Natječaj "Književni krug" Karlovac (31.10.2014.)

Obavijesti i diskusije o natječajima za pripovjetke, romane, slike, ilustracije, fotografije, stripove, filmove i slično.

Moderator: Ire

Forum rules
1. NASLOV - mole se svi koji će postati natječaje u ovom podforumu da u "Naslov" stave službeni naslov natječaja te za godišnje natječaje (dakle, one koji se ponavljaju svake godine - poput sferakonskog ili istrakonskog) u naslovu napišu i godinu za koju je taj natječaj objavljen.
2. POST - mole se forumaši da prenesu cijeli natječaj (kopi-pejstaju ili prepišu), a ne stave samo link. Također bi bilo dobro istaknuti datum do kada natječaj traje i adrese na koje se uratci šalju.
3. STARI NATJEČAJI - natječaji kojima je istekao rok trajanja i/ili koji su zaključeni, ostaju u ovom podforumu, ali su zaključani, dakle u njima se više ne može postati. Ukoliko netko ima neko pitanje u vezi starog natječaja, slobodan je otvoriti novi topik u za to adekvatnom podforumu.
4. POSTOVI KOJI NISU NATJEČAJI - u ovom će podforumu biti uklonjeni i preseljeni u adekvatne podforume.
User avatar
Xaotix
The Source
Posts: 2695
Joined: 19 Apr 2005, 12:55
Location: Schrodingerova kutija

Natječaj "Književni krug" Karlovac (31.10.2014.)

Unread post by Xaotix » 01 Jun 2014, 16:25

kao i svake godine (za šizofrenične vjeverice ne znamo): http://www.knjizevnikrug-karlovac.hr/natjecaj.html
"Književni krug" Karlovac

raspisuje nagradni

N A T J E Č A J

ZA KRATKU PRIČU "ZLATKO TOMIČIĆ"

1. NAGRADA 1500,00 KN
2. NAGRADA 1000,00 KN
3. NAGRADA 500,00 KN


- Na natječaju mogu sudjelovati svi državljani Republike Hrvatske.
- Prosudbeno povjerenstvo prima po jedan rad od svakog autora.
- Radovi ne smiju biti duži od 5 kartica teksta i ne smiju biti uzeti kao dio iz dužeg proznog djela.
- Priče moraju biti napisane na hrvatskom jeziku i ne smiju biti objavljene.

- Radovi se šalju u .doc zapisu na CD-u u jednom primjerku i obavezno u tri istovjetna ispisa kuvertirano pod šifrom s rješenjem šifre u zasebnoj zatvorenoj kuverti, koja mora sadržavati:
ime i prezime, adresu, OIB, broj žiro-računa u IBAN formatu, SWIFT / BIC banke i broj telefona autora.


- Radovi se šalju na adresu "Književni krug" Karlovac, za natječaj, Banjavčićeva 8, 47000 Karlovac
- Natječaj ostaje otvoren od 01. lipnja 2014. godine do 31. listopada 2014. godine.
- Izabrani i nagrađeni radovi bit će objavljeni.

- Sva pitanja pošaljite na e-mail adresu knjizevnikrug@yahoo.com
Randomness is strong with this one!

User avatar
Sandman
Ancient
Posts: 746
Joined: 28 Oct 2004, 09:26
Location: Republika P

Re: Natječaj "Književni krug" Karlovac (31.10.2014.)

Unread post by Sandman » 07 Mar 2015, 16:14

Rezultati Natječaja za kratku priču “ZlatkoTomičić” 2014.
„Književni krug“ Karlovac
Banjavčićeva 8
47000 KARLOVAC
Knjizevnikrug@yahoo.com

REZULTATI NAGRADNOG NATJEČAJA ZA KRATKU PRIČU „KNJIŽEVNOG KRUGA“ KARLOVAC

ZAPISNIK SA SJEDNICE PROSUDBENOG POVJERENSTVA ZA DODJELU NAGRADA

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Jasenka Staničić, prof., Darko Lisac, i Željko Mavretić, razmotrilo je sve pristigle književne radove koji su zadovoljavali kriterije Natječaja za kratku priču. Od 103 kratke priče Prosudbeno povjerenstvo odabralo ih je 10 od kojih su tri nagrađene kako slijedi:

NAGRADA 1500,00 kuna – autorica BOŽICA DRAGAŠ iz Zagreba za priču Zbog konja
NAGRADA 1000,00 kuna – autor ŽELJKO CVRTILA iz Zagreba za priču Tamna strana mjeseca
NAGRADA 500,00 KUNA – autor IVANA GUDELJ iz Zagreba za priču Vraćam ti prezime

Odabrane priče za objavljivanje:

Natalija Miletić, priča naziva Kao nacrtan, Sisak
Darko Markušić, priča naziva Prvi u mjesecu, Zagreb
Andy Jelčić , priča naziva Vratar, Zagreb
Mladen Vukušić, priča naziva Bila je nedjelja, Solin
Vlatka Basioli, , priča naziva Tiha invazija, Stupnički Obrež
Dubravko Zlatec, priča naziva Bijeg, Zagreb
Marija Pilić, priča naziva Buđenje, Zaprešić
U Karlovcu, 26. studenog 2014. godine.
Prvonagrađena priča Božice Dragaš

Zbog konja



„Pusti me! Ma, pusti mi ruku!“ Mršti se i pokušava istrgnuti svoju šaku iz njezine. Ona je za stopu ispred njega, grabi krupnim koracima, ne osvrće se. „Kako si glupa“, izgovori on u sebi i stisne oči kad joj se zagleda u kosu, kao da su misli metci pa joj puca u potiljak.

Kroz rasparani komadić džepa po nozi ga grebe Maksov rep, ili mu se zaglavilo kopito, nije siguran, treba samo izvući ruku da ga pomakne dalje od rupe. Mati nije višlja od njega i ima dva broja manju nogu, ali stisak joj je snažan i on se ne uspijeva osloboditi sve dok naglo ne trzne rukom u laktu. Kad krene prema džepu, ona ga ponovno zgrabi i stisne mu šaku u svojoj. U drugoj mu je ruci vrećica s ostatkom knjiga i s tenisicama za tjelesni, od težine mu se plastična ručka usijeca u dlan. Živcira ga i remen školske torbe. Iskrzani ga je rub žuljao i prošli tjedan kad je poslije škole išao kod tate i nosio stvari za dva dana. Mati također ima ruksak, onaj s kojim su lani putovali na more, u ruci joj je torba s njegovom odjećom i preko ramena još jedna, poprijeko, kao u poštara, ali hoda kao da ne nosi ništa. On mrzi kad se ljudi prave da ih ništa ne boli i da im ništa nije teško.

„Čuješ? Nisam beba, daj me pusti!“ pokuša još jedanput, no ona se ne obazire.

Kad prijeđu raskrižje, u daljini ugleda hipodrom. Zbog magle, ne nazire mu kraj, ali jasno vidi jahača nedaleko od unutarnje ograde. Da se još samo malo približi, sigurno bi ga prepoznao. One vikende kad ne mora biti kod tate, provodi ovdje, s ljudima koji imaju konje ili se o njima brinu. On zna da će, kad odraste, imati svoga konja. Zvat će se Maks, kao ovaj u džepu. Timarit će ga, hraniti najboljom hranom i svaki će ga dan jahati, a kad postane dovoljno brz i izdržljiv, njih će dvojica preskočiti ogradu i odjuriti daleko od Kajzerice, najprije nasipom, a zatim kroz šumu pa preko polja, uz rijeku, sve dok ne dospiju u neku nepoznatu zemlju.

Pogleda ravno ispred i vidi kako se daleko dolje na raskrižju mimoilaze autobusi. Maks ga i dalje grebe i noge ga sve više bole od hodanja. Retardirana je, izgovori u sebi. Izgurala ga je iz kuće i samo produžila pokraj autobusne stanice. Pitao ju je što s njegovim spuštenim stopalima i kako misli da će s ovoliko stvari moći pješačiti do tatina stana, ali nije ništa odgovorila, nije ga ni pogledala. Šutjela je i prije toga, dok je vadila odjeću iz ormara i trpala je u torbu. On je stajao kraj stola i gužvao pernicu, a onda se sjetio Maksa. Otvorio je ormarić i gurnuo ruku u kutiju s priborom za tehnički, zgrabio ga je cijelom šakom, pazeći da ga ona ne vidi.

Kad ga je strpao u džep, odahnuo je. Svaki put kad ga skrivećki uzima iz kutije, tijelom mu protutnji onaj isti strah da će biti ulovljen u krađi, kao onda kod tate, kad ga je i uzeo. Dobro se sjeća kako mu je tada zapucketalo u koljenima, jer nikada prije ništa nije ukrao. U jednom trenutku tata je pogledao prema njegovoj ruci u hlačama, a on se sav ukočio, krv mu je jurnula u obraze i srce mu je htjelo izletjeti iz žile na vratu. Bio je siguran da se točno tako osjeća bljedoliki kad ga zaskoči Indijanac s tomahawkom. Ali tata ga je samo lupnuo po leđima. „Igraš se ti meni s najdražom igračkom, a?“ rekao je i glasno se nasmijao. „Neka, sine, samo vježbaj, ne trebaš se crveniti, sve je to normalno. Ja sam isto rano počeo.“ Kimnuo je glavom i nasilu uzvratio tati osmijeh, a onda zbrisao u zahod stišćući Maksa u džepu i moleći ga da mu pomogne da ne budu otkriveni.

Ležeći navečer s konjićem pod poplunom, mislio je o tome kako je glupo zvati krađom ako uzmeš nešto za što se zna da će jednom biti tvoje. Dok je bio mali, tata mu je dopuštao da se s cijelim kompletom igra do mile volje, a čak bi se i on, onako velik, ispružio po tepihu i igrao s njim. Svejedno mu je bilo što će biti, jer kad su njegovi bili kauboji, mogao je ako je htio namjestiti pobjedu tatinim Indijancima, a opet, kad su Indijanci bili njegovi, smio je skakati oko stola i urlati na sav glas. Taj komplet, dvanaest Indijanaca i dvanaest kauboja, tri šatora, dvije kočije i sedam konja, tati je poklonio neki njegov kum,za odličan uspjeh i uzorno vladanje u prvom razredu, i tata je do dana današnjeg sve sačuvao, baš za njega, svoga sina. „Dobit ćeš ih kad odrasteš,“ rekao mu je jedne večeri, „sad si ionako prevelik za igranje, mogao bi ih samo pogubiti.“

Slegnuo je ramenima i uključio televizor. Nije mu se sviđalo čekati da odraste. Volio bi ih imati odmah, na polici u svojoj sobi, jer takvi se Indijanci i kauboji više nigdje ne mogu kupiti i nema ih nitko iz razreda. Naravno da je velik i da se s njima ne bi igrao. Dok ne odraste. Tada će opet smjeti.

„Mama, mobitel!“ vikne kad prepozna zvuk iz njezine torbe, ali ona se ne osvrće. „Čuješ,“ poviče još glasnije, „pa daj se javi!“

Sada su već blizu tribina pa jahača ne može vidjeti jer je s druge strane. Izvijanjem leđa bezuspješno pokuša pomaknuti remen koji mu se sve jače usijeca u rame. Maks ga i dalje žulja po nozi i stopala mu bride od umora. Pogleda iskosa u majčino lice i odjednom ga prođe jeza duž čitava tijela. Kao da joj je lice od trokuta i kvadrata, pomislio je danas kad se vratila s informacija i stala na vrata njegove sobe. Pokušao joj je objasniti zašto nije rekao za te dvije slučajne jedinice, ali ona je zurila u njega kao da ga vidi prvi put u životu. „Zašto si tako ljuta,“ pitao ju je, „opet ti kasni plaća?“ Počeo se smijati i s dlana joj je otpuhnuo pusu, ali njezino je tijelo stajalo ukočeno i lice je samo šutjelo. „Da si učila i završila faks k’o tata, ne bi sad imala toliko problema“,rekao joj je sliježući ramenima. I dalje je samo buljila u njega kao gluhonijema. „Trebaš se jednom popeti gore i vidjeti kako si je sredio stan. A rekao mi je i da kupuje novi auto, znaš to?“ Šutjela je. „Ma daj se malo opusti“, nasmijao se, raširio ruke i krenuo prema njoj da je zagrli.

Ali nju je u tom trenutku opsjelo sto zlih duhova. Izjurila je iz sobe pa se vratila s torbom i ruksakom i počela trpati njegove stvari. Nije mu bilo jasno. Koliko joj je puta već rekao da mu je bolje s tatom jer se nikad ne dere i ne gnjavi ga s jelima koja mrzi. Jednostavno ga odveze u kino i na kuglanje, a poslije odu na pizzu. Nekad bi se nasmijala, nekad bi lupala posuđem u kuhinji, nekad bi samo mrmljala, ali nikad se nije naljutila. Sada je stalno nervozna, otkad su joj počele kasniti plaće, i ni o čemu drugom ne priča nego o novcima. Osim na telefon, a to stvarno mrzi, kad je čuje kako ponavlja „konj jedan“, „konjina“. Odmah zna da govori o tati.

Tata inače više voli kauboje i Indijance, a njemu su draži konji. Da sad ima pravog konja, odjahao bi i nikad se više nikome ne bi javio. Došli bi na neki maleni trg, među ljude kojima bi zastao dah kad bi ga vidjeli na mišićavim Maksovim leđima. Imao bi tanke crne brčiće, lice bi mu bilo bez ijednog prištića i ne bi nosio naočale. Kad bi primio uzde i listom potjerao Maksa, crna bi mu se pelerina raširila na vjetru kao krila šišmiša, i na crkvenom bi tornju zvonilo podne, a ptice bi se razletjele po nebu.

Zapuhavši iz drugog smjera, vjetar mu nanese nekoliko kapi kiše na naočale. Kad zaškilji, učini mu se da se raskrižje sve više udaljava, a autobusi smanjuju. Noge ga tako bole da stopala zamišlja krvavima. Nema šanse da će uspjeti doći do tatina stana. Da barem može stisnuti Maksa u džepu, pomisli, nešto bi se dogodilo, uvijek mu je dosad pomogao. Ali ona mu ni to ne da.

Odjednom mu je stvarno svega dosta! Zažmiri, stisne zube i snažno trzne rukom u laktu pa izvuče šaku iz majčine. „Ti si zla,“ vikne iz sveg glasa, „mrzim te, i nikad, nikad te više ne želim vidjeti!“

Kao ljetna tuča, sa svih strana tada počnu dolijetati pljuske. Mogao bi se izmaknuti, ali tijelo mu ostaje na mjestu, skvrčeno stoji dok ga udarci zabijaju u pločnik. Jednom podlakticom pokriva tjeme, a drugom lice, i premda se čini da mu cijela momčad napucava lopte u glavu, više ga ništa ne boli, ni noge ni rame ni dlan.

I tada začuje konjski topot! Zaškilji ispod lakta prema hipodromskoj ogradi i vidi konja u kasu, taman je toliko udaljen da stigne na vrijeme.

Kad potrči preko ceste, noge su mu tako lake i brze kao da mu je tijelo vjetar. Ali već u sljedećem trenu, sve slike nestanu. Čuje se samo škripa guma i majčino kričanje.

Nešto je hladno i mokro. Neki su se koraci ustrčali, neki vriskovi odjekuju u krugovima.Uz veliki napor, kao da ga snenog bude u rano jutro, izvlači ruku ispod sebe i gura šaku u hlače. Maks je unutra, u rupi na džepu zaglavljena mu je noga. Znao je da mu može vjerovati.

I evo, sjedi sada u maminu krilu, a ona ga stišće uza se, mokrim licem ljubi ga po kosi i njiše kao novorođenče. „Mili moj, mili moj,“ ponavlja kao neku uspavanku. „Nije ti ništa, samo su se naočale slomile… ali tebi nije ništa.“ I njiše ga, ljubi po kosi i vrhom nosa miluje po obrazu.

A on samo žmiri i smješka se. Koji dobar završetak dana, pomisli, stvarno je mrzio taj kretenski okvir, a sada mu mama više neće moći reći da nema novaca za novi.
"Life... is like a grapefruit. It's orange and squishy, and has a few pips in it, and some folks have half a one for breakfast."
Douglas Adams

Locked