LR 30: Samuel
LR 30: Samuel
Camera obscura
"Još sanjam. Vidio sam Ivanu, sjedili smo na zidu mog grada, kraj mora. Pili smo kavu i razgovarali. Bila je ponovno živa. Kriste, potcijenio sam konjak..."
No osjećaj je bio stvaran, na suhim obrazima ležale su njegove ruke. Drhtao je poput starog lista na vjetru, tren prije otpadanja i proklinjao svaki tren protekle noći kojeg se mogao sjetiti. Napokon je spustio ruke i pogledao u lice čovjeka koji je sjedio preko puta.
"Što sam napravio?" Upitao je.
Čovjek je samo sjedio.
"Što se dogodilo? Žao mi je, ne znam što mi je bilo, ispravit ću stvar."
Polako mu je svitalo. Ne sanja. Ova je soba stvarna. I taj lik. Stariji, proćelav, neobrijan. I šuti. Šuti i sjedi. Na metalnoj stolici koja izgleda kao iz godina njemačkog Bauhausa.
Niti kad se uspravio stvari nisu izgledale jasnije. Pred njim je stajao bež naslonjač, na zidu skica ljudskih proporcija po Vitruviju i dolje desno jedna plastična utičnica. Drvena vrata, bez kvake.
"Gdje sam? Zašto ne kažete nešto? Zašto... zašto trepćete tako?"
Zjenice se najednom prošire.
"Možete li govoriti? Da, jednom, ne... Nijemi ste? Što je bilo? Što...? Znate... O, Bože..."
U prsima osjeti leden stisak. Tren kasnije stajao je kraj vrata, ukočene ruke koju je pružio prema kvaki koje nije bilo. Položio je ruku na drvo, sklopio oči i, osjećajući stalne trnce duž kralješice, vratio se čovjeku.
"Zovem se Martin. Nemojte se uvrijediti, sad ovo moram učiniti."
Prekopanje džepova ostavilo ga je u mraku. Držeći cedulju na kojoj je pisala jedna riječ: Ivan, sjeo je u naslonjač.
"Zoveš se Ivan? Dobro, znaš što ti ovaj papir radi u džepu? Invalid si? Tetra? Otprije? Znaš li kako si došao ovdje? Jesmo li se ikad sreli? E pa, ovo je dobro... dobro..."
Neobično je bilo čuti njegov srčani smijeh, kao da priznaje umijeće nepoznatom. Smijao se cijeli taj dan, očekujući da će onaj tko je prislonio uho uz vrata shvatiti da Martinov oklop nije lako probiti i da je vrijeme za predaju. Uozbiljio se kako je postajalo očito da su proveli noć budni uz zatvorena vrata, nije bilo posjetioca i, na poslijetku, da nisu ogladnili. Drugi dan počeo je tražiti izlaz.
"Teorije su uvijek popularne. Vanzemaljci implantatima registriraju frekvenciju odglumljenih orgazma? Jesmo li oteti? Znaš li formulu hladne fuzije? Imaš li bilo što vrijedno da te podvrgnu ovome? Došli smo jučer do toga da si stradao u prometnoj za koju nisi kriv. Pješak, kažeš. Ćorav, dakako, jedino budala izlazi pred kamion. Ja? Ne trepći ko' manekenka. Nisam učinio nešto loše. Šuti."
Prošao je još jedan dan. Martin je izgubio živce te je, nakon što je cijelu noć proveo obgrlivši koljena, skočio i udario invalida u lice zatvorenom šakom. Krv je potekla. Svu silu upravio je u koljena, no Ivan na to nije ni trznuo.
"Invalid si. Ne osjećaš? Ne osjećaš. Pravi si invalid... Tko nas gleda? Moraš znati nešto, dovraga, molim te već tjedan dana za bilo što a ti trepćeš Ne, Ne... Što radimo ovdje? Sjećaš se da si čitao s ekrana i dovraga, gubim zdrav razum! Neće mi vjerovati ovo kad budem pričao."
