Još nitko nije niša napisao o desetoj istrakonskoj zbirci... Evo mali podsjetnik, pa se raspištoljite:
DESETI KRUG (Istrakon 2011.):
Dragana Rajaković: Svi mi imamo iste probleme – 1. nagrada
Dora Jurada: Umjetnost u krvi – 2. nagrada
Tomislav Šestan: Djevojka koja je rekla ne – 3. nagrada
Mario Rosanda: Zima podno Učke – istarska nagrada
Lučana Macinić: Odlazak
Vedran Bokor: Ja sam brojač
Ed Barol: Staro za novo
Danijel Bogdanović: Ljudi koji govore književno
Teuta Butuči: Domino has a gun
Mario Rosanda: Jebeni roboti
Tomislav Šestan: Terminal
Denis Giljević: Tko se zadnji smije?
Adnadin Jašarević: O moj Bože!
Danijel Bogdanović: Čovjekova pjesma
Ana Domini: Polly Morpha
Zoran Krušvar: Crvenkapica reloaded
Vladimira Becić: Granica Dobra i Zla
Adnadin Jašarević: Posljednji
Hrvoje Bulat: Što je bila i što više nije
Zoran Krušvar: Bolje grob nego rob
Igor Rendić: Da, draga
Tamara Lujak: Kako su vile dobile pismo
Ernest Sanders: Zemlja
Deseti krug (Istrakon 2011.)
Moderator: Ire
Deseti krug (Istrakon 2011.)
*Istria is a state of mind*
-
SAMSUILUNOV OTAC
- Autor u Smokvinom listu
- Posts: 2110
- Joined: 30 Dec 2005, 00:50
- Location: 26. dimenzija, treća kuća desno, iza bukve
Re: Deseti krug (Istrakon 2011.)
Evo nekih mojih mišljenja o ovogodišnjoj zbirci. Kao i uvijek: ima SPOILERA!, pa tko nije čitao, a namjerava, bolje da preskoči ovaj post. Hvala. :kava:
Dragana Rajaković: „Svi mi imamo iste probleme“
Kaže da joj je ovo prva objavljena priča, pa odmah pobjeda na Istrakonovom natječaju. Čestitam na tome, ali ne mogu reći da me priča oduševila. Zanimljiva je, dobro napisana, ali nije baš inovativna. Urbani fantasy koji me dosta asocirao na Shreka, iako priča sama po sebi nema previše dodirnih točaka s crtićem. Ukratko, čarobnjakuša koja je zaposlena kao čistač grada od raznoraznih karakondžula mora obaviti još jedan poslić – riješiti se poludjelog ogra, za kojega se ispostavlja da je sasvim pristojan i da u pozadini svega leže ljubavni problemi (vjerojatno otuda asocijacija na Shreka).
Po meni, prosječna priča.
Ocjena: 3-4
Dora Jurada: „Umjetnost u krvi“
Vampiri. Ali, iako tema ne može biti izlizanija, ova priča se donekle uspijeva izvući iz „već-stoput-viđeno“-sfere. Osnovna premisa je ono što izvlači priču: propali glazbenik (zašto je propao?) koji živi u šumi i voli svirati klavir i zagonetna osoba koja želi da mu dotični nešto svira u njegovoj kući. Nakon toga, sve se odvija po već poznatoj šabloni, s krajem koji nije pretjerano iznenađujuć. Niti ova priča me nije baš oduševila, ali mi je za nijansu bolja od prethodne, zbog bolje dočarane atmosfere.
Ocjena: -4
Tomislav Šestan: „Djevojka koja je rekla ne“
Da nisam čitao Mitchellov Atlas oblaka, ovo bi mi bila izvrsna priča. Ovako me dosta podsjetila na jedan dio te knjige, što međutim ne govori ništa o kvaliteti same priče. Priča je dobra, ideja također, ovoga puta u igri su svjesni androidi za kućnu uporabu i što se događa s onima koji imaju feler pri izgradnji. Isto tako, ovo je priča o ljudskom karakteru i odnosu čovjeka prema stroju. Od tri nagrađene priče, meni je ova, trećenagrađena, najbolja.
Ocjena: 4
Mario Rosanda: „Zima podno Učke“
„Baš mi se jede pršut“, reče si autor i napiše ovu priču. Tako bi se, otprilike, moglo sumirati ovo djelo. Čovjek koji radi na bazi na Mjesecu, odlazi na godišnji kući, gdje se susreće s obitelji, gdje se kroz slavlje djedovog stotog rođendana i druženje s djevojkom neprestano provlači reklamiranje istarskog pršuta i malvazije. Priča je lijepo napisana, ima neku sjetnu atmosferu – sukob tradicije i modernoga – ali, nekako je preočito da je autor pod svaku cijenu htio dobiti pršut kad je pisao priču.
Ocjena: 3+
Lučana Macinić: „Odlazak“
Kratka pričica o egzodusu s rodnog planeta nakon neke apokalipse i naseljavanju novoga. Ništa pretjerano originalno, ali, nepretenciozno, korektno napisano (možda malo previše infodumpasto) i s predvidljivim, gotovo očekivanim twistom na kraju. Onako.
Ocjena: 3
Vedran Bokor: „Ja sam brojač“
Ovo je dobra priča. Podzemna atomska skloništa, kanibali i iščekivanje ispunjeno tajanstvenošću i napetošću. Na malo kartica dobro dočarana tjeskobna atmosfera, polagano razotkrivanje radnje i iako je kraj relativno predvidljiv, ne mogu reći da ova priča nije gotovo potpuno ispunila moja očekivanja.
Ocjena: 4+ (vjerojatno bi bilo i više da kraj nije očekivan)
Ed Barol: „Staro za novo“
Ne znam je li autor, prije nego je počeo pisati ovo pročitao Children of the Corn, pa ga je inspiriralo, ali aluzije na tu priču su i više nego očite (pogotovo kad jedan lik drugoga nazove King ili kad se spominje „onaj koji hoda između redova“). Ovdje se to, međutim, sve rasplete na sasvim drukčiji način, što je plus priči. Kraj priče, što je zanimljivo, ima neki gotovo komičan ton. Nije vrhunsko ostvarenje, ali nije ni za baciti.
