Vječni život-Brza smrt (nova verzija)

Priče (nevezane za Literarnu radionicu), pjesme, crteži i ostale kreacije forumaša

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
Makovnjacha
Puppeteer
Posts: 122
Joined: 30 Dec 2008, 18:14
Location: oko Zagreba

Vječni život-Brza smrt (nova verzija)

Unread post by Makovnjacha »

Ovo je napredak do sad- imam osjećaj da mi tu nešto fali, al' ne znam kaj (fali mi mesa, kako bi rekla jedna moja profa).

P.S. malo je dulja od prethodne- samo da odmah upozorim ljude, da me poslije ne psuju :D


Vječni život-Brza smrt

- Psst…-
- Pssst! – ponovio je malo glasnije.
- Što je? – prošaptao je njegov kolega.
- Jesu otišli? – upita on.
- Nisam siguran. Iako im već dulje vrijeme nema ni traga ni glasa. – rekao je Sid kriomice pogledavši lijevo i desno.
- Valjda su onda otišli. – zaključi Mop i ispruži ruke u zrak pokušavajući se protegnuti.
- A u kurac! – poviče Mop ljutito.
- Ha, ha, ha! Presmiješno! – počeo se Sid valjati od smijeha kada je zapazio da je Mopu otpala lijeva ruka.
- Mrš! Uopće nije smiješno! – povikao je Mop.
- Od sad te zovem Jednoruki Jack. – kroz smijeh je rekao Sid.
- Jebi se! – odgovori mu Mop.
- Mop, smiri se. Vjerojatno će ti ljudi popraviti ruku kada se probude ujutro. – mirno mu je odgovorio Sid.
- Ma 'ko ga jebe, idemo, dosta mi je stajanja na istom mjestu cijeli dan. Idemo se zabavljati - noć je pred nama! – uzviknuo je Mop.

Noć se sve jače spuštala na malo naselje okupano snijegom, a dva prijatelja su krenula livadom do starog okupljališta u šumi. Gusti snijeg je ubrzano radio na povećanju svog pokrivača na tlu kao da mora pod svaku cijenu ispuniti svaki komadić prostora svojom kristalnom prisutnošću. Nebo iznad njih je bilo tmurnije no inače, tamno - plave, skoro crne boje, ali su oni bili previše zauzeti razgovorom i zezancijom da bi to primijetili.

Hladnoća im je štipala obraze sve jače kako su minute odmicale. Pomislili su kako je konačno nastupila ona prava zima koju su čekali još od Božića, iako je bilo previđeno da postoji tek mala šansa da se to zaista i dogodi. A o vjerojatnostima oni nisu puno ni znali. Znali su da treba cijeniti svaki produkt prirode, osobito ako on uključuje obilje snijega, hladnog vremena i čim manje sunca. Voljeli su zimu i to im tog trenutka, dok su hodali kroz snježnu livadu k šumi, nitko nije mogao oduzeti.

***

- Isuse, Reponja, pa nisam te vidio sto godina! – poviče Sid i krene zagrliti staroga prijatelja.
- Pa ni ja tebe! – poviče Reponja.
- Kuda se skićeš? – upita ga Sid nakon što su se pošteno izgrlili.
- Ma, dobio sam stalni posao čuvara pri kontrolnom tornju Američke izviđačnice na Južnom polu. Inače se ne smijem maknuti s mjesta, ali ljudi nisu dolazili već mjesecima, pa sam odlučio posjetiti rodbinu. Ostajem ovdje par dana, a nakon toga idem posjetiti bratića u Ženevi. – reče Reponja sa smiješkom koji je odavao blagi umor tijela od puta.
- Fino, fino. – reče Sid veselo ne skidajući pogled s prijatelja, kao da će mu on pobjeći ako slučajno pogleda u stranu.
- Kad smo već kod ljudi, ni ja ih već danima nisam čuo ni vidio. – upao im je u razgovor jedan od kolega u skupini, malo mršaviji od ove dvojice i vidljivog manjka socijalne inteligencije.
- Kad bolje razmislim, ni ja isto nisam vidio svoje već skoro tjedan dana. – javio se Mop.
- Ni ja. Već nekoliko dana. – javio se još jedan iz skupine.
- A valjda su na skijanju - sad je sezona. – prokomentirao je Sid, a u glasu se dala naslutiti ljutnja zbog nepotrebnog upadanja u razgovor. Trenutno je najmanje na svijetu mario za ljude. Konačno je vidio svog prijatelja i htio je provesti što više vremena u njegovu društvu. A, što se njega tiče, ljudi mogu i umrijeti. Nije da ga je previše diralo.
- Da, baš je hladno danas vani, a i snijeg pada već tjedan dana. Idealno za skijanje. Nego, pričaj ti nama kako je dolje? – upita Mop Reponju pokušavajući promijeniti temu jer je primijetio Sidovu ljutnju.

Ostatak noći su proveli u ugodnom ćaskanju dok je snijeg i dalje brižno pazio da na svakom komadiću zemlje ostavi svoj trag. Hladni sjeverni vjetar je nosio njihov smijeh kroz gustu šumu, pa sve do ravnice, mnogo južnije od njih. A tamo dalje, južnije, zabijelile su se neke stare, ali i neke nove, pješčane, planine.

Prvi tragovi svjetlosti su polako zamijenili tamu i naznačili početak novog dana. Grupa prijatelja se pozdravila i svatko je krenuo nazad, zauzeti svoju standardnu poziciju za slučaj da se ljudi vrate sa skijanja.

***

Ali dani su prolazili, a ljudi se nisu vraćali. Sid i Mop su to sve tumačili idealnim vremenom za zimski odmor i nisu se previše brinuli. Snijeg se još uvijek neumorno brinuo za izgled Zemljinog pokrivača, a sve češći naleti hladnog sjevernog vjetra nosili su snježnu prašinu za sobom sve dublje u južne krajeve.

Dani su bili jednako tmurni kao i noći, a Sid se ni ne sjeća više kada je vidio koju od zvijezda na nebu. Snijeg je neprestano padao, a sunce uopće nije pokazivalo svoje tople zrake. Sivilo je prekrilo nebo.

***

- Pssst. – počeo je Mop dozivati Sida.
- Joj, Isuse, daj prekini s tim «psst»! 'Ko će nas vidjeti i čuti? Vidiš da se naši ne pojavljuju već tjednima! – reče Sid Mopu.
- No dobro. – pokunjeno reče Mop. – Ali kad je zabavno! – nasmije se, ali tada uhvati mrki Sidov pogled i odmah se uozbilji.
- Ideš sa mnom? – upita Mop Sida.
- Kuda? –
- Oduvijek me zanimalo kako izgledaju ljudske kuće iznutra. – reče Mop.
- Pa, s obzirom da nema ljudi u blizini, zašto ne! – reče i obojica su krenuli prema ulaznim vratima.

Sid je ušao prvi. Mop je odmah krenuo prema dnevnom boravku u kojem je bio, uz kauč i ostali standardni namještaj, veliki kamin u kojem već nitko danima nije palio vatru. Ostaci napola izgorenog drveta, pepela i ugljena u Mopu su budili čudan i pomalo nelagodan osjećaj.

Sid je za to vrijeme bio u kuhinji i bavio se istraživanjem prostorije. Ugledao je hrpu raznoraznih lonaca i lončića nemarno nabacanih u sudoperu i taj prizor je u njemu pobudio identične osjećaje kao pogled na kamin u Mopa.
Tada mu je pogled privukla slika neke divlje zvijeri obješena na zidu ispod koje su bili brojevi i crvenom bojom zaokruženi 28. Iznad je pisalo: «Kolovoz». Pročitao je natpis, ali mu on nije imao previše smisla.