Zaronio je licem u dlanove, ponovno drhtajući kao kad se prvi put probudio u sobi, pod bijelim svjetlima. Ivan je ležao na tlu, ne uspijevajući istisnuti krv skupljenu u nosu.
"Jesi li ti moj sudac? Jesi li?" Upita ga Martin. "Jesi li zato ovdje, u mojoj glavi? tu gdje se ne mogu sakriti? Jesam, uzeo sam njen život! Jesam i nije mi žao!"
Ivanove oči prikovale su se za donji rub slike Vitruvija. Martin se sagnuo i pogledao jasan natpis.
"Iz ove sobe izaći će samo jedan." Reče. "Dobro onda..."
Sagnuo se i slomio Ivanu vrat. Potom je prišao vratima.
"Evo, jesam! Učinio sam to! Otvorite! Tamo leži!"
Pokazao je prema prevrnutim kolicima.
Bio je sam.
"Još sanjam. Vidio sam Ivanu, sjedili smo na zidu mog grada, kraj mora. Pili smo kavu i razgovarali. Bila je ponovno živa. Kriste, potcijenio sam konjak..."
No osjećaj je bio stvaran, na suhim obrazima ležale su njegove ruke. Drhtao je poput starog lista na vjetru, tren prije otpadanja i proklinjao svaki tren protekle noći kojeg se mogao sjetiti. Napokon je spustio ruke i pogledao u lice čovjeka koji je sjedio preko puta.
"Što sam napravio?" Upitao je.
Čovjek je samo sjedio.
"Što se dogodilo? Žao mi je, ne znam što mi je bilo, ispravit ću stvar."
Polako mu je svitalo. Ne sanja. Ova je soba stvarna. I taj lik. Stariji, proćelav, neobrijan. I šuti. Šuti i sjedi. Na metalnoj stolici koja izgleda kao iz godina njemačkog Bauhausa.
Niti kad se uspravio stvari nisu izgledale jasnije. Pred njim je stajao bež naslonjač, na zidu skica ljudskih proporcija po Vitruviju i dolje desno jedna plastična utičnica. Drvena vrata, bez kvake.
"Gdje sam? Zašto ne kažete nešto? Zašto... zašto trepćete tako?"
Zjenice se najednom prošire.
"Možete li govoriti? Da, jednom, ne... Nijemi ste? Što je bilo? Što...? Znate... O, Bože..."
U prsima osjeti leden stisak. Tren kasnije stajao je kraj vrata, ukočene ruke koju je pružio prema kvaki koje nije bilo. Položio je ruku na drvo, sklopio oči i, osjećajući stalne trnce duž kralješice, vratio se čovjeku.
"Zovem se Martin. Nemojte se uvrijediti, sad ovo moram učiniti."
Prekopanje džepova ostavilo ga je u mraku. Držeći cedulju na kojoj je pisala jedna riječ: Ivan, sjeo je u naslonjač.
"Zoveš se Ivan? Dobro, znaš što ti ovaj papir radi u džepu? Invalid si? Tetra? Otprije? Znaš li kako si došao ovdje? Jesmo li se ikad sreli? E pa, ovo je dobro... dobro..."
Neobično je bilo čuti njegov srčani smijeh, kao da priznaje umijeće nepoznatom. Smijao se cijeli taj dan, očekujući da će onaj tko je prislonio uho uz vrata shvatiti da Martinov oklop nije lako probiti i da je vrijeme za predaju. Uozbiljio se kako je postajalo očito da su proveli noć budni uz zatvorena vrata, nije bilo posjetioca i, na poslijetku, da nisu ogladnili. Drugi dan počeo je tražiti izlaz.
"Teorije su uvijek popularne. Vanzemaljci implantatima registriraju frekvenciju odglumljenih orgazma? Jesmo li oteti? Znaš li formulu hladne fuzije? Imaš li bilo što vrijedno da te podvrgnu ovome? Došli smo jučer do toga da si stradao u prometnoj za koju nisi kriv. Pješak, kažeš. Ćorav, dakako, jedino budala izlazi pred kamion. Ja? Ne trepći ko' manekenka. Nisam učinio nešto loše. Šuti."
