LR 27 - Makovnjacha

Sudjelujete u literarnoj radionici pisanjem, čitanjem i komentiranjem priča

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Nimrod
The Q
Posts: 1385
Joined: 18 Nov 2003, 20:30
Location: zabreg
Contact:

LR 27 - Makovnjacha

Unread post by Nimrod »

Stranci u noći

Sjedio je na stolici u kutu prostorije čvrsto držeći desnom rukom svoju čašu Jack Daniel'sa kao da je to jedino što mu je preostalo na ovom svijetu. Lijevu ruku je spokojno odmarao u džepu dugačkog tamno smeđeg kaputa. Jedna kockica leda polagano se topila u smećkastoj prozirnosti tekućine u čaši. Pogledom je pratio svaki pokret kockice leda dok je u pozadini iz džuboksa dopirala melodija pripjeva «Strangers in the night» Franka Sinatre. Konobaru je u tom trenutku ispala čaša iz ruku i pri dodiru s tvrdom i hladnom podlogom poda raspršila se u milijun blistavih komadića koji kao da su poželjeli biti dio ove atmosfere.

On se nije obazirao na razvoj događaja; činilo se kao da ga to ni najmanje ne zanima. Konobar se sagnuo da pokupi te divne ostatke krhkosti, a pjesma se polagano bližila kraju.

Ustao se sa stare drvene stolice, ispio zadnji gutljaj whiskeya, desnom rukom bacio na stol zadnjih dvadeset i pet kuna, pokupio svoj dugi sivi kaput, mahnuo konobaru koji je gunđao za šankom i zaputio se u tihu noć.

Pogledao je u nebo i pomislio da će kiša. Osjećao je čak i njezin gusti miris vlage u zraku. Ostao je opet sam sa svojim mislima. Stavio je polagano desnu ruku u džep i stao pipati njegov sadržaj kako bi se uvjerio da je on još uvijek tu. Odahnuo je kada se uvjerio da je sve u redu, ali ne toliko zbog straha da ga netko pronađe, koliko zbog straha da ga on ne izgubi.

Izvadio je lijevu ruku iz džepa i prstima je prošao po malom zelenom privjesku koji mu je visio oko vrata brižljivo stegnut srebrnim lančićem. Hitro je poželio vratiti ruku u džep kada je opazio da na njoj ima tragova krvi. Pažljivo je obrisao krv u unutrašnjost majice koja je bila poderana s lijeve strane. Pomislio je da ima premalo vremena. Neće moći ispuniti sve što mu je njegova sudbina donijela.

- Zato se moram požuriti. – pomislio je i zakoračio udesno u slijepu uličicu okupanu mrakom.

Uličica je bila prepuna smeća, a neopisiv smrad trule hrane se širio njome. Rasvjeta već odavna nije postojala u tom dijelu grada, a s vremena na vrijeme moglo se vidjeti pokoje naborano i smrknuto lice kako budno pazi da mu netko ne otme njegov kutak uličice.

Popeo se malim uskim stubama i otvorio željezna vrata. Ušao je unutra i brzo zaključao vrata velikim lokotom i na njih je navukao željezni zasun.

Objesio je kaput na vješalicu ne izvadivši svoje blago koje ne smije izgubiti iz džepa. Prišao je malome oltaru, ostavio je nešto na njemu pored jedne svijeće koja je gorjela, poljubio je sliku i, nespretno, glasom kako samo gluhe osobe mogu, tiho je rekao:

- Jednog dana. Jednog dana. –

Ustao se, obukao kaput i krenuo na ulicu.


***


Tumarao je mračnim i, na prvi pogled, napuštenim ulicama tako skoro dva sata, ali nije smio odustati. Znao je da će mu ona pokazati put. Samo je morao čekati.

Polako se približavao uglu uske sjenovite uličice kada je osjetio da mu ona pokazuje put. Navukao je bijele lateks rukavice na svoje ruke, te ih potom vratio u toplinu džepova.

Nakon par trenutaka, ugledao ju je. Znao je da će ga ona dozvati k sebi. Čvrsto je stisnuo svoje blago u džepu kaputa i još jednom pomislio na Nju. Brzo je zakoračio u sjenoviti dio tamne uličice.

Približio joj se sasvim tiho i polako. Odmjerenim, preciznim i profinjenim pokretima izložio je svoje blago koje ne smije izgubiti toplini njezine krvi. Povukao je nož jednim glatkim pokretom i oštrica je zasjajila pri dodiru sa krvlju.

