LR 38 - LordShaper
Posted: 11 Dec 2013, 10:45
Naplata
„A sad,“ rekao je demon i posegnuo, „naplata.“ Jedna je golema ruka zgrabila tijelo i nikakvo migoljenje nije pomoglo. Kažiprst druge ruke, dug, tanak prilazio mi je, polako i smireno, kao da je kist kojim se sprema započeti slikati. Nokat – kandža zakrivljena poput sablje; vršak nokta prešao je nježno preko sljepooočnice pa stao tik pored uha – i zario se. Bol je bila užasna, kao da razdvaja ne samo kožu od kože već i dušu od tijela; spustio se niz obraz do brade pa počeo uspon, prošao i pored drugog uha i zavio gore, gore, tik uz rub kose; a sve u jednom neprekinutom potezu –
– pa nježno vrškom palca i kažiprsta uhvatio rub i ogulio me s glave. Vrištanje je ostalo negdje iza mene – iako sam ga i dalje mogao čuti. Baš kao što sam i dalje mogao vidjeti demona iza plamena i uskovitlanih sjena – iako su i oči ostale negdje iza mene. Plamen i sjene sad su bili sve što postoji a onda se napokon pojavilo golemo lice, zluradi osmijeh. Vrištanje iza mene postalo je tek pozadinski šum. Proučio me na trenutak.
„Eh, bilo je i boljih,“ rekao je i nehajnim trzajem odbacio. Tijela više nije bilo, vidio sam dok sam padao – mene više nije bilo – uhvatio me očaj i vrištao sam –
*
– i tako sam dospio ovamo. Baš tamo gdje su one četiri polomljene ruke koje se međusobno drže šaka za lakat i tvore kvadrat? Tamo sam proveo svoje prve trenutke u ovdje.
Vrištao sam još neko vrijeme pa napokon stao kada sam shvatio da je, kao prvo, netko pored mene i kao drugo, činilo se da ih uznemiravam.
Zatim sam shvatio da se mogu kretati pa se okrenuo da vidim gdje sam.
Eh da, vidio. No, još kad me demon skinuo s glave bilo mi je jasno da vidim ali ovdje se radilo više o prihvaćanju te činjenice: da vidim iako nemam oči, samo dvije lijepe rupe. No, da znam što želiš reći, imam i samo rupu obrubljenu usnama tamo gdje su nekad bila usta pa me to ne sprečava da meljem. Šteta što su ti usta zašivena, ponekad mi je neugodno što samo ja pričam a ti možeš samo kimati i vrtiti.
Moj – eh, i to isto. Vlasnik? Moje drugo ja? Ostatak mene? Jer pazi, meni su ostala njegova sjećanja i to dobar dio njih – plamen i sjene i trauma guljenja izbrisali su mi neke stvari, možda i puno njih ali apsolutno sam siguran da pričam s tobom zato jer nije ogulio samo lice već i komad duše koja je onda ostala vezana uz kožu i eto me. Sad, ti si glava, lako je pretpostaviti da si kao i ja svjestan i inteligentan zato jer je možda sjedište duše u glavi, u mozgu, ima veze s umom a ne srcem ali evo ti tamo srce izdajnika, omotano bodljikavom žicom ali ne samo da i dalje kuca već i komunicira. Potrajalo je dok je prešlo s 'jednom za da, dvaput za ne' na Morsea ali razumije što mu se govori i može dati smislen odgovor, znači i ono ima neku dušu, nešto je ostalo kad je iščupano iz tijela. A evo i četiri ruke koje kolo, no, kvadrat vode, i one znaju kad im nešto pričaš i mogu odgovoriti, mada samo jedna zna pisati u pijesku.
Želim reći da je svatko od nas ovdje netko a ne nešto i da mislim da je to zato jer demon svaki put kad uzme svoju naplatu s njom uzme i komadić duše. Srce se slaže s mojom teorijom a valja slušati srce, uvijek su mi govorili.
Ajd, ne kolutaj očima, ispast će ti. Gle, proveo sam ovdje puno vremena i kažem ti – hej, čuješ ovo? Nekakva grmljavina?
*
– i tako sam dospio ovamo. Zgodan vam je ovaj Međuprostor. Možda vam jedino treba neko zvučnije ime. Sviđa mi se što je društvo raznoliko. Pomisliš da se svi drže svojih domena, dimenzija, čegaveć ali ispada da je kao i u smrtnom svijetu, sve puno složenije.
Mislim, odmetnuti anđeli koji haraju paklom, ubijaju demone iz zasjede i imaju vlastitu ideju o tome kako uspostaviti ravnotežu dobra i zla, zvuči više kao loš roman nego kao nešto što se stvarno može desiti ali opet, ja sam oguljeno lebdeće lice koje vidi bez očiju, čuje bez ušiju i priča iako od ustiju ima samo rupu između usana pa kog vraga ja znam.
Znam samo da smo mislili da je demon odlučio uništiti trezor ili tako nešto. A onda se prašina rasprsnutih zidova slegla i eto anđela, prigušena sjaja i krvavocrvene aureole, stoji nad raskupusanim tijelom demona. Ponudio je nama, 'mrtvim ostacima palih duša', da nas ili može na mjestu zbrisati – poslati u čistilište pa onda jednom možda i do raja dospijemo ili nas može nakratko vratiti u svijet smrtnika kako bismo pokušali 'povratiti ravnotežu'. Pa sam se odlučio raspitati prije nego se na išta obvežem. Moj je – još ne znam kako da ga zovem, moj dvojnik? Ostatak? Tehnički ja sam ostatak a ne on ali iskreno, najzgodniji dio cjeline sam bio ja pa tko ga onda jebe, on je ostatak a ne ja. No, moj je ostatak uletio u čitav dogovor s demonom i – hm znaš, ne mogu se baš sjetiti svih detalja vezanih uz dogovor. Možda je i znao da će mu demon oguliti lice? Hm. Ali definitivno nije mogao znati da će to lice postati svjesno. No, poanta priče: sva ta trauma i pad kroz plamen i rasplesane sjene i nedefinirani period vremena proveden u kamenom trezoru pješčana poda i zidova koji zvuče kao da tiho plaču, i vrijeme provedeno u društvu raznih drugih, no, naplata, sve mi je to otvorilo oči i dalo drugu perspektivu. Moć, bila svjetovna ili dobivena magijom demonskog porijekla, ne vrijedi to prodaje dijela sebe. Nije moj ostatak bio dobra osoba. Toliko bijesa zbog ničega, toliko mržnje i arogancije, mislim da je bolje da ga što prije ne bude više, dok još nije zakuhao pizdariju koju se ne da popraviti.
Nego, zašto sam te potražio. Rekli su mi da si jedan od onih koji mogu vidjeti u svijet smrtnika i da si proveo jako puno vremena ovdje i da bi mi mogao pomoći i dati neke odgovore. Pa je moje pitanje slijedeće: bi li u mom slučaju ta 'uspostava ravnoteže' o kojoj anđeo priča bila da utamanim svoj ostatak?
*
– na što mi je dao točno odgovor koji sam se potajno i nadao čuti. Pitao sam anđela, rekao je da nije baš uobičajeno ali ako mi pomogneš u ovome i uspije nam i tebi se također računa kao da si 'uspostavio ravnotežu'.
Čudno me gledaš. Ah, kužim što hoćeš pitati. Da, siguran sam da mi trebaš. Naime, taj konstrukt kojeg moj ostatak gradi u svojem laboratoriju, da bi se pokrenuo treba mu ustvari duša umrle osobe koja će naseliti, hm, kristalnu mrežu koja dublira kao 'mozak' konstrukta. E sad, poanta svega je da ta duša služi kao svojevrsna pogonska energija i neka vrsta, hm, ne znam sad da li znaš što su računala i operativni sustavi? Blijedo me gledaš, okej, recimo samo da bi duša koja završi u konstruktu bila svojevrsni rob, radila stvari koje joj se kažu i znala kako ih jako dobro izvesti ali ne bi imala izbora ne činiti ih iako bi svo vrijeme imala punu svjesnost što čini. Da, stravično.
E, sad. Jedna se duša nikad ne bi mogla sama osloboditi kontrole koju bi nad njom kristalna mreža imala. Ali dvije duše, eee, dvije bi mogle bez problema prevladati ikakav utjecaj i preuzeti potpunu kontrolu nad tijelom.
Sad, konstrukt je magijski zaštićen, ne može se prodrijeti u njega bez dozvole mog ostatka – ali ovo je posebna situacija. Anđeo je ograničen onim što smije činiti u smrtnom svijetu ali pravljenje kratkog prekida u radu magijskog štita je dopušteno.
Hm, što? Ne, ne kužim što hoćeš reći s tom trešnjom i tim pogledom?
Ah, da ne pitaš kojim slučajem jesam li siguran da će upaliti?
Naravno da jesam.
*
– i eto nas ovdje, ostatče moj. Malo je bilo gusto, trebalo je dok shvatimo kako aktivirati konstrukta.
Moram priznati da mi se sviđa što si napravio s glavom. To jest impresioniran sam. Imaš dovoljno moći za to pa se računa da ćeš si napraviti novo lice. Ali ne, ti si nalijepiš komad ravne kože, s rupama za oči i usta i istetoviraš si lice preko njega. Ma, čekaj malo, jesi li ti to – da, jesi. Tanji nos, ha? Više jagodice? Oštrija brada? Povrijeđen sam i uvrijeđen, samo da znaš.
Moj prijatelj i ja – heh, da, ne znam mu ime ali nije ni bitno, pravi se prijatelji poznaju po djelima a on je ovdje sa mnom – spremni smo za čistilište ili možda ništavilo ili natrag u pakao, štoveć bude sad kad ti vratom zavrnem.
No vidjet ćemo za par trenutaka. U međuvremenu, vrijeme je da ti naplatim par stvari. Najbitnije to što si užasna osoba ali prije svega, prvo da ti naplatim za bol i traumu kojom sam uopće nastao i to na jedini način na koji ima smisla. Znaš kako kažu, oko za oko, zub za zub...
*
– i eto nas sad ovdje, lebdimo pod bijelim svjetlom. Put u raj ili čistilište ili samo okrutna šala pred vratnicama pakla? Ili nam se upravo sudi? U svakom slučaju, drago mi je da je moj prijatelj tu pored mene. Heh, lice bez glave koje stalno melje i glava bez ustiju, kakav par, ha?
Jel' se to meni čini ili se intenzitet svjetla promijenio? Heh, je, je. Mislim da je to to, idemo, hm, a nekamo, čak i ako nas dezintegriraju i ništavilo je nekamo. Na neki način.
No, kažem mu, štogod se desilo, prijatelju moj, hvala ti na pomoći. I na slušanju. Svjetlo postaje toliko jako da jedva da vidim išta ali prije nego mi postane samo mutan obris, vidim kako mu se šavovi zatežu, dok mi se smiješi i kima a onda samo bjelina i svjetlo koje poseže prema meni.
„A sad,“ rekao je demon i posegnuo, „naplata.“ Jedna je golema ruka zgrabila tijelo i nikakvo migoljenje nije pomoglo. Kažiprst druge ruke, dug, tanak prilazio mi je, polako i smireno, kao da je kist kojim se sprema započeti slikati. Nokat – kandža zakrivljena poput sablje; vršak nokta prešao je nježno preko sljepooočnice pa stao tik pored uha – i zario se. Bol je bila užasna, kao da razdvaja ne samo kožu od kože već i dušu od tijela; spustio se niz obraz do brade pa počeo uspon, prošao i pored drugog uha i zavio gore, gore, tik uz rub kose; a sve u jednom neprekinutom potezu –
– pa nježno vrškom palca i kažiprsta uhvatio rub i ogulio me s glave. Vrištanje je ostalo negdje iza mene – iako sam ga i dalje mogao čuti. Baš kao što sam i dalje mogao vidjeti demona iza plamena i uskovitlanih sjena – iako su i oči ostale negdje iza mene. Plamen i sjene sad su bili sve što postoji a onda se napokon pojavilo golemo lice, zluradi osmijeh. Vrištanje iza mene postalo je tek pozadinski šum. Proučio me na trenutak.
„Eh, bilo je i boljih,“ rekao je i nehajnim trzajem odbacio. Tijela više nije bilo, vidio sam dok sam padao – mene više nije bilo – uhvatio me očaj i vrištao sam –
*
– i tako sam dospio ovamo. Baš tamo gdje su one četiri polomljene ruke koje se međusobno drže šaka za lakat i tvore kvadrat? Tamo sam proveo svoje prve trenutke u ovdje.
Vrištao sam još neko vrijeme pa napokon stao kada sam shvatio da je, kao prvo, netko pored mene i kao drugo, činilo se da ih uznemiravam.
Zatim sam shvatio da se mogu kretati pa se okrenuo da vidim gdje sam.
