Unread post
by SAMSUILUNOV OTAC » 25 Nov 2010, 18:21
End hir ar d vouts from me:
AS: ima spojlera (i prednjih i zadnjih), pa ko nije čitao, a namjerava, nek preskoči post.
Biljana Mateljan: „David, u neprekinutom nizu“
Dvaput sam morao pročitati ovu priču da ju shvatim. U biti se radi o rubnom sf-u, koji vještim autoričinim stilom navodi čitatelja na zaključak kako je to u stvari podosta esefična priča. U svojoj srži, to je priča o sestri koja pokušava izliječiti svoga brata blizanca od neke vrste bolesti u kojoj on ima sinestetičke napadaje, pa ga vodi u Maroko. On s vremenom gubi svoja osjetila, na kraju i svoj život, a to onda utječe i na psihosomatiku njegove sestre, s obzirom da su, kao blizanci, vrlo povezani. Stilu ne mogu ništa zamjeriti, vrlo je literalan i priča zvuči začuđujuće dok ju čitaš, a to onda izvlači i jednostavnu fabulu.
Ocjena: 4
Veronika Santo: „Mletački sat“
Stara ideja o manipulaciji vremenom kako bi se postigao neki cilj. U ovome slučaju, riječ je o bolesnome čovjeku koji je saznao za postojanje takve mogućnosti (u obliku sata na potopljenom mletačkom brodu) i koji pokušava doći do osobe koja je otkrila potopljeni brod, ne bi li od nje dobila lijek za svoj problem. Priča je lijepo napisana, Veronikin stil je neupitno dobar i čitak, ali to mi nije bilo dovoljno da izvuče relativno mlaku izvedbu osnovne ideje iz prosječnosti. Kraj je pomalo zbrzan i nedorečen. Čini mi se kao da je autorica imala mrtvocrtu koju je morala ispoštovati, pa nije stigla bolje razraditi završetak. Čitao sam puno boljih njenih priča.
Ocjena: 3-4
Zoran Vlahović: „Svaki put kad se rastajemo...“
Ovo je odlična priča, u svakom pogledu. Po meni, najbolja u ovome broju. Ideja fenomenalna, o ženama kojima je životni zadatak čekati svoje muževe-ratnike da se vrate kući s ratišta i onda im udovoljvati sve dok ih dužnost opet ne odvuče na neko bojište. Osim što priča vrvi odličnim idejama ( poput sporovremena u kojima žene čekaju svoje muževe), posebno mi se sviđa unutarnji sukob kod njih, jer, s jedne strane osjećaju dužnost prema domovini i ljubav prema muževima koji se vraćaju s ratišta poluludi i seksualno deprivirani, a s druge jedva čekaju da im muževi opet odu, duboko u sebi se nadajući da će ovo možda biti posljednji put.
Ocjena: 5
Katarina Brbora: „Avaleon i crno pero“
Priča o alternativnoj stvarnosti u kojoj se Hrvati nisu doselili na Jadran nego su osnovali državu na Crnome moru, o vječitoj borbi dobra i zla, a sve to začinjeno malo pomaknutim verzijama biblijskih likova. Autoričin stil me snažno podsjetio na način govora u serijama poput Buffy, ali, kako je priča i sama neozbiljna, takav stil joj odlično pristaje. Sama ideja je već viđena u milijun filmova i stripova, ali, to se autorici ne može uzeti za zlo, jer, kao što je već rečeno, priča nije zamišljena kao ozbiljno glavolomno štivo, nego kao zanimljivo obrađena već viđena ideja, namijenjena razbibrizi.
Ocjena: 3-4
Zoran Krušvar: „Astrafobija“
Prvo moram pohvaliti stil pisanja koji je vrlo lijep, rečenice su slikovite, podsjećaju me na morsku travu koja se ovija oko nogu dok hodam kroz nju, vidi se da je tu uložen trud. Priča o ženi koja se boji grmljavine i koja zbog toga ne može spavati, jer stalno ima čudne snove (koji će se na kraju pokazati proročanskima), pa shodno tome ima problema i na poslu s vrlo nadobudnom iritantnom šeficom koja voli naglašavati pojedine riječi, sama po sebi nije nešto preoriginalno, ali to joj nije bila niti namjera, koliko mi se čini. Ovdje je bitno introspektivno samorazaranje glavne junakinje koja na kraju završi na jedini mogući način. Svaki drukčiji bi pokvario priču. Jedna zamjerka na kraju: isto kao i u slučaju Veronike Santo, imam dojam kao da je završetak priče malo zbrzan.
Ocjena: 4+
Gordana Kokanović-Krušelj: „Snovi ljetnih noći“
Nekom genetskom mutacijom nastaju mutanti koji su izrazito pametni i vrlo autodestruktivni (vrše suicide gdje stignu) i jedan psihijatar/psiholog pokušava doznati što se to krije u njihovim glavama i zašto su takvi. U sve to je upletena i neka vjerska sekta koja mutante proglašava vrhunskim bićima. Ovo je, više nego priča o mutantima, priča o frustriranom psihologu koji ne može shvatiti te osobe. Stil priče je dobar, ne zapinje, ali priča me nije ostavila bez daha.
Ocjena: 3-4
Darko Macan: „DUO“
Još jedna jako dobra priča, ova o starom znanstveniku koji na ljudima iskušava neku vrstu placebo umiranja, priča zapravo o moći uvjeravanja, i o istražitelju koji pokušava otkriti kako i čemu. Vrlo dobra ideja, dobra izvedba, dobar kraj (iako ne i neočekivan), nemam zamjerki.
Ocjena: - 5
Iva Šakić Ristić: „Ključ“
Ova priča je rubno SF i govori o ženi koja je živjela u samostanu sve do trenutka kad je donekle protiv svoje volje ostala trudna. Nakon izbacivanja iz samostana odlazi u svemir, na Veneru, na Mars, ali ne prestaje misliti na samostan i na dijete koje su joj ondje oduzeli, jer joj je šuma oko samostana sasvim dovoljan svijet. Glavni lik je vrlo dobro ispsihologiziran, zbog čega priča pati na dinamici, ali to niti nije akcijska priča, pa se takav stil pisanja dobro uklapa u fabulu.
Ocjena: - 4
Zrinka Horvat: „Prljave i lijepe“
Ova priča je višak. Ni po čemu inovativna priča o vampiricama koje izlaze u kafiće, kolju i skaču po krovovima zgrada i autima, izgleda kao novelizacija jedne prosječne epizode već spominjanje Buffy. Po meni, najslabija priča u ovome broju.
Ocjena: 2
Milena Benini: „Tri kolune Margulje Krsnice“
Ne znam točno što su „kolune“, pretpostavljam nešto poput spomenika. Unatoč tome, i unatoč poteškoćama koje sam imao čitajući ovu priču jer je pisana istarskim dijalektom, pa nisam baš razumio sve riječi, ovo je dobra fantasy priča o vještici koja u tri navrata napravi junačko djelo, čime zarađuje te „kolune“. Njezina junačka djela su već viđena u mnogim drugim djelima, ali to nije bit ove priče. Bit je njezin izgled koji me podsjetio na neke stare pripovijetke i legende koje se moglo naći u prašnjavim knjigama naših baka. U pisanje priče je uložen velik trud, i da je pisana konvencionalnim književnim jezikom, ne bi se ovako isticala, što samo govori o umijeću autorice.
Ocjena: 4
Kap limuna, zrno soli,
I svaka rana malo više boli.
