Nisam uspio pronaći citat "vatromet literarnosti", ali jesam "stilski vatromet", što je nešto pak drugo i smatram da Biljanina priča to ima. (Stil je jedno, a literarnost drugo. Svatko ima svoj stil, pa tako i svaki autor u Ubiqu ima stila.) I ne vjerujem da se osjeća napor pri pisanju, jer je to jasna (suvremena) tradicija "mitskog" pripovijedanja, npr. magijski realizam, Garcia Marquez, i ta ekipa.
E sad, ja bih rekao da je ova rasprava vrlo zanimljiva i pohvalna za Biljaninu priču, ne vidim nijedne istinski negativne kritike u Evitinu postu. Kada slažem Ubiq, na početak volim gurnuti novelu koju smatram izazovnom - stilski, narativno, konceptualno. Slično Biljani sada na forumu, ali ipak "lošije" je ranije prošao ipak Dario Rukavina u 3. broju za priču o Rilkeu i anđelima
Tada je i Suvin poslao pismo da se doslovce borio s tekstom, ljutio se, čitao iznova, drugi put, i na kraju - iako nevoljko - rekao da "skida kapu autoru"...
Tolika rasprava tada oko Rukavine, i sada ovdje oko Biljane, smao znači da su te novele to zaslužile i da su izazovne. Izazvale su raspravu; nije ostala nezaintersirana tišina niti puka prazna pohvala ili pokuda. Da te novele svojim stilom, ili izvedbom, ili temom, ili nekim drugim elementom, zahtijevaju od svojeg čitatelja da se s tekstom bore, da razmišljaju, da čitaju drugi put, da se protive, da otvore enciklopediju, da guglaju, da pišu na forumu. Da se vrate književnosti kao području duha i intelekta, da se vrate SF-u kao književnosti spoznajnog očuđenja.
Sada, ako netko ipak želi da ga prva priča povede, lako i ugodno, kao u novi broj Siriusa ili omiljene sci-fi serije, bez otpora, bez borbe, da samo sklizne u fantastični svijet kao u Tada Williamsa, onda sam ja drugačije koncipirao Ubiq, zainteresirani izdavač je prihvatio da tiska drugačiji idejni koncept, i Ubiq je krivi časopis.
I bez brige, nikada nisam dizao nos (osim toga, tu je i Žiljak, esencija pulpa :angel: ) i hodao okolo "začepljena nosa", kako se u kulturalnim studijima (koje sam studirao) kaže za kritičare i pisce koji preziru tzv. šund (popularnu književnost), i Ubiq otpočetka ima i "pitkije" priče. No, sreća je hrvatske znanstvene fantastike što je tržište toliko malo da nema pulpa (barem dok Krušvar ne počne štancati romane brzinom Viktorije Faust
), pa kod nas "pitko" ne znači i "plitko". Pa vrhunski SF (kakav obožavam), onaj "starinski", da te "sense of wonder" bombardira s prve stranice, a opet je strašno dobro napisano, pišu mnogi. A car je Zoran Vlahović