Eh da, vidio. No, još kad me demon skinuo s glave bilo mi je jasno da vidim ali ovdje se radilo više o prihvaćanju te činjenice: da vidim iako nemam oči, samo dvije lijepe rupe. No, da znam što želiš reći, imam i samo rupu obrubljenu usnama tamo gdje su nekad bila usta pa me to ne sprečava da meljem. Šteta što su ti usta zašivena, ponekad mi je neugodno što samo ja pričam a ti možeš samo kimati i vrtiti.
Moj – eh, i to isto. Vlasnik? Moje drugo ja? Ostatak mene? Jer pazi, meni su ostala njegova sjećanja i to dobar dio njih – plamen i sjene i trauma guljenja izbrisali su mi neke stvari, možda i puno njih ali apsolutno sam siguran da pričam s tobom zato jer nije ogulio samo lice već i komad duše koja je onda ostala vezana uz kožu i eto me. Sad, ti si glava, lako je pretpostaviti da si kao i ja svjestan i inteligentan zato jer je možda sjedište duše u glavi, u mozgu, ima veze s umom a ne srcem ali evo ti tamo srce izdajnika, omotano bodljikavom žicom ali ne samo da i dalje kuca već i komunicira. Potrajalo je dok je prešlo s 'jednom za da, dvaput za ne' na Morsea ali razumije što mu se govori i može dati smislen odgovor, znači i ono ima neku dušu, nešto je ostalo kad je iščupano iz tijela. A evo i četiri ruke koje kolo, no, kvadrat vode, i one znaju kad im nešto pričaš i mogu odgovoriti, mada samo jedna zna pisati u pijesku.
Želim reći da je svatko od nas ovdje netko a ne nešto i da mislim da je to zato jer demon svaki put kad uzme svoju naplatu s njom uzme i komadić duše. Srce se slaže s mojom teorijom a valja slušati srce, uvijek su mi govorili.
Ajd, ne kolutaj očima, ispast će ti. Gle, proveo sam ovdje puno vremena i kažem ti – hej, čuješ ovo? Nekakva grmljavina?
*
– i tako sam dospio ovamo. Zgodan vam je ovaj Međuprostor. Možda vam jedino treba neko zvučnije ime. Sviđa mi se što je društvo raznoliko. Pomisliš da se svi drže svojih domena, dimenzija, čegaveć ali ispada da je kao i u smrtnom svijetu, sve puno složenije.
Mislim, odmetnuti anđeli koji haraju paklom, ubijaju demone iz zasjede i imaju vlastitu ideju o tome kako uspostaviti ravnotežu dobra i zla, zvuči više kao loš roman nego kao nešto što se stvarno može desiti ali opet, ja sam oguljeno lebdeće lice koje vidi bez očiju, čuje bez ušiju i priča iako od ustiju ima samo rupu između usana pa kog vraga ja znam.
Znam samo da smo mislili da je demon odlučio uništiti trezor ili tako nešto. A onda se prašina rasprsnutih zidova slegla i eto anđela, prigušena sjaja i krvavocrvene aureole, stoji nad raskupusanim tijelom demona. Ponudio je nama, 'mrtvim ostacima palih duša', da nas ili može na mjestu zbrisati – poslati u čistilište pa onda jednom možda i do raja dospijemo ili nas može nakratko vratiti u svijet smrtnika kako bismo pokušali 'povratiti ravnotežu'. Pa sam se odlučio raspitati prije nego se na išta obvežem. Moj je – još ne znam kako da ga zovem, moj dvojnik? Ostatak? Tehnički ja sam ostatak a ne on ali iskreno, najzgodniji dio cjeline sam bio ja pa tko ga onda jebe, on je ostatak a ne ja. No, moj je ostatak uletio u čitav dogovor s demonom i – hm znaš, ne mogu se baš sjetiti svih detalja vezanih uz dogovor. Možda je i znao da će mu demon oguliti lice? Hm. Ali definitivno nije mogao znati da će to lice postati svjesno. No, poanta priče: sva ta trauma i pad kroz plamen i rasplesane sjene i nedefinirani period vremena proveden u kamenom trezoru pješčana poda i zidova koji zvuče kao da tiho plaču, i vrijeme provedeno u društvu raznih drugih, no, naplata, sve mi je to otvorilo oči i dalo drugu perspektivu. Moć, bila svjetovna ili dobivena magijom demonskog porijekla, ne vrijedi to prodaje dijela sebe. Nije moj ostatak bio dobra osoba. Toliko bijesa zbog ničega, toliko mržnje i arogancije, mislim da je bolje da ga što prije ne bude više, dok još nije zakuhao pizdariju koju se ne da popraviti.
