Sve moje najdraže priče i sadrže ove elemente. Kao što vjerojatno primjećuješ ovakve misli samo nadiru iz mene, glavni mi je problem naći neki kostur fabule u koji bi ih ubacio.niniane wrote:Mogao bi ova razmišljanja složiti u neku priču, ha?...
Baš sam jučer oko ponoći napisao priču o Atlasu, isnspiriranu vječnosti i njegovim vječnim prokletstvom držanja nebeskog svoda.
Nemaš se što slagati, uvjerenja sam da svaki čovjek mora imati svoj vlastiti filozofski sistem. Pa čak se i moj redovito mijenja. Samo ostaje jedna konstanta, nikada nisam našao niti jednog filozofa ili teološki sistem s kojim bih se u potpunosti složio. Moj je cilj pabirčiti najbolje (po mojem mišljenju) od svih i na kraju stvoriti nešto što će odgovarati mojoj situaciji.niniane wrote:Kužim što hoćeš reći i s nekim stvarima se slažem...
Mnogi ljudi upadnu u zamku velikih mislioca i onda ih slijepo slijede. Slijepo slijeđenje samo po sebi je glupost, ne postoji niti jedan sistem koji će zadovoljiti sve. Ako i postoji onda je to samo jadna zabluda (hvala bogu, bilo ih je kroz povijest i svi su ispali lažni).
U nekim trenutcima želiš odustati i pitaš se zašto ne bi imitirao tuđu sreću. Upravo to masa i radi pa zato kupuju satove, aute, kuće, sranja, još malo sranja, sranja u celofanu, i tako dalje. Sve moje imitacije su završile jadno, na kraju sam shvatio da sam sam sa sobom. Ne zavaravam se nadom u sistem, jedino čemu se nadam je da ću uvijek nastaviti sa razvijanjem. Kako se okolina mijenja i ti trebaš rasti, treba ispuniti svoje tijelo. Miš koji se sakriva u dubini mora izaći, ovladati svojom ljušturom i preobraziti se u nešto drugo. Ă Â to, ne znam, satori nije nešto na što računam da ću iskusiti.
Ă Â to se tiče raznih filozofskih knjiga, one su mi se s vremenom pretvorile u drogu. Kao narkoman, bio sam smiren za vrijeme utonuća u mirnoću istočnjačke filozofije. Nažalost, tu mirnoću se može zadržati samo ako malo dublje preispitaš te tekstove. Treba ih usaditi u sebe, cijepiti se, zato jer prestankom čitanja nestaje i snaga. Ako razumijem od kuda je došla ta snaga sa požutjelog papira, zadobiti ću barem jedan fragment. Jedan djelić u svojem mozaiku duše koji marljivo slažem. Moj mozaik može i doživjeti krah, računam na to, nešto će doći, uvijek doći.
Bitno je biti spreman na promjene, ljudi koji ne žele promjene nikada ne iskuse nešto novo. Ako si zatvoren u ljušturu ništa te ne dotiče, ni dobro ni zlo. Ukoliko riskiraš i otvoriš se, nešto se uvijek događa i ti se razvijaš.
Ja samo zamišljam letenje, samo me to interesira. Potrgati svoje meso, odbaciti tijelo kao stari ogrtač i odletjeti na mjesta koja volim. Crvena mjesta...niniane wrote:Zamisli da postoji svijet u kojem je kretanje četvrtom dimenzijom (vremenom) jedino konkretno i moguće kao kretanje u tri dimenzije... Zamisli da se vremenom možeš kretati jednako kao prostorom. Daaaamn!
Kretati se kroz vrijeme, pa tu mogućnost i sada imaš. Zapamtivši neke trenutke, ponekad putujem u prošlost, budućnost, ona je druga stvar. Budućnost je kao vječna magla čije se konture mijenjaju ovisno o sadašnjosti. Ponekad je jasno ugledam, kao da sam već tamo, drugi puta se ona promijeni. Dakako u takvom kretanje te može sputavati samo ova vreća koju zovem tijelom. Usporava me, to je kao omotač koji u sebi sakriva nešto puno ljepše. Moram se riješiti te primitivne alatke i posredničkog načina komuniciranja sa ovom opsjenom koju zovemo stvarnost. Stvarnost je samo usluga koju si radi tijelo da bi bolje razumjelo kaos svemira.
Najjači osjećaj putovanja kroz vrijeme mi se dogodi kada osjećam deja vu u situacijama koje se nikad nisu dogodile. Čudno, ali nekoliko puta u životu u sasvim novim situacijama sam osjećao što će se događati. Da li je deja vu samo dokaz kružnog kretanja vremena ili samo ostatak zaboravljenog sna, tko će znati. Ja samo mogu uživati u trenutku...
Ponovo i za svaki put ubuduće, sorry zbog beskrajnih tirada, ovo je jedna od onih stvari koje uvijek nadiru. Nadam se da ta bujica nikada neće niti usahnuti, jer osjećam da ću onda umrijeti (ako već ne tijelom, onda duhom što je još i gore).