Kasnije, potpuno neovisno, malo sam čitao zadnju sferakonsku zbirku. Pogledao uvodnik, kaže "na posljednjoj stranici je natječaj za sledeću", pogledam natječaj, tema: hard SF.
Dvije stvari su mi se spojile u mozgu.
Kako kažu, dokon um je đavolje igralište
Rezultat je tu dolje. Moram reći da sam pročitao i gorih stvari. Ne puno, doduše, ali bilo ih je. Ali kao parodija, ili kao materijal za literarnu radionicu, funkcionira dosta dobro. Cerekao sam se dok sam se čitao Parametri: hard SF, oko 1000 riječi, ima svemirske pirate, u stilu Ernesta Hemingwaya.
I REGRET NOTHING!!!
---------------------------
Tišina nad Rubom
Svemirski brod Marlin visio je iznad rubnog pojasa asteroida. Motori su šutjeli. Radijatori su hladili dok je posada sjedila u polumraku i čekala. Vanjski senzori bilježili su plinove i meteore. Nije bilo ničega. Samo tišina.
Kapetan Ivo sjedio je u zapovjednoj stolici. Ruke su mu bile spuštene. Pogled mu je bio tvrd. Nije trebao riječima tješiti posadu. Znali su gdje su. Znali su zašto su motori utišani i svi prijenosi ugašeni. Pirati su ovdje.
Stari inženjer Šime prebirao je po konzoli. Govorio je tiho, jedva iznad šapata.
– Senzor na L-bandu. Slaba modulacija. Možda refleksija.
Ivo nije pomaknuo pogled s crnog ekrana radara.
– Ili je mamac. Oni tako rade.
Nitko nije odgovorio. Svaki član posade znao je što znači “oni”. Rubni pojas bio je dom napuštenih rudača i posada koje su se odmetnule. Bez zakona. Samo hladan vakuum i pohlepa.
Minuta je prošla. Potom još jedna. Žene su disale plitko, muškarci su stiskali šake.
Konačno, signal. Oštar skok na radaru. Pojavio se brod, ne veći od ribičkog čamca, ali s teškim topovima montiranim na bočnim kracima. Ivo je znao oznake: Osa, piratski čamac iz otetog hangara kod Gliese-82.
– Koliko imamo goriva? – pitao je Ivo.
Šime je podigao ramena.
– Dovoljno za tri manevarska impulsa i jedan skok. Ako stisnemo sve, dva.
Ivo je ustao.
– Nećemo bježati. Ako bježimo, slijede nas do skoka. Na skoku nas raznesu.
Posada je šutjela. Nije bilo ni straha ni hrabrosti; samo stvarnost.
– Luka, spusti radare, – reče Ivo. – Pokaži im da smo mrtvi.
Luka je pritisnuo prekidač. Signalna svjetla su se ugasila. Brod je postao komad leda u tami.
Pirati su prišli na deset kilometara. Krilca na njihovim topovima su se otvorila. Ivo je promatrao bez riječi. Nije znao hoće li pucati odmah ili se igrati.
S njihovog čamca došao je paket buke. Zračni val komunikacije, bez pozdrava:
– Predajte teret. Predajte gorivo. Nitko ne mora poginuti.
Ivo je podignuo glas, smiren:
– Ako želite teret, dođite i uzmite ga.
Šutnja. Pa smijeh u šumu statike. Pirati su počeli prilaziti bliže, zaklanjajući se iza komada asteroida.
– Spremi pramčani maser, – reče Ivo.
Šime je oklijevao.
– Kapetane, oni imaju više vatre nego mi.
– Imaju. Ali ne više vremena.
Ivo je pogledao preko ramena. Vidio je oči posade. Nitko nije bio junak, ali svi su znali: sada ili nikada.
Pirati su krenuli na vezu. Njihov brod zakrenuo je krilo, otvarajući torpedo cijev. Ivo je šapnuo:
– Sada.
Šime je stisnuo okidač. Maser je zabljesnuo nečujno. Energetski snop probio je vakum i udario u bok piratskog broda. Metal se zapalio, iskrivio. Čamac je posrnuo, ali nije nestao. Pirati su uzvratili. Projektil je prošao pedeset metara od Marlina i pogodio asteroid, raznijevši stijenu u stotine fragmenata.
– Ponovno! – viknuo je Ivo.
Šime je poslao drugi snop. Ovaj put pogodio je torpedo cijev. Eksplozija je zaslijepila senzore. Pirati su se povukli unazad, njihova krila lomeći fragmente kamena.
Ivo je iskoristio trenutak.
– Luka, daj puni potisak prema sjeveroistoku. Tri sekunde.
Brod je zatresao, motori su zaurlali. Marlin se pomaknuo između dvije stijene. Komadi metala još su plovili oko njih. Pirati su se presložili, ali oštećenja su ih usporila.
– Još dvadeset sekundi i izgubimo ih iza sjene, – reče Luka.
– Ne dvadeset. Pet, – odgovori Ivo. – Oni nas love dok dišemo.
Šime je tiho promrmljao molitvu dok je prebacivao energiju na maser i manevriste. Brod se okrenuo uz rub stijene. Piratski čamac se opet pojavio na radaru.
– Spremite sve, – reče Ivo. – Ovo je zadnji hitac.
Šime je namjestio snop i pritisnuo. Maser je izbio kroz sjenku i pogodio piratski reaktor. Eksplozija je rastvorila crni trup. Svjetlost se rasula kroz tminu. Ostatci su se razletjeli u stotinu krhotina.
Svi su gledali. Nije bilo veselja. Samo tišina.
– Gotovo, – reče Ivo. – Provjeri štetu.
Posada je šutke radila. Brod je bio izgreben, ali cjelovit.
Sat kasnije sjedili su u kantini. Nije bilo riječi o pobjedi. Ivo je pio mlaku kavu iz metalne čaše. Pogledao je prema prozoru gdje su daleki zvijezdani tragovi rezali tamu.
– Bilo ih je troje na tom čamcu, – rekao je. – Možda četvero.
Šime je klimnuo. – Nismo ih mi ovdje doveli. Sami su došli.
Nitko nije dodao ništa. Svemir nije znao za pravdu. Samo za snagu i tišinu.
Kad su senzori pokazali čisti horizont, Ivo je ponovno upalio motore.
– Kurs za stanicu Kappa-3. Sporo, bez buke.
Luka je potvrdio. Brod se lagano okrenuo prema udaljenom svjetlu. Pojas asteroida je nestajao iza njih, a s njim i olupina Ose.
Ivo je ostao sam na zapovjednom mjestu. Gledao je u tminu. Pirata više nije bilo. Ali oni nikad ne nestaju. Negdje drugdje opet će doći.
Znao je da se rat u vakuumu ne vodi riječima. Vodi se tihim motorima, mirnim rukama i strpljenjem. I uvijek novim danom.
Pritisnuo je prekidač i ugasio svjetlo na mostu. Samo je sjaj instrumenata ostao.
Svemir je bio tih i beskrajan, i opet njihov dom.
