ratchet wrote:nije problemu vjeri. Problem je što bi to trebala biti osobna stvar pojedinca, ne mjera nečije podobnosti, bilo društvene, bilo poslovne, kao što je to često u Hrvata.
U našem hrvatskom slučaju, vjera je sporedna stvar i velika većina ljudi koji se deklariraju kao vjernici zapravo su samo formalno vjernici, dio zato što je biti vjernik sada in, dio zato što nisu sigurni pa da se za svaki slučaj osiguraju, a jedan veliki dio u koji spadam i ja se priklanja tradiciji bez obzira na svoja osobna uvjerenja. Pomalo licemjerno od mene, ali sasvim u skladu s ustrojem institucije kojoj formalno pripadam. Da Benedikt zna što mi je u glavi, anatemizirao bi mi isti čas.
I tako ja formalna rimokatolkinja s uvjerenjem da je Crkva bezobzirno iskoristila Isusa (bio on bog ili ne, prije bih rekla ne, samo je bio drugačiji i više nego sigurno karizmatičan) zajedno sa svojim mužem formalnim starokatolikom, a po osobnom uvjerenju ateistom, koji je kad smo krstili dijete u rimokatoličkoj crkvi (u protivnom bi moja baka i roditelji skviknuli od jada, a ostatak uglavnom formalno vjerničke familije bi se zgražao) morao potpisati da se neće petljati u vjerski odgoj djeteta što je on jako rado napravio i odmah oprao ruke od brojnih zašto iz dječjih usta; i tako nas dvoje odgajamo formalnu rimokatolkinju koju nastojimo naučiti da misli svojom glavom, ali na vjeronauku ipak ne mora reći baš sve što misli.
A tek vjeronauk u školi, to mi je rak rana. Nadala sam se da će ga ukinuti dok mi dijete krene u školu, ali Račan i ekipa nisu imali za to muda, a ja sam već imala gadno iskustvo s katoličkim vrtićem kamo je mala krenula u jaslice jer su mi bile najbliže. Rekoh što ima veze, tete su kao i u svakom drugom vrtiću, samo je ravnateljica časna. I sve bilo super dok nisam skužila da časna drži vjeronauk kikićima u vrtičkim grupama. Što je previše previše je, da mi dijete počnu zatupljivati prije reda. Odmah sam je preselila u drugi vrtić, likovni. Neka crta, maže i kipari, a Bog neka se ne miješa.
I ide vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok; krenulo dijete u školu, a učo mi odmah prvi dan turi u ruku prijavu za izborni predmet - vjeronauk. Ja na sto muka, zaokružiti da ili ne. Razum mi nameneće ne, ali tad će biti crna ovca u razredu, što će raditi dok su drugi na vjeronauku. Muž nema mišljenje, potpisao je da se neće petljati i toga se drži. Propitkujem što drugi roditelji misli, većina ih misli da je vjeronauk u školi bez veze i da su premali da bi išta shvatili, ali kako su svi barem formalno katolici, frka ih da će imati problema kad budu trebali na prvu pričest i tako dalje. Svi rogobore, pred školom dižu bunu, ali na kraju zaokruže "da" jer eto, idu svi, što će sad baš njihovo dijete biti drugačije. Uz puno nedoumice, ja sam naposlijetku ipak zaokružila "ne". Ne bih da nisam skontala da je učo normalan čovjek, zdrav u glavi i da neće dozvoliti da moja klinka zbog toga izdvaja od ostalih, još se pobrinuo da vjerunauk bude zadnji ili prvi sat tako da je bila glavna faca i klinci pilili starce kako ona ne mora, a oni moraju, da neće ni oni, a ja sam pred školom držala vjeronauk roditeljima da znaju djeci napisati zadaće i objasniti im što vjeroučiteljica traži. Vjeroučiteljica bila neka baba koje je svoje zvanje shvatila kao doslovno bogom dano s 0 simpatičnosti, pedagoških sposobnosti itd. U trećem razredu su je morali zamijeniti jer su roditelji htjeli masovno ispisati klince pa makar nikad ne vidjeli pričesti.
Moji starci dobili slom živaca, da jesam li ja normalna, što sam to napravila, kako će sad ona jadna ići na pričest... Drvlje i kamenje po meni.
U trećem razredu, ja se napravila tošo i odvela dijete u crkvu na vjeronauk, to je već ta dob kad se može, a i mala hoće na tu pričest što god ona bila jer će ići svi njezini. Naletim taman na dječju tučnjavu u crkvenom dvorištu i teško prostačenje, repertoar psovki da bi se svaki pošteni kočijaš posramio, a sve djeca "pobožnih" roditelja, mali anđeli. Uliječe časna u to klupko kao furija, vidiš joj po faci da bi ih sve redom najradije išamarala i da joj je pun kufer djece. Nekako se to primiri, barem se više ne tuku, a ja lijepo predstavim časnoj svoje dijete i sebe. Ona pogleda u neki spisak i kaže da moja kćer nije na popisu koji su dobili iz škole. Rekoh joj da je to zato što moja kćer ne pohađa vjeronauk kao izborni predmet u školi, a kako su Crkva i škola dvije zasebne institucije ne vidim u čemu je problem. Uostalom, vjera je osobna stvar pojedinca. Opalila časna na mene fajer, kako sam si ja to zamislila, ako ne ide na vjeronauk u školi, ne može ni u crkvi. Nato zatražih od nje da bude argumentirana i objasni mi na osnovu čega moje dijete nema pravo ići na crkveni vjeronauk i primiti svetu pričest. Postoji li neki akt kojim je to regulirano? Na kraju joj još rekoh da možemo i bez ceremonije, mogu i sama svoje dijete pripremiti za taj čin. Neš ti prve pričesti i bijelih haljinica. Tu časna ostade bez teksta i pošalje me župniku neka se on sa mnom batrga.
