... sve mi se ideje u glavi isprepliću. Ništa nemogu izvući onako kako treba, nemogu se koncentrirati. Pokušavam, ali sve što trenutno imam je sredina i kraj te priče.
Priča koja u mojoj glavi ima epske razmjere. Pa čak usudio bih se reči i da je veča od samoga gospodara prstenova, od wiliamsove tuge. Veća... Mislim po dužini priće, ne po kvaliteti, jer ipak, tko se može mjeriti s velikim Tolkienom.
Uglavnom da se vratim ja na priću. Prića je kao i sve druge nastala u mašti. Ogromnoj mašti koja iz dana u dan neumorno radi. Pa ponekada se i pobojim da sam lud, da se nebih slučajno izgubio u tome svome svijetu mašte te da se nebih mogaoi vratiti u normalu. NORMALU! Pitam se što je to normala?
Glavni junak priće je osoba koja je stara više i od Metuzalema. Mi cijelo njegovo starenje pratimo! Znači, vremenski raspon u kojemu radnja priće traje je cca. 20000 godina!!!
Naš junak je besmrtan,
ima vilenjačke krvi,
jedan je od največih magova koji su ikada hodali svijetom,
u svome životu je bio vilenjački kralj,
gospodar ljudi iz Jardonskih krajeva,
pustinjak,
učitelj jednome dečku koji mu kasnije postane neprijatelj,
Tvorac močnih utvara vatre (nešto kao tolkienovi balrozi) biva u vrijeme kada je opsjednut mračnim silama i u svoje svojoj snazi i moči im se predaje tebiva uvučen u svijet tame.
Otvara vrata Ne'Men'A - paralelnoga svijeta koji se razvio iz njegova i traži pomoć njegovih kraljeva u borbi protiv sila mračnoga kralja, te samim time biva uvučen i u život Ne'Men'A
Osnivač tajnoga reda kraljicine garde - Javni dio je straža koja čuva kraljicin fiktivni grob, a tajni je onaj koji čuva tajnu kraljicina povratka!
Beskučnik, lutalica i gladijator gdje susreće svoga prijatelja koji je kao i on, živ još od početka vremena!
Sve ove faze života nisu se dogodile u ovome redosljedu, ali mogu ih ja i složiti ako treba.
Sama prića je mješavina svega fantazija kojega sam ja pročitao, gledao, slušao. Ă
 to je u njoj SF?
SF je sam početak priće, zato se može reći i da je sve ostalo SF jer se razvija iz onoga što je bilo na početku.
Početak priće je besramno inspiriran teen serijom Pleme, ali već i tu, s nekim vrlo velikim razlikama! ta razliku od Plemena gdje ljudi umiru utjecajem nekoga nepoznatoga virusa, ovdje je to odjedno postao prirodni fenomen, koji se razvijao postupno.
Na početku, svi odrasli umiru. Prosječna starost više nemože biti veća od 22 godine, pa opet ima nekih koji su imuni na to, Nekih kojima je metabolizam usporen i uopće nestare, za njih je 100 godina kao jedna. Sav taj proces prilagodbe traje nekih 100 godina.
Nakon 100 godina počinju e kiša kometa koja ruši sve građevine koje je ljudska ruka stvorila u prošlosti. Ljudi, odnosno djeca, su primorani izaći na otvoreno i nadati se preživljavanju.
Oslobađa se nekakva magijska sila koja je bila zarobljena u zemlji i zaboravljena više od dvije tisuće godina. Ulazi u ljude i mjenja po fizičkom ipsihičkom karakteru. Ljudi uvđaju da su neki isti ili slični njima, Formiraju grupe, zaraćuju se i razilaze.
Grupe su:
Vilenjaci - Lijepi, šiljatih ušiju, plave ravne kose (ima iznimaka ali onda je crna kosa), vični u borbi štapovima. Besmrtnost (ljudi tako misle ali žive oko 2-5 tisuća godina)
Orni - Crni vilenjaci, Crne kože, uši su im samo rupe u glavi, bez kose s izraslinama na tjemenu, isključivo mesojedi. Ratoborni
Ljudi - Bez genetskih promjena. Samo ljudi mogu posjedovati moć magije.
