Verdun 1916.
Mrzim Kišu,
Ma mrzim i skoreno blato na obrazima, kruljenje u želucu i buhe pod pazuhom.
Ali kišu, kišu mrzim osobito strasno.
Otapa mi misli, razvodnjava volju i vlaži cigarete.
Tjera me da beskrajno dugo maštam o blesavim stvarima. Paru suhih ?arapa primjerice.
Isuse što bih dao za jedan dodir sunca na obrazima.
Nakon kra?eg ne?kanja jedna kap odlijepi se lijeno sa oboda kacige i prsne na vršku prljavog mi nosa.
Jesam li Vam ve? rek?o kako mrzim kišu?
Jesam ha?
ZRINIIIIIIIGGG!!!!
A zvrndanje poljskog telefona?
- Kota 31?
- Neeeee! Dobili ste Ritz hotel, žao nam je ali slobodnih soba nemamo do kraja tjedna?
- Ritz? Ma št.. koji krasan? Zafrkavate se sa provjerom veze ha? A što da su preko no?i švabe izvele protuudar i pobile vas na spavanju?
- Onda bi u facu dobio jedno so?no ?Vazerštajn, ajne klajne šmucige gruppen francehojzen kaputt? a ne Ritz hotel idiote!
Poklapanje telefona pravo u ulaštenu gubicu nekome iz centra veze bio je jedan od rijetkih užitaka u ovom blatnjavom pojilu za stoku i upražnjav?o sam ga redovito.
Naslonih se le?ima na sipki zid rova i ramena mi utonu pravo u ljepljiv zagrljaj zemlje.
Vili je kao i uvijek bezbrižno zviždukao, zamišljaju?i valjda da je na korzu što li? ?injenica da je od stalnog bubnjanja topova jedva mogao ?uti i vlastite misli izgleda nije ga ni malo uzbu?ivala. No Debelog bogami jest, na svaki njihov reski lavež tiho bi zatulio stežu?i prljavim rukama krvavi zavoj koji je jedva sprije?avao da se njegova crijeva ne raspu po vlažnim daskama podastrtim bez nekog smisla i preko neke stvari po dnu rova. Molio sam u sebi boga da ga ne zovne sebi do jutra. Drž se Debeli, stavio sam na to tri cigarete i ne rastaje mi se baš od njih. Cijena im je porasla do neba od kada su debeloguzi ždera?i kobasa rasturili logisti?ku bazu tri, niti kilometar odavde.
Princeza je unjkavo mrmljao sebi nešto u bradu o skorom napadu na protivni?ke crte, ?iste?i srebrnu ?asni?ku zviždaljku od blata i prljavštine. Njegov je monolog povremeno prekidalo resko struganje njegova švicarskog noži?a i pokoja eksplozija 75-milimetarskih granata kojima je naše savršeno precizno topništvo sa izvanrednim osje?ajem za humor i orijentaciju ve? tjedan dana zasipalo protivni?ke položaje gotovo jednako tako ?esto kao i svoje vlastite.
***
Kad nakon 10 dana neprestanog granatiranja topovi utihnu, onda vam tišina koja slijedi rastura uši. One na glavi ne one u kosi. O ne, te su besmrtne.
Svi smo, osim Debelog naravno, sko?ili na noge pogleda uprtih u Princezu. Savršeno svjestan da mu na le?ima po?iva dvadesetak, što mrkih što ustrašenih pogleda, napeto je buljio u sat na svom zaglavku stežu?i otko?en pištolj u ruci a svježe uglancanu zviždaljku me?u požutjelim zubima.
Napokon polako podigne ruku u zrak.
Zarih koljeno u blatnjavi zid rova, ?vrsto stežu?i pušku u rukama. Osje?ao sam sasvim jasno svu težinu olovnog utega u želucu. Ovo je moj zadnji juriš, znao sam to i pravo da vam kažem nije me više bilo briga.
Dogulila mi je ova kiša...
i blato...
i buhe...
Jednostavno sam želio što prije završiti sa svim tim. Iš?ekivanje je postalo neizdrživo. I ova mo?na tišina tako?er. Da bar Debeli zatuli, ?isto onako da razbije napetost...
Debeli?
Nije me ?uo. Zadubljen u partiju preferansa sa hrpom krilatih kibicera za le?ima negdje gore iznad oblaka, nikog više nije mogao ?uti, pogotovo ne mene kako mu zahvaljujem na hrpi cigareta koju upravo dobih i koju po svoj prilici nikada ne?u popušiti.
Vratih pogled na Princezu. Ruka mu je još uvjek smrznuto visila iznad glave, dok se zviždaljka u njegovim ustima nijemo presijavala na suncu.
Suncu?!
Isuse baš sam ro?en pod sretnom zvijezdom, umrijet ?u okupan toplim suncem, džepova prepunih cigareta.
Što još ?ovjek može poželjeti?
Možda tek par suhih ?arapa.
No za tu želju više nije bilo vremena. Princeza se napokon trgne i puhne u srebro me?u svojim usnama. Nagrnusmo preko ruba rova poput rijeke što se izljeva iz korita. Pravo u kišu vrelog olova.
Sjekli su nas poput klasja, a mi smo nadirali naprijed.
Vili je napokon prestao zviždukati. Svalio se preko starog panja zure?i sa izrazom beskrajnog ?u?enja u vlastitu nogu desetak metara dalje.
Naprijed!
Princezu je dohvatilo posred prsiju. Puhnuo je u zviždaljku još jednom ali kroz nju nije uspio protjerati nikakav zvuk. Tek par krvavih balon?i?a. Beskrajno razo?aran zalegne u nekakvu lokvu zure?i u oblake dok je život polako istjecao iz njega.
Naprijed!
Naprijed?
Zastadoh u pol trka? sve mi je to iznenada izgledalo tako glupo. Svalih se lagano u blato i posegnem za cigaretom. Pripalih je i povukoh dim iz sve snage propalivši plu?a do zadnje alveole.
Isuse kako paše.
Sjedio sam tako usred te ludnice, uživaju?i u dodirima sunca, otpuhuju?i lijeno dim za dimom ne mare?i nimalo za krv, fijukanje metaka i zapomaganje umiru?ih koje me okruživalo.
Kako to obi?no biva kad nisam ja njega potražio je on mene.
Došao je niotkuda sa mojim imenom urezanim u svoju ?eli?nu košuljicu.
Tiho ?pljuf? bilo je sve što sam ?uo.
Trefilo me posred ?ela!
- E u krasan?-bilo je zadnje što mi je prošlo kroz glavu prije no što je metak od nje napravio totalni pi?vajz - ? nemož? ?ovjek ni cigaretu skuriti do kraja!
***
- Onda, ho?emo još jednu?
- Ma može samo ovaj put ja igram njemce.
- Ma samo izvoli.
***
Staljingrad 1943.
-Mrzim snijeg?
8)
) atmosfera. Malo je okrutno od glavnog junaka [?]to se kladi na vrijeme smrti druga u rovu, ali tko kaĹže da glavni junaci moraju biti dobre osobe.