam taj čin bio dovoljno neuočljiv da me drugi ne razotkriju, a dovoljno koristan da bi čak možda dosegao razinu mog prošlog pokušaja pomoći koji me i doveo na onu hladnu stijenu. No, nakon par godina moja je krinka pala. Morao sam pobjeći i promjeniti mnoge identitete prije nego mi se ponovno zameo trag.
Izgubio sam sav pojam o mom studentu sve dok nisam primio pismo od starog prijatelja (što je rijetkost) kako je neko vrijeme polazio sveučilište na kojem je on predavao te kasnije preselio na drugi kontinent. Bio je pun hvale i divljenja prema njemu. To otkrivljenje je ostavilo slatko-kiseli okus u ustima. S jedne strane bilo mi je drago da je nastavio napredovati i da ga nisu otkrili, a s druge strane je otišao u Novi svijet. Proputovao sam Euroaziju skroz na skroz u svom dugom lutanju ovim svijetom, no u Amerikama još nisam bio. Ne volim brodove. More i njegovi zaštitnici oduvijek su bili hiroviti, a ukoliko me otkriju na brodu nemam kamo bježati. Prešao sam ocean zbog čovječanstva. Možda to nije u redu za reći, jer iako sam želio pomoći, strast i razumijevanje koje sam vidio u očima tog mladog čovjeka bile su doista ono što me tjeralo naprijed. On je mogao shvatiti. On je mogao primiti to znanje i prenijeti ga ljudima. Već mi se dugo činilo da ljudima treba mali poticaj, kao prije svih onih godina, da se opet vinu u visine. Sebično sam se skrivao i zadržavao to znanje za sebe, jer nisu bili spremni. Nisu mogli pojmiti veličanstvenost tog dara.
Sišavši s broda u luku odmah mi je bilo jasno kako je ovo sasvim drugačiji svijet od onog u kojem sam se ukrcao na brod. Mirijada ljudi svih boja, mirisa i djedovina. Sjećam se da sam ga doživio kao čudesno i zastrašujuće mjesto. Htio sam odmah krenuti u potragu za svojim bivšim učenikom da mu predam konačnu tajnu, no ovdje sam morao biti oprezan. Osjećao sam snagu onih koji su došli poslije mog vremena u ovom svijetu. Iako im nismo bili nikakva prijetnja već mnogo vremena, njihova osvetnička narav značila je gotovo siguran konac svakog od nas i ovo nije bilo dobro vrijeme za nepažnju.
Trebali su mi mjeseci i mjeseci dok nisam otkrio u kojem gradu se nastanio moj bivši učenik. Nakon godinu dana, pozvao sam preostale prijatelje u pomoć. Nije ih bilo puno, no odazvali su se oboje. Život nije bio blag tamo i imali smo taman dovoljno sredstava za pristojan život u malom stanu ponad mesnice. Ja i Kovač (uzeo je to ime jer se često kretao u društvu slavenskih doseljenika) uvjerili smo se na vlastite oči o potencijalu mog mladog učenika. Kad ga nismo tražili, sanjarili smo o tome kakve će promjene tajna donijeti čovječanstvu. Kovač je imao suludu teoriju da će uspon čovjeka dovesti do toga da se više nećemo morati skrivati i da ćemo svi mi prestati imati utjecaja na svijet. Bilo je divno opet pričati sa starim prijateljima.
Stigla je i zima. Te smo ga zime i pronašli. Trebalo je poslužiti kao izvor veselja, no to je bila iskra razdora. Našla ga je najstarija članica naše male družine zaposlenog kao kopača jama. Svađa koja je uslijedila trajala je danima, a rezultat je bio njen odlazak. Nakon toliko vremena, riskirati sve da bi dala znanje nekom kopaču jama bilo je previše za tražiti. Ostali smo samo ja i Kovač. Pokušali smo stupiti u kontakt još istog tjedna, no bili smo previše nestrpljivi i skrenuli smo pozornost Rupičastog na nas. Čuo sam priče kako su i drugi pokušavali odati naše tajne pojedinim ljudima, no sve su priče tragično svršavale. Jedino što nas je spasilo bilo je iskustvo skretanja pozornosti i skrivanja. Izvukli smo se, no bilo je kasno. Rupičasti je bio u gradu i tražio nas je.
Bila je sasvim uobičajena večer u našem stanu ponad mesnice kad nas je, nadnesene nad kartu grada, prepalo lupanje po vratima. Bila je to Sešet, zadihana i zaplašena. “Otkrili su nas! Krenite!” bile su zadnje riječi koje je izgovorila prije nego je nestala u bljesku zaslijepljujuće svjetlosti. To je značilo da moramo djelovati sad ili nikad. Srećom, dobar dio znanja sam mu već bio prenio. Nedostajao je samo zadnji komadić slagalice. Kovač je iz kredenca izvadio predivno ukrašenu kacigu i dobacio mi je. Nisam znao da je imao vremena ili alata za takav poduhvat, no bio sam zahvalan. Njegove su kreacije često imale presudnu ulogu u nevoljama, a neke sposobnosti vrijeme i starost nisu mogli oduzeti. Iskočili smo trkom kroz prozor i na zaprepaštenje lokalnog pijanca dotakli tlo trčeći. S obzirom na našu dvojaku prirodu, ovo je bila utrka na dvije staze. Ako bi nas zaustavili na jednoj, zaustavili bi nas na obje. Kaciga na mojoj glavi zadržavala je moju cjelinu na okupu u mom tijelu.
Imali smo malo vremena i daleko nadmoćnijeg neprijatelja, a naša snaga koja nikad nije bila na visokoj razini bila je na minimumu već dugo, dugo vremena. Ipak smo ustrajali, jer svrhe u ovom svijetu odavno nismo imali i dani naše slave (kakva god da je bila) odavno su pali u zaborav. Odlučili smo učiniti još tu zadnju stvar i podvaliti Rupičastom i svima koji su došli poslije nas. Samo nekoliko ulica dalje, Kovač je posrnuo. Našli su ga. Odjednom smo niz ulicu kojom smo dotrčali vidjeli Rupičastog kako se približava s blaženim smiješkom na licu. Pokušao sam pomoći Kovaču, no odmaknuo me i stao uspravno s licem iskrivljenim od boli. Čvrsto je stegnuo svoj čekić u ruci i krenuo prema Rupičastom. “Pobrini se da razumije” bile su zadnje riječi prije nego ga je obasjala svjetlost. U trenu sam bio opet u trku, blizu doma svog učenika. Bilo je malo vremena i nisam bio siguran hoću li stići. Kaciga mi je nudila određenu razinu zaštite, no dostigne li me, neće mi baš toliko pomoći. Stao sam se penjati uz zid i krenuo ulaziti kroz prozor kad me svjetlost koja me obasjala počela vući. Grčevito sam se uhvatio za prozor, a unutra je Nikola sjedio za radnim stolom prčkajući po nečemu. Osjetio sam kako me snaga polako napušta i svijetlost sve jače vuče pa sam kroz zube izgovarao zadnji dio Tajne munja. Nikola me odsutno prekinuo u pola rečenice, dovršio je i promrmljao ne okrenuvši se “Da, znam.”
Zatečen, pustio sam prozor i bio odvučen na milost i nemilost onih koji su došli poslije nas. Očekivao sam da će me smaknuti kao i sve ostale, no u njihovom izopačenom poimanju svijeta dosjetili su se prikladnijeg rješenja za mene. Sviđala im se ideja da me ponovo stave u okove, ovaj put koraljne i bace me na dno mora s kacigom na glavi potpuno odsječenim od svijeta gdje se cijelo podmorne može mnome hraniti. Ljudima sam dao Tajnu vatre, a na kraju sam ih i ja podcijenio, jer su Tajnu munja otkrili sami.
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
User avatar
Xaotix
The Source
Posts: 2843
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Re: LR - 35 Stonehead