Nema psihičkih promjena, životni vjek se produžuje na 120 godina.
Velari - Krupni, dlakavi, visine 2-3 metra, poprilično priglupi, posesivni i prebivaju u močvarinim područjima
Patuljci - Malo niži od ljudi, najčešće bradati, fizički su jaki i razvili su umjetnost metalurgije, iskorištavaju Olginate!
Olginati - Krupne mišičave građe, visine ljudi, tamno crvene boje kože i svjetlećih bijelih očiju. crne ili bijele kose. Svaka jednika ima u sebi 3 jaja iz kojega se izleže mladunčad. Nema spolova. Pobunjuju se i prelaze na stranu mračne sile.
Ima ih još koje ću definirati s vrmenom.
Ljudi i dalje bivaju najbrojnija rasa. neki od ljudi uviđaju da imaju nadnaravne sposobnosti. Shvačaju da je to sila. Veliki brij to okreće u vlastitu korist i postaju zarobljnici tamne strane.
Naš junak se vječito nalazi na rubu. Postaje vilenjački prijatelji a s vremenom i počasni član viljenjačke garde! Iako nije vilenjak isti ga time proglašavaju. Postaje vilenjački kralj!
Uglavnom monogo događaja ima između. Mongo akcije i ratova koje sam zamoslio. Mongo nenadanih obrata. Iznenađenja kao što su prijatelji od davnina, Otvaranje vrata paralelnoga svijeta, tjelesne transformacije pod utjecajem velike moči magije! Energije života, nenavedenih vrsta!!!
samo kada se koncentriram!!!
Hvala ako ste ovo pročitali
Ja bih htijeo... Napisati priću, ali... Neznam kako...
Ja bih htijeo... Napisati priću, ali... Neznam kako...
I like it, Like it a lot
Ahem... Pisci su ljudi koji se bave pisanjem. To je rijetkim sretnicima profesija, a ostalima hobi, ali i jednima i drugima je zajedničko to što su na pisanje voljni potrošiti vrijeme. Puno vremena. Puno, puno vremena. Jer, ako nemaš volje potrošiti puno vremena na pisanje, onda zaboravi na cijelu stvar.
Dakle, da ponovim još jednom: vrijeme.
Kako se piše? Pa, jednostavno: napišeš prvu riječ, pa drugu, pa treću i tako sve do kraja. Ako ti je ugodno dok pišeš, super. Ako nije, ni to još nije znak da trebaš prestati, ali onda si trebaš presložiti stvari u glavi, u svakom slučaju, ako pronađeš nešto što te može povući da nižeš rečenicu za rečenicom a da ne popizdiš, onda si među sretnicima.
Ako nemaš ništa od ovoga gore, onda sorry, idi igraj nogomet.
I, da, poželjno je da dobro znaš pravopis i gramatiku, ako ništa drugo, da bi izbjegao podjebavanje - opravdano ili neopravdano, zavisi koga pitaš - pismenijih od sebe.
Što se tiče ovog sadržaja koji si gore napisao, to što imaš u svojoj glavi neće napisati nitko drugi. Ako ne budeš ti, neće nitko. Sinopsis je najlakše izmisliti, kad bi me plaćali za to, mogao bih ih naštancati nekoliko na dan. Jebiga, svi bi bili slični, ali baš zato ljudi pišu i čitaju priče i romane, a ne sinopsise. To što si smislio nešto što ima potencijal da bude opsežno je hvalevrijedno, ali prilično uobičajeno. Tek kad to uobličiš u nešto koherentno, onda ćeš to moći staviti pred druge ljude.
Dakle, ako zaista želiš pisati, pogotovo nešto ovako ospežno, pripremi se na trošenje puno, puno vremena pred kompom (ili nad papirom, pisaćom mašinom...).
Dakle, da ponovim još jednom: vrijeme.
Kako se piše? Pa, jednostavno: napišeš prvu riječ, pa drugu, pa treću i tako sve do kraja. Ako ti je ugodno dok pišeš, super. Ako nije, ni to još nije znak da trebaš prestati, ali onda si trebaš presložiti stvari u glavi, u svakom slučaju, ako pronađeš nešto što te može povući da nižeš rečenicu za rečenicom a da ne popizdiš, onda si među sretnicima.