Odvukao je tijelo u tamni zakutak i počeo s obredom. Prvo je napravio rez duž cijele prsne kosti, a zatim je svojim hladnim rukama stao opipavati još toplu i vlažnu unutrašnjost njezinog još neohlađenog tijela. Iz džepa je prije toga izvadio bijelu plastičnu vrećicu i stavio je pored tijela.

Rukama zavučenim u unutrašnjost njene utrobe, polako je primio tek nedavno ugaslo srce i jednim glatkim i brzim rezom nožem presjekao je aortu. Izvadio je organ i brižljivo ga stavio u vrećicu. Ponovio je postupak tolikom brzinom i glatkoćom kao da se radi o nečemu za što nije potrebna vježba, kao da se svi rađaju s tim znanjem. Organ koji je sada izvadio bila je jetra. I nju je stavio u vrećicu s istom onom brižljivošću.

Pogled je, sada, usmjerio na njene oči. Plave oči, kao najdublje more, tupo su gledale u njega. Pomislio je da su to najljepše oči koje je vidio, iako je vidljivo da im nedostaje onog žara kojeg posjeduju oči živih osoba. Možda nisu imale tog žara, ali su posjedovale nešto što većina očiju u ljudi nema. Nešto što nije znao objasniti, ali je znao da je to upravo ono što traži – nešto neobično, divlje, ali opet nekako obuzdano, nešto što je samo svojstveno njima – onima koji žive na granici gdje se moguće spaja s nemogućim.

Bez razmišljanja, uzeo je nož i u dva poteza, koja bi svakom promatraču koji bi se našao u blizini djelovala jako jednostavnim, otuđio je najljepše oči od njegova vlasnika i spremio ih u vrećicu.

To je bio kraj popisa. Spremio je nož u desni džep, a rukavice je stavio u vrećicu. Svezao je vrećicu u mali topli zavežljaj, brižljivo ga kaputom zaklonio od tuđih pogleda na koje bi mogao naletjeti i pohitao prema kući.
Nije htio to napraviti, ali nije imao izbora. Napravio je to zbog Nje.


***


Nije ju htio poslušati, ali to je bio jedini način da vrati Nju, onu koju je volio najviše na svijetu. Ne prođe ni dan a da mu pred očima ne zaigra onaj prizor njene smrti, kao loš igrokaz koji se ponavlja tako dugo dok glumci jednostavno ne izblijede iz sjećanja svoje publike. Svakog jutra se iznova prisjeti zašto ih mrzi. Na to je znao odgovor. Ali na jedno pitanje nije znao. Zašto je ona morala poginuti, a on je pošteđen kada su već oboje bili napravili nešto što nijedan običan čovjek ne smije? Kako to da je za prijelaz u zabranjenu zemlju samo ona platila kaznu? Na to nije znao odgovor. Ostao je sam. Ona mu je bila sve i jedino na ovome svijetu.

Zbog nje bi napravio sve. A stara vještica je to dobro znala. Zato mu je i ponudila da sklope ugovor kojim će Ju on vratiti. Usadila mu je osjećaj straha i nesigurnosti kako bi vješto mogla vladati nad njime. A on je samo želio biti opet s Njom.

Zato mu je i stara vještica dala taj privjesak i taj glupi popis uz obećanje da će mu vratiti voljenu kada dovrši posao. Bilo mu je čudno što ne traži puno za uzvrat - samo da pojedini dijelovi s popisa budu drugačiji od drugih. Čak je i nož bio posebno napravljen za njega. Ali on to nije znao. Nije znao da je drška noža napravljena od korijena drveta koje raste samo u najdubljim jamama duboko u toj čudnoj zemlji.

Uzeo je krvave organe iz vrećice i ostavio ih na previđenom mjestu zajedno s ostalima. Pored toga, na stolu, koji je bio od hrastova drveta skroz obojan u crno, gorjela je samo jedna velika bijela svijeća.

Pogledao je popis i ponovno je brojio da li je sve tu. Polako je očima prilazio kraju popisa kada je shvatio da ipak nema sve sa popisa.

- Još jedan nedostaje. – pomisli.
- Samo jedan. Još samo to i bit će kraj svemu. Još samo to i ona će Ju vratiti meni. – pomislio je, okrenuo se prema hodniku, obukao svoj kaput, provjerio da je nož na mjestu i po zadnji puta se zaputio na ulicu.

Stao je tumarati gradom u potrazi za skrivenim mjestima i sjenovitim uličicama u najzabačenijem dijelu grada. Tamo su se skupljali oni koji nisu imali drugog mjesta za otići, niti poslova za obaviti. Živjeli su život na prljavim pločnicima, napuštenim pljesnivim zgradama i pokojim podrumima. Tu nitko nije brinuo za nikoga.

