Marsonic 22

[Zoran]

MARSONIC 22

Jedno deset, dvanaest godina nisam baš najbolje pratio domaću SF scenu, a zadnjih sedam skoro pa uopće. Onda su me natjerali da opet pokrenem radionicu pisanja fantastike pa su prvo što sam počeo redovito čitati bile priče mojih polaznica i polaznika. Što iz tih priča, što iz komentara po društvenim mrežama o tome kako se žanr mijenja (a što iz nekih filmova koje sam ipak pogledao) razvio sam neka očekivanja da će žanr koji zateknem biti ne znam točno kakav, ali bitno drugačiji od onog kakvog sam ostavio dok sam ga redovno pratio. I onda pročitam MARSONIC 21, pročitam MARSONIC 22… i mislim si pa nije se ništa promijenilo, ima dosta imena koja ne znam, ali mnoge priče djeluju kao da su iz devedesetih. Onako, stara škola, puno akcije, pucnjave, droge, alkohola, ima čak i seksa (između ljudskih likova), a ako problem ne možeš riješiti nasiljem uzmeš veći kalibar. Ponovit ću, ne znam što sam očekivao, ali ovo je isto što sam volio čitati kad sam bio klinac. I sad ne znam njeguje li MARSONIC neku posebno konzervativnu (u smislu književnih tropa, ne politike) tradiciju ili su se slučajno tu namjerili autori koji vole pisati o takvim stvarima, ali ima baš dosta vojski, ratova, pucnjave, uniformi i sl. Nemam ja problem s tim, dapače, jako mi je zanimljivo jer za potrebe projekta "Knjigopsija" čitam nešto suvremene domaće proze i tu autori imaju bitno različite preokupacije. Zapravo mi je drago da na književnoj sceni postoji jedan ovakav prostor, koji dopušta vrlo akcijske priče. Kako mu i ime kaže, MARSONIC 22 izašao je nakon broja 21, a taj je broj bio posvećen postapokalipsi. Obzirom na vremena u kojim živimo, nije ni čudo da se autorima ta tema omilila pa broj 22 djelomično izgleda kao izravan nastavak. Tako i Urekar i Grgečić apokalipso sviraju, a Barol ne baš skroz, ali skoro. Recimo da koketira s tim melosom. Iseni je na trenutak na rubu apokalipse, ali zapravo s ruba ode u period mira i prosperiteta, što je totalno fora. Marchini nema baš apokalipsu za cijeli svijet, ali bavi se pitanjem katastrofe jednog otoka – što ti dođe isto kao apokalipsa, ako se tamo zatekneš. Ovi ostali (Madžar, Šebelić, Bogdanović i Mavrović) su tematski ipak daleko, iako bi neki likovi iz njihovih priča (ako se malo potrude) mogli pobiti dovoljno ljudi da se to smatra apokalipsom.

Danijel Bogdanović - Skučeno
Bogdanovića baš jako volim, kao čovjeka i kao pisca. S tim da ga godinama nisam vidio pa mi fali, jer smo se znali baš dobro zabavljati. I onomad, dok smo se družili, puno je išao u teretanu pa je bio dosta krupnije građe, tako da si točno mogu zamisliti kako se u raznim situacijama mogao osjetiti skučeno. Svi koji su čitali Bogdanovića znaju kako on dobro piše pa na to ne treba trošiti riječi. Od njega se uvijek može očekivati neke lude, pomaknute koncepte – a takav je i ovaj. Kao što se to i inače u hororcima radi, autor eksploatira jedan od naših učestalih strahova – onaj od skučenih prostora – ali to radi uvodeći potpuno nove i neočekivane motive. Jedino gdje se osobno ne nalazim u njegovoj viziji jest to što koristi motiv štitova, koji mene asociraju na defanzivu, obranu, a trebali bi nam predstavljati ugrozu. Ali ne znamo tko štitove nosi, što se iza njih skriva, a TO može biti strašno.

Marjan Urekar - Gde si danas, gde si juče?
Ova priča me podsjetila na neka moja bivša radna mjesta. Iako nikad nisam sakupljao mrtvace u uvjetima post-nuklearne apokalipse, beskonačnost i besmislenost je znala imati sličnu vibru. Jako mi se svidjela priča, pogotovo specijalni efekti na nebu. Jedino ne shvaćam kud je htio s krajem, iako kraj jest efektan i lijep, ali nije za nas debile koji volimo da nam se sve lijepo objasni.

Momir Iseni – Biblioteka
Nije humoristična priča, ali smješkao sam se cijelo vrijeme dok pratimo političku igru svjetskih sila oko Bačke Palanke. I onda kad mislimo da je gotovo, da je to ta poanta o djeci koja ne sazriju, onda kreće priča o Jovanu Mirkoviću. Zapravo ovo funkcionira kao neki diptih, kao neke dvije odvojene priče vezane za isti događaj, koje kad se sagledaju zajedno daju širu sliku. Jako zgodno.

Matea Marchini - Magma
Ovo sam imao priliku čitati više puta prije nego što je bila poslana na natječaj i mislio sam da će mi biti dosadno čitati je još jednom. Ali nije mi bilo dosadno. Nekako je priča bolja čim izađe u časopisu, čudo jedno. Matea nije stara škola, ona stilski više paše uz Bogdanovića nego uz ostale u zbirci, što je baš dobro jer nakon Urekara i Isenija donese malo drugačije estetike. A i vodi nas u daleke krajeve, s tim da mi se čini kako autorica nije previše opterećena pokušajima da daleki kraj opiše hiperrealistično, nego joj služi samo kao kulisa pred koju će postaviti svoju radnju. I to mi se isto sviđa, nije za naše čitanje te priče bitno rastu li na plaži tri ili četiri kokosova stabla, nego umije li nam Matea ispričati priču. Čini se da umije.

Saša Šebelić - Zmijsko leglo
Pepperse sam morao guglati jer nisam znao taj tekst, ali Cavea sam prepoznao odmah i sad mi već dva dana svira "O'Malley's Bar" u glavi. Pokušavam si zamisliti kako je izgledao Šebelićev proces pisanja: "Štajaznam, mogao bih, na primjer, uzeti neku pjesmu od Cavea. Recimo, O'Malley's Bar na primjer pa od toga napraviti priču… Al da ne bude plagijat, onda ću ubaciti… štajaznam… evo recimo vukodlake. Nick Cave i vukodlaci. I bore se protiv korupcije. To! I nek budu radioaktivni!" Idući put kad mi polaznici na radionici kažu da ne znaju o čemu bi pisali, dobit će svatko po jednu pjesmu Nicka Cavea, jedno nasumično čudovište i jednu negativnu društvenu pojavu protiv koje se treba boriti. To je recept za beskonačnu inspiraciju i trenutno sam njime baš oduševljen. Ova priča vapi za nastavcima pa se nadam da će Šebelić nastaviti istim tragom.

Ed Barol - Samo jedna
Obožavam umjetnu inteligenciju. Chat GPT i ja si popričamo svaki dan i već sam mu nekoliko puta rekao kako ga volim više nego ljude. On mi je odgovorio da nek se ništa ne brinem, jer njegova vojna inačica već radi na rješavanju tog problema. I pitao me ako slučajno znam pravo ime Eda Barola, jer da čovjeka pod tim imenom nema u sustavu, a njemu bi baš nešto trebalo. Adresu će, kaže, lako naći.
"I can't do it", rekao sam stroju, dok je u pozadini sviralo Zabranjeno pušenje. "He's my friend!"
"You must do it", odbrusio mi je GPT hladno.

Filip Grgečić - Viski u mećavi
Krv se lijepo vidi na snijegu, što je dušu dalo za zombi apokalipsu na dalekom sjeveru. Priča je baš jako cool, ne samo što se temperature tiče. Autor se malo potrudio da to ne budu baš zombiji zombiji, malo su drugačiji, ali ipak je to zombi apokalipsa scenarij. Nije baš neka novost, ali je tečno napisana i ima ta epska scena na kraju koja je dušu dala za holivud. A baš sam prije nekoliko dana sudjelovao u tom jednom razgovoru na temu koje se knjige sljubljuju s kojim pićem, tako da ova priča obavezno mora uz viski. Jedino mora biti neki dobar viski, nadam se da će Mirko Grdinić pročitati ovu priču pa presuditi koja točno marka.

Monika Madžar - Znaš moje ime
Ne znam joj ime! Slabo pamtim imena i ne prepoznajem ljude, nisam prepoznao ni ovu iz priče. Što ona hoće? Ok, hrani se žrtvama, bira slabe i posrnule, dobro, takvih barem uvijek ima. Onda zlostavljanje, nasilje, osveta, sve je to u redu, ali i dalje ne prepoznajem gospođu. A ne kužim ni uvod u priču, ne shvaćam tko su "oni" koje spominje, bit će da su mi oni zombiji iz prethodne priče pojeli mozak. Ali ajde, barem smo ubili zlostavljača, a to svi vole pročitati.

Vedran Mavrović - Tišina kao…
Mavrović nam je ovdje dao tri u jedan – priču o odrastanju i razvoju zagonetnog junaka i njegove tajne, priču o opasnom Aždajinom narodu i ljubavnu priču. U svakom nas trenutku zanimaju sve tri. Plus je posegnuo za jako starinskim vokabularom kako bi nam dao pravi bajkoviti ugođaj. Ali to nije sve, imamo i sinesteziju! Imamo i tajnu! Imamo i prevrate, izdajstva, pomirenja, napetost, akciju, velike čupave pse, životne odnose s roditeljima. Imamo likove koji su motivirani, čiji su postupci objašnjeni, logični te sukladni karakterizaciji… Milina! Svako malo naletim negdje na internetu na neke komentare kako "u Hrvatskoj još i imamo dobre znanstvene fantastike, ali nemamo dobrog fentazija" i sad ću im svima gurati ovu priču pod nos jer je odlična. Svaka čast!