Ako nemaš ništa od ovoga gore, onda sorry, idi igraj nogomet.
I, da, poželjno je da dobro znaš pravopis i gramatiku, ako ništa drugo, da bi izbjegao podjebavanje - opravdano ili neopravdano, zavisi koga pitaš - pismenijih od sebe.
Što se tiče ovog sadržaja koji si gore napisao, to što imaš u svojoj glavi neće napisati nitko drugi. Ako ne budeš ti, neće nitko. Sinopsis je najlakše izmisliti, kad bi me plaćali za to, mogao bih ih naštancati nekoliko na dan. Jebiga, svi bi bili slični, ali baš zato ljudi pišu i čitaju priče i romane, a ne sinopsise. To što si smislio nešto što ima potencijal da bude opsežno je hvalevrijedno, ali prilično uobičajeno. Tek kad to uobličiš u nešto koherentno, onda ćeš to moći staviti pred druge ljude.
Dakle, ako zaista želiš pisati, pogotovo nešto ovako ospežno, pripremi se na trošenje puno, puno vremena pred kompom (ili nad papirom, pisaćom mašinom...).
Ja se jako, jako slažem sa svime što je Izitpajn napisao. Pisanje je vještina kao i svaka druga - vježbom do savršenstva (dobro, ne baš do savršenstva jer savršenstvo ne postoji, ali ehem, cilj nam je približiti se tome što višeIzitpajn wrote:Ahem... Pisci su ljudi koji se bave pisanjem. To je rijetkim sretnicima profesija, a ostalima hobi, ali i jednima i drugima je zajedničko to što su na pisanje voljni potrošiti vrijeme. Puno vremena. Puno, puno vremena. Jer, ako nemaš volje potrošiti puno vremena na pisanje, onda zaboravi na cijelu stvar.
Dakle, da ponovim još jednom: vrijeme.
Kako se piše? Pa, jednostavno: napišeš prvu riječ, pa drugu, pa treću i tako sve do kraja. Ako ti je ugodno dok pišeš, super. Ako nije, ni to još nije znak da trebaš prestati, ali onda si trebaš presložiti stvari u glavi, u svakom slučaju, ako pronađeš nešto što te može povući da nižeš rečenicu za rečenicom a da ne popizdiš, onda si među sretnicima.
Ako nemaš ništa od ovoga gore, onda sorry, idi igraj nogomet.
I, da, poželjno je da dobro znaš pravopis i gramatiku, ako ništa drugo, da bi izbjegao podjebavanje - opravdano ili neopravdano, zavisi koga pitaš - pismenijih od sebe.
Ă Â to se tiče ovog sadržaja koji si gore napisao, to što imaš u svojoj glavi neće napisati nitko drugi. Ako ne budeš ti, neće nitko. Sinopsis je najlakše izmisliti, kad bi me plaćali za to, mogao bih ih naštancati nekoliko na dan. Jebiga, svi bi bili slični, ali baš zato ljudi pišu i čitaju priče i romane, a ne sinopsise. To što si smislio nešto što ima potencijal da bude opsežno je hvalevrijedno, ali prilično uobičajeno. Tek kad to uobličiš u nešto koherentno, onda ćeš to moći staviti pred druge ljude.
Dakle, ako zaista želiš pisati, pogotovo nešto ovako ospežno, pripremi se na trošenje puno, puno vremena pred kompom (ili nad papirom, pisaćom mašinom...).
). Talent igra neku ulogu, ali vježba je ipak ono što je najbitnije. A i što više pišeš, lakše ti ide, lakše te počne pucati inspiracija i kreativni obzori ti se sve više šire...... characters, personalities, stories and larps...
-
SAMSUILUNOV OTAC
- Autor u Smokvinom listu
- Posts: 2110
- Joined: 30 Dec 2005, 00:50
- Location: 26. dimenzija, treća kuća desno, iza bukve
SAMSUILUNOV OTAC wrote:Zar nije ovo zapravo sama priča? Mislim, taj tekst. Na tu pomisao sam došao iz jednog razloga, a to je naslov. Zašto pisati ona trotočja između riječi, ako ne iz literarnih pobuda? :dontknow:
Imaš pravo. Karakterizacija ... :drunken: ...