A župnik fin čovjek, ljubazan, zapleli se mi u Markove konake, baš smo se lijepo napričali i na kraju postigli kompromis. Klinka će slušati školski vjeronauk jer se navodno crkveni i školski nadopunjuju, ali joj neće biti upisana na njega, niti ocijenjena.
I krene moja malecka na taj školski vjeronauk s novom vjeroučiteljicom koja je sama blagost i dobrota, kad ti šalje ona meni listić s onim famoznim da ili ne i pisamce u kojem piše da dijete ne može prisustvovati nastavi vjeronauka ako nije upisano. Dojurim ja u školu da vidim što je to sada. Opet prođem s njom sve kao i sa župnikom, i ne imade ona druge već popustiti, ali kako mora imati neko pokriće za slučaj da dođe inspekcija, a ona na satu ima dijete koje nije upisano na vjerunauk (belj, belj, pljuni mi u oko - kao da ima neprijavljenog šljakera) - ja bih morala napisati molbu s obrazloženjem svog zahtjeva. I napišem ja to, na tri stranice. Vjeroučiteljica je samo kosala, rekla dobro i pospremila moj elaborat o vjeronauku u školi i vjeri.
Ne prođe dugo, stiže novo pisamce od vjeroučiteljice da hitno dođem. Što sad? Ona se ispričava i kaže da ne može to tako kako smo se dogovorile jer je vjeronauk u školi reguliran ugovorom između države i Vatikana te ako dijete nije upisano na
izborni vjeronauk u školi, ne može na prvu pričest, ni išta drugo. Ja objesila vilicu, a ona sliježe ramenima, to nije u njenoj moći, to je stvar državne vrhuške i Vatikana. Na to ja upitah znači li to da tim ugovorom Crkva mene ucjenjuje i prisiljava da upišem dijete na izborni vjeronauk u školi jer u protivnom mu je zabranjen pristup u okrilje naše svete Crkve. Ona samo sliježe ramenima, ništa tu ona ne može. Rekoh dobro, ako je tome tako, onda moram imati uvid u neki članak, stavak nekog zakona koji se bazira na tom famoznom ucjenjivačkom ugovoru. Uputi ona mene na Kaptol, katehetski ured koji je zadužen za edukaciju katolika, vjeroučitelje itd. Između ostalog, od tamo je njoj došla direktiva o nevaženju školskog vjeronauka ako se samo sluša, bez upisa i ocjene na kraju sezone.
Meni tu već bilo svega dosta, najradije bih sve skupa poslala k vragu, ako bi on tu krasnu družbu uopće htio, i maknuti dijete od njih pod hitno pa makar me se roditelji odrekli preko svih javnih glasila i tjerali me tamjanom ako im dođem blizu, ali moja klinka zapela za taj vjeronauk, njoj je tamo baš lijepo, pjevaju i crtaju, a vjeroučiteljica priča priče i baš hoće ići na tu pričest. Sestrična joj bila, pa joj se dopala ta prošecija u bijelim haljinicama i s vjenčićima na glavama, ah taj katolički glamur što od djeteta napravi, a tu je još i ta hostija koju bi ona pod svaku cijenu probala, a meni odmah padne na pamet
Sedam zvonara sv. Marije. Pristanem ja, što ću drugo, krokodilske suze su na pomolu, a za sve kriva majka heretik i otac ateist, ali da ipak prvo čujem i vidim na što se to pozivaju u katehedskom uredu.
Ali, taman izbio skandal s velečasnim u Dugavama protiv kojeg su se pobunili klinci i roditelji, možda se toga sjećate, krelac teški, a u katehedskom uredu nitko ne diže slušalicu. Dva tjedna sam zivkala, u međuvremenu zaokružila mrsko da, a zatim me stisla gužva na poslu i ja odustala. Nikad nisam saznala jesam li progutala blef ili je stvarno vjerski život uvjetovan vjeronaukom u školi.