Ocjena: 3-4
Teuta Butuči: „Domino has a gun“
Klonovi i klonovi koji ubijaju klonove kako bi ostali jedini klon i usput srušili organizaciju koja proizvodi klonove. Početak priče mi je bio izvrstan, s onim ponavljanjem izraza „zvuk srebra“. Kasnije se to razvodnjava i priča se svodi na objašnjavanje kako su se svi ti događaji odvijali. Kao i priča „Odlazak“ i ova je previše infodumpasta, da bi se moglo potpuno uživjeti u nju. Stoga:
Ocjena: 3
Mario Rosanda: „Jebeni roboti“
Zanimljivo koncipirana – u obliku flashbackova – ali neinspirativna priča o prijevari ljubavnika i kazni za istu, umotana u sf ruho činjenicom da je djevojka prevarila momka s robotom. Da nema toga, priča bi komotno bila mainstream. Nekako mi je nedostajao klimaks u priči, tako da kad sam ju pročitao, ostao sam ravnodušan. I opet se pojavio problem kojega je autor već ispoljio u nekoj FFK-zbirci: naslov koji previše odaje, tako da se vrlo lako moglo pretpostaviti, puno prije nego je otkriveno u priči kako je ljubavnik u stvari robot.
Ocjena: -3
Tomislav Šestan: „Terminal“
Obje priče ovog autora su mi onako, baš legle. Vrlo zanimljiva ideja o naganjanju terorista-samoubojice kroz crvotočinu, i to od strane običnih ljudi (majke i kćeri), a ne nekih vojnih postrojbi, ili čvrstih muškarčina samo je dodao ono nešto što izdvaja priču iz klišejiziranosti. Način na koji su terorista svladale – bez pušaka, bombi, nuklearnih torpeda i ne znam čega sve ne – odličan. Na kraju autor ubacuje pokušaj kritike youtube-društva, što malo strši u cijeloj priči, ali ne dovoljno da pokvari dotadašnji utisak.
Ocjena: 4
Denis Giljević: „Tko se zadnji smije?“
Što se tiče ideje, čini mi se da je ovo najoriginalnija do sada u zbirci. Društvo koje funkcionira kao golemi facebook, gdje životi ljudi ovise o tome koliko im netko lajka profil, izuzetno je zanimljiva. Svi moraju biti veseli i nasmiješeni, o čemu se brine policija i glavni lik, tzv nevoljeni. Njegov je zadatak brisati profile ljudima koji nemaju dovoljno lajkova, međutim, u takvome poslu, čovjek si uvijek stvara neprijatelje, tako priča na kraju završava poetskom pravdom. Lijepo napisano, malo su mi čudni dijalozi, ali, sve u svemu, dobra priča.
Ocjena: 4+
Adnadin Jašarević: „O, moj Bože!“
Hm. Priča o usamljenom robotu koji se ide moliti svome bogu kojega su svi ostali roboti iz nekog razloga zaboravili. Pričica je zapravo neka vrsta posvete umjetnim inteligencijama i onima koji su pisali o njima. Ništa posebno, ali osobitim stilom lijepo dočarana atmosfera.
Ocjena: 3+
Ana Domini: „Polly Morpha“
Kako će izgledati svijet kad dječje lutke budu toliko sofisticirane da će roditelji imati problema razlikovati ih od svoje djece? Intrigantna tema, možda je mogla biti i malo bolje obrađena nego je to ovdje slučaj, ali se zbog ograničenja dužine autorici može progledati kroz prste.
Ocjena: 3+
Zoran Krušvar: „Crvenkapica reloaded“
Moderna sf-Crvenkapica s dahom partizanštine, koja očito postaje sve popularnija u hrvatskom sf-u. Priča je zapravo vrlo jednostavne fabule, o djevojčici, bakici, zlom vuku i lovcu, ali smještena u starački dom, ovijena senilnošću i paramnezijama, a umjesto zločestoga vuka, ovdje je bad guy izvanzemaljac. Fluidnoga stila i zabavno za čitanje.
Ocjena: -4
Vladimira Becić: „Granica Dobra i Zla“
U biti, ovo je priča o sukobu klasičnog i modernog. Klasično viđeni vampiri i sukubusi koji su nekada bili popularni, protiv svjetlucavih vampira i anđela koji su danas popularni, plus malo lamentacija o tome što je zapravo Dobro i koliko je Dobro dobro, za razliku od Zla. Tema je zanimljiva, ali je obrađena na osrednji način. Korektno, ali ništa više od toga.
Ocjena: 3
Adnadin Jašarević: „Posljednji“
Još jedna priča o vampirima, ovoga puta o Juri Grandu koji kao posljednji primjerak svoje vrste shvaća da mu je odzvonilo i da će umrijeti, pa to želi učiniti na spketakularan način, koji će se pamtiti. Sam način na koji završava i nije baš toliko spektakularan, ali je stil priče odličan i to izvlači cijelu stvar.
Ocjena: 3+
Hrvoje Bulat: „Što je bila i što više nije“
I dalje smo među vampirima. Međutim, ova mini-minijatura ne nudi ništa novo, neviđeno, da bi se moglo reći –vau! – i shvatiti zašto je autor uopće išao pisati priču. Vrlo vrlo jednostavna fabula, koja u biti više izgleda kao malo duži blurb nego priča. Ne mogu reći da sam se oduševio čitajući priču. Slabo.
Ocjena: 2+
Zoran Krušvar: „Bolje grob nego rob“
Zoran se izgleda sve više prebacuje u partizanske sf vode. I ova priča se dodiruje dotične teme, kao i prethodna njegova, ali ne esencijalno. Lijepo je napisana, ali je fabula dosta slabija od Crvenkapice, iako je tema zanimljiva sama po sebi. Možda je stvar u kartičnom ograničenju, pa se autor nije mogao razmahati, jer štofa je bilo. Kako bilo, nisam ostao paf.