Edargrime: ne piši epske priče, nego za početak jednu vrlo kratku pricicu od pa je posalji ovamo.
Niniane wrote: Pisanje je vještina kao i svaka druga
Uh, s ovim se baš ne bih složio. Nekima koji imaju talenta, recimo, uopće ne treba vježba. Isto tako, ako nemaš talenta, uzalud ti sve vježbe ovoga svijeta.Talent igra neku ulogu, ali vježba je ipak ono što je najbitnije.
Ovo je mit.A i što više pišeš, lakše ti ide, lakše te počne pucati inspiracija i kreativni obzori ti se sve više šire...
:angel:Okej, moj "mali" komentar.
Dvoumio sam se uopće odgovoriti, budući da - zbog evidentne nepismenosti naslova dretve te drugih razloga - nisam bio siguran misli li momak ozbiljno ili se za...bava.
Uzet ću radnom hipotezom da čovjek misli ozbiljno, pa idem s ozbiljnim odgovorom.
Prvo, nemoj se odmah posvetiti pisanju svojeg najvećeg djela u kojemu ćeš obuhvatiti cijeli svoj pogled na svijet i sve ideje koje ti roštaju po mozgu. Obrađuj teme jednu po jednu.
Drugo, optimalna veličina (duljina) početničke priče - barem ona koju kao urednik fanzina "Parsek" preporučam mladim autorima - jest 8 do 15 kartica. Kartica je mjera veličine teksta, iznosi 1800 znakova, uključujući razmake te interpunkciju. Ako nisi siguran u veličinu teksta, pogledaj u Wordu pod Tools, pa pod Word Count te očitaj vrijednost Characters with spaces te podijeli s 1800.
Zašto ta veličina teksta? Pa, minijatura (do 5 kartica) je muka za pisanje, iako se početnici rado odlučuju baš za tu formu jer, kao, nema se puno za pisati. Frišku figu! Napisati dobru minijaturu je muka ježeva, vjeruj mi na riječ. S druge strane, priča od dvadesetak kartica i više jednostavno hoće biti gnjavaža za napisati. Dakle, u 8 do 15 kartica stane otprilike jedan do dva lika i neka suvisla radnja. U ostalom, tu veličinu priče najlakše je plasirati za objavljivanje, odnosno - ukoliko je objaviš na webu - čitateljima ne će iscuriti oči.
Treće. Za početak drži priču jednostavnom. Uzmi jedan do dva lika (v. gore), i povuci radnju od točke A do točke B. U eksperimente (prepričavanje od kraja prema početku, pripovijedanje u drugom licu, flashbackove koji ne idu po kronološkom redu itd.) se ne upuštaj dok ne savladaš linearnu naraciju. Ovo potonje zbilja toplo preporučam. I još: tok svijesti je bio nešto jako novo dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, pa su autori kao Joyce ili Krleža napravili revolucije s time. Ako to primijeniš na priču, dobiješ početničko što-na-um-to-na-drum koje se u pravilu ne da čitati.
Trik kojemu početnici često pribjegavaju jest pripovijedanje u prvom licu. To uopće nije loša stvar (rade to i iskusni autori, i to često), i ne kosi se s preporukom izbjegavanja um-drum naracije: jednostavno, ponekad je radnju lakše ispričati u prvom licu. Jasno, to sa sobom nosi neke nedostatke: implicira da je protagonist preživio (osim ako ne priča s onoga svijeta) i bitno sužava kut gledanja, tj. čitatelj zna onoliko koliko zna i pripovjedač, ali to se može pametno iskoristiti za nagli obrat u radnji i tsl.
Četvrto. Pazi na pravopis i gramatiku. Danas Wordovi hoće imati hrvatski spelling checker. Koristi ga. Kad dovršiš priču, pročitaj je, istrijebi greške. Nepismena priča je šaka u oko (v. naslov ove dretve). I ne, nemoj slušati ljude koji govore da gramatika i pravopis nisu važni, ako zbilja znaš ispričati priču. To je kao da stolar koji ne zna držati blanjalicu radi krasni stilski namještaj - malo vjerojatno! I ne, nemoj misliti kako će lektor srediti greške! Lekturu - kad je uopće angažiran zasebni lektor - u pravilu rade studentice za par kuna, negdje između učenja za ispit i večernjeg izlaska. A i dobri profesionalni lektori su prilično rijetki, vjeruj mi na riječ.