Nego, zašto sam te potražio. Rekli su mi da si jedan od onih koji mogu vidjeti u svijet smrtnika i da si proveo jako puno vremena ovdje i da bi mi mogao pomoći i dati neke odgovore. Pa je moje pitanje slijedeće: bi li u mom slučaju ta 'uspostava ravnoteže' o kojoj anđeo priča bila da utamanim svoj ostatak?
*
– na što mi je dao točno odgovor koji sam se potajno i nadao čuti. Pitao sam anđela, rekao je da nije baš uobičajeno ali ako mi pomogneš u ovome i uspije nam i tebi se također računa kao da si 'uspostavio ravnotežu'.
Čudno me gledaš. Ah, kužim što hoćeš pitati. Da, siguran sam da mi trebaš. Naime, taj konstrukt kojeg moj ostatak gradi u svojem laboratoriju, da bi se pokrenuo treba mu ustvari duša umrle osobe koja će naseliti, hm, kristalnu mrežu koja dublira kao 'mozak' konstrukta. E sad, poanta svega je da ta duša služi kao svojevrsna pogonska energija i neka vrsta, hm, ne znam sad da li znaš što su računala i operativni sustavi? Blijedo me gledaš, okej, recimo samo da bi duša koja završi u konstruktu bila svojevrsni rob, radila stvari koje joj se kažu i znala kako ih jako dobro izvesti ali ne bi imala izbora ne činiti ih iako bi svo vrijeme imala punu svjesnost što čini. Da, stravično.
E, sad. Jedna se duša nikad ne bi mogla sama osloboditi kontrole koju bi nad njom kristalna mreža imala. Ali dvije duše, eee, dvije bi mogle bez problema prevladati ikakav utjecaj i preuzeti potpunu kontrolu nad tijelom.
Sad, konstrukt je magijski zaštićen, ne može se prodrijeti u njega bez dozvole mog ostatka – ali ovo je posebna situacija. Anđeo je ograničen onim što smije činiti u smrtnom svijetu ali pravljenje kratkog prekida u radu magijskog štita je dopušteno.
Hm, što? Ne, ne kužim što hoćeš reći s tom trešnjom i tim pogledom?
Ah, da ne pitaš kojim slučajem jesam li siguran da će upaliti?
Naravno da jesam.
*
– i eto nas ovdje, ostatče moj. Malo je bilo gusto, trebalo je dok shvatimo kako aktivirati konstrukta.
Moram priznati da mi se sviđa što si napravio s glavom. To jest impresioniran sam. Imaš dovoljno moći za to pa se računa da ćeš si napraviti novo lice. Ali ne, ti si nalijepiš komad ravne kože, s rupama za oči i usta i istetoviraš si lice preko njega. Ma, čekaj malo, jesi li ti to – da, jesi. Tanji nos, ha? Više jagodice? Oštrija brada? Povrijeđen sam i uvrijeđen, samo da znaš.
Moj prijatelj i ja – heh, da, ne znam mu ime ali nije ni bitno, pravi se prijatelji poznaju po djelima a on je ovdje sa mnom – spremni smo za čistilište ili možda ništavilo ili natrag u pakao, štoveć bude sad kad ti vratom zavrnem.
No vidjet ćemo za par trenutaka. U međuvremenu, vrijeme je da ti naplatim par stvari. Najbitnije to što si užasna osoba ali prije svega, prvo da ti naplatim za bol i traumu kojom sam uopće nastao i to na jedini način na koji ima smisla. Znaš kako kažu, oko za oko, zub za zub...
*
– i eto nas sad ovdje, lebdimo pod bijelim svjetlom. Put u raj ili čistilište ili samo okrutna šala pred vratnicama pakla? Ili nam se upravo sudi? U svakom slučaju, drago mi je da je moj prijatelj tu pored mene. Heh, lice bez glave koje stalno melje i glava bez ustiju, kakav par, ha?
Jel' se to meni čini ili se intenzitet svjetla promijenio? Heh, je, je. Mislim da je to to, idemo, hm, a nekamo, čak i ako nas dezintegriraju i ništavilo je nekamo. Na neki način.
No, kažem mu, štogod se desilo, prijatelju moj, hvala ti na pomoći. I na slušanju. Svjetlo postaje toliko jako da jedva da vidim išta ali prije nego mi postane samo mutan obris, vidim kako mu se šavovi zatežu, dok mi se smiješi i kima a onda samo bjelina i svjetlo koje poseže prema meni.