I am legend
Moderator: TB
Forum rules
Zabranjeno je objavljivanje, slanje, razmjena i promoviranje filmskog sadržaja koji je zaštićen autorskim pravom, a dobavljen nelegalnim putem.
Zabranjeno je objavljivanje, slanje, razmjena i promoviranje filmskog sadržaja koji je zaštićen autorskim pravom, a dobavljen nelegalnim putem.
Re: I am legend
Konacno sam i ja pogledao film. Odusevila me atmosfera totalno. Mislim da mi je tokom citavog filma srce udaralo nekim nepravilnim ritmom :zubo: Stvarno, ima nekoliko scena koje su totalno prefreaky. Ili ona di ubija psa, a suze u ocima... uh. Al sad dobivam poriv da se docepam knjige pa da vidim o cemu se onda tocno radi...
Re: I am legend
ma film se ne drži orginala. jer nisu zombiji u pitanju nego vampiri. ali je masa sf filmova s vampirima, pa su valjda išli na nešto novo?! :scratch: a to što su stavili Will Smitha u film im je bilo pametan potez. on i pas čine odličan tim. a onda pas umre. e to mi je bio najtužniji trenutak filma. :crybaby:
U STVARNOSTI JE REALNOST SASVIM DRUKČIJA. :kava:
Re: I am legend
Filam je dobar. Malo su preterali sa onim "Bog mi je kazao", ali to je vjerovatno jedina zamerka sa moje strane.
Re: I am legend
Odgledao. Treća, dakle, verzija, nakon The Last Man on Earth (1964.) s Vincentom Priceom i The Omega Man (1971.) s Charltonom Hestonom. Film je vrlo mračan, nastavljajući se više na The Omega Man s Hestonom, negoli na sam roman.
Podsjetimo se romana: Robert Neville je običan radnik, bistar ali priprost, koji živi u svojoj utvrđenoj kući u generičkom američkom blue collar neighbourhood. Preživio je pandemiju zahvaljujući tome što je prebolio raniju, manje virulentnu, varijaciju bolesti nakon ugriza netopira tijekom svoje vojničke službe u Panami. Kad je izbila epidemija - i to nakon (implicite) nuklearnog rata, koji je u startu narušio strukturu društva i predmnijevano potaknuo mutaciju mikroorganizma koja je dovela do pandemije - sam je bacio svoju mrtvu kćer na lomaču, dok je ženu pokopao mimo zapovjedi o spaljivanju leševa. Nešto kasnije, dio oboljelih - koje više nije imao tko spaljivati - doslovno je ustao iz mrtvih, manifestirajući simptome vampirizma. To uključuje i Nevilleovu suprugu, koju naš protagonist doslovce probode kolcem, a zatim je (ovaj put zbilja mrtvu) zalemi u limeni lijes i drži u nekoj kapelici, noseći joj dnevno svježe cvijeće.
Neville provodi dane špartajući susjedstvom te tamaneći ne-mrtve, periodički dopunjavajući zalihe limenki hrane i goriva za generator, kao i popravljajući barikade oko kuće i na njoj. Naime, svaku noć mu dolaze "vampiri" i zazivaju ga neka iziđe, a vodi ih njegov nekadašnji kolega s posla. Ne prilaze bliže, jer ih smetaju češnjak, zrcala i raspela koje je Neville povješao po kući. Naš junak reagira onako kako bi svatko normalan - noću pušta glazbu s gramofona kako ne bi čuo degenerirane (de-evoluirane, rekao bi Will Smith) spodobe vani, a za svaki slučaj se i opija do besvijesti. Povrmeno pijan uzme oružje, pa bez učinka puca na prikaze koje mu plešu kolo oko kuće.
S vremenom, Neville ipak počene istraživati bolest i uređuje laboratorij, ali počinje ex nihilo, tj. dovukavši gomilu knjiga iz javne knjižnice, Science Department. Tu se onda razjašnjava sama boleština i narav njezinih posljedica. Eh, da - i pas, i djevojka se pojavljuju u određenim trenutcima. Roman završava na način da su inficirani preživjeli ipak naučili živjeti sa svojom bolešću i grade novo društvo, makar i primitivno, s limitacijama koje uvjetuje bolest, dok je Neville - budući u permanentnom (samo)nametnutom ratu s njima - zapravo nakazom koju na kraju priče čeka egzekucija.
Držim potrebnim ponovno istaknuti kako je Mathesonov Neville običan čovjek - nema vidljive početne naobrazbe, relativno je spretan s rukama, svojedobno je odslužio vojsku, na posao je išao autom s kolegom dijeleći trošak za benzin, u vrtu je pekao roštilj - dakle, tipični izdanak američke suburbije pedesetih. Njegove odrednice su ljubav prema pokojnoj ženi, brutalnost prema vampirima (odnosno, "vampirima"), i beskrajna usamljenost koju potire baveći se praktičnim problemima danju, odnosno oblokavajući se noću pred spavanje. U filmovima se prilično odstupilo od ove običnosti - i Price, i Heston, i Smith su znanstvenici.