Peto. Nemoj pisati pet verzija iste priče, napiši priču i predaj je dalje na čitanje, ali ne curi/dečku/prijateljima/roditeljima/najbližim srodnicima itd., već nekome tko poznaje žanr. Literarne radionice dostupne putem NOSF-a nisu uopće loše, barem ćeš dobiti komentar od ljudi koji ponešto - ili čak podosta - poznaju stvar.
Ă Â esto. Napiši tu priču već jednom.
Dvoumio sam se uopće odgovoriti, budući da - zbog evidentne nepismenosti naslova dretve te drugih razloga - nisam bio siguran misli li momak ozbiljno ili se za...bava.
Uzet ću radnom hipotezom da čovjek misli ozbiljno, pa idem s ozbiljnim odgovorom.
Prvo, nemoj se odmah posvetiti pisanju svojeg najvećeg djela u kojemu ćeš obuhvatiti cijeli svoj pogled na svijet i sve ideje koje ti roštaju po mozgu. Obrađuj teme jednu po jednu.
Drugo, optimalna veličina (duljina) početničke priče - barem ona koju kao urednik fanzina "Parsek" preporučam mladim autorima - jest 8 do 15 kartica. Kartica je mjera veličine teksta, iznosi 1800 znakova, uključujući razmake te interpunkciju. Ako nisi siguran u veličinu teksta, pogledaj u Wordu pod Tools, pa pod Word Count te očitaj vrijednost Characters with spaces te podijeli s 1800.
Zašto ta veličina teksta? Pa, minijatura (do 5 kartica) je muka za pisanje, iako se početnici rado odlučuju baš za tu formu jer, kao, nema se puno za pisati. Frišku figu! Napisati dobru minijaturu je muka ježeva, vjeruj mi na riječ. S druge strane, priča od dvadesetak kartica i više jednostavno hoće biti gnjavaža za napisati. Dakle, u 8 do 15 kartica stane otprilike jedan do dva lika i neka suvisla radnja. U ostalom, tu veličinu priče najlakše je plasirati za objavljivanje, odnosno - ukoliko je objaviš na webu - čitateljima ne će iscuriti oči.
Treće. Za početak drži priču jednostavnom. Uzmi jedan do dva lika (v. gore), i povuci radnju od točke A do točke B. U eksperimente (prepričavanje od kraja prema početku, pripovijedanje u drugom licu, flashbackove koji ne idu po kronološkom redu itd.) se ne upuštaj dok ne savladaš linearnu naraciju. Ovo potonje zbilja toplo preporučam. I još: tok svijesti je bio nešto jako novo dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, pa su autori kao Joyce ili Krleža napravili revolucije s time. Ako to primijeniš na priču, dobiješ početničko što-na-um-to-na-drum koje se u pravilu ne da čitati.
Trik kojemu početnici često pribjegavaju jest pripovijedanje u prvom licu. To uopće nije loša stvar (rade to i iskusni autori, i to često), i ne kosi se s preporukom izbjegavanja um-drum naracije: jednostavno, ponekad je radnju lakše ispričati u prvom licu. Jasno, to sa sobom nosi neke nedostatke: implicira da je protagonist preživio (osim ako ne priča s onoga svijeta) i bitno sužava kut gledanja, tj. čitatelj zna onoliko koliko zna i pripovjedač, ali to se može pametno iskoristiti za nagli obrat u radnji i tsl.
Četvrto. Pazi na pravopis i gramatiku. Danas Wordovi hoće imati hrvatski spelling checker. Koristi ga. Kad dovršiš priču, pročitaj je, istrijebi greške. Nepismena priča je šaka u oko (v. naslov ove dretve). I ne, nemoj slušati ljude koji govore da gramatika i pravopis nisu važni, ako zbilja znaš ispričati priču. To je kao da stolar koji ne zna držati blanjalicu radi krasni stilski namještaj - malo vjerojatno! I ne, nemoj misliti kako će lektor srediti greške! Lekturu - kad je uopće angažiran zasebni lektor - u pravilu rade studentice za par kuna, negdje između učenja za ispit i večernjeg izlaska. A i dobri profesionalni lektori su prilično rijetki, vjeruj mi na riječ.
Peto. Nemoj pisati pet verzija iste priče, napiši priču i predaj je dalje na čitanje, ali ne curi/dečku/prijateljima/roditeljima/najbližim srodnicima itd., već nekome tko poznaje žanr. Literarne radionice dostupne putem NOSF-a nisu uopće loše, barem ćeš dobiti komentar od ljudi koji ponešto - ili čak podosta - poznaju stvar.
Ă Â esto. Napiši tu priču već jednom.
Dagi, sjajan savjetodavni post :wave:
Ja sam prije x godina počela pisati tako što sam pisala romane (ili, bolje reći, "romane"). Bilo je katastrofalno. Stvarno je stoput bolje krenuti sa pričama, bilo kraćim bilo duljim (meni osobno najviše paše duljina između 10 i 20 kartica jer sam sklona biti opširna, ali u zadnje vrijeme pišem i kraće priče i oduševljena sam time što to ipak mogu ).
Ja sam prije x godina počela pisati tako što sam pisala romane (ili, bolje reći, "romane"). Bilo je katastrofalno. Stvarno je stoput bolje krenuti sa pričama, bilo kraćim bilo duljim (meni osobno najviše paše duljina između 10 i 20 kartica jer sam sklona biti opširna, ali u zadnje vrijeme pišem i kraće priče i oduševljena sam time što to ipak mogu
).... characters, personalities, stories and larps...
-
Belzebubbles
- Ancient
- Posts: 840
- Joined: 16 Feb 2007, 00:52
- Location: zgri
Kao njubi u pisanju moram pozdraviti svakog drugog njubija. To je jednostavno stvar solidarnosti.
Dobro ljudi kažu, vježbaj gramatiku, glupo je kad pučanstvo više komentira tehničku stranu priče, dok sama poruka ostaje u zapećku.
Nemoj se osvrtati na Izitpajnove mračnjačke prognoze o talentu. Prva stvar koju naučiš o pisanju je da svaki uporni kreten može biti objavljen. Čovjek se opravdano zapita po čemu su oni bolji od njega?
Dakako, talent kasnije odvaja taj uporni talog od prave klase. Ima cajta do onda...
Inače, nema smisla ispucati najbolje ideje u pokušajima. Često mi se događa da mi je žao što sam savršeno dobru ideju uništio svojom nesposobnošću. To je prilično gorak osjećaj, snaga je nestala, zagušena glupim stilskim greškama.
Teško je stvarati pravila u pisanju, brzo se dođe do toga da vidiš da su pravila samo lagane iluzijice u prljavom poslu koji ne podnosi pravila.
Budi dobar i nemoj previše slušati tuđe savjete.
P.S. Ja uopće ne odgovaram za napisano i na svaki ću se poziv na odgovornost braniti šutnjom i/ili neuračunljivošću!
Dobro ljudi kažu, vježbaj gramatiku, glupo je kad pučanstvo više komentira tehničku stranu priče, dok sama poruka ostaje u zapećku.
Nemoj se osvrtati na Izitpajnove mračnjačke prognoze o talentu. Prva stvar koju naučiš o pisanju je da svaki uporni kreten može biti objavljen. Čovjek se opravdano zapita po čemu su oni bolji od njega?
Dakako, talent kasnije odvaja taj uporni talog od prave klase. Ima cajta do onda...
Inače, nema smisla ispucati najbolje ideje u pokušajima. Često mi se događa da mi je žao što sam savršeno dobru ideju uništio svojom nesposobnošću. To je prilično gorak osjećaj, snaga je nestala, zagušena glupim stilskim greškama.
Teško je stvarati pravila u pisanju, brzo se dođe do toga da vidiš da su pravila samo lagane iluzijice u prljavom poslu koji ne podnosi pravila.
Budi dobar i nemoj previše slušati tuđe savjete.
P.S. Ja uopće ne odgovaram za napisano i na svaki ću se poziv na odgovornost braniti šutnjom i/ili neuračunljivošću!