LR 21 - TB

[Nimrod]

Kraj ljeta

Vlatka se mazno protegnu na ležaljci, cijelim tijelom upijajući tople sunčeve zrake. Pridigne se malko i preko tamnih stakala naočala za sunce škicnu preko blistavo bijele šljunčane plaže prema Andreju koji se kupao u moru. Promatrala je pokrete njegovog tijela dok je plivao i u njoj se budilo nešto vragolasto, bila je svjesna da sunce polako zapada i da se noć bliži. Leptirići su joj plesali u trbuhu, pisalo bi u ljubavnim šund romanima. «Ovo nam je posljednja večer ovdje», pomisli, «Potrudit će se da bude najljepša.»
Ona zalegne na meku ležaljku i duboko uzdahnu miris mora i mirise borova, palmi, limuna i drugog bujnog raslinja koje je svjež povjetarac donosio iz hotelskog perivoja, zajedno sa finom svježom izmaglicom sa desetaka malih vodoskoka.
«Ah, ostala bih ovdje zauvjek», sjetno pomisli Vlatka.
Nekim čudom, ovaj otočić je bio zaobiđen od zagađenja, požara, rata, globalnog zatopljenja ili kojih god katastrofa koje su uništile sva lijepa mjesta. U doba kada su TV ekrani prikazivali mora pretvorena u guste kaljuže otrovnih algi, a obale i nekada ljupke gradove potopljene i pretvorene u kužne slane močvare, ovaj mali otok kao da nije pripadao ostatku svijeta čija priroda se raspala, nego mitskom tropskom raju iz davnina.
Zelenilo i plavetnilo, snažni mirisi bilja i komešanje lišća pod svježim povjetarcem, sunce i galebovi, zvjezde i zrikavci, prozirno plavetnilo mora...
Ljudi su plaćali bogatstva da tu provedu mjesec dana ljeta, jer samo toliko je otok bio otvoren za posjetitelje.
Vlatki su ostali gosti jedinog hotela na otoku bili strani, ne zato jer su uglavnom bili iz drugih zemalja, nego jer su bili toliko bogati da s njima nije mogla pronaći ništa zajedničko. Zato se družila se sa nekolicinom običnih ljudi, koji su kao i ona bili ludo sretni i dobili rajsko ljetovanje na nekoj od igara na sreću. I Andrej je bio jedan od njih.
Prilazio joj je. Blistave kapljice na njegovom trbuhu, vlažna crna kosa. On stane kraj njene ležaljke i nasmiješi se blistavim osmjehom, ona ustane, leptirići su plesali živahno, uhvatiše se za ruke i krenuše kroz prekrasni vrt pun neobično oblikovanih vodoskoka i fontana prema hotelu. Iza njih, purpurno sunce je zapadalo u tekući plavi kristal.

***
Vlatka se probudi, u glavi joj se strašno vrtjelo, a ruke i noge bile su joj mravinjaci trnaca. Zar se toliko napila? Leži na nečemu hladnom, tvrdom i neravnom, a sjećala se da je zaspala uz Andreja u mekoj toploj postelji. Na licu osjeti izmaglicu sitnih kapljica i začuje zrikanje noćnih kukaca. Na podlozi zvukova noći, neki duboki glas je zapjevao nešto na nekom stranom jeziku, hrapavo i monotono. Ona malo otvori kapke i ugleda crne krošnje na tamnoj zvijezdama poprskanoj podlozi noćnog neba.
Ona leži na tlu hotelskog perivoja.
Zapijevanje prestade.
Ona pomakne glavu i slika se promijeni, nove zvijezde doplutaju joj u vidno polje, krupnije, žute i treperave. Ona shvati da su to svijeće, mnogo malih svijeća pobodenih u tlo posvuda uokolo.
Usred slabog snovitog svjetla nepomično su stajali neki ljudi, dvadesetak raštrkanih ljudskih prilika. Promatrali su nešto izvan dosega njenog pogleda.
U vidno polje joj upluta muško lice i blokira pogled na ljudske siluete i svjetla svijeća. Ona se lecnu radi iznenadne bliske pojave tog lica, ali lecnu se kao u usporenom filmu jer bila je jako troma. Lice srednjevječnog muškarca, posve prosječno lice, bilo joj je odnekud poznato. «Jedan od ljudi koji rade u hotelu», sjeti se ona i to je smiri, pa zausti da ga upita: «Što se događa?» ali kroz usne joj izađe samo nesuvislo mumljanje.
čovjek je poduhvati ispod pazuha i pridigne na noge, u želucu i glavi joj se strahovito zavrti i ona umalo povrati. Sada je stajala, ali pala bi da je čovjek nije pridržavao jer bila je jako slaba i bilo joj je mutno u glavi, baš kao onda, sjeti se, kad je kao mala bila na operaciji, kad se bila probudila iz narkoze.
čovjek je povuče naprijed za sobom poput velike lutke, ona nespretno zakorači zajedno s njim prema visokoj prilici čovjeka koji je stajao desetak metara dalje, usred svijeća najgušće pobodenih u tlo. «Andrej, ti si?» zafuflja ona. Ali to nije bio Andrej. Bio je to, prepoznala ga je po ćelavoj glavi, gospodin Leonard, direktor hotela.
Vlatki se učini smiješnim kako je gospodin Leonard sličio na opaticu, ovako odjeven u nekakvu crnu halju.
Stajao je pored kamene gromade, jedne od onih koje su dizajneri okoliša tu i tamo postavili po parku, da daju prirodnosti ambijentu. Vidjela je da je kamena ploča inače od bijelog mramora, ali sada je bila prljava, poprskana gustom tekućinom, na slaboj svjetlosti se činilo da je tekućina boje tamne čokolade.
Na tlu pored kamene ploče, nepomično je ležalo desetak ljudi odjevenih samo u pidžame i spavaćice ili posve golih. Ležali su intimno priljubljeni, kao nabacani i Vlatku to podsjeti na slike koje je vidjela na televiziji, kad se prikazivala reportaža o nekom selu u ratom zahvaćenoj zemlji. Na tlu ona prepozna ljude s kojima se družila svih onih lijepih noći u koktel baru hotela. I Andrej je ležao među njima, promatrao ju je širom razrogačenih staklastih očiju. Nijedan čovjek na tlu nije disao, bili su prljavi, bijelih pidžama i golih torza oblivenih tamnom tečnošću.
Vlatka tada shvati da sanja, jer je znala da bi poludjela kada bi takvo što vidjela u stvarnosti, a sve što je do sada vidjela bilo je snovito, usporeno i plutajuće, kao da promatra svijet iza stakla akvarija.
«Andrej! Probudi se!» ona ipak pozove, ovaj put je to uspjela razgovjetno izreći. Bila je sigurna da je to viknula i u ovom snu i naglas u postelji u stvarnosti i da će se Andrej, koji upravo spava kraj nje, probuditi, pa će i nju probuditi iz ove more.
Gospodin Leonard joj polako priđe, halja mu se nadimala dok je koračao, u ruci je držao nešto slično ručnoj pili za drva. Njegove oči učine joj se ogromne i tužne, ali bilo je i nečeg mahnitog u njima, kao da je puno popio. Tada reče nešto što ljudi iz snova obično govore, nešto što u snu zvuči značajno i suvislo, ali se zaboravi odmah nakon buđenja.
«Radi svega ovoga što imamo ovdje je ovo. Lijepo sunce, more, bilje, živa stvorenja. Život, razumijete li? Ljepota ne smije nestati. Mora biti ovako, razumijete li, radi ove božje ljepote. Žao mi je.» čovjek kraj nje pogurne je mimo gospodina Leonarda naprijed.
Vlatka je ležala na ljepljivo vlažnom kamenu i zabačene glave gledala u zvijezdano nebo. čekala je da je budilica probudi jer sutra putuje natrag u svoj grad kući. Jedva je čekala da svojim prijateljicama priča o ljetu u raju koje je dobila na nagradnoj igri.
Monotono pjevanje opet započne i postajalo je sve glasnije.
Bilo joj je dosta ovog sna, a znala je sa sigurnošću da je to san, jer visoko iznad nje nije bilo nebo nego bazen guste indigo plave vode po kojoj plutaju sazvježđa sitnih sjajnih životinjica. Ispod površine nebeskog bazena netko je upravo bio izvukao ćep, pa je tamna plava voda u vrtlogu otjecala ukrug, ukrug, sjajni planktoni i račići iznad nje su se koprcali i blistali dok su bili usisavani naviše u veliki crni vir iza neba. Kako to i inače biva kod optičkih varki, pri pogledu na taj vrtlog i njoj se vrtjelo i činilo joj da nebo usisava i nju.
***
Sezona je završila. Svi gosti hotela su se bili ukrcali u letjelice i otišli sa tugom u srcima, jer se vraćaju u svoje prljave gradove iz posljednjeg djelića raja na svijetu.
Svi su otišli osim nekolicine.
Sunce je promatralo opustjeli otok, zelen i lijep, kakvi su svi otoci svijeta nekada davno bili, pa opet zapalo za pučinu. I noću je bilo lijepo, mirno, svježe i mirisno ispod zelenih krošanja, tiho, osim zrikanja noćnih životinjica.
Meka zemlja crnica polako je isijavala hladnoću mrtvih trupala što su spavala u njenom krilu i stapala se s maglom, ne višom od ugašenih svijeća na grobovima.