Unread post by Xaotix »

Ideja nije loša, ali priča ima veliki problem s ritmom... I uvodni dijelovi i kraj koji je trebao biti napet su ispričani istim sporim tempom, zbog kojeg se priča čini dužom nego što jest, a i dio koji bi trebao biti uzbudljiv ispada dosadnjikav.
I definitivnoi ima viška teksta. Dijelovi u kojem traže teslu i vrte se u krug još više usporavaju tok priče.

Ostaju rupe: Tko lovi Prometeja? Stari bogovi, ili Novi? Na početku, u Europi, on se sakriva od nekoga jer daje znanje čovjeku. U skladu s njegovom mitologijom, podrazumijeva se da je riječ o bogovima s Olimpa. No kad dođe u Ameriku, ispada da su olimpijci u stvari slabi i zaboravljeni, da Novi dugo nisu bili prijetnja ali da mu se ipak žele osvetiti.
Tko tu koga? :scratch:

Također, skriva se od svih, mijenja identitete ko čarape, ali mu stari prijatelj zna adresu i šalje pismo? I poznaje Teslu, iako je Prometej skrivao što radi? Odkud se sad taj pojavio, kamo je nestao ako je bio upoznat sa situacijom?

Eh da.. To smo već raspravljali u drugim pričama ovdje: razlomi tekst na paragrafe, sa praznim redom između cjelina. Jako pomaže čitanju!

Ima izvrsnih detalja; onaj s guslama, zatim ime Kovač, početna rečenica... Mislim da bih ih našao još, ali su ugušeni u viškovima.


EDIT:
kako se čekanje objave odužilo, Stonehead je objavio priču u Čiča Mmiči. Taj topic je zaključan, molim komentirati ovdje)
Randomness is strong with this one!
User avatar
Belzebubbles
Ancient
Posts: 840
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Re: LR - 35 Stonehead

Unread post by Belzebubbles »

Mislim da mi je bilo čak i onda mnogo bolje
čudna konstrukcija
..
koliko autor ima godina?
..
pojam o mom studentu
o svojem studentu?
ovdje su napomene neke, čini se korisne, glede povratno-posvojne zamjenice
http://www.editorplus.hr/index.php/tema ... -svoj.html
..
nije mi odveć napeto ili kreativno, prosječna ideja, prosječna obrada
..
nejasno mi je zašto se lik zove Rupičasti. Osim jedino ukoliko je Isus rupičast zbog čavala. Ali nije sve to dovoljno napeto da bi čitatelja natjeralo da previše preispituje
Stonehead
Hani
Posts: 89
Joined: 04 Jun 2004, 20:10

Re: LR - 35 Stonehead

Unread post by Stonehead »

Autor ima previše godina za grešku s "mom"/"svom" :)
Radi se o previdu, dakako.

Ostalo je istina.
VELIKI.... VELIKI od Sjevera!
Post Reply