Ocjena: 3
Igor Rendić: „Da, draga“
Zgodna pričica u obliku dijaloga između muža/dečka i žene/cure o naoko svakodnevnim stvarima, koje uključuju baziliske, sirene i slične beštije, u kombinaciji s običnijim (za prosječnoga čitatelja koji ne živi u svijetu u kojemu meduze udaju svoje kćeri) stvarima. Zanimljiv je ležeran ton kojim likovi spominju sve te stvari. I jedan biser: doktor Zhilyac!
Ocjena: 3-4
Tamara Lujak: „Kako su vile dobile pismo“
Prvo sam mislio da će se raditi o poštanskom pismu, i to sam čekao sve do kraja priče, ali kad se to nije dogodilo, tek mi je tada postalo jasno o čemu se radi, jerbo nisam bio svjestan da su vile nepismene. Priča je jako lijepo napisana, ali mi je kraj pomalo čudan. Zašto je biti Učiteljica i pisanje prokletstvo? Ili je to ironično napisano? Znači li to da nitko prije glavne junakinje u svijetu vila nikada to nije radio? Ostalo je dosta upitnika nad mojom glavom, a nisam vidio razloga tome u priči.
Ocjena: 3
Ernest Sanders: „Zemlja“
Dobra ideja o Božjoj obitelji, gdje je Bog djed koji se voli zabavljati pravljenjem planeta i zvjezdanih sustava. I gdje njegova unuka pokazuje više talenta od njega. I gdje njegova žena vodi glavnu riječ u kući. Zabavno.
Ocjena: 3-4
Sve u svemu: zbirka je dobra, do dobra plus. Ni jedna priča me nije oborila s nogu, ni jedna nije smeće. Neki čvrsti prosjek.
Ocjena: 3
Dragana Rajaković: „Svi mi imamo iste probleme“
Kaže da joj je ovo prva objavljena priča, pa odmah pobjeda na Istrakonovom natječaju. Čestitam na tome, ali ne mogu reći da me priča oduševila. Zanimljiva je, dobro napisana, ali nije baš inovativna. Urbani fantasy koji me dosta asocirao na Shreka, iako priča sama po sebi nema previše dodirnih točaka s crtićem. Ukratko, čarobnjakuša koja je zaposlena kao čistač grada od raznoraznih karakondžula mora obaviti još jedan poslić – riješiti se poludjelog ogra, za kojega se ispostavlja da je sasvim pristojan i da u pozadini svega leže ljubavni problemi (vjerojatno otuda asocijacija na Shreka).
Po meni, prosječna priča.
Ocjena: 3-4
Dora Jurada: „Umjetnost u krvi“
Vampiri. Ali, iako tema ne može biti izlizanija, ova priča se donekle uspijeva izvući iz „već-stoput-viđeno“-sfere. Osnovna premisa je ono što izvlači priču: propali glazbenik (zašto je propao?) koji živi u šumi i voli svirati klavir i zagonetna osoba koja želi da mu dotični nešto svira u njegovoj kući. Nakon toga, sve se odvija po već poznatoj šabloni, s krajem koji nije pretjerano iznenađujuć. Niti ova priča me nije baš oduševila, ali mi je za nijansu bolja od prethodne, zbog bolje dočarane atmosfere.
Ocjena: -4
Tomislav Šestan: „Djevojka koja je rekla ne“
Da nisam čitao Mitchellov Atlas oblaka, ovo bi mi bila izvrsna priča. Ovako me dosta podsjetila na jedan dio te knjige, što međutim ne govori ništa o kvaliteti same priče. Priča je dobra, ideja također, ovoga puta u igri su svjesni androidi za kućnu uporabu i što se događa s onima koji imaju feler pri izgradnji. Isto tako, ovo je priča o ljudskom karakteru i odnosu čovjeka prema stroju. Od tri nagrađene priče, meni je ova, trećenagrađena, najbolja.
Ocjena: 4
Mario Rosanda: „Zima podno Učke“
„Baš mi se jede pršut“, reče si autor i napiše ovu priču. Tako bi se, otprilike, moglo sumirati ovo djelo. Čovjek koji radi na bazi na Mjesecu, odlazi na godišnji kući, gdje se susreće s obitelji, gdje se kroz slavlje djedovog stotog rođendana i druženje s djevojkom neprestano provlači reklamiranje istarskog pršuta i malvazije. Priča je lijepo napisana, ima neku sjetnu atmosferu – sukob tradicije i modernoga – ali, nekako je preočito da je autor pod svaku cijenu htio dobiti pršut kad je pisao priču.
Ocjena: 3+
Lučana Macinić: „Odlazak“
Kratka pričica o egzodusu s rodnog planeta nakon neke apokalipse i naseljavanju novoga. Ništa pretjerano originalno, ali, nepretenciozno, korektno napisano (možda malo previše infodumpasto) i s predvidljivim, gotovo očekivanim twistom na kraju. Onako.
Ocjena: 3
Vedran Bokor: „Ja sam brojač“
Ovo je dobra priča. Podzemna atomska skloništa, kanibali i iščekivanje ispunjeno tajanstvenošću i napetošću. Na malo kartica dobro dočarana tjeskobna atmosfera, polagano razotkrivanje radnje i iako je kraj relativno predvidljiv, ne mogu reći da ova priča nije gotovo potpuno ispunila moja očekivanja.
Ocjena: 4+ (vjerojatno bi bilo i više da kraj nije očekivan)
Ed Barol: „Staro za novo“
Ne znam je li autor, prije nego je počeo pisati ovo pročitao Children of the Corn, pa ga je inspiriralo, ali aluzije na tu priču su i više nego očite (pogotovo kad jedan lik drugoga nazove King ili kad se spominje „onaj koji hoda između redova“). Ovdje se to, međutim, sve rasplete na sasvim drukčiji način, što je plus priči. Kraj priče, što je zanimljivo, ima neki gotovo komičan ton. Nije vrhunsko ostvarenje, ali nije ni za baciti.
