LR 15 - TB

[Nimrod]

UPOZORENJE

Visok muškarac u uniformi šetao je rijetkom proljetnom šumom. Bio je prešao srednju dob, ali koraci su mu bile gipki, držanje vrlo uspravno, a njegovo je lice, zbog bistrih čelično plavih očiju, izgledalo mlađe. Hodao je polako, zamišljen.
Hladni lahor dahne šumom i natjera ga da se na trenutak naježi.
On podigne pogled i ugleda mladu djevojku, gotovo djevojčicu, pored grma lijeske, mada bi se mogao zakleti da trenutak prije tamo nije bilo nikoga. Djevojka se, kad im se pogledi sretoše, nakloni.

«Zdravo! Kako si?», progovori muškarac, « lijepo je susresti ovako zgodnu mladu damu. Ne moraš me se bojati!»
Djevojka se uspravi.
«Ne bojim se, samo se klanjam pred velikim vojskovođom i kraljem.»
«Kralj? Nisam ti je kralj. Kraljeva ti više nema! Gotovo je s kraljevima! Vojskovođa jesam. Jesam li velik vojskovođa, to moraš pitati moje drugove. Ali imam nekih uspjeha, to da.»
«Dobro, kako hočeš. Ali htio ti to priznati ili ne, ipak si kralj!»
«Nisam te prije vidio u selu, mala. Nisi odavde. Drugačije govoriš. Odakle si?«
«Došla sam sa jednog drugog, dalekog mjesta. Došla sam da te vidim.»
«Baš mene da vidiš? Kakva čast, mlada damo.»
Djevojka ga odmjeri.
«Postao si velik vođa. Boriš se protiv carstva milijun puta jačeg od tvoje vojske. I pobjeđuješ. Znala sam da češ postati velik. Znala sam to otkad si bio dječak u malenom selu pored mirne rijeke.»
«Ma nemoj! Kako to?», nasmija se on. « čini mi se da imaš petnaest, ne pedeset.»
«Godine varaju. Sreli smo se već više puta prije.»
«A tako... A, dobro. Sve je u redu, mala. Sve u redu. Trebaš li hrane ili odjeće? Ili neki posao? Hodi sa mnom do štaba, sredit ću da ti daju neki posao...»
Oni krenuše prema rubu šume.
«Malen dječak se igrao vitezova u staroj ruševini dvorca blizu svog sela. Jednog se dana jako uplašio visoke blijede žene u crnom koju je susreo u ruševini.»
On je pogleda.
«Ah, vidim, sjećaš se!», uskliknu djevojka. »Tada sam te htjela vidjeti prvi put licem u lice. Da sam znala da ćeš se uplašiti i pobjeći, ne bih ti se ukazala takva. Majka ti je prošle noći pričala da baš takva sablast opsjeda te ruševine. Očekivao si da ćeš tamo vidjeti tako nešto, pa sam se pojavila baš kao tvoja misao. Nisi trebao bježati. Nisam ti ja zla. Ne bi ja ni mrava zgazila. Ja sam, vidiš, samo mala cura.»
«Edvard ti je to ispričao i poslao te? «
«Nisam ja ovdje radi šale tvog zamjenika, kralju. Nitko me nije poslao, došla sam sama.»
«Prestani s tim «kralju». O čemu ti to, mala? Nisi rekla ni kako se zoveš.»
«Kralju, a što ako ti kažem da sam ja tvoj anđeo čuvar? «
«Anđela nema.»
«Ma nemoj. A tko te štitio u svim onim bitkama?»
«Moji drugovi su me štitili. Sam sam se čuvao. Anđeli ne postoje. Da anđela ima, zar bi bilo zla na svijetu? Zar bi bilo ugnjetavanja? Zar bi bilo ovog rata, ovih godina patnji, svih tih mrtvih? Ne, nema anđela. Ni ne trebaju nam anđeli da se borimo i ispravimo nepravde. Sa kraljevima smo svršili, a sa praznovjericama pokvarenih crkvenjaka i šarlatana, sa anđelima, čudovištima, bogovima, vragovima, svim tim lažima ćemo isto stati na kraj. Jer nema ničeg takvog.»
«Kako, a nisi li baš ti pobijedio ona tri demona prošle zime?»
Muškarac se ukoči na trenutak.
«čula si za one izmišljotine? Da sam sreo vragove koji žive u brdima, takve gluposti.«
Nasmije se.
«Praznovjerni ljudi i inače umišljaju da vide razne stvari. Razumni ljudi samo kada su ranjeni i gladni i nasmrt uplašeni. Još ako je snijeg i gusta magla. Tako je tada bilo.
Prošli smo bili strašnu bitku, bili smo u povlačenju. Svi u groznom stanju, umorni. Mnogo ranjenih. Prelazili smo preko tog ledenog prijevoja. Te noći, i najhrabrije je spopalo neko ludilo, bunilo, što li. čak i inače razumni i hrabri, molili su me da se vratimo.
«Eno vragovi!», rekli su. «Tamo! Pogledaj, tamo! Vratimo se! Umrijet čemo ovdje!»
Pogledao sam tamo gdje su pokazivali.»
«I?»
«I potjerao sam konja prema magli... «
«I?»
«I prošao kroz pramen magle.»
«Nisi vidio ništa? Jesi li siguran?»
«Ništa. Samo magla.»
On nabere čelo, pa nastavi.
«Poslije, kad smo sišli u dolinu, kad je sinulo sunce, dobru sam im bukvicu očitao. Praznovjerju nema mjesta u mojoj vojsci. Raskrstili smo sa lažnim veličanstvima, pa moramo raskrstiti i sa praznovjerjima koja vijekovima truju duše ljudi. U budućnosti neće biti mraka.
Nego, mala, dosta sam ja pričao, uskoro stižemo u štab, pa ako te nije Edvard poslao da me tu zajebavaš, tamo ćeš ti pričati, zašto te, dovraga, to sve zanima.»
«Dobro, reći ću ti odmah zašto sam došla, pa idem.»
«Nećeš ti nigdje... ali hajde, reci.»
«Došla sam da ti čestitam rođendan. Sretan rođendan!»
On se nasmije.
«Ti Boga, ti si prva koja mi čestita! Hvala. Rođendan mi je sutra, ali hvala!»
«Želim tvoju dušu», reče djevojka.
«Ma da? Sad odmah?»
«Ne sad, kad umreš. Moj problem je, da bih je dobila, i ti moraš vjerovati u dušu, i sva takva praznovjerja.»
«Duša. Velim ti, u te gluposti kojima je zagađena ta tvoja luda glava nikad neću vjerovati. »
«Stani! Sad smo na rubu šume. Stani da ti kažem što imam prije nego što izađemo iz šume.»
«Dobro, hajde.»
«Sutra ćeš umrijeti.»
«Dobro da si mi rekla, pripazit ću! Tko će me ubiti? Ti? Demoni?»
«Ne, nego vojnici velikog carstva protiv kojeg se boriš.»
«Mala moja. Sad smo usred slobodnog teritorija. Između mene i njih je šuma, planine i svi moji borci. Kako da dođu do mene, boga mu?!»
«Oni će sutra doći kako nikad prije nisu došli- na način koji nikad prije nije izveden. Nešto što nikad ranije nisi vidio.
Oni će doći nošeni čeličnim krilima svojih letečih zvijeri, zmajevima Junkers ju 52, iz legla Luftvaffe. Preletjet će planine, i zmajevi će ih izbljuvati ravno tu, tebi pred nos, u ovu dolinu gdje se osjećaš siguran!»
On zausti da nešto kaže, ali samo se šutke zagleda u nju.
«Da, da, kralju. Oni dolaze sutra. Znaju oni da gube rat. Za pobjedu ih nije više ni briga. Žele baš tebe! Osveta, to je sve što sutra žele. Eto, da znaš.»
Djevojka se nasmije.
«Znaj i ovo: pobjeda tvog naroda je sigurna, živio ti ili umro. Samo o tvojoj glavi se sutra radi. Postupaj kako želiš. Vjeruj ili ne vjeruj maloj ludoj djevojčici. Ako je ovo ludo brbljanje, mirno spavaj. Ali ako ne povjeruješ u moje upozorenje, duša ti sutra odlazi, tamo kamo već odlaze duše onih koji umru ne vjerujući u ništa. Ali, ako budeš vjerovao mom upozorenju, uzbunio tvoje ljude i pripremio se... Preživjet ćeš sutrašnji dan. Tada ćeš biti moj. Odaberi.»
«Bit ću čiji? čiji? Tko si ti, glupačo luda?»