Idealno mjesto za one koje on traži. Znao je da ih tamo može naći, ali samo nije znao koju od njih izabrati. Sjeća se pomicanja usana stare vještice i pogleda kada mu je dala do znanja da posao neće biti tako lak, kao što je on mislio. Morao je dobro paziti da izabere najpogodnije od njih kako bi zgotovio popis. Sjeća se osjećaja koje mu je izazvala spoznaja da neće moći obaviti posao samo jednim umorstvom, kada je shvatio da pojedini organi moraju biti od različitih vlasnica. Mora pronaći pravu za svaku od grupa poslova s popisa.

- Pokazati će mi put. Nadam se da neću trebati dugo čekati. – pomisli pritom čvrsto stisnuvši mali zeleni privjesak lijevom rukom.

Tada je osjetio kako je privjesak počeo sjajiti. Blaga zelenkasta svjetlost nježno mu je milovala kožu šake. Znao je što slijedi i po prvi puta je bio istinski sretan zbog toga. Sakrio je privjesak ispod ovratnika majice kako ga njegova svjetlost ne bi odala. Ponovno je brzim pokretima navukao rukavice na ruke i stavio ih u džepove. Čvrsto je stisnuo dršku noža desnom rukom u džepu kaputa. Napravio je još par koraka, a onda je stao.

- Ona će sama doći k meni. Kao i uvijek. – pomisli i pripremi se na posljednji napad.

Vidio je tamnu mrlju kako se približava uskom uličicom okupanom mrakom, hodajući tako lagano da bi čovjek na prvi pogled pomislio da uopće ne dodiruje tlo. Koraci su joj bili odmjereni i tihi. Znao ih je prepoznati već po samom hodu. Jedino su one hodale s takvom lakoćom, samopouzdanjem i blagom drskošću kao da vladaju svijetom. Mrzio ih je zbog toga.

Sakrio se u sjenoviti predio uličice i jednim brzim pokretom je namjestio nož u ruci kako bi dobio maksimalnu kontrolu nad njim. Nije ju još mogao vidjeti zbog mraka, ali ju je osjećao. Osjećao je svaki njezin korak, udisaj, svaki šum srca i svaki pokret tijela. Moć iz privjeska pomogla mu je da ju osjeti. Polako se približavala.

U glavi su mu se rojile misli sreće i utjehe što će napokon ispuniti svoju sudbinu i vratiti svoju voljenu.

Tamna mrlja je postajala sve svjetlija, a on je postajao sve nestrpljiviji. U trenutku kada se ona našla na korak od njega, on je skočio iz sjene pred nju i svojom lijevom rukom ju čvrsto stisnuo. Pokušala se oduprijeti. Htjela je vikati, ali joj je on prekrio usta, stisnuvši je uza zid. Iako je on nije mogao čuti, dobro je znao da ju drugi mogu. A zadnje što je htio je prljati ruke sa običnim ljudima koji nemaju ni najmanje veze s ovime i najbolje bi bilo da tako i ostane. Nije na njima da se brinu o svim tim spodobama koje žive s one strane. Nije na njima da brinu o vješticama i raznim polu-stvorovima koji su nastali kao plod križanja raznih životinjskih rasa i ljudi, pa su od straha za svoj život morali pobjeći na onu stranu i živjeti kao robovi vješticama u zamjenu za pravo udisanja zraka koji ih okružuje.

Pri pomisli na sve to, pritisnuo je šaku još jače, a zatim brzim istovremenim pokretima, maknuo je šaku s njezinih usta i, prije nego je uspjela išta izustiti, povukao je nož i presjekao arteriju kao da je riječ o tankoj niti konca. Gotovo istog trena, njeno tijelo, koje je već započelo s procesom hlađenja, privukla je snažna sila gravitacije i ona je dodirnula pod gotovo s istom lakoćom s kojom je do prije nekoliko trenutaka koračala po njemu.

- Tako vam i treba kada bježite tamo gdje ne pripadate! – pomislio je.

Takve misli nisu inače bile svojstvene njemu, ali zbog onakvog razvoja događaja zamrzio ih je iz dna duše, što je uvelike pomoglo staroj vještici da ga pridobije na svoju stranu. Pomislio je da bi ovaj svijet bio ljepši kada bi one ostale tamo gdje pripadaju. Ali razlog njihovog bježanja ovamo nije znao.

Izvadio je vrećicu iz džepa i opet je ponovio onaj isti postupak kao i prošli puta, ali s jednom razlikom. Ovoga puta je došao po samo jedno. Ovoga puta mu je trebao samo mali komadić nje. Zadnji djelić slagalice koji će joj vratiti voljenu.