Prošao je još jedan dan. Martin je izgubio živce te je, nakon što je cijelu noć proveo obgrlivši koljena, skočio i udario invalida u lice zatvorenom šakom. Krv je potekla. Svu silu upravio je u koljena, no Ivan na to nije ni trznuo.
"Invalid si. Ne osjećaš? Ne osjećaš. Pravi si invalid... Tko nas gleda? Moraš znati nešto, dovraga, molim te već tjedan dana za bilo što a ti trepćeš Ne, Ne... Što radimo ovdje? Sjećaš se da si čitao s ekrana i dovraga, gubim zdrav razum! Neće mi vjerovati ovo kad budem pričao."
Zaronio je licem u dlanove, ponovno drhtajući kao kad se prvi put probudio u sobi, pod bijelim svjetlima. Ivan je ležao na tlu, ne uspijevajući istisnuti krv skupljenu u nosu.
"Jesi li ti moj sudac? Jesi li?" Upita ga Martin. "Jesi li zato ovdje, u mojoj glavi? tu gdje se ne mogu sakriti? Jesam, uzeo sam njen život! Jesam i nije mi žao!"
Ivanove oči prikovale su se za donji rub slike Vitruvija. Martin se sagnuo i pogledao jasan natpis.
"Iz ove sobe izaći će samo jedan." Reče. "Dobro onda..."
Sagnuo se i slomio Ivanu vrat. Potom je prišao vratima.
"Evo, jesam! Učinio sam to! Otvorite! Tamo leži!"
Pokazao je prema prevrnutim kolicima.
Bio je sam.
Randomness is strong with this one!
Re: LR 30: Samuel
Ajooj, još jedna sa samo jednim likom. Moram priznati da me najviše naživcirala ona plastična utičnica koja do kraja priče nije ničemu poslužila. I opet (ispričavam se, ovu sam priču zadnju čitala, pa su mi ponavljanja ispoupadala u oči), zadatak je doživljen više kao horror-tema nego kao prostor za razvoj međuljudskih odnosa.
Neke stvari su mi bile pomalo nelogične. Npr:
Inače, nije loša priča, ali nije mi dovoljno povezana da bi se izdigla u originalnost. Fali mi neki moment koji bi (ne)prisutnost invalida učinio opravdanim (ne u SF-smislu, nego u moralnom smislu, recimo), bila bi mi jača.
Neke stvari su mi bile pomalo nelogične. Npr:
-- ovo mi je bio WTF moment, dok nisam skapirala da misliš na mrak u prenesenom smislu.Prekopanje džepova ostavilo ga je u mraku.
Inače, nije loša priča, ali nije mi dovoljno povezana da bi se izdigla u originalnost. Fali mi neki moment koji bi (ne)prisutnost invalida učinio opravdanim (ne u SF-smislu, nego u moralnom smislu, recimo), bila bi mi jača.
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)
Re: LR 30: Samuel
Meni bi se vjerojatno više svidjelo da se ne sjećam priče "Čaša kukute" koju sam pročitao prije više od 20 godina i koja me podsjeća na ovu. Zapravo, nominalno i nisu toliko slične osim što dijele istu ideju - kao i vjerojatno stotine drugoh priča - o "jedinom izlazu iz određene situacije".
A ako je stvar na kojoj je priča bazirana nešto što sam već pročitao, i to prije 20 godina, a priča ne nudi neki tvist ili je stilski zabavna ili duhovita, onda to i nije baš dobro.
A ako je stvar na kojoj je priča bazirana nešto što sam već pročitao, i to prije 20 godina, a priča ne nudi neki tvist ili je stilski zabavna ili duhovita, onda to i nije baš dobro.