Ocjena: 3-4
Teuta Butuči: „Domino has a gun“
Klonovi i klonovi koji ubijaju klonove kako bi ostali jedini klon i usput srušili organizaciju koja proizvodi klonove. Početak priče mi je bio izvrstan, s onim ponavljanjem izraza „zvuk srebra“. Kasnije se to razvodnjava i priča se svodi na objašnjavanje kako su se svi ti događaji odvijali. Kao i priča „Odlazak“ i ova je previše infodumpasta, da bi se moglo potpuno uživjeti u nju. Stoga:
Ocjena: 3
Mario Rosanda: „Jebeni roboti“
Zanimljivo koncipirana – u obliku flashbackova – ali neinspirativna priča o prijevari ljubavnika i kazni za istu, umotana u sf ruho činjenicom da je djevojka prevarila momka s robotom. Da nema toga, priča bi komotno bila mainstream. Nekako mi je nedostajao klimaks u priči, tako da kad sam ju pročitao, ostao sam ravnodušan. I opet se pojavio problem kojega je autor već ispoljio u nekoj FFK-zbirci: naslov koji previše odaje, tako da se vrlo lako moglo pretpostaviti, puno prije nego je otkriveno u priči kako je ljubavnik u stvari robot.
Ocjena: -3
Tomislav Šestan: „Terminal“
Obje priče ovog autora su mi onako, baš legle. Vrlo zanimljiva ideja o naganjanju terorista-samoubojice kroz crvotočinu, i to od strane običnih ljudi (majke i kćeri), a ne nekih vojnih postrojbi, ili čvrstih muškarčina samo je dodao ono nešto što izdvaja priču iz klišejiziranosti. Način na koji su terorista svladale – bez pušaka, bombi, nuklearnih torpeda i ne znam čega sve ne – odličan. Na kraju autor ubacuje pokušaj kritike youtube-društva, što malo strši u cijeloj priči, ali ne dovoljno da pokvari dotadašnji utisak.
Ocjena: 4
Denis Giljević: „Tko se zadnji smije?“
Što se tiče ideje, čini mi se da je ovo najoriginalnija do sada u zbirci. Društvo koje funkcionira kao golemi facebook, gdje životi ljudi ovise o tome koliko im netko lajka profil, izuzetno je zanimljiva. Svi moraju biti veseli i nasmiješeni, o čemu se brine policija i glavni lik, tzv nevoljeni. Njegov je zadatak brisati profile ljudima koji nemaju dovoljno lajkova, međutim, u takvome poslu, čovjek si uvijek stvara neprijatelje, tako priča na kraju završava poetskom pravdom. Lijepo napisano, malo su mi čudni dijalozi, ali, sve u svemu, dobra priča.
Ocjena: 4+
Adnadin Jašarević: „O, moj Bože!“
Hm. Priča o usamljenom robotu koji se ide moliti svome bogu kojega su svi ostali roboti iz nekog razloga zaboravili. Pričica je zapravo neka vrsta posvete umjetnim inteligencijama i onima koji su pisali o njima. Ništa posebno, ali osobitim stilom lijepo dočarana atmosfera.
Ocjena: 3+
Ana Domini: „Polly Morpha“
Kako će izgledati svijet kad dječje lutke budu toliko sofisticirane da će roditelji imati problema razlikovati ih od svoje djece? Intrigantna tema, možda je mogla biti i malo bolje obrađena nego je to ovdje slučaj, ali se zbog ograničenja dužine autorici može progledati kroz prste.
Ocjena: 3+
Zoran Krušvar: „Crvenkapica reloaded“
Moderna sf-Crvenkapica s dahom partizanštine, koja očito postaje sve popularnija u hrvatskom sf-u. Priča je zapravo vrlo jednostavne fabule, o djevojčici, bakici, zlom vuku i lovcu, ali smještena u starački dom, ovijena senilnošću i paramnezijama, a umjesto zločestoga vuka, ovdje je bad guy izvanzemaljac. Fluidnoga stila i zabavno za čitanje.
Ocjena: -4
Vladimira Becić: „Granica Dobra i Zla“
U biti, ovo je priča o sukobu klasičnog i modernog. Klasično viđeni vampiri i sukubusi koji su nekada bili popularni, protiv svjetlucavih vampira i anđela koji su danas popularni, plus malo lamentacija o tome što je zapravo Dobro i koliko je Dobro dobro, za razliku od Zla. Tema je zanimljiva, ali je obrađena na osrednji način. Korektno, ali ništa više od toga.
Ocjena: 3
Adnadin Jašarević: „Posljednji“
Još jedna priča o vampirima, ovoga puta o Juri Grandu koji kao posljednji primjerak svoje vrste shvaća da mu je odzvonilo i da će umrijeti, pa to želi učiniti na spketakularan način, koji će se pamtiti. Sam način na koji završava i nije baš toliko spektakularan, ali je stil priče odličan i to izvlači cijelu stvar.
Ocjena: 3+
Hrvoje Bulat: „Što je bila i što više nije“
I dalje smo među vampirima. Međutim, ova mini-minijatura ne nudi ništa novo, neviđeno, da bi se moglo reći –vau! – i shvatiti zašto je autor uopće išao pisati priču. Vrlo vrlo jednostavna fabula, koja u biti više izgleda kao malo duži blurb nego priča. Ne mogu reći da sam se oduševio čitajući priču. Slabo.
Ocjena: 2+
Zoran Krušvar: „Bolje grob nego rob“
Zoran se izgleda sve više prebacuje u partizanske sf vode. I ova priča se dodiruje dotične teme, kao i prethodna njegova, ali ne esencijalno. Lijepo je napisana, ali je fabula dosta slabija od Crvenkapice, iako je tema zanimljiva sama po sebi. Možda je stvar u kartičnom ograničenju, pa se autor nije mogao razmahati, jer štofa je bilo. Kako bilo, nisam ostao paf.