- Mop! Dođi malo! – povikao je Sid.
- Evo, evo, što se dereš. – reče Mop ulazeći u kuhinju.
- Što znači «Kolovoz» ? – upita ga Sid.
- Pa to ti je onaj koji vozi kolo - znaš, kolo- voz. – slavodobitno reče Mop.
- Auu! Zašto sad to? – upita ga Mop nakon što je osjetio udarac u potiljak.
- To ti je zato što misliš da si pametan! – odgovori mu Sid.
- Psst. – reče Mop Sidu.
- Ozbiljno, prekini s tim «psst» ili ću ti slomit tu mrkvu od njuške! – zaprijetio mu je Sid.
- Ne, stvarno, mislim da sam čuo korake. – prošapće Mop.
Obojica su se uozbiljili i stali osluškivati oko sebe.
- Stvarno čujem korake. Bjež'mo! – povikao je Sid i obojica su potrčali prema ulaznim vratima.
Kroz glavu su im prolazile razne neugodne ideje što bi im ljudi sve mogli napraviti da saznaju da su im kopali po kući. Te misli su im dale navalu adrenalina koji je pak dao dodatnu snagu u njihove noge.
Taman kada su prošli kućni prag sudarili su se s nečim debelim i hladnim.

- O, to si samo ti, Reponja! – reče Sid nakon što su ustali s poda i shvatili da to ipak nisu bili ljudi.
- Došao sam vas obavijestiti da mi je moj bratić iz Ženeve poslao pismo da dolazi u posjet, pa sam mislio da mu pripremimo feštu. – veselo reče Reponja.
- Izvrsna ideja. – reče Sid veselo i pritom pomisli na neograničenu količinu hrane i pića.
- Reponja, što je to «Kolovoz»? – upita ga Mop ozbiljno.
- Kolovoz je ljudski naziv za ljetni mjesec u godini na kalendaru. Zašto? – odgovori mu Reponja pomalo zbunjen pitanjem.
- Zato što u onoj tamo prostoriji piše Kolovoz na tom, kak' ti kažeš, kalendaru i označen je broj 28. – reče Mop.
- Nemoguće! – čvrsto odgovori Reponja.
- Zašto? – upita Mop znatiželjno, ali je ta znatiželja bila više plod Reponjine reakcije negoli što ga je odgovor na to pitanje zaista zanimao.
- Zato jer bi to značilo da je sada ljeto, a očito je da nije, jer pada snijeg i hladno je. – s odlučnošću odgovori Reponja, čvrsto siguran u svoje znanje.
- Ako ne vjeruješ, odi pogledaj. – reče mu Mop.
Sva trojica su ušli u kuću i krenuli prema kuhinji. Reponja je pogledao kalendar, i stvarno je pisalo 28. kolovoza.
- Nemoguće. Vjerojatno nitko nije mijenjao mjesece i datume na tom kalendaru. – brzo je zaključio Reponja.
- Ali, tako piše tu! – reče Sid i prstom udari po, crvenom bojom zaokruženom, broju 28.
- Brzo, idemo provjeriti u druge kuće. – reče Reponja i zaputi se van.

Zaključio je da je to najbolji način da provjeri tko je od njih u pravu. Isprva je bio čvrsto siguran da je riječ o grešci, ali sa svakim sljedećim korakom osjećaj iz trbuha se pobrinuo da ta njegova sigurnost počne jenjavati sve dok, već kod praga prve, najbliže kuće, nije postala samo nada.

Ostali su ga slijedili. Ušli su u drugu kuću, pogledali njihov kalendar i tamo je isto pisalo 28. kolovoza. Krenuo je i prema trećoj kući, ne želeći povjerovati onome što mu je poručivao osjećaj iz trbuha. Ispružio je ruku prema kvaki na vratima i osjetio je kako mu se onaj nelagodan osjećaj iz trbuha širi udovima. U trenutku kada je pomaknuo kvaku prema dolje, nada je splasnula i ostalo je samo brzo lupanje organa nalik ljudskom srcu.

Ušao je, zatrčao se prema kuhinji i pogledao kalendar. Isto. Otišli su do četvrte kuće, pa pete, i tako još deset kuća, ali na svakom kalendaru je pisalo 28. kolovoza. Ljeto.

- Ljeto. A pada snijeg. Ljeto. A pada snijeg. – razmišljao je Reponja.
- Reponja, što sad to znači? – upitao ga je Sid pomalo prestrašeno jer nije znao što bi mislio o svemu tome.
- To znači da je nešto sjebano. – odgovori Reponja ozbiljnim tonom.
Znao je da to nije u redu, ali nije znao zašto i kako se to dogodilo. Sjeo je na prilazni put i stao razmišljati dok je snijeg padao po njemu. Pokušavao je odgonetnuti uzrok nastale situacije, ali je njegovo znanje bilo premalo da logičkim putem dođe do logičkog objašnjena. Ostali su stali malo podalje i tiho komentirali među sobom.
- Mop, što si rekao, koliko dugo nisi vidio ljude? – upitao ga je Reponja nakon pola sata razmišljanja.
- Ima skoro dva tjedna. – odgovori Mop.
- To znači da je danas otprilike 10. rujan, dan više - manje. A koliko si rekao da pada ovaj snijeg? – upita ga Reponja pomislivši da bi to moglo biti povezano iako nije znao ni kako ni zašto. Jednostavno mu se učinilo da bi to mogao biti važan podatak.
- Isto skoro dva tjedna, bez prestanka. – požurio je dati odgovor Sid, tek toliko da donese neki doprinos ovoj raspravi.
Reponja nije rekao ništa na to. Okrenuo se i sjeo nazad na prilazni put. Pogledao je u nebo i zurio tako jedno vrijeme u sivilo iz kojeg je neprestano padao snijeg. Njegovo zurenje prekine poznati glas.
- Reponja, ti stari snježni vuče! –
- Okrame, već si stigao? – sa smiješkom upita Reponja pažljivo promotrivši lice bratića kojeg nije vidio pet godina.

Učinilo mu se da vidi umor na Okramovu licu, a kada je bolje pogledao, shvatio je da je to zbog godina. Njegov bratić je izgledao puno starije negoli zadnji puta kada su se vidjeli, ali su crte lica još uvijek vjerno ocrtavale njegovu mudrost.
- Ma to ti je današnja pošta. Sve kasni. Ja sam došao skoro brže od pisma koje sam poslao prije mjesec dana. Nego, kako si ti meni? – reče Okram i zagrli ga.
- Ma dobro, koliko mogu biti. Nego, da te upoznam s društvom. Ljudi ovo je Okram, moj bratić iz Ženeve. Okram, ovo su Sid i Mop. –
- Drago mi je. – reče Okram.
- Nego, nešto mi izgledaš zabrinuto? – upita Okram pažljivo motreći Reponjino lice. Kada je pogledao u Reponjine oči shvatio je da osim zabrinutosti, Reponja osjeća i strah. Odmah je znao o čemu se radi.
- Okrame, upravo sam saznao da je ljeto. Kako je to moguće? – zabrinuto ga upita Reponja.
- To sam ti došao i reći. I to ne samo tebi nego svima. Nešto užasno loše se dogodilo. Hoćeš li, molim te, pozvati sve ovdje, pa da vam priopćim ono što sam htio? – upitao je ozbiljnim glasom Reponju.

Reponja nije mogao shvatiti na što Okram misli, ali mu je osjećaj iz želuca govorio da bi trebao biti zabrinut. Istovremeno, osjećao je da je to što mu Okram mora priopćiti mnogo veće od njega samog, i pomisao na to mu je ulijevala strah u njegovo debeljuškasto tijelo.