Djevojka se nasmiješi i napravi korak izvan sjene šume, na sunčevu svjetlost, i njen lik zatreperi i nestane, kao odraz na mirnoj vodi izbrisan iznenadnim naletom vjetra.
čovjek čelično plavih očiju u uniformi ostade stajati u tišini šume, sam.

[SAMSUILUNOV OTAC]

Moram priznati da me ova priča malo zbunila. Sve do polovice priče sam mislio da se radi o fantasyju (onaj štab mi je bio sumnjiv, al sam mislio da je neka fora), onda je vojnik promijenio tonalitet i povisio ton, pa Zrakoružje... na kraju dr.svj.rat. Ȓudna priča. Zapravo ne znam dal mi se sviđa ili ne :scratch:

[Bubba Zanetti]

Moram priznati da me ova priča malo zbunila. Sve do polovice priče sam mislio da se radi o fantasyju (onaj štab mi je bio sumnjiv, al sam mislio da je neka fora), onda je vojnik promijenio tonalitet i povisio ton, pa Zrakoružje... na kraju dr.svj.rat. Ȓudna priča. Zapravo ne znam dal mi se sviđa ili ne :scratch:

Jest, ovo je priča koja na kraju ne ispadne onakvom kakvom se čini na početku. Ukoliko nema nedosljednosti meni je to plus.
:uzdravlje:

[Romantica]

Meni je priča OK. Iskreno, morala sam je dva puta pročitati da je sasvim shvatim. Sviđaju mi se te promjene iz fantasyja u Sf pa u ... u principu volim kad su priče pomalo nepredvidljive, jer mrzim kad znaš kraj več kad počneš čitati priču. Dobro je!

[Panonsky]

Da ti budem iskren pročitao sam priču više puta...prvi put sam je pročitao letimično, drugi put jedva sam se natjerao da je pročitam do kraja, a onda sam je pročitao još dva puta i da je sad opet čitam rekao bih da je jedna od najboljih u ovom krugu L.R.15... :drunken: No, očito je treba više puta pročitati da bi je se malo razumjelo (tako je ja doživljavam) Neznam, dobro i lijepo je napisano ali...kao da nešto fali, kao da nešto nedostaje a ne mogu dokučiti što :scratch: i kraj mi je nekako nejasan, no u globalu sviđa mi se jer je inteligentno napisano :mrgreen: