Smrznuta u plastici

[Belzebubbles]

Jedna kratka...


Smrznuta u plastici


Autobus gmiže kaotičnim ulicama; na trenutak stane, primi nove putnike i nastavi dalje – intravenozno ubrizgan u veliku arteriju grada. Žile su to kojima teče samo tamna krv, tekućina teška od prljavštine koju nosi. Ipak, postoje i neka svjetlija zrnca – ona još uvijek nose kisik, pokušavaju spasiti zatrovani organizam…

Kroz mutni prozor autobusa gleda baš takvo zrnce – mlada djevojka tamne crvene kose. Dok joj pred očima promiču trgovine i ljudi, pogled joj je dalek, kao da vidi nešto što svi ostali propuštaju. Zjenice prate neku nevidljivu šaru – uzorak boja koji prelijeće sivim licima prolaznika. Šara leluja i marginalno prati arhitekturu zacrnjenu ispušnim plinovima, uvrće se, okreće, i odjednom stane… presječena oštrim pogledom – uperenim ravno u djevojčine oči. Svijet nestaje, pogled ostaje – sirova snaga ispaljena sa druge strane vrata pojavnosti. Djeva biva izvučena iz čahure, ostavljajući samo poderane krpe na onom tkanju koje se nekada zvalo svjesnost. Poderani razum tiho leluja na vjetru, a ona upada u tamu...

Tiho kao što je i razbijen, um se nakon nekoliko trenutaka oporavi, vrativši joj sposobnost vida. Privremena sljepoća uzrokovana bljeskom supernove prolazi, polako otkrivajući ostatak prizora. Pred njom je izlog trgovine, a u njemu plastične lutke. Sve te lutke šutljivom postojanošću promoviraju odjeću nabačenu preko sebe, a jedna od njih – ona sa pogledom, tiho zuri i razbija stvarnosti užurbanih prolaznika.

Djevojku obuzme bijes, ta gledala je običnu lutku! Obremenjena razočaranjem, ponovno prouči plastični lik… U izlogu stoji imitacija žene plave kose, odjevene u usku crnu suknju i elegantnu sivkastu bluzu. Neimpresionirana običnošću ove pojave, djevojka oprezno podigne pogled prema očima…

Javi se tiho lupkanje u sljepoočnicama, praćeno magljenjem pogleda. Nekoliko se suza oslobodi iz svojih kanalića i lagano spusti uzavrelim obrazima. Žena u izlogu je... živa. Izlivena iz užarene plastične mase, ona nepomično stoji iza stakla, ali ipak, iz tih očiju poput gejzira izvire krik. Plastične oči vrište u očaju nepokretnosti i preklinju oslobođenje; preklinju nijemo… uzaludno. Potres drhtavice obuzima tijelo crvenokose djeve – suočena sa čistim očajem fokusiranim kroz prizmu plastike, ona gubi svoj smjer. Kompas divlja, prepušten silovitim moćima koje navode na krivi kurs. Ima li uopće pravog kursa?

Plastična žena trga živote onih koji je pogledaju – podsjeća na utopljenika koji mahnito grabi za sigurnošću, nesvjestan da vlastitom sebičnošću ubija svaki pokušaj spašavanja. Nema razgovora sa tim zamrznutim usnama, nema riječi koje će doprijeti kroz ove uši. Ostaju jedino oči – nemilosrdni alati koji svrdlaju i režu duše onih koji su se usudili pogledati. Gledaj, ali vidjeti nećeš, jer jednom unutra, nema ti spasa.

Tiha se pjesma ušulja u nutrine crvenokose djeve, melodija koja uljuljkava u san – tišinu iz koje nema buđenja…

Gledaj, gledaj,
ali vidjeti nećeš,
jer, tko me pogleda,
nestane dok trepneš...

Pjevušenje postaje sve tiše, a glas sve mekši, dok napokon...
«Djevojko, kartu na uvid... Djevojko, karta!»
«...Molim?»
«Rekoh: 'Karta'.»
«Ah, karta... Evo, oprostite.»

Kontrolor se gunđajući udalji, praćen umornim mumljanjem autobusnog motora. Semafor je pokazao zeleno i ova je arterija nastavila pumpati.

Djeva leti prema svojem odredištu, a jedna neobična lutka ostaje u izlogu trgovine. Sunce zalazi i mjesec izlazi, a ona je još uvijek tu – bezglasno preklinje one koji čuju glasove bez zvuka, čeka nekoga da je oslobodi iz plastičnih očiju bez suza.

[niniane]

Ovo je zgodno napisano. Samo nisam sigurna je li ovo SF (živa lutka u izlogu) ili djevojka koja ju gleda ima previše bujnu maštu i sve je to u njenoj glavi...
No stilski mi se sviđa. Posebno ova slika: "intravenozno ubrizgan u veliku arteriju grada" :cheers:

[TB]

Po meni, tekst je promašaj.
Ovo nije priča, prije nekakva skica, ili ideja. U tekstu se ništa ne desi.

Autobus gmiže kaotičnim ulicama; na trenutak stane, primi nove putnike i nastavi dalje – intravenozno ubrizgan u veliku arteriju grada. Žile su to kojima teče samo tamna krv, tekućina teška od prljavštine koju nosi. Ipak, postoje i neka svjetlija zrnca – ona još uvijek nose kisik, pokušavaju spasiti zatrovani organizam…

Velike riječi, ali se ne sazna zašto je to tako opisano.

Tekućina teška od prljavštine koju nosi

, kažeš... A kontrolor? U 3 riječi, ispada kao normalan čovjek. Čemu taj mrak? Iz teksta se ne vidi zašto bi sve moralo biti tako crno.
U tekstu je riječ o vožnji autobusom i putnici koja zuri kroz prozor. Ništa više. Meni je vožnja hrvatskim gradskim autobusima kao nešto ispalo iz Češke komedije, a ne iz mračne okultne drame. Scena da bus stane na semaforu i netko uhvati očaj u pogledu i misli obične lutke u izlogu, pa dođe kontrolor i precvika mu kartu... a posebno jer je sve to u tako ozbiljnom tonu , to mi je smiješno.
Kao da si uzeo nešto najbanalnije, pokušao to opisati kao nešto jako, jako ozbiljno i puno značenja,bez da se iz teksta može znati zašto je u stvari na trasi tog busa i u tom gradu sve tako crno.

[niniane]

A meni je baš simpatično... :angel: Jest zbrkano, ali simpatično...

[Belzebubbles]

Samo nisam sigurna je li ovo SF...

Vic je u dva značenja, a poslavši ovdje, nekako sam pokazao da je ono SF značenje pravo. To mi uopće nije bila namjera.

U tekstu se ništa ne desi.

Zar mora?

Meni je vožnja hrvatskim gradskim autobusima kao nešto ispalo iz Češke komedije...

Tebi...

Kao da si uzeo nešto najbanalnije, pokušao to opisati kao nešto jako, jako ozbiljno i puno značenja,bez da se iz teksta može znati zašto je u stvari na trasi tog busa i u tom gradu sve tako crno.

Pa nije baš sve tako ozbiljno, više me interesiralo jesam li u mogućnosti pismeno uhvatiti doživljeni trenutak.


Zahvaljivam na kritici! :wave: