----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Program
«Ipak su to mogli malo bolje riješiti. Pogledaj kako im je to loše dizajnirano!»
«Vidim. Oni s tim misle ići naprijed, otkrivati nove svjetove?! Nije ni čudo što se još gotovo nisu ni makli iz svog sustava!»
«Hoćemo li mu malo pomoći? Zanima me hoće li shvatiti da to nije ono što on misli?»
«Nije ti loša ideja! Malo ćemo prepraviti te zbrkane veze i tu jezgru.»
«Kako si rekao da oni to nazivaju?»
«Mikroračunalo, tako nekako… »
Tomislav je stajao kraj razvojne ploče svog novog projekta i razmišljao kako da razriješi taj gotovo nerazrješiv problem sa algoritmom deskripcije.
Zamišljeno je gledao u stol i razmišljao.
«Ne znam zašto su mi dali to malo i sporo mikroračunalo kad znaju da ono nije za to? Bit će da me vjerojatno testiraju, 'najvažnija je dobra ideja', tako mi je rekao njihov vođa projekta.»
Uskoro je sjeo na stolicu pored računala i nedugo zatim je pokušavao osmisliti algoritam koji bi riješio taj problem.
Ustajao se deset puta od stola, šetao po kući i vračao nazad do računala na kojem je pisao program, ali svaki bi put počinjao iznova.
Osjećao je da to baš i nije ono što bi trebalo. Nikako da mu dođe prava ideja na pamet.
«Ah ništa! Morati ću to ostaviti za sutra. Valjda će sutra biti bolje, još to pa gotovo. Ne smijem dozvoliti da me predugo čekaju, pomisliti će da i nisam baš za to i neće me uzeti u projekt.»
Pošto je već padala večer Tomislav je izašao van da se opusti i zabavi s društvom, a već je i osjećao umor od rada na tom 'test projektu'.
«Jesi li prospojio veze? Gledaj kako im je to sve skupa čudno poslagano?»
«Da, izgleda da tu fali još samo jedan dio programa a mislim da znam i što.»
«Ti stvarno želiš da mu pomognemo?»
«Da. Zar ti misliš da ne bismo trebali? Usput ćemo malo bolje vidjeti kako to oni funkcioniraju a ne samo ovi sklopovi koje prave.»
«Uredu, nemam ništa protiv, znaš da nemamo previše vremena. Neće nas previše čekati a imamo i drugog posla.»
«Sjetio sam se. Sinoć kad sam otišao da vidim kako oni razmišljaju dok miruju, oni to zovu san, na vratima ulaza njegovog stana bila je jedna žena. Valjda sam dobro proučio njihove osnove? Sve mi se činilo kao da mu je do nje stalo. Neobično, jeli tako?»
«Da, je. Baš su čudni Izgleda da imaju paralelne svjetove u kojima žive? No pustimo sad to, time se drugi bave, nego što si smislio?»
«Moramo mu pomoći da to malo brže napravi, jeli ti jasno kako?»
«Da, dobar plan!»
Tomislav se neuobičajeno rano vratio kući iz kafića u kojem je bio. Nije mogao nikako da izbaci iz glave problem koji ga je mučio. Jasno mu je bilo da to mora riješiti makar cijelu noć sjedio i razmišljao. To je jednostavno bilo jače od njega.
Prijatelji su mu se bili čudili jer je ionako dan kad se ostaje duže, no to ga nije zanimalo.
Uključio je računalo, sjeo za stolicu i gledao u zaslon. Glavu je naslonio na dlan lijeve ruke i pokušavao nešto smisliti oko toga algoritma koji je morao napisati.
Kao za inat stalo su mu se vrtjele iste zamisli, ništa novo , ništa drugačije…
Već je mislio odustati no to ga je odmah i prošlo te se vraćao nazad. Gotovo dva sata su prošla a on se samo ustajalo i vraćao, šetao po sobi, odlazio do kuhinje i natrag. Jednostavno ga ne ide i gotovo.
«Mislim da je vrijeme da krenem, pričekaj me, moram mu pomoći.»
«Požuri samo, već su zvali i pitali kad se vraćamo!»
Na vratima stana začulo se zvono. Tomislav se trgnuo iz svojih misli koje nisu vodile rješenju njegovog problema.
«Tko je sad?! Mora da su to prijatelji, sigurno, sad je vrijeme za onaj pravi izlazak. Bilo bi najbolje da sa njima iziđem i da sve to zaboravim. Biti će još projekata.»
Ustao se sa stolice i otišao da otvori vrata. Otvorivši vrata stana gotovo se ukočio od čuda, zbunjenosti… Zapravo nevjerice.
Na vratima je stajala djevojka koju je vidio neko večer u baru. Od kad ju je vidio nikako je nije mogao izbaciti iz glave, stalno mu se vrtjela po glavi. Svraćao je on slijedećih dana u onaj bar ali je tamo nije bilo, kao da je nestala.
«Dobro večer! Jeli slobodno?» upita ga djevojka.
«Ja, da… Izvolite! Nego… Uh, malo ste me zbunili.»
«Vidim da ste malo zbunjeni.» reče djevojka i uđe u stan.
Pošla je pravo prema njegovoj sobi gdje je radio. Onako zbunjen nije ju pitao ni za ime niti mu je jednostavno išta palo napamet je da pita.
No jedna stvar mu nikako nije promakla, djevojaka je bila obučena baš onako kao ono večer kad ju je sanjao, u crnu večernju haljinu.
«Kakva slučajnost, nije moguće da sam kroz san vidio kakvu haljinu ima?!» pomisli on.
Ušavši u sobu djevojka je prišla računalu i upitala Tomislava:
«Vi nešto radite?», zatim je uz osmijeh odmah i nastavila,
«Izvinite ako sam vas prekinula u poslu! Ah da, izgleda da sam se i ja malo smela, Martina!».
Tomislav je došao k sebi, bar malo, te rekao:
«Ne niste me omeli, ionako mi nije večeras išlo, tako valjda dođe. Ja sam Tomislav.»
«Tomislav! Hoćete li mi reći što vam to ne ide, gdje ste to zapeli?»
«To vas zanima, mikroračunala?!»
«Pomalo, da!»
«Sjedite, izvinite mi, što biste popili Martina?»
«Ništa, hvala ionako se žurim.»
«Žurite?! Pa kamo, mislim… Oprostite, vaša stvar.»
«Rekoh sebi, da vidim tog dečka koji me danima čekao u baru. Došla sam samo da se upoznamo, morala sam, toliko vam dugujem.»
«Šteta , mogli smo negdje izaći, do nekog restorana ili već kamo želite.»
«Ima vremena za to, tek smo se upoznali. Nego onaj vaš program, vidim tu na zaslonu, nešto ste pokušavali. Mogu li vam ja pomoći?»
Tomislav je stajao i gledao u Martinu kao da je ona neko čudo. Ponovo se trgnuo iz misli i rekao joj:
«Svakako, pomoć bi mi dobro došla. Vi mora da ste dobri u tome? Kako znate što treba, nije mi jasno?!»
«Vidim što ste pokušali, evo još malo se pa ću to završiti, trebalo bi raditi!»
«Završiti?! Niste ni počeli!»
«Eto gotovo je, možete isprobati vaš novi program, trebalo bi sve raditi kako treba.»
Tomislav je upisao program u mikroračunalo i gle čuda, radi. Više puta je ponovio postupak i sve je bilo uredu.
«Martina vi ste genije! Kako ste to napravili? Morate mi reći, neću vas pustiti dok mi to ne kažete.»
Ona se samo nasmiješila, ustala se sa stolice i rekla:
«Imati ćemo vremena i za to, sad bih zaista morala poći. Znate i sami kako je kad vas društvo čeka?»
«Moramo se vidjeti, gdje budete?» upita je Tomislav dok je ona išla prema vratima stana.
«Znate gdje budem, što me to pitate?! Vidimo se!» reče Martina te izađe iz stana i dok se Tomislav pribrao da joj nešto kaže ona kao da je nestala, nije je više bilo. Gledao je niz stubište ali nikoga nije bilo.
«Na vrijeme si se vratio, upravo su zavali da se vratimo nazad. Zanimljivi su ovi za proučavanje, možda se vratimo ponovo.»
«Znaš da jesu, nije ni trena posumnjao da ono nije ona djevojka. Idemo sad!»
«Kako je samo tako brza?! Idem još jednom vidjeti onaj program, mora da me omamila svojim lijepim tijelom pa mi se priviđalo. Tko bi rekao da će doći baš u onoj haljini do mene, čudno? Kao da su mi se pomiješali san i java. Sve je moguće.» razmišljao je Tomislav dok je išao nazad prema sobi.
Došavši do računala još jednom je provjerio program i sve je bilo uredu. Zapravo nevjerojatno, jer to tako dobro nije moglo raditi nikako. Jednostavno ono računalo tako nešto nije moglo izvesti u tako kratko vrijeme ni po najsavršenijoj zamisli. No ipak je radilo.
Misli je prebacio na tu neobičnu Martinu. Tko bi rekao da se ona tim bavi? Bio je neizmjerno sretan i napokon opušten. Pošto mu je bilo dovoljno uzbuđenja za taj dan a bio je i umoran brzo se pokupio spavati.
Drugo je večer otišao u onaj bar gdje je Martinu prvi put i vidio. Rekla mu je da dođe tamo.
Nakon dužeg čekanja napokon je došla.
Tomislav se čudio kako to da ga nije ni primijetila, ni pozdravila, samo je prošla kao da ga ne pozna. Jedino što je bacila kratak pogled prema njemu i to je sve.
«Što joj je večeras, ponaša se kao da me ne pozna? Valjda je nisam nečim uvrijedio. Možda joj više nisam zanimljiv kad je vidjela da nisam tako dobar programer kao ona?
Moram do nje da je pitam što se to dogodilo, gdje sam pogriješio?»
Ustao je od stola i pošao do nje. Kad je prišao stolu gdje su sjedile Martina i njena prijateljica, rekao je:
«Dobro večer! Martina kako me nisi primijetila za stolom, odmah do ulaza?»
Martina ga je čudno pogledala i odgovorila mu:
«Mislim da jesam! Otkud se mi poznajemo i kako znate moje ime?»
«Otkud se poznajemo?! Ovo ti je dobro, nemoj me zezati!»
«Ozbiljno vas pitam! Ah da, kako se vi zovete?»
«Tomislav!» odgovori on misleći da se ona šali te nastavi,
«Sinoć ste bili do mene, sjećate se? Na sebi ste imali crnu večernju haljinu.»
«Hm, sinoć sam bila s mojim prijateljima i mužem u jednom restoranu, i nemam crnu večernju haljinu. Mora da ste me s nekim zamijenili!»
«Da, izgleda da jesam. Izvinite na smetnji! Izgleda da ste zaista nekome jako slični.» reče Tomislav i vrati se za stol gdje je sjedio.
«Zašto si mu rekla da imaš muža? Malo si pretjerala ako je istina ono što si rekla neku večer, da ti je 'zanimljiv'.» reče joj prijateljica kroz smijeh.
«Možda, zar ti se ne čini da je i on malo pretjerao s onim 'sinoć ste bili kod mene'?! Takav pristup još nisam vidjela, neka se malo kuha. Stvarno ne znam odakle mu ono s haljinom?! Zamisli da jednu nabavim i sutradan prođem pored njega?»
«Hmm… To bi bilo zgodno vidjeti. Sad se uozbilji, vidiš kako si ga smela i kako se zamislio. Sigurna sam da ti je povjeravao da imaš muža i… Stvarno si blesava!»
«Zašto mi se stalno smješka, rekla je da ima muža? Još ću nadrapati ako dođe. Ali iste su?! Nije mi jasno. Možda ima sestru blizanku? Bit će da je tako.» mislio se Tomislav gledajući prema Martini.
- KRAJ -
To bi bilo to!
Pozdrav