Re: LR 30: Samuel
hm. hm. hm.
fali mi povezanost s likom. citam i citam ali ne dopire nista do mene. izvedena je cist okej, ne smeta mi ni ideja, ali me je ostavila ravnodusnom
fali mi povezanost s likom. citam i citam ali ne dopire nista do mene. izvedena je cist okej, ne smeta mi ni ideja, ali me je ostavila ravnodusnom
Štajaznam tko je kriv, ja čitam knjige o zmajevima, a ne vijesti. (Zoran)
Re: LR 30: Samuel
Hemlock? Sjećam se neke priče iz Siriusa, ali sad mi ne svijetli lampica. Svaka čast. Vjerojatno se radi o utjecaju na podsvijest svega što čovjek pročita... Invalida se može vidjeti ili kao njegovu savjest ili kao sliku preminule osobe utočene u halucinaciji poludjelog uma ili kao drugog objekta unutarnjeg konflikta.Izitpajn wrote:Meni bi se vjerojatno više svidjelo da se ne sjećam priče "Čaša kukute".
Trebalo mi je "nešto" što izgleda kvazi-prirodno, očekivano. da Vinci na zidu ne spada u to, ali utičnice vidimo u svakoj prostoriji. Plastična se utičnica otvara sa švicarskim nožićem, miču se dva šarafa a unutra se nalazi baterija i, kad ga se obasja crnom svjetlošću, vidi se "c2=d1" što možemo iskoristiti za rješavanje papirića kojeg smo izvadili iz epruvete. Scratch last sentence, please.Milena wrote:Moram priznati da me najviše naživcirala ona plastična utičnica koja do kraja priče nije ničemu poslužila.
Da... Tu imaš pravo. Izraz "ostaviti čitatelje u mraku" je postao toliko logičan i prirodan da ni ne pazimo gdje ga stavljamo. "Prekopanje džepova nije mu puno otkrilo."Milena wrote:-- ovo mi je bio WTF moment, dok nisam skapirala da misliš na mrak u prenesenom smislu.Prekopanje džepova ostavilo ga je u mraku.
To je teško postići.suaco wrote:fali mi povezanost s likom.
Tko ima dovoljno vremena da sve napravi ispravno...?
- Bubba Zanetti
- Pa'u 10. razine
- Posts: 428
- Joined: 09 Jul 2006, 12:42
Re: LR 30: Samuel
Hm, i ja sam imao flashback na nešto što sam još ko klinac gledao na televiziji. No u mom slučaju radilo se o jednom filmu sa Batom Živojinovićem u glavnoj ulozi.
Inače nemam nekih zamjerki po pitanju zanatskog dijela, ali me pričica ostavila prilično nezainteresiranim već tamo u prvoj polovini. Imao sam dojam kao da čitam nekakvu poeziju, ali bez rime i bez ritma.
:uzdravlje:
Inače nemam nekih zamjerki po pitanju zanatskog dijela, ali me pričica ostavila prilično nezainteresiranim već tamo u prvoj polovini. Imao sam dojam kao da čitam nekakvu poeziju, ali bez rime i bez ritma.
:uzdravlje:
Perhaps it's the result of an anxiety.
Re: LR 30: Samuel
Poeziju... Hmph... Nisam priču tako vidio. Ona je bila samo crtica, bez prvog i drugog dijela, bez akcije, bez šala. Samo crtica.
Tko ima dovoljno vremena da sve napravi ispravno...?
Re: LR 30: Samuel
Da, kužim ja to, ali poanta je u tome što u ovako kratkom tekstu očekujemo da će Čehov biti u punoj snazi. Ovako, utičnica, da prostiš, visi u zraku....Samuel wrote:Trebalo mi je "nešto" što izgleda kvazi-prirodno, očekivano. da Vinci na zidu ne spada u to, ali utičnice vidimo u svakoj prostoriji. Plastična se utičnica otvara sa švicarskim nožićem, miču se dva šarafa a unutra se nalazi baterija i, kad ga se obasja crnom svjetlošću, vidi se "c2=d1" što možemo iskoristiti za rješavanje papirića kojeg smo izvadili iz epruvete. Scratch last sentence, please.