Ocjena: 3
Igor Rendić: „Da, draga“
Zgodna pričica u obliku dijaloga između muža/dečka i žene/cure o naoko svakodnevnim stvarima, koje uključuju baziliske, sirene i slične beštije, u kombinaciji s običnijim (za prosječnoga čitatelja koji ne živi u svijetu u kojemu meduze udaju svoje kćeri) stvarima. Zanimljiv je ležeran ton kojim likovi spominju sve te stvari. I jedan biser: doktor Zhilyac!
Ocjena: 3-4
Tamara Lujak: „Kako su vile dobile pismo“
Prvo sam mislio da će se raditi o poštanskom pismu, i to sam čekao sve do kraja priče, ali kad se to nije dogodilo, tek mi je tada postalo jasno o čemu se radi, jerbo nisam bio svjestan da su vile nepismene. Priča je jako lijepo napisana, ali mi je kraj pomalo čudan. Zašto je biti Učiteljica i pisanje prokletstvo? Ili je to ironično napisano? Znači li to da nitko prije glavne junakinje u svijetu vila nikada to nije radio? Ostalo je dosta upitnika nad mojom glavom, a nisam vidio razloga tome u priči.
Ocjena: 3
Ernest Sanders: „Zemlja“
Dobra ideja o Božjoj obitelji, gdje je Bog djed koji se voli zabavljati pravljenjem planeta i zvjezdanih sustava. I gdje njegova unuka pokazuje više talenta od njega. I gdje njegova žena vodi glavnu riječ u kući. Zabavno.
Ocjena: 3-4
Sve u svemu: zbirka je dobra, do dobra plus. Ni jedna priča me nije oborila s nogu, ni jedna nije smeće. Neki čvrsti prosjek.
Ocjena: 3
Kap limuna, zrno soli,
I svaka rana malo više boli.
I svaka rana malo više boli.
Re: Deseti krug (Istrakon 2011.)
Nije pitanje jesam li ja to čitao nego jesu li urednici to čitali.
Znaš da sam tek kad sam čitao zbirku vidio da su u rečenici Jebote King, stavili zarez. Kao - Jebote, King. Pa u kua koliko je očito trebalo biti da se radi o Stephenu Kingu ( a tip kojem se obraća i s kim priča se zove Josip što je vidljivo par redaka iznad ), a rečenicu prije se spominje onaj koji hoda između redova. Cijela ta priča i jest posveta Kingu i djeci kukuruza, ne samo priči, samo što se ovaj put onaj koji hoda zbilja pojavi. Da očite aluzije i jesam li čitao Kinga. Što je trebalo - nacrtati?
Znaš da sam tek kad sam čitao zbirku vidio da su u rečenici Jebote King, stavili zarez. Kao - Jebote, King. Pa u kua koliko je očito trebalo biti da se radi o Stephenu Kingu ( a tip kojem se obraća i s kim priča se zove Josip što je vidljivo par redaka iznad ), a rečenicu prije se spominje onaj koji hoda između redova. Cijela ta priča i jest posveta Kingu i djeci kukuruza, ne samo priči, samo što se ovaj put onaj koji hoda zbilja pojavi. Da očite aluzije i jesam li čitao Kinga. Što je trebalo - nacrtati?
Čovjek je u potpunosti za religiju sve dok ne posjeti neku istinski religioznu zemlju. Nakon toga se svim srcem odjednom zalaže za kanalizaciju, mehanizaciju i zajamčenu minimalnu plaću.
Aldous Huxley
Aldous Huxley
-
SAMSUILUNOV OTAC
- Autor u Smokvinom listu
- Posts: 2110
- Joined: 30 Dec 2005, 00:50
- Location: 26. dimenzija, treća kuća desno, iza bukve
Re: Deseti krug (Istrakon 2011.)
Bilo bi dobro kad bi urednici istrakonske zbirke, kao i u slučaju sferakonske, prije objavljivanja poslali priču na autorizaciju, čisto da se izbjegnu ovakvi slučajevi.ratchet wrote:Nije pitanje jesam li ja to čitao nego jesu li urednici to čitali.
Znaš da sam tek kad sam čitao zbirku vidio da su u rečenici Jebote King, stavili zarez. Kao - Jebote, King. Pa u kua koliko je očito trebalo biti da se radi o Stephenu Kingu ( a tip kojem se obraća i s kim priča se zove Josip što je vidljivo par redaka iznad ), a rečenicu prije se spominje onaj koji hoda između redova. Cijela ta priča i jest posveta Kingu i djeci kukuruza, ne samo priči, samo što se ovaj put onaj koji hoda zbilja pojavi. Da očite aluzije i jesam li čitao Kinga. Što je trebalo - nacrtati?
Inače, ovo sam napisao prije nego smo se čuli i vidjeli povodom Sferakona, prije nego smo razgovarali o priči, pa nisam htio ništa presumirati, iako je iz aviona vidljivo da se radi o posveti. :uzdravlje:
Kap limuna, zrno soli,
I svaka rana malo više boli.
I svaka rana malo više boli.
Re: Deseti krug (Istrakon 2011.)
Ma ja to onako - polufrustrirano, jer ako tebi treba objašnjavati to s Kingom onda je većini drugih zbilja trebalo crtati. A priča je onako, osrednja, ne baš moje najblistavije ostvarenje.
Čovjek je u potpunosti za religiju sve dok ne posjeti neku istinski religioznu zemlju. Nakon toga se svim srcem odjednom zalaže za kanalizaciju, mehanizaciju i zajamčenu minimalnu plaću.
Aldous Huxley
Aldous Huxley
Re: Deseti krug (Istrakon 2011.)
Evo, stigla je i ova zbirka na red, pročitao sam ju, razmislio, i ne znam što bi sada rekao kad mi je Samsung skoro pa popalio ukupnu ocjenu zbirke 
Precizno ocjenjivanje mi baš ne ide, pa ću priče radije presložiti na hrpice. Naknadno sam skužio da sam pola nagrađenih strpao na dno :scratch:
Eh, da. I ovdje ima spoilera, pa ...
Dragana Rajaković: Svi mi imamo iste probleme
Priča nije loša, barem zbog izokretanja klišea o zlim čudovištima. Po stranim stripovima i knjigama se često može naići na čudovišta mekog srca, ali nekako mi se čini da je to kod nas rijeđe, pa to priči daje plus, ako je čitateljima to novi element. Fino napisano, lako može postati serijal, ali poznato.
Hrpica: Između srednje i dobre.
Dora Jurada: Umjetnost u krvi
Vampiri. Otmjeni, umjetnički talentirani. Zijev. Hvala bogu, ne svijetle. Ono što mi nije leglo u priči je forsiranje natuknica tko je u stvari vampir, a tko će biti žrtva, s naglim preokretom na kraju. Dobro pisanje drži priču, ali stil krvopija mi jednostavno nije legao.
Hrpica: Za razliku od Samsuilonovog oca, ona dublja.
Tomislav Šestan:Djevojka koja je rekla ne
Kud se lifra roba s greškom? Očekivao sma neku grupu za prava bofl androida, ali ni ovaj kraj nije loš. Jedino, buntovništvo i karakterni prikos mi se čine većom proizvodnom greškom od zjenica. I još na kraju od takvog androida traže da čuva tajnu o vlatitom servisu...
Priča mi zapinjena logici pa ostaje pri dnu.
Mario Rosanda:Zima podno Učke
Dati nogu Bajsu, i postaviti Marija za ministra turizma! :zubo: Ova priča je najbolji propagandni spot za Istru kakva je nekad bila i za miran obiteljski odmor. Jedino, gdje je tu SF? Pitanje da li je autor gađao u pršut mi nije bitno, naručenih priča ima oho-ho.
Hrpica: Iako je SF element mikroskopski, gornja. Pršut zaslužen!
Lučana Macinić: Odlazak
Prosjek. OK napisano, ali mi nije ostalo u glavi iza uskličnika na kraju posljednje rečenice.
Hrpica: Izgubljeno u srednjoj.
Vedran Bokor: Ja sam brojač
Dobra. Moglo bi se prigovoriti da je ideja popaljena iz Show must go on, ali izvedba mi se sviđa. Pogotovo patke. Kraj pomalo očekivan, ali mi u ovoj priči nije zasmetalo.
Hrpica: Gornja.
Ed Barol: Staro za novo
Napokon postapokalipsa u kojoj ekipa ima dugoročni plan. Vrišti na posvetu Kingu, bonus jer je negativac robot a ne mutant.
Hrpica: Gornja.
Teuta Butuči: Domino has a gun
Priča ima dobrih detalja, ali ništa novog kad je u pitanju princip There can be only one.
Kao što mi ni u Umejtnosti u krvi nisu legli vampiri, tako mi ovdje nisu legli klonovi.
Hrpica: Foršpan od samih detalja bi bio izvrstan, ali sama priča je na donjoj hrpici.
Mario Rosanda: Jebeni roboti
Hm... Da se na nju prikvači EKG, dobila bi se crta kao potegnuta ravnalom. Čini mi se odrađenim, poslanim onako, uz put. uz to, vidio sma puno zanimljivijih zapleta o povaljivanju robota ili preljuba s mašinama, pa baš i nije ostavila utisak.
Hrpica: Kao i robotska klasa, pri dnu.
Tomislav Šestan: Terminal
Sponzoruša i mamica spašavaju svijet, ili barem crvotočinu. Odmah mi je pred oči dovukla sve one majke iz viceva koje žele kćer pod svaku cijenu udati za bogatog doktora. A i stil pisanja mi se činio kokošast, poput stereotipnih šminkerica kad se raskokodaču zuz kavu.
U istoj hrpici kao i bataci glavne junakinje, gornjoj.
Denis Giljević: Tko se zadnji smije?
Čak i bez anti-facebook teme, ovo nije loša distopija gdje svi moraju pjevati na kiši. Dobro obrađeno, ali mi ne sjeda par stvari. S obzirom da su svi slatki i nasmiješeni i presretni za dobiti dijabetes, titula Nevoljeni glavnog junaka mi se ne uklapa u cijeli sistem. Ono što mi u priči najviše nedostaje su posljedice brisanja profila. Pretpostavlja se da je riječ o nečem gadnom, no, ljudi su se opet vratili na mrežu s novim profilima, i nikom ništa. Možda je rieč o falsifikatima, crnoj burzi ili nečem trećem? Ostaje nedorečeno. S druge strane, plaćanje lajkovima je izvrstan detalj.
Hrpica: Između gornje i doljnje, ali nije u sredini.
Adnadin Jašarević: O, moj Bože!
Jašarević izvsno piše, ali ova priča mi nije legla. Lijepo napisano, doba atmosfera, ali opet...
Blijed dojam u odnosu na dosad poznate religiozne robote i umjetne inteligencije.
Hrpica: Kotura se između srednje i doljnje.
Danijel Bogdanović: Čovjekova pjesma
Audio Matrix. Dobro teče, sviđa mi se kako je iskorišten prastari motiv glazbe koja stvara svijet. Porobljeno čovječanstvo se uglavnom pomirilo sa sudbinom, iako ih muzika izluđuje i onda baš kad treba... kraj, ali ne tamo kamo me je priča vodila, i s twistom koji strši.
Do pred kraj u gornjoj hrpici, nakon kraja skliznula niže.
Ana Domini: Polly Morpha
Dijete i savršena igračka, česta tema još od Super-Toys Last All Summer Long. Korektno odrađeno, ali mi kraj kvari što najednom ni roditelji ne razlikuju robota od kćeri. Preuzimanje Anitinog izgleda kao da je palo s Marsa, jer Polly kroz cijelu priču nije mijenjala izgled, iako je mogla. Možda je to nestalo u kraćenju, i čini mi se da bi u malo dužoj formi priča bila bolja.
Hrpica: Srednja
Zoran Krušvar: Crvenkapica reloaded
Kad se penzići raspištolje...
OK, Krušvar je ovdje zamutio čušpajz od Bubba Ho Tepa, Man in Black, Crvenkapice, 1. proleterske, čike s čokoladom i tko zna čega još sve ne, ali rezultat je fenomenalan.
Hrpica: Gornja, odmah ispod šlaga i trešnjice.