No, vratimo se na svježi film iz 2007., I Am Legend. Robert Neville (Will Smith) je, dakle, ijope neke vrsti znanstvenika, ovaj put virolog. Nije, ponavljam - nije - objašnjeno kako i zašto je baš on imun na boleštinu. U ranijim filmovima Heston jest otkrio lijek te imunizirao sebe, dok je Price imun iz istog razloga kao i lik u romanu. Tako Will Smith prvih tri četvrt filma i dalje istražuje bolest, drugujući s psom i krojačkim lutkama koje je razmjestio po lokalnoj vidoteci. Periodički si u svoj laboratorij dovuče pokojeg preživjelog - koji su u ovoj inačici više neke vrsti zombija - pa testira serume, koji su svi redom neuspješni. Kad ne istražuje, gleda po n-ti put stare TV emisije i Shreka. Pomalo klizi u ludilo, sve dok se ne pojave mlada žena i dječarac...
Tu film ode malo čudnim putem. Naime, žena i mališan upadaju u trenutku kad Neville, već posve otišao na kvasinu, uprizoruje obračun sa zombijima, i to noću, i to baš na mjestu gdje inače očekuje neka mu se bilo tko pridruži. Žena je, do duše, čula na radiju Nevilleov poziv zdravima koji ovaj već tri godine emitira uzalud, ali je zapravo na proputovanju do kolonije imunih koja je još ihahaj puta daleko; recimo, jedan puni dan - putuje se valjda danju, jerbo noću isplaze bezumne nakaze. Za postojanje i lokaciju kolonije rekao joj je - pa'z 'vamo! - Bog, osobno. Eh sad, ako je ovo satira na moguće postapokaliptične shapes of the things to come, onda - neka ga. Ali, ako je scenariju doslovce trebao deus ex machina, onda je netko masivno podbacio...
Dakle, di ex machina: žena i dječarac upadaju baš onda kad su potrebni, a po uputi samog Boga. Istinabog, Will Smith i ženica stupe u zanimljiv verbalni obračun na religijske teme, jer Neville ispravno rezonira da nema nikakve kolonije - valjda bi on za nju znao, kraj funkcionalnog krugovalnog uređaja!? Ugodni razgovor bude prekinut baš pri kulminaciji teološkog dokazivanja, jer počinje masivni juriš čoporno organiziranih zombija na Nevilleovu kuću. U završnim scenama, Neville shvaća da je serum zapravo pronađen, žrtvuje se eda bi cura i klinac preživjeli, a onda oni zbilja nađu utvrdu zdravih u kojoj se gradi novo društvo...
Uzgred, kako je film na odlasku iz kina, gledao sam projekciju u 18:30 sati s hrpom zapuštene dječurlije (njih sedam-osam imaju valjda zajedno godina koliko imam ja sam) koja se kreveljila cijeli film. Dobro, to sam kao klinac i ja znao raditi, ali u Lici ili Kozari, sigurno ne u Zagreb-kinu ili Balkanu (kasnijoj Europi - kako malo treba za prijeći s Balkana u Europu!). Zaključci s projekcije: (i) 'beš multiplekse te Kinematografe Zagreb koji su udavili svoju djelatnost; (ii) batina je iz Raja izašla; (iii) idi na projekcije od 21:00 kad moraju biti doma čak i djeca majke alkoholičarke te oca kretena.
Što reći? Prve tri četvrtine filma su jezivo atmosferične: Will Smith se sjajno snalazi u ulozi posljednjeg čovjeka koji odlazi na kvasinu, dok je postapokalipsa bizarno uvjerljiva. Rasplet zbivanja ostavio me, međutim, prilično zabezeknutim. Ako se film gleda kao remake filma s Hestonom, onda može proći. Ako je film satira na mogućnost da postapokaliptično društvo grade religijski fanatici, može proći i onda. Kao ekranizacija romana, s ovakvim setom nelogičnosti, ne može.