Izvukao je žuč, koja je bila neobično žute boje, iz njene utrobe i stavio je u vrećicu. Brzim pokretom je stavio nož u džep kaputa, a rukavice u vrećicu, te je mali zavežljaj sakrio kaputom i potrčao kući s pomahnitalim smiješkom na licu, kao u djeteta koje je konačno dobilo dugo željenu i jako skupu igračku.


***


Sve je bilo na svom mjestu. Slijedio je točno upute koje mu je stara vještica napisala na žućkasti komadić papira.

Na onom istom stolu, sada je ležalo nepomično tijelo djevojke koju voli najviše na svijetu. Uska plava haljina bez rukava opušteno je visjela s Nje kao da spava, dok su nepokriveni dijelovi ukazivali na prisutnost procesa raspadanja umrlog tijela. Bila je lijepa. Ali to se više dalo zaključiti po fotografiji koja je stajala pored svijeće kraj njenog desnog ramena, negoli prema njenom tijelu koje je duša napustila.
Bio bi obred već i prije završio, da njemu nije trebalo toliko vremena da ih pronađe i skupi sve s popisa.

Oko Nje su brižljivo bile naslagane bijele svijeće, jedini izvor svjetlosti u prostoriji. Prišao je stolu i započeo s obredom. Zapalio je tamjan i jednu grančicu lavande. Uzeo je žućkasti list papira i stao na glas izgovarati riječi na latinskom ispisane crnom tintom. Nakon što je izgovorio prvu kiticu obreda, okrenuo se prema stolu u kutu prostorije i uzeo je veliku plastičnu posudu u kojoj su bili brižljivo skupljeni organi za nju. Sve ono što je vrijeme uspjelo nagristi moralo je biti zamijenjeno.

Pročitao je i drugu kiticu obreda koja se zvučno samo blago razlikovala od prve. Zatim je krenuo završiti izmjenu. Počeo je laganim i opreznim pokretima stavljati sakupljene organe vještica koje su pobjegle na ovu stranu u za njih predviđeno mjesto u njenom mrtvom tijelu.

Nakon završetka zamjene, uzeo je opet onaj list i stao uzvikivati posljednju kiticu obreda. Zapalio je još jednu grančicu lavande.
Dok je izgovarao riječi, krajičkom oka je primijetio kako znakovi raspadanja polako ali sigurno nestaju. To mu je dalo poticaj i počeo je sve glasnije izvikivati riječi. Koža je sama od sebe počela zacjeljivati, vene i arterije su se spojile kao da nikada nisu ni bile raskinute, srce je počelo ponovno raditi, organi su dobili krv nakon dugo vremena i ona je udahnula. Nije bio siguran sjeća li se Ona još kako je to disati.

U taj tren, pustio je papir iz ruku i pohitao prema njoj. Ona se već polagano pridigla i dalo se zamijetiti da joj se sva mladost povratila u lice. Izgledala je prekrasno, očaravajuće, kao sa fotografije. Zagrlio ju je i pomogao joj da siđe sa stola. Nije mogao vjerovati da je stara vještica zaista održala svoju riječ.

Ona je tu. Njegova voljena se vratila njemu. Spasio ju je.


***


Sjedio je na rubu kreveta, te prve noći koju će provesti zajedno nakon mnogo vremena. Nije bilo baš toliko vremena prošlo, ali se njemu činilo kao cijela vječnost.
Ona mu je lagano prišla, sasvim tiho s koracima koji su bili puni samopouzdanja i blage drskosti, ali on to nije primijetio. Obujmila je svoje duge, elegantne ruke oko njega i po prvi puta nakon dugo vremena njihove su se usne dotakle.

Zadigla je haljinu i blagim pokretima učinila da mu istog trena sve misli, sumnje i osjećaji nestanu iz uma. Jedino što je osjećao je bio osjećaj ispunjenosti koji se širio cijelim njegovim tijelom. Odmjerenim ritmičkim pokretima tijela polako je uspostavljala potpunu kontrolu nad njim. Nije se bunio, kao što je i očekivala.

U trenutku kada se potpuno podredio Njenoj kontroli, pogledao ju je u oči i užas mu se počeo širiti licem. Htio je uzmaknuti, htio je vrištati, htio je prekinuti to, ali nije mogao. Nije imao više kontrolu.

Prepoznao je taj sjaj u Njenim očima, sjaj koji imaju samo one koje ne pripadaju ovdje. Pogledao ju je kao da ju želi pitati: «Zašto?».