***

Oko Okrama se sada skupila već poveća grupa znatiželjnih i sumnjičavih pogleda. Neki od njih nisu vjerovali toj pridošlici, ali su svejedno došli da čuju što ima za reći. Okram je bio svjestan toga i znao je da mora pažljivo birati riječi kako bi ostali povjerovali onome što će im sada reći. Sjeo je na sredinu i zadržavši ozbiljan izraz lica, krenuo s pričom.
- Prvo vas želim pitati, da li ste primijetili da se nešto čudno događa? - upitao je sve prisutne.
- Nema naših ljudi. – rekao je netko u skupini.
- Zar je to problem? Pa na skijanju su. – javio se netko drugi iz skupine, a u glasu mu se dala primijetiti zavist zbog te činjenice.
- Kako neki od vas znaju, a ostali su sigurno čuli, ja sam već godinama radio ispred zgrade Europskog centra za nuklearna istraživanja u Ženevi. – počeo je Okram ozbiljnim tonom.
Ostali su se nagnuli malo više prema njemu kako bi bolje čuli, a neki su čak i pokušavali utišati nekolicinu brbljavih.
- Prije više godina, ljudi su počeli s pokusima na nečemu što su zvali LHC generator. Ne znam točno što je to, osim da je veliko i da se nalazi ispod površine zemlje. – nastavio je Okram ozbiljnim tonom kako bi im dočarao ozbiljnost situacije.
- Vauu. Što je to? – počeli su komentirati međusobno.
- Prijatelji, nisam siguran, ali iz onoga što sam načuo, taj stroj je moćan. Jako moćan. – na ove riječi, nastao je muk među prisutnima. Okram se nakašljao i nastavio.
- Ljudi su pokušavali napraviti nešto s nekim molekulama. I sve je išlo dobro, do jednog kobnog dana. Taj dan je bio 25. siječnja. –
- Što se tad dogodilo? – prekine ga jedan od snjegovića iz skupine.
- Taj dan im se stroj po prvi puta odmaknuo nadzoru. – reče Okram pomalo ljut što su ga prekinuli u pričanju.
- Prvi puta? Misliš, bilo je još puta? – upita Mop pomalo prestrašeno.
- Da. Prvi puta se nije dogodila velika šteta, samo manja crna rupa promjera nekoliko mikrometara. To vam je manje od ovoga. – rekao je i pokazao na jednu sitnu pahulju snijega koja se lagano spuštala na tlo.
- Tako su to barem zaposleni komentirali. Ali nije bilo samo to. Nakon mjesec dana od toga, dogodio se jedan veliki potres koji je pogodio Ženevu. U tom potresu su neki dijelovi stroja popucali, ali ljudi to nisu bili primijetili. Sjećam se da su dvojica pričali o tome dok su pušili vani. Navodno neke oku nevidljive pukotine su nastale. –
- Ma njih sve treba pobiti! Nego, što je dalje bilo? – upita Sid nakon izražavanja mišljenja s kojim su se svi prisutni slagali.
- Nastavili su s pokusima. Ali se tada dogodila katastrofa. – reče i zastane.
- Ej, nemoj sad tu stati. Pričaj! – povikne netko iz grupe.
- Pojavilo se nešto što oni zovu crna rupa. I rasla je sve više. To se dogodilo krajem zime. Trebalo je nastupiti proljeće, ali umjesto toga zima je postajala sve jača. Nastala je panika među zaposlenima. Otkrili su da je uzrok tome ta crna rupa koja raste i utječe nekako na vrijeme. Predvidjeli su da će nas do 28. kolovoza sve progutati. – reče Okram pokušavajući nastaviti priču ali ga je žamor u skupini spriječio da ostvari taj naum.
- Isuse! Majko mila! Trebali smo mi njih pobiti dok smo imali priliku! Jesam ja vama lijepo rekao da će nas ljudi stajati glave?! – komentirali su glasovi u grupi.
- Nažalost, to se dogodilo prije nego su uspjeli naći način kako da to spriječe. 28. kolovoz je odavno prošao, što znači samo jedno… - zastao je i primijetio da su i snjegovići oko njega utihnuli s pogledima uprtim u njega.
- Mi smo u crnoj rupi! – povikao je kako bi naglasio ozbiljnost situacije. - Temperatura se spustila na -70 stupnjeva i svi ljudi uključujući i biljke i većinu životinja su mrtvi. Ostao je samo snijeg i led. – nastavio je Okram svoju priču.
- Znači, to je k'o neko novo ledeno doba? – u šali je pitao netko u skupini.
- Da! Pogledajte prema gore! – povikao je Okram prstom upirući u nebo.

Ostali su isto pogledali u nebo i u prvi mah im se učinilo da nema ničeg neobičnog, samo sivo nebo i snijeg. Nakon pomnijeg promatranja na horizontu su mogli jasno vidjeti neku crnu blago zakrivljenu crtu. Izgledalo im je da se ta crta lagano širi i približava njima. Gledali su u to ne znajući da je to potvrda da se nalaze u crnoj rupi.

- Tako im i treba kad se iživljavaju na svemu, pa čak i na nama! Daju nam život iz puke zabave i hira i onda sa zlobnim smiješkom gledaju kako umiremo na suncu! – čuli su se povici sa smijehom.
- A kako to da su nestali? – upita Sid.