To ti je problem sa spekulativnom fikcijom: metafore se mogu shvatiti i doslovno. :zubo:Da... Tu imaš pravo. Izraz "ostaviti čitatelje u mraku" je postao toliko logičan i prirodan da ni ne pazimo gdje ga stavljamo. "Prekopanje džepova nije mu puno otkrilo."
Pa, u tome i jest poanta ovakvih vježbi. Da se izradi ono što ne štima...suaco wrote:fali mi povezanost s likom.To je teško postići.
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)
Re: LR 30: Samuel
Kopčam utičnicu! Hvala na tome. Čehov... Pa kud baš... pisati kratku priču sa Čehovom je isto kao da trčiš sa Boltom! U uvodniku "Lik i druge priče" Isaac Bashevis Singer priča o tome kako nema težeg od pisanja kratke priče, Ray Bradbury se u Zenu žali na scenarij od 250 strana na koji producent kaže Ajde skini 40, Ajde skini 30, Ma još samo 20. Desetak. Može i bez ovih 50. Što znači "izradi ono što ne štima?" :drunken:
Tko ima dovoljno vremena da sve napravi ispravno...?
Re: LR 30: Samuel
Ma, mislila sam na Čehovljev čavao, znan negdje i kao Čehovljeva puška (jer su oba primjera iz pisama, a mijenjao je varijante): ako u prvom činu objesiš čavao, do trećeg se netko na taj čavao mora objesiti. (Ili: ako u prvom činu na zid objesiš pušku, onda do trećeg mora opaliti.)Samuel wrote:Kopčam utičnicu! Hvala na tome. Čehov... Pa kud baš... pisati kratku priču sa Čehovom je isto kao da trčiš sa Boltom!
Ako ti se čini da ti nešto ne ide, radionice su idealne za vježbu tih dijelova/aspekata.Što znači "izradi ono što ne štima?" :drunken:
I blame Hemingway. Of course, I blame Hemingway for a lot of things. Still working out how to pin global warming on him. (Snarkhunter)
Re: LR 30: Samuel
Zaboravih na taj čavao. Kod tih stvari, nasreću ili nažalost, uvijek je moguće pronaći isprike i opravdanja. Da svedem na bolne točke, zapisati ću povezanost s glavnim likom i čavao. Ravnodušnost ne biti dobra. Što se tiče (ne)prisutnosti invalida, to bi se moglo shvatiti i na drugi način. Martin se neće promijeniti. Neće osjećati tugu, žaljenje ni mržnju prema sebi zato što je ubio Ivanu. Neće postavljati pitanja kako izaći iz sobe gdje je praktički sam, jer oči invalida Ivana nisu u stanju govoriti. Nisu u stanju reći kako ga razumiju, kako će sve biti bolje, kako će se vrata upravo sad otvoriti a on se... promijeniti. Kad, na koncu, slomi mu vrat kako bi izbavio svoju dušu shvati da za promjenu nije sposoban i da će ostati u ludilu. Zauvijek. Sam.
Tko ima dovoljno vremena da sve napravi ispravno...?
Re: LR 30: Samuel
Nekako sam na početku naslutio da će se glavni lik morati obračunati s invalidom, čim je riječ o nekoj kazni.
Mene nije toliko smetala utičnica, možda zato što me jače ubo onaj tekst sa Vitruvija, o tome kako će izaći samo jedan.
Kako to nije prije vidio?
Kad je priznao ubojstvo, očekivao sam da će invalid ustati i staviti mu lisice na ruke, i kako je cijela scena samo nova metoda ispitivanja.
Kasnije mi je palo u oči da je ubio Ivanu, a invalid se zove Ivan. Slučajnost ili neka namjera? Bez te veze taj lik mi je potpuno suvišan, pa mi se pjavio dojam da je glavni lik kažnjen kroz ponavljanje zločina...
Mene nije toliko smetala utičnica, možda zato što me jače ubo onaj tekst sa Vitruvija, o tome kako će izaći samo jedan.
Kako to nije prije vidio?
Kad je priznao ubojstvo, očekivao sam da će invalid ustati i staviti mu lisice na ruke, i kako je cijela scena samo nova metoda ispitivanja.
Kasnije mi je palo u oči da je ubio Ivanu, a invalid se zove Ivan. Slučajnost ili neka namjera? Bez te veze taj lik mi je potpuno suvišan, pa mi se pjavio dojam da je glavni lik kažnjen kroz ponavljanje zločina...
Zanimljiv rezultat pokusa što se događa kada se vježba karakteristična za ljubiće zada SF miljeuMilena wrote: I opet (ispričavam se, ovu sam priču zadnju čitala, pa su mi ponavljanja ispoupadala u oči), zadatak je doživljen više kao horror-tema nego kao prostor za razvoj međuljudskih odnosa.
Randomness is strong with this one!
Re: LR 30: Samuel
Hmph... Thanks, Xaotix. Što se tiče natpisa (koji vidi invalid dok leži na podu) on nije zapisan na plakat, već na donju stranu deblje ploče slike Vitruvija. Eto, da sam žrtvovao još 100 characters word counta... Ivana nije zamišljena kao suvišan lik, riječi "Pili smo kavu i razgovarali" su posuđene iz Puste zemlje, T.S. Eliota. Martin nije kažnjen od ruke ljudi, već Nekog iznad, prema je ova metoda ispitivanja zapravo lijep turnaround, nije bilo mogućnosti da se to razvije, tek za opis živčanog sloma i utamničenja u vlastitoj glavi. Prestao sam mijenjati postove, mailove, priče nakon prve verzije. Eventualno, tipfelere. Što je nastalo u prvih pola sata nakon što sam pročitao ideju, to je priča ovdje, poslana kao pp istog trena.
Tko ima dovoljno vremena da sve napravi ispravno...?
- Belzebubbles
- Ancient
- Posts: 840
- Joined: 16 Feb 2007, 00:52
- Location: zgri
Re: LR 30: Samuel
Ako si to htio reći pričom, mislim da baš i nisi bio previše eksplicitan. Želim reći, čisto čitajući priču se nameću i drugi (mislim, jednakovrijedni) zaključci, a pošto se priča već odvojila od autorskog tebe i završila na internetima, sada je sasvim nevažno što TI misliš o cijelom problemu.Samuel wrote:Nisu u stanju reći kako ga razumiju, kako će sve biti bolje, kako će se vrata upravo sad otvoriti a on se... promijeniti. Kad, na koncu, slomi mu vrat kako bi izbavio svoju dušu shvati da za promjenu nije sposoban i da će ostati u ludilu. Zauvijek. Sam.
Ja bih propitao ovakvu praksu.Samuel wrote:Prestao sam mijenjati postove, mailove, priče nakon prve verzije. Eventualno, tipfelere. Što je nastalo u prvih pola sata nakon što sam pročitao ideju, to je priča ovdje, poslana kao pp istog trena.
...
Inače, mislim da mi nešto nedostaje na kraju priče. Ne osjećam da se nešto posebno osudio, samo si je potvrdio karakter. Ali to baš i ne vodi nekamo. Kao da mi ostane visiti u zraku tako.
...
Nu, nu, nečeg sam se sjetio sad. Ukoliko su ti likovi u toj sobi, i kažeš da nikada ne ogladne. I ako ih dovoljno dugo ostaviš unutra, mislim da bi svatko u situaciji u kojoj se nalazi glavni lik promislio da djeluje. Dakle, možda se nije ništa posebno ni dokazalo time. Biti s nekim invalidom u sobi, recimo 10 godina, bez ikakve mogućnosti da izađeš. Jel. A čime da se čovjek ubije? Doduše, postoji utičnica. Siguran sam da je ona bila namijenjena suicidu izmjeničnom strujom (iako kažeš da nije! :baba: ). Tj. nekako bi se tražilo izlaz, a ovdje bi to ispalo kao suicid ili umorstvo. A nisam siguran da ijedan od izbora baš tako nešto posebno značajno govore o osobi.