Uzgred, ako netko ima volju pogledati spomenuti The Last Man on Earth s Vincentom Priceom, može to ovdje:
http://www.archive.org/details/the-last-man-on-earth
Podsjetimo se romana: Robert Neville je običan radnik, bistar ali priprost, koji živi u svojoj utvrđenoj kući u generičkom američkom blue collar neighbourhood. Preživio je pandemiju zahvaljujući tome što je prebolio raniju, manje virulentnu, varijaciju bolesti nakon ugriza netopira tijekom svoje vojničke službe u Panami. Kad je izbila epidemija - i to nakon (implicite) nuklearnog rata, koji je u startu narušio strukturu društva i predmnijevano potaknuo mutaciju mikroorganizma koja je dovela do pandemije - sam je bacio svoju mrtvu kćer na lomaču, dok je ženu pokopao mimo zapovjedi o spaljivanju leševa. Nešto kasnije, dio oboljelih - koje više nije imao tko spaljivati - doslovno je ustao iz mrtvih, manifestirajući simptome vampirizma. To uključuje i Nevilleovu suprugu, koju naš protagonist doslovce probode kolcem, a zatim je (ovaj put zbilja mrtvu) zalemi u limeni lijes i drži u nekoj kapelici, noseći joj dnevno svježe cvijeće.
Neville provodi dane špartajući susjedstvom te tamaneći ne-mrtve, periodički dopunjavajući zalihe limenki hrane i goriva za generator, kao i popravljajući barikade oko kuće i na njoj. Naime, svaku noć mu dolaze "vampiri" i zazivaju ga neka iziđe, a vodi ih njegov nekadašnji kolega s posla. Ne prilaze bliže, jer ih smetaju češnjak, zrcala i raspela koje je Neville povješao po kući. Naš junak reagira onako kako bi svatko normalan - noću pušta glazbu s gramofona kako ne bi čuo degenerirane (de-evoluirane, rekao bi Will Smith) spodobe vani, a za svaki slučaj se i opija do besvijesti. Povrmeno pijan uzme oružje, pa bez učinka puca na prikaze koje mu plešu kolo oko kuće.
S vremenom, Neville ipak počene istraživati bolest i uređuje laboratorij, ali počinje ex nihilo, tj. dovukavši gomilu knjiga iz javne knjižnice, Science Department. Tu se onda razjašnjava sama boleština i narav njezinih posljedica. Eh, da - i pas, i djevojka se pojavljuju u određenim trenutcima. Roman završava na način da su inficirani preživjeli ipak naučili živjeti sa svojom bolešću i grade novo društvo, makar i primitivno, s limitacijama koje uvjetuje bolest, dok je Neville - budući u permanentnom (samo)nametnutom ratu s njima - zapravo nakazom koju na kraju priče čeka egzekucija.
Držim potrebnim ponovno istaknuti kako je Mathesonov Neville običan čovjek - nema vidljive početne naobrazbe, relativno je spretan s rukama, svojedobno je odslužio vojsku, na posao je išao autom s kolegom dijeleći trošak za benzin, u vrtu je pekao roštilj - dakle, tipični izdanak američke suburbije pedesetih. Njegove odrednice su ljubav prema pokojnoj ženi, brutalnost prema vampirima (odnosno, "vampirima"), i beskrajna usamljenost koju potire baveći se praktičnim problemima danju, odnosno oblokavajući se noću pred spavanje. U filmovima se prilično odstupilo od ove običnosti - i Price, i Heston, i Smith su znanstvenici.
No, vratimo se na svježi film iz 2007., I Am Legend. Robert Neville (Will Smith) je, dakle, ijope neke vrsti znanstvenika, ovaj put virolog. Nije, ponavljam - nije - objašnjeno kako i zašto je baš on imun na boleštinu. U ranijim filmovima Heston jest otkrio lijek te imunizirao sebe, dok je Price imun iz istog razloga kao i lik u romanu. Tako Will Smith prvih tri četvrt filma i dalje istražuje bolest, drugujući s psom i krojačkim lutkama koje je razmjestio po lokalnoj vidoteci. Periodički si u svoj laboratorij dovuče pokojeg preživjelog - koji su u ovoj inačici više neke vrsti zombija - pa testira serume, koji su svi redom neuspješni. Kad ne istražuje, gleda po n-ti put stare TV emisije i Shreka. Pomalo klizi u ludilo, sve dok se ne pojave mlada žena i dječarac...
Tu film ode malo čudnim putem. Naime, žena i mališan upadaju u trenutku kad Neville, već posve otišao na kvasinu, uprizoruje obračun sa zombijima, i to noću, i to baš na mjestu gdje inače očekuje neka mu se bilo tko pridruži. Žena je, do duše, čula na radiju Nevilleov poziv zdravima koji ovaj već tri godine emitira uzalud, ali je zapravo na proputovanju do kolonije imunih koja je još ihahaj puta daleko; recimo, jedan puni dan - putuje se valjda danju, jerbo noću isplaze bezumne nakaze. Za postojanje i lokaciju kolonije rekao joj je - pa'z 'vamo! - Bog, osobno. Eh sad, ako je ovo satira na moguće postapokaliptične shapes of the things to come, onda - neka ga. Ali, ako je scenariju doslovce trebao deus ex machina, onda je netko masivno podbacio...