Vladimira Becić: Granica Dobra i Zla
Mitska bića u koje više nitko ne vjeruje pa mogu u miru postavljati kajle jedni drugima, s malo moraliziranja o crnom, bijelom i puno nijansi sive... Nije loše, ali ne ističe se previše.
Hrpiica: Sredina
Adnadin Jašarević: Posljednji
I jope krvopija, ali ovog puta mi je bolje legla. I opet jašarević slaže izvrsnnu atmosferu, čujem crescendo pozdinske muzike kako priča teče, i na kraju - antiklimaks. Možda je to i poanta priče, da na kraju ipak ne možeš imati sve što zaželiš, ali ja sam se baš zaželio završetka s praskom.
Hrpica: Bez praska koji bi je pogurao više, ispod gornje.
Hrvoje Bulat: Što je bila i što više nije
E sad. Priča o vampirici iz prve perspektive, s njenim osjećajima, mi liči na prolog duže priče, koja iz nekog razloga nije gotova, pa je stvar zaokružena ovako kako je. No, iz subjektivnih razloga mi se sviđa, valjda zato jer je jako slična prvoj priči koju sam postao u ČičaMiči na ovom forumu. Nostalgija?
Hrpica: Između srednje i dobre.
Zoran Krušvar: Bolje grob nego rob
Ok napisana, izgleda da zombie roblje ulazi u modu. Likovi su upečatljivi, Krušvar lupa čvrge uokolo ljudima iz fandoma, pa je onima koji ih/se prepoznaju stvar zanimljivija. No, malo mlako.
I nema Andriju
Hrpica: Srednja
Igor Rendić: Da, draga
Sasvim normalan svijet ako je riječ o Monsters Compendiumu iz D&D-a. Zgodan dijalog, u kojem su sve te beštije nešto najnormalnije, uz spominjanje zanimljivih tračeva koje bi mogle biti ideja za vlastite priče (npr sirene na brani i jahačica jednoroga).
Hrpica: Na brdu stvari potrpanih u nju, priča se izdiže iz sredine.
Tamara Lujak: Kako su vile dobile pismo
Ovo sma čitao par puta jer sam mislio da mi je nešto promaklo. I još uvijek nisma našao što. Ali lijepo je napisano, pa nije baš bilo teško ponavljati.
Hrpica: Zbunjeno se vrti između srednje i doljnje.
Ernest Sanders: Zemlja
Simpatična pričica u kojoj se glavni lik možda i ije trebao zvati Bog. Moglo ga se bolje zamaskirati. Ali svejedno, jedna od boljih priča o tome kako je bog zamijesio ili izgradio planete. Izvrsni su mi detalji o konkurenciji, ženi koja ne shvaća njegov hobi, odnosu djeda i unučice...
Hrpica: Nije baš za gornju, ali jako blizu.
Precizno ocjenjivanje mi baš ne ide, pa ću priče radije presložiti na hrpice. Naknadno sam skužio da sam pola nagrađenih strpao na dno :scratch:
Eh, da. I ovdje ima spoilera, pa ...
Dragana Rajaković: Svi mi imamo iste probleme
Priča nije loša, barem zbog izokretanja klišea o zlim čudovištima. Po stranim stripovima i knjigama se često može naići na čudovišta mekog srca, ali nekako mi se čini da je to kod nas rijeđe, pa to priči daje plus, ako je čitateljima to novi element. Fino napisano, lako može postati serijal, ali poznato.
Hrpica: Između srednje i dobre.
Dora Jurada: Umjetnost u krvi
Vampiri. Otmjeni, umjetnički talentirani. Zijev. Hvala bogu, ne svijetle. Ono što mi nije leglo u priči je forsiranje natuknica tko je u stvari vampir, a tko će biti žrtva, s naglim preokretom na kraju. Dobro pisanje drži priču, ali stil krvopija mi jednostavno nije legao.
Hrpica: Za razliku od Samsuilonovog oca, ona dublja.
Tomislav Šestan:Djevojka koja je rekla ne
Kud se lifra roba s greškom? Očekivao sma neku grupu za prava bofl androida, ali ni ovaj kraj nije loš. Jedino, buntovništvo i karakterni prikos mi se čine većom proizvodnom greškom od zjenica. I još na kraju od takvog androida traže da čuva tajnu o vlatitom servisu...
Priča mi zapinjena logici pa ostaje pri dnu.
Mario Rosanda:Zima podno Učke
Dati nogu Bajsu, i postaviti Marija za ministra turizma! :zubo: Ova priča je najbolji propagandni spot za Istru kakva je nekad bila i za miran obiteljski odmor. Jedino, gdje je tu SF? Pitanje da li je autor gađao u pršut mi nije bitno, naručenih priča ima oho-ho.
Hrpica: Iako je SF element mikroskopski, gornja. Pršut zaslužen!
Lučana Macinić: Odlazak
Prosjek. OK napisano, ali mi nije ostalo u glavi iza uskličnika na kraju posljednje rečenice.
Hrpica: Izgubljeno u srednjoj.
Vedran Bokor: Ja sam brojač
Dobra. Moglo bi se prigovoriti da je ideja popaljena iz Show must go on, ali izvedba mi se sviđa. Pogotovo patke. Kraj pomalo očekivan, ali mi u ovoj priči nije zasmetalo.
Hrpica: Gornja.
Ed Barol: Staro za novo
Napokon postapokalipsa u kojoj ekipa ima dugoročni plan. Vrišti na posvetu Kingu, bonus jer je negativac robot a ne mutant.
Hrpica: Gornja.
Teuta Butuči: Domino has a gun
Priča ima dobrih detalja, ali ništa novog kad je u pitanju princip There can be only one.
Kao što mi ni u Umejtnosti u krvi nisu legli vampiri, tako mi ovdje nisu legli klonovi.
Hrpica: Foršpan od samih detalja bi bio izvrstan, ali sama priča je na donjoj hrpici.
Mario Rosanda: Jebeni roboti
Hm... Da se na nju prikvači EKG, dobila bi se crta kao potegnuta ravnalom. Čini mi se odrađenim, poslanim onako, uz put. uz to, vidio sma puno zanimljivijih zapleta o povaljivanju robota ili preljuba s mašinama, pa baš i nije ostavila utisak.
Hrpica: Kao i robotska klasa, pri dnu.
Tomislav Šestan: Terminal
Sponzoruša i mamica spašavaju svijet, ili barem crvotočinu. Odmah mi je pred oči dovukla sve one majke iz viceva koje žele kćer pod svaku cijenu udati za bogatog doktora. A i stil pisanja mi se činio kokošast, poput stereotipnih šminkerica kad se raskokodaču zuz kavu.
U istoj hrpici kao i bataci glavne junakinje, gornjoj.
Denis Giljević: Tko se zadnji smije?
Čak i bez anti-facebook teme, ovo nije loša distopija gdje svi moraju pjevati na kiši. Dobro obrađeno, ali mi ne sjeda par stvari. S obzirom da su svi slatki i nasmiješeni i presretni za dobiti dijabetes, titula Nevoljeni glavnog junaka mi se ne uklapa u cijeli sistem. Ono što mi u priči najviše nedostaje su posljedice brisanja profila. Pretpostavlja se da je riječ o nečem gadnom, no, ljudi su se opet vratili na mrežu s novim profilima, i nikom ništa. Možda je rieč o falsifikatima, crnoj burzi ili nečem trećem? Ostaje nedorečeno. S druge strane, plaćanje lajkovima je izvrstan detalj.
Hrpica: Između gornje i doljnje, ali nije u sredini.
Adnadin Jašarević: O, moj Bože!
Jašarević izvsno piše, ali ova priča mi nije legla. Lijepo napisano, doba atmosfera, ali opet...
Blijed dojam u odnosu na dosad poznate religiozne robote i umjetne inteligencije.
Hrpica: Kotura se između srednje i doljnje.
Danijel Bogdanović: Čovjekova pjesma
Audio Matrix. Dobro teče, sviđa mi se kako je iskorišten prastari motiv glazbe koja stvara svijet. Porobljeno čovječanstvo se uglavnom pomirilo sa sudbinom, iako ih muzika izluđuje i onda baš kad treba... kraj, ali ne tamo kamo me je priča vodila, i s twistom koji strši.
Do pred kraj u gornjoj hrpici, nakon kraja skliznula niže.
Ana Domini: Polly Morpha
Dijete i savršena igračka, česta tema još od Super-Toys Last All Summer Long. Korektno odrađeno, ali mi kraj kvari što najednom ni roditelji ne razlikuju robota od kćeri. Preuzimanje Anitinog izgleda kao da je palo s Marsa, jer Polly kroz cijelu priču nije mijenjala izgled, iako je mogla. Možda je to nestalo u kraćenju, i čini mi se da bi u malo dužoj formi priča bila bolja.
Hrpica: Srednja
Zoran Krušvar: Crvenkapica reloaded
Kad se penzići raspištolje...
OK, Krušvar je ovdje zamutio čušpajz od Bubba Ho Tepa, Man in Black, Crvenkapice, 1. proleterske, čike s čokoladom i tko zna čega još sve ne, ali rezultat je fenomenalan.Hrpica: Gornja, odmah ispod šlaga i trešnjice.
Vladimira Becić: Granica Dobra i Zla
Mitska bića u koje više nitko ne vjeruje pa mogu u miru postavljati kajle jedni drugima, s malo moraliziranja o crnom, bijelom i puno nijansi sive... Nije loše, ali ne ističe se previše.
Hrpiica: Sredina
Adnadin Jašarević: Posljednji
I jope krvopija, ali ovog puta mi je bolje legla. I opet jašarević slaže izvrsnnu atmosferu, čujem crescendo pozdinske muzike kako priča teče, i na kraju - antiklimaks. Možda je to i poanta priče, da na kraju ipak ne možeš imati sve što zaželiš, ali ja sam se baš zaželio završetka s praskom.
Hrpica: Bez praska koji bi je pogurao više, ispod gornje.
Hrvoje Bulat: Što je bila i što više nije
E sad. Priča o vampirici iz prve perspektive, s njenim osjećajima, mi liči na prolog duže priče, koja iz nekog razloga nije gotova, pa je stvar zaokružena ovako kako je. No, iz subjektivnih razloga mi se sviđa, valjda zato jer je jako slična prvoj priči koju sam postao u ČičaMiči na ovom forumu. Nostalgija?
Hrpica: Između srednje i dobre.
Zoran Krušvar: Bolje grob nego rob
Ok napisana, izgleda da zombie roblje ulazi u modu. Likovi su upečatljivi, Krušvar lupa čvrge uokolo ljudima iz fandoma, pa je onima koji ih/se prepoznaju stvar zanimljivija. No, malo mlako.
I nema Andriju
Hrpica: Srednja
Igor Rendić: Da, draga
Sasvim normalan svijet ako je riječ o Monsters Compendiumu iz D&D-a. Zgodan dijalog, u kojem su sve te beštije nešto najnormalnije, uz spominjanje zanimljivih tračeva koje bi mogle biti ideja za vlastite priče (npr sirene na brani i jahačica jednoroga).
Hrpica: Na brdu stvari potrpanih u nju, priča se izdiže iz sredine.
Tamara Lujak: Kako su vile dobile pismo
Ovo sma čitao par puta jer sam mislio da mi je nešto promaklo. I još uvijek nisma našao što. Ali lijepo je napisano, pa nije baš bilo teško ponavljati.
Hrpica: Zbunjeno se vrti između srednje i doljnje.
Ernest Sanders: Zemlja
Simpatična pričica u kojoj se glavni lik možda i ije trebao zvati Bog. Moglo ga se bolje zamaskirati. Ali svejedno, jedna od boljih priča o tome kako je bog zamijesio ili izgradio planete. Izvrsni su mi detalji o konkurenciji, ženi koja ne shvaća njegov hobi, odnosu djeda i unučice...
Hrpica: Nije baš za gornju, ali jako blizu.
Randomness is strong with this one!