- Stara vještica ti je rekla: «Vratit ću ju tebi, ali nikada više neće biti tvoja.». To je bio rizik na koji si pristao. Ja sam sada njezina. – rekla je.

Očima punim užasa je čitao riječi s Njezinim usana i polako su dobivale smisao u tišini njegovih misli. Nije mogao ništa napraviti da to spriječi. Već je oplodio njena jajašca.

Sagnula je glavu do njegovog vrata i jednim lakim pokretom, zubima koji vidljivo nisu bili originalni dio njenog tijela, pregrizla mu je aortu. Istog trena, život u njemu se počeo munjevito gasiti. Za par sekundi sve je bilo gotovo.

Odmaknula je glavu od njegova vrata, glavu koja je sada najednom bila smeđe boje s velikim smeđim očima i ustima iz kojih su izvirivali naoštreni zubi prilagođeni za sjeckanje i glodanje. Tijelo joj je najednom poprimilo smeđu boju na nekim dijelovima, a dlakave ruke su dobile još jedan par, što je stara vještica smatrala izrazito korisnim za svoje Nimf robove (to je bio naziv za robove polu-ljude polu-žohare).

Odmaknula se od njegovog mrtvog tijela i krenula prema stolu na kojem je još prije par sati ležala mrtva a on joj je bio dao još jednu šansu na ovome svijetu. Njen zadatak je bio ispunjen. Stara vještica će biti zadovoljna. Bila je sigurna.

Sjela je na stol i stala čekati daljnje naredbe od stare vještice. Nije imala izbora.
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
User avatar
Milena
The Q
Posts: 1316
Joined: 05 May 2007, 13:48
Location: tu i tamo
Contact:

Re: LR 27 - Makovnjacha

Unread post by Milena »

Nije loše, ali je za moj ukus podosta predugačko. Ima i ponešto nezgrapnih izraza ("istovremeni pokreti", "njeno tijelo, koje je već započelo s procesom hlađenja", "kitice obreda", "(to je bio naziv za robove polu-ljude polu-žohare)") koji, iskreno rečeno, kao da bi bolje pasali u parodiju horrora nego u "pravi" horror.

Ali svakako samo nastavi dalje! Dobro ti ide! :cheers: :cheers:
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)
User avatar
Makovnjacha
Puppeteer
Posts: 122
Joined: 30 Dec 2008, 18:14
Location: oko Zagreba

Re: LR 27 - Makovnjacha

Unread post by Makovnjacha »

Milena wrote:Nije loše, ali je za moj ukus podosta predugačko. Ima i ponešto nezgrapnih izraza ("istovremeni pokreti", "njeno tijelo, koje je već započelo s procesom hlađenja", "kitice obreda", "(to je bio naziv za robove polu-ljude polu-žohare)") koji, iskreno rečeno, kao da bi bolje pasali u parodiju horrora nego u "pravi" horror.

Ali svakako samo nastavi dalje! Dobro ti ide! :cheers: :cheers:
Thnx. Kaj se tiče tih izraza, trebaš vidjeti kakvi su tek u mojoj glavi - oduvijek sam imala problema s tim. Ovo je rezultat prepravljanja jedno 5 dana - uvijek izvrćem i kompliciram redoslijed riječi do iznemoglosti, a ne znam uzrok tome.
Trebala bih si zaposliti nekog full-time da hoda za mnom i ispravlja me :D
User avatar
Milena
The Q
Posts: 1316
Joined: 05 May 2007, 13:48
Location: tu i tamo
Contact:

Re: LR 27 - Makovnjacha

Unread post by Milena »

Ima jedan jednostavan trik koji ti možda pomogne: pročitaj svoj tekst na glas. Ozbiljno. Tako ćeš puno lakše otkriti mjesta na kojima se ritam spotiče i tome slično. Ne mora te nitko slušati (ako ti je to možda neugodnjak): dovoljno je da samu sebe čuješ.
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)
User avatar
Makovnjacha
Puppeteer
Posts: 122
Joined: 30 Dec 2008, 18:14
Location: oko Zagreba

Re: LR 27 - Makovnjacha

Unread post by Makovnjacha »

Milena wrote:Ima jedan jednostavan trik koji ti možda pomogne: pročitaj svoj tekst na glas. Ozbiljno. Tako ćeš puno lakše otkriti mjesta na kojima se ritam spotiče i tome slično. Ne mora te nitko slušati (ako ti je to možda neugodnjak): dovoljno je da samu sebe čuješ.
cool, thnx - budem probala... :cheers:
Post Reply