Baš kada se Okram spremao odgovoriti na to pitanje, začulo se neko čudno šuškanje u blizini. Svi su utihnuli i stali osluškivati odakle dopire zvuk. Zaključili su da zvuk dopire iza drveta koje je bilo udaljeno par metara od njih. Na čelu s Okramom, polagano su krenuli prema tom drvetu.

Kada su se približili dovoljno blizu ustanovili su da se radi o jastrebu koji se koprcao u snijegu. Okram je pogledao malo bolje i vidio da su životinji polomljena oba krila. Zaključio je da joj neće ostati još puno. Ali, s druge strane, to je bila idealna prilika da na primjeru da odgovor na Sidovo pitanje.

Okrenuo se prema njima i dao im znak rukom da ga slijede. Prišli su sasvim blizu ptici.

- I što sad? – upitao je Sid.
- Sad gledajte. – odgovorio je Okram.

Svi su pogledi bili uprti u pticu koja je polagano gubila borbu za život. Nitko osim Okrama nije shvaćao bit buljenja u umiruću pticu. Nakon par minuta, ptica je bila mrtva. Snjegovići su pogledali Okrama kao da ga žele pitati što bi mu to trebalo značiti. Okram je samo uperio prst u tijelo ptice.

Kada su ponovno pogledali pticu vidjeli su da ona nestaje, dio po dio. Nije im bilo jasno, ali su nastavili gledati. Jasno su mogli vidjeti kako njezino perje, koža i kosti polagano blijede i kao da isparavaju u zrak oko njih. Nakon par minuta ptica je skroz nestala, a na tom mjestu su ostali samo tragovi njezinog koprcanja u snijegu.
Naravno, ptica nije nestala, samo se razgradila do najmanjeg atoma, ali nažalost, oni to nisu mogli znati.

- Kako? Zašto? – ispitivali su Okrama.
- To je zato jer je crna rupa progutala njezino tijelo. Ona će odsada pa nadalje gutati sve što je mrtvo na Zemlji, a ova zima neće više nikada prestati. – rekao je Okram.
- I što sada? Što je s nama?! – poviče Reponja.
- Ništa. – mirno odgovori Okram.
- Kako ništa? 'Oćemo i mi umrijeti? – upita Mop.
- Nećemo. – odgovori Okram.
- Kako? Zašto? – upita Sid.
- Zato što nama odgovara zima. Sjetite se da su naši najveći neprijatelji sunce i čovjek. A njih više neće biti ovdje. Nikada! – poviče Okram.
Ostali su gledali u čudu. Počeli su glasno komentirati između sebe. Mop pogleda Okrama i upita ga:
- Znači li to… -
- Da. Mi smo sada jedini koji žive ovdje. – mrtav-hladan mu odgovori Okram.
User avatar
ratchet
Ancient
Posts: 879
Joined: 19 Aug 2007, 21:04

Re: Vječni život-Brza smrt (nova verzija)

Unread post by ratchet »

Bolje. Bolje napisano, bolje objašnjeno. Dosta dobro sve u svemu. Dalo bi se i o tome raspravljati ali ovo je znatno poboljšanje. Iako i sad nisam na prvu loptu vidio da se radi o snjegovićima. ( prvi put sam to znao samo zato što si to najavila unaprijed ). Npr. kako im hladnoća štipa obraze?
Čovjek je u potpunosti za religiju sve dok ne posjeti neku istinski religioznu zemlju. Nakon toga se svim srcem odjednom zalaže za kanalizaciju, mehanizaciju i zajamčenu minimalnu plaću.
Aldous Huxley
User avatar
Makovnjacha
Puppeteer
Posts: 122
Joined: 30 Dec 2008, 18:14
Location: oko Zagreba

Re: Vječni život-Brza smrt (nova verzija)

Unread post by Makovnjacha »

ratchet wrote:Bolje. Bolje napisano, bolje objašnjeno. Dosta dobro sve u svemu. Dalo bi se i o tome raspravljati ali ovo je znatno poboljšanje. Iako i sad nisam na prvu loptu vidio da se radi o snjegovićima. ( prvi put sam to znao samo zato što si to najavila unaprijed ). Npr. kako im hladnoća štipa obraze?
Thnx :)

Pa i snjegovići imaju obraze (barem oni koje na radim u dvorištu :D
User avatar
VokiToki
Ewok
Posts: 18
Joined: 09 Jan 2009, 21:07

Re: Vječni život-Brza smrt (nova verzija)

Unread post by VokiToki »

Makovnjacha wrote: ...

- Što se tad dogodilo? – prekine ga jedan od snjegovića iz skupine.
...
- Nažalost, to se dogodilo prije nego su uspjeli naći način kako da to spriječe. 28. kolovoz je odavno prošao, što znači samo jedno… - zastao je i primijetio da su i snjegovići oko njega utihnuli s pogledima uprtim u njega.
Ja sam uspio uhvatit da je riječ o snjegovićima,i ova verzija mi također djeluje puno popunjenije i bolje (vjerojatno zbog dodatnog mesa u opisu :zubo: )
User avatar
Makovnjacha
Puppeteer
Posts: 122
Joined: 30 Dec 2008, 18:14
Location: oko Zagreba

Re: Vječni život-Brza smrt (nova verzija)

Unread post by Makovnjacha »

VokiToki wrote:
Makovnjacha wrote: ...

- Što se tad dogodilo? – prekine ga jedan od snjegovića iz skupine.
...
- Nažalost, to se dogodilo prije nego su uspjeli naći način kako da to spriječe. 28. kolovoz je odavno prošao, što znači samo jedno… - zastao je i primijetio da su i snjegovići oko njega utihnuli s pogledima uprtim u njega.
Ja sam uspio uhvatit da je riječ o snjegovićima,i ova verzija mi također djeluje puno popunjenije i bolje (vjerojatno zbog dodatnog mesa u opisu :zubo: )
Onda sutra ujutro idem odmah kupit još jedno 2-3 kg šnicli i par metara kobasa, pa da još doštopam malo mesa :D
User avatar
VokiToki
Ewok
Posts: 18
Joined: 09 Jan 2009, 21:07

Re: Vječni život-Brza smrt (nova verzija)

Unread post by VokiToki »

Baci još i malo pive sa strane i zvuči mi ko čist dobar roštilj (ako zanemariš temperaturu :P )
User avatar
niniane
Vampiruša
Posts: 2364
Joined: 14 Aug 2006, 11:05
Location: somewhere over the rainbow...

Re: Vječni život-Brza smrt (nova verzija)

Unread post by niniane »

Bolje, puno bolje, čak štoviše, dobro je :D :cheers:

Jedna samo stvar: pomalo je nejasno kako su oni zaključili da je ljeto samo iz toga što je na svim kalendarima zaokružen 28. kolovoza? Čitajući sam nekako stekla dojam da je prošlo više vremena od 2 tjedna a d anisu vidjeli ljude, a mislim da bi barem dio snjegovića prihvatio tumačenje onog jednog da su ljudi iz nekog razloga prestali okretati listove kalendara. Pa da bi barem netko pomislio da su svi ljudi nestali/otišli na/nakon 28.8.

Druga stvar je to pismo koje mi i dalje ne štima, jer ako nema ljudi, ni pošta ne radi pa pismo ne samo da ne bi kasnilo, već ne bi uopće stiglo. Ono "poslao sam ga prije mjesec dana" u smislu "tad je još bilo ljudi pa je pismo moglo putovati poštom, samo što je, eto, jako kasnilo" svejedno ne objašnjava kako je naš snješko dobio pismo NAKON što su ljudi nestali. Ili, ako ga je dobio prije no što su ljudi nestali, to treba ubaciti u onaj dio kad govori da je dobio pismo.

Other then that, nemam nekih zamjerki :angel:
... characters, personalities, stories and larps...
User avatar
Makovnjacha
Puppeteer
Posts: 122
Joined: 30 Dec 2008, 18:14
Location: oko Zagreba

Re: Vječni život-Brza smrt (nova verzija)

Unread post by Makovnjacha »

Thnx.

Funny thing - u mojoj glavi je to štimalo...samo mi nije jasno kako. :D

Popravak priče zajedno s "mesom" slijedi nakon kolokvija.
Post Reply