Sad kad sam već ovako zaglibila, glibit ću dalje, čitao itko ili nitko. Baš mi treba da se malo istresem, valjda od užasa zvanog firma koji mi slijedi ove godine i kad se sve svodi na haljunu (kćer bi neki gotičarski dizajn da je biskup odmah anatemizira kad je vidi), feštu, gdje i tko sve, pa neće valjda ona biti bez fešte, a svi će žderati i lokati po restačima, neki će imati i svirače kao da je svadba... Ajme jada, ničemu je nisu naučili u tih 6 godina vjeronauka, što bi tek bilo da je išla od prvog razreda. Ne možeš objasniti ludoj glavi da vjera i firma nemaju veze s toaletama, gozbama i darovima. Probam ja s malo duhovnosti kad to već na vjeronauku nisu uspjeli, a ova moja se samo smije, ma daj mama, tko ti u to vjeruje i kome je do toga, hoću tulum i haljinu iz Aždaje, i platforme na nogama, i tijaru na glavi (tijaru već ima, komada dva). No barem evoluciju ne sumnja. Ispada da je bit vjeronaka ekonomija i statistika, s bome i vjere, a što se pak duhovnosti tiče, za to se svatko mora pobrinuti sam.
No da se vratim na prvu pričest, moram to pljunuti. Stigao i taj dan. Mi se svi pošlihtali pred crkvom, kompletna femili, rimokatolici, starokatolici, mama uglibovjerac na pet razina i tata ateist. Čekamo našu princezu u bijelom da prođe u svečanoj povorci, fotkači i kamere u niskom startu. I stiže ekipa, prvo lijepi mladi kapela, pa dečki, pa cure, a na kraju kolone klinci iz škole za autističnu djecu iz Nad lipe, autisti, s Downovim sindromom i još neki. Svi u pratnji roditelja, zbunjeni i prestrašeni gomilom koja škljoca aparatima. Grčevito se drže za roditelje. Neki se ukopali, ne žele proći kroz taj špalir. Na licima im vidiš da ništa ne shvaćaju, pod milim Bogom ništa im od tog cirkusa nije jasno. Gledam ih i ne vjerujem u ono što vidim vlastitim očima. Ne mogu a da se ne pitam kako su tu djecu od koje će većina ostati na mentalnoj razini petogodišnjaka, koja žive zarobljena u nekom svom unutarnjem svijetu do kojeg je nemoguće doprijeti, iza zida kroz koji ni suvremena znanost ne može prodrijeti i pomoći im, kako su ih mogli pripremiti na ispovijed i pričest. Je li to toj djeci potrebno? Kakav grijeh ona uopće imaju za ispovijediti? Kakav će ikada imati? Kako im uopće objasniti smisao svega ovoga i naposlijetku, postoje li uopće smisao. Kad vidim njih, svaki smisao se gubi. Ne zato što su takvi kakvi jesu, već zato što ih se iskoristilo da uvećaju broj prvopričesnika. Pokušavam zamisliti kako je tekla njihova priprema za prvu pričest. O čemu su im govorili? O grijesima? Kazni? Paklu? Raju? Čistilištu? Kako su oni to doživjeli? Kakve slike su im se stvorile u glavama ako su se uopće stvorile i ako su išta od svega izrečenog razumjeli. Gdje je u svemu tome smisao? Kakav oprost toj djeci treba?
Ulazim u crkvu, a pogled mi stalno bježi prema klupama u kojima su ta djeca. Ne prate misu, rijetki izgovaraju litanije, roditelji im pomažu da se prekriže, pa ih tjeraju da drže skupa rukice. Oni zvjeraju oko sebe ili bulje pred sebe, broje prstiće, bave se nečim samo svojim i možda božjim ako Boga ima. Svakom normalnom je jasno da im tu nije mjesto, da im Crkva i obred na koji su dovedeni ne mogu dati ništa od onoga što im treba. I mislim si da u toj specijalnoj djeci ima više duhovnosti nego u cjelokupnom našem kleru koji dopušta ovakvo mrcvarenje nevinih. Nisu mi jasni ni ti roditelji. Mogu razumjeti da im je teško, da su možda zbog svoje djece i nemoći da nešto promijene, okrenutiji prema vjeri i Bogu nego drugi ljudi, da im je možda još samo to ostalo da im pomogne nositi njihov teret, pa makar ta pomoć bila samo fikcija, ali čemu djecu izlagati tome...
Tako ja razmišljam, kad krene pričešćenje i tu počne kraval. Ta djeca su prva na redu, neka idu poslušno kao janjci, ali većina ih se ne da van iz klupa, plaču, viču, otimaju se... Neki roditelji gube strpljenje. Užas.
Povlačim se lagano prema natrag, muka mi od svega, i ne odem se pričestiti. Rekoh, što će mi to, ionako mi je sve skupa samo ritual koji je upravo sada izgubio svaku vrijednost, a da o tom ovisi neki oprost, ionako Crkva i ja nemamo istu kategorizaciju grijeha, niti vjerujem da će me komadić tijesta od nečega oprati. Ono što si ne oprostim sama, nitko mi ne može oprostiti, a za kazne vjerujem da nas uvijek stižu ako smo ih zaslužili, bez obzira kojem se Bogu molili i koliko pokora izvršili, i ne moramo čekati smrt, sve to dođe puno prije. Ne trebaju mi ni njihovi mamci u obliku vječnog života, tko normalan želi živjeti vječno, pa makar samo kao duh ili vampir.
Dosta je bilo. Kasnim na posao.