Zoran wrote:Iako pretpostavljam da se nije radilo o tome da žene pišu lošije od muškaraca, pretpostavljam da se tu implicirala neka razlika u načinu pisanja... ali nebitno.
Prva priča, po recenzentici, odiše onim nečim što poručuje da ju je mogla napisati samo žena. Što bi to nešto bilo, svojstveno samo ženskom pismu, nije mi baš jasno, a kad se na to još nakaleme sladunjavost i traljavost, ne zvuči dobro, a navodno to mogu samo žene. Pa ako je to ta razlika u načinu pisanja, opet je uvredljivo po ženski rod. Takvo uspoređivanje, na štetu ženskog stila pisanja, možemo progledati kroz prste Matošu, iako ni on osim tradicije i predrasuda nije imao drugih argumenata.
Druga priča je pak naprosto loša, ako je za vjerovati recenzentici tako loša da je to mogla napisati samo žena, o toj priči ne vrijedi niti pričati. Tu nema nikakve dvojbe što je pisac recenzije htio reći.
Nijedna od te dvije ženske priče nije moja, tako da tu progovaram prvenstveno kao žena.
I sve bi još bilo super da su u toj recenziji samo te dvije nespretne rečenice sporne.
Velika je razlika između kritike (pozitivne ili negativne) i kritiziranja. Netko je to mladoj dami trebao objasniti prije nego ju je gurnuo u vatru. Recenzija ipak nije dječja parlaonica, a nije ni samo povratna informacija. Po mojoj prosudbi, ova "recenzija" je najobičnije kritiziranje.
U samom startu, recenzetica je po mojim mjerilima shvaćanja kritike, književne, kazališne ili bilo koje druge, izgubila kredibilitet jer kako ozbiljno shvatiti recenzenta koji se zaklanja iza "nekoga" i tom nekom pripisuje svoje porive (u daljnjem tekstu taj netko postaje čitatelji, pa sam na momente čak imala dojam da čitam komentar na anketu o zbirci i slatko se nasmijala.)
Evo te obećavajuće prve rečenice:
Prvi poriv koji netko dobije kada mu se u rukama nađe zbirka „Priče o dinosaurima“ jest taj da je lijepo i polako vrati tamo gdje ju je i našao.
Iz koje, osim što saznajemo kakav poriv netko dobije kad mu se zbrirka nađe u ruci, saznajemo i da je recenzentica unaprijed imala negativan stav i to zbog naslovnice koja nije po njenom ukusu, ali se ipak žrtvovala i prihvatila se čitanja preko one stvari. Iz nastavka je bilo vidljivo da slijedi pljuvačnica bez previše argumenata i nisam se prevarila.
Pa sam tako doznala što čitatelji misle:
Autori koji su se odlučili za paralelne radnje ostavljaju čitatelja posve razočaranim
Jer, naša recenzentica i čitatelji, to je valjda isto. :scratch:
A bit će da su im i očekivanja ista, dosta neobična za zbirku kratkih priča.
Opisi mezozoika dosta su pojednostavljeni, s tek pokojim pojmom vezanim uz tu eru te zapravo ne predočavaju kako je ona zaista trebala izgledati
Čini mi se da mlada dama ne zna da kratka priča spada u zahtjevne forme, kako za pisca, tako i za čitatelja kojemu u deset kartica teksta ne može biti pruženo sve na dlanu, opisamo natanane i objašnjeno do najsitnijih detalja te stoga mora biti sposoban povezivati, a pretpostavlja se da ima i neka predznanja, barem ona koja spadaju u opću kulturu i školsko gradivo te da mu se ne mora sve nacrtati. Zatrpavati kratku priču opisima koje inače možemo pročitati u udžbeniku iz biologije, doista je suvišno, osim ako pišemo priče za malu djecu koja nemaju pojma o eri u kojoj su živjeli dinosauri i želimo da ona iz njih nešto nauče.
Čudna su mi i očekivanja vezana uz fantastičnu književnost koja zahtjevaju da se ograniči mašta i da dinosauri budu onakvi kakvi su zaista bili.
Iz pljuvačnice izvadit ću još samo jedan biser o tome zašto vrijedi pročitati napornu i iscrpljujuću priču:
Treba spomenuti i priču „Dugi zubi, dugi vratovi“ Zorana Krušvara koja je pomalo naporna i iscrpljujuća te koja temom nije donijela ništa nova, ali koja ima nekoliko dobrih, detaljnih i brutalnih opisa zbog kojih vrijedi pročitati je.
I ne bih se ja zbog svega ovoga toliko uzrujavala, ni patila od nesanice da mi je ime spomenuto u recenziji, pa makar mi priča bila ispljuvana uzduž i poprijeko, bačena u isti koš s onim lošim što samo žena može i sasulo se po njoj drvlje i kamenje, nego avaj, gorka sudba je pokosila moju pričicu, ostade nezapažena, ni zavrijedila nije da se na nju pljune.
Preostaje mi samo utjeha da je u njoj bilo dovoljno strave i užasa da njezin naslov posluži recenzentici kao inspiracija za naslov njenog uratka.