Dakle, di ex machina: žena i dječarac upadaju baš onda kad su potrebni, a po uputi samog Boga. Istinabog, Will Smith i ženica stupe u zanimljiv verbalni obračun na religijske teme, jer Neville ispravno rezonira da nema nikakve kolonije - valjda bi on za nju znao, kraj funkcionalnog krugovalnog uređaja!? Ugodni razgovor bude prekinut baš pri kulminaciji teološkog dokazivanja, jer počinje masivni juriš čoporno organiziranih zombija na Nevilleovu kuću. U završnim scenama, Neville shvaća da je serum zapravo pronađen, žrtvuje se eda bi cura i klinac preživjeli, a onda oni zbilja nađu utvrdu zdravih u kojoj se gradi novo društvo...
Uzgred, kako je film na odlasku iz kina, gledao sam projekciju u 18:30 sati s hrpom zapuštene dječurlije (njih sedam-osam imaju valjda zajedno godina koliko imam ja sam) koja se kreveljila cijeli film. Dobro, to sam kao klinac i ja znao raditi, ali u Lici ili Kozari, sigurno ne u Zagreb-kinu ili Balkanu (kasnijoj Europi - kako malo treba za prijeći s Balkana u Europu!). Zaključci s projekcije: (i) 'beš multiplekse te Kinematografe Zagreb koji su udavili svoju djelatnost; (ii) batina je iz Raja izašla; (iii) idi na projekcije od 21:00 kad moraju biti doma čak i djeca majke alkoholičarke te oca kretena.
Što reći? Prve tri četvrtine filma su jezivo atmosferične: Will Smith se sjajno snalazi u ulozi posljednjeg čovjeka koji odlazi na kvasinu, dok je postapokalipsa bizarno uvjerljiva. Rasplet zbivanja ostavio me, međutim, prilično zabezeknutim. Ako se film gleda kao remake filma s Hestonom, onda može proći. Ako je film satira na mogućnost da postapokaliptično društvo grade religijski fanatici, može proći i onda. Kao ekranizacija romana, s ovakvim setom nelogičnosti, ne može.
Uzgred, ako netko ima volju pogledati spomenuti The Last Man on Earth s Vincentom Priceom, može to ovdje:
http://www.archive.org/details/the-last-man-on-earth
Last edited by Dagi on 18 Feb 2008, 17:29, edited 1 time in total.
Re: I am legend
Ustvari, postoji i četvrta verzija - ovogodišnji film I Am Omega. Nisam gledala, ali sam čula da je totalni trash.Dagi wrote:Odgledao. Treća, dakle, verzija, nakon The Last Man on Earth (1964.) s Vincentom Priceom i The Omega Man (1971.) s Charltonom Hestonom.
Re: I am legend
Je. Primijetio sam ga dok sam guglao za I am Legend. Očito je kako je nastao naslov filma, stvar je (čini se) rađena izravno za video tržište, i djeluje popriličnom trešinom. Stoga se nisam ni trudio posebice osvrtati na nj. No, vjerojatno bismo našli pun kufer referenci na Mathesonov roman u nizu niskobudžetnih filmova. Drugo je pitanje relevantnosti istih. Uzgred, imdb spominje i I Am Legend 2.Tanja.C wrote:Ustvari, postoji i četvrta verzija - ovogodišnji film I Am Omega. Nisam gledala, ali sam čula da je totalni trash.
I Am Legend s Willom Smithom je pak visokobudžetna produkcija koja djeluje kao da su se novci morali potrošiti na nepotrebni CGI, inače bi budžet filma bio valjda premalenim.
Napustivši svaku nadu da bi knjiga bila dosljedno ekraniziranom, mogu samo dodati kako držim - u nevjerojatnom slučaju da se itko pothvati nečeg takvog - kako bi za Roberta Nevillea bio dobarim Russel Crowe, možda nategnuto Bill Paxton.
Re: I am legend
Ja sam pogledao u kinu I am legend. Sve je OK, osim ono sa Bogom. Zašto, u ime Boga, trebalo je Boga?
Re: I am legend
Last Man on Earth je već bio na NOSF-u:
http://nosf.net/2006/pogledajte-film-th ... arth-1964/
http://nosf.net/2006/pogledajte-film-th ... arth-1964/
Re: I am legend
Odgledao I am Omega.
Loša gluma! Bedasta priča! Jeftini efekti! Nekrofilija! Jednom riječju, dok je producentske kuće Asylum, budućnost trasha je osigurana.
Loša gluma! Bedasta priča! Jeftini efekti! Nekrofilija! Jednom riječju, dok je producentske kuće Asylum, budućnost trasha je osigurana.
-
Tomislav Sakic
- The Q
- Posts: 1042
- Joined: 24 Nov 2004, 11:36
- Location: Zagreb
- Contact: