Mali medvjedić ostavljen na cesti
- Belzebubbles
- Ancient
- Posts: 840
- Joined: 16 Feb 2007, 00:52
- Location: zgri
Mali medvjedić ostavljen na cesti
Ovo je jedan tekst koji je počeo kao stilska vježba. Plan mi je bio pisati ispraznu kriminalističku priču i kroz nju uvježbati dijaloge, opise, akciju, itd. Onda se dogodio medvjedić, i razbio mi sve planove.
Da si skratim posao vježbe, u jedan sam tekst ubacio sve elemente koje sam htio uvježbati. To mi je na kraju ispalo kao inventar prošlih nastojanja.
Čudo ima 13 i pol stranica i shvatiti ću ako vam se neda čitat.
Ako netko nekim čudom dođe do kraja, zamolio bih za komentar i savjet.
Uživajte...
Mali medvjedić ostavljen na cesti
Na vratima je stajalo: ââŹĹžDžo MagovskyââŹĹ i ispod toga manjim slovima: ââŹĹžPrivatni detektivââŹĹ. Ocvala plavojka lagano pokuca i nakon hrapavog: ââŹĹžUđi!ââŹĹ, stupi u ured.
Soba je bila u doista jadnom stanju. Lijevo od vrata je stajalo nekoliko korozivnih kabineta za spise, pokoja vaza sa osušenim cvijećem i on. Detektiv Džo Magovski, čija je otromboljena figura okupirala izmučenu uredsku stolicu i zamrljani stol. Džo digne mamurni pogled sa masne duplerice Playboya i pogleda damu.
ââŹĹž'Ko si ti?ââŹĹ
Žena protegne duge noge u pokrpanim najlonkama i odvrati: ââŹĹžGospodine, u velikoj sam nevolji. Samo mi vi možete pomoći...ââŹĹ
ââŹĹžJebi se ofucana kravo! Prvo pare, onda priča.ââŹĹ
ââŹĹžKoliko?ââŹĹ
ââŹĹžPuno. Previše za kurvu kao što si ti.ââŹĹ
ââŹĹžJe li sto rupija dovoljno za početak?ââŹĹ
Naglo zainteresiran, detektiv posegne za jeftinom imitacijom kubanske cigare, mahnuvši rukom: ââŹĹžZašto ne sjedneš, evo stolice. Slobodno nastavi sa pričom...ââŹĹ
Brzo posegnuvši u torbicu, žena izvuče novčanicu od stotinu rupija. Detektivu su oči divlje svrdlale po novčanici, dok je plavuša pokušavala privući pažnju prebacivanjem celulitnih bedara. Konačno, Džo odloži cigaru i uz religiozno poštovanje podigne novčanicu glasno je njuškajući.
ââŹĹžAaah, pravi rupiji.ââŹĹ
Žena pokuša sa glasnim kašljem: ââŹĹžOprostite...ââŹĹ
ââŹĹžĂ  to, hm, gdje, ha? Ah, još uvijek si tu. Pričaj.ââŹĹ
ââŹĹžZovem se Vaginda i radim u četvrti crvenih svjetiljki. Eto, u zadnje vrijeme me je počeo posjećivati jedan neobični gospodin. Tjerao me na razne neuobičajene stvari, ali pošto je dobro plaćao, stisla sam zube i šutjela.ââŹĹ
Detektiv je prestao sa pažljivim maženjem svoje novčanice i upitao: ââŹĹžKakve neuobičajene stvari? Nemoj me štedjeti, slobodno idi u detalje.ââŹĹ
Vaginda uzdahne, pogleda zabijenog u pod.
ââŹĹžTjerao me da se oblačim u veliku žutu pticu i gledam televiziju. Ja sam dakle, sjedila pred TV-om u svom kostimu i gledala samo jedan određeni film, koji je uvijek donosio na kazeti. Bio je to dokumentarac o uzgoju jaraca. Oh, užasnog li filma, još uvijek zadrhtim kad se toga sjetim.ââŹĹ
Džo osjeti antiklimaksnu navalu razoračanja: ââŹĹžĂ  to, to je sve?ââŹĹ
ââŹĹžOh ne, to je tek početak. Nakon što bih tako gledala TV, on bi skočio poput životinje, strgnuo ptičji kostim i onda me analno iskoristio na stolu za sotonističke rituale. Za vrijeme samog čina, obično bi nas krvlju polijevala jedna od mlađih kurvi. Sve bi to trajalo nekoliko sati, dok mu se jaja ne bi osušila od svršavanja. Za kraj bismo još žrtvovali kokoš koju je druga kurva morala pojesti svježu. Kao što rekoh, bio je prilično zahtjevna mušterija, ali je dobro plaćao, tako da...ââŹĹ
Džo je bio indiferentan, ništa neobično za crvenu četvrt, iz osobnog je iskustva znao i za mnogo gore incidente. Snage reda i mira su imale savršenu uzrečicu za djelovanje u četvrti: ââŹĹžU četvrt ulazi samo kad krv dopre do koljena!ââŹĹ. Doista su se čvrsto držali te politike, tu im se ništa ne može prigovoriti...
ââŹĹžGledaj kravo, ja sam veoma sretan zbog tvoje karijere i tvog, očito uspjelog života, ali stvarno ne kužim kakve to ima veze sa mnom?ââŹĹ
ââŹĹžJoš nisam došla do problematičnog dijela.ââŹĹ
Ovo će biti duga noć, bila je misao koja se pojavila u Džoovoj proćelavoj glavi. Posegne za vrećicom čipsa sa paprikom i kroz puna usta, profrflja: ââŹĹžNe faj se smefti...ââŹĹ
ââŹĹžDakle, ta druga djevojka, zvala se Annalina. Stvarno dobra cura, iako su joj sve te igre sa kokošima počele djelovati na probavni sustav. Znate, teško je biti dobra kurva ako ti klijent u šupku nailazi na ptičja pera. Annal, kako smo je skraćeno zvali, htjela je prekinuti sa poslom. Već je skupila poprilične novce radeći u branši i sada je, sa navršenih četrnaest godina htjela prestati. Dva dana nakon što mi je saopćila odluku, nestala je bez traga. Raspitivala sam se po cijeloj četvrti, ali nije je vidjela niti živa duša. Tada je došao utorak, dan specijalnog klijenta... Na sastanak sam otišla sama i zažalila za cijelu život. Teško mi je o tome pričati, ponekad mislim da silazim sa uma...ââŹĹ
Žena se slomi u glasnom ridanju, ostavivši detektiva u zabezeknutom stanju ââŹâ usta napunjenih čipsom.
Malo se pribravši, dama u jecajima nastavi: ââŹĹžDržao je Annalinu u svojem podrumu. Kada sam ušla, mala je bila sva krvava i plava od udaraca. Zavezao me na suprotni zid i natjerao da svjedočim kasapljenju jadne curice. Zatvorila sam oči, ali nije bilo bijega. U ušima mi još uvijek odzvanjaju njezini krikovi. Bože, kako je vrištala, nije bilo stajanja, dva ju je sata rezao. Na trenutke bih otvorila oči, u jadnoj nadi da će uskoro završiti... Svaki je pogled bio skupo plaćen. Luđački se cerio dok mu je slina curila niz bradu i na krvava prsa. Upravo me fascinirala hladnokrvnost kojom je upravljao rukom, iako je bilo očito da jedva kontrolira emocije. Nadala sam se da će mu se omaknuti skalpel, da će zarezati preduboko. To se nije dogodilo, i nastavio je sa rezbarenjem. Mislim da sam se u nekom trenutku i onesvijestila. Mora da je to primijetio, jer sam uskoro osjetila mlaz vode na licu. Manijak me zalio hladnom vodom da me razbudi. Da ne propustim šou, kako je rekao.ââŹĹ
Vaginda na trenutak zastane i obriše cureći nos. Detektiv je gledao napredujući trak suza po napaćenom licu i osjećao mučninu. U što se to uplićem?
ââŹĹžNakon nekog vremena, mala je konačno umrla. Smrt joj je bila poput anđela poslanog sa neba, ali vjerujte, taj spas definitivno nije došao na vrijeme. Luđak ju je na svijesti držao nekakvim lijekovima, tako da je jadnica izgubila um puno prije nego zagađenu svjetlost života. Na kraju je samo jecala i pjevala besmislene pjesmice. Čovjek joj drži odsječeno stopalo pred nosom, a ona samo pjevuši. Kako je imala lijep glas. Zašto Bože, zašto na svijetu postoji takav pakao?!ââŹĹ
Detektiv proguta nekoliko knedli: ââŹĹžSmirite se, trebate se smiriti.ââŹĹ
Očito izgubivši kontakt sa realnošću, žena histerično odvrati: ââŹĹžKako da se smirim?! Nema za mene mira, i ja sam ostavila svoju dušu u onom podrumu. Ă Â to mislite kako sam uspjela doći do ovdje? Puna sam droga, skoro sam mrtva od lijekova, ali niti oni više ne pomažu. Ništa nije dovoljno jako da zaustavi te slike, osim možda smrti...ââŹĹ
ââŹĹžSmirite se ženo, za Boga miloga smirite se!ââŹĹ
Vaginda teško sjedne u stolicu dok je grizla već otprije krvave prste: ââŹĹžSmiriti ću se, malena zaslužuje barem to da netko ubije onu svinju. Dakle, umrla je. Moja mala kćer je umrla pred mojim očima. Ona mi je bila kćer, nitko to nije znao osim nas dvoje, nitko, nitko... Kad je umrla, spekao je njezine ostatke u tavi. Smrad pečenog mesa, užas, gađenje... Nakon što sam se opet onesvijestila, napokon mi je dao onaj lijek i natjerao me da jedem. Rekao je da mu je žao što mi daje lijek, pošto oslabljuje osjećaje, ali svejedno će pokušati uživati. Bogme je uživao, jela sam i povraćala, jela i povraćala, sve dok moja kćer i povraćotina nisu postale jedna smjesa. Čini se da me nakon toga čak niti lijek nije držao svjesnom jer sam se probudila na nekom travnjaku. Krvava, izrigana, polumrtva i zasigurno luda, oteturala sam do policijske postaje. Pažljivo su me saslušali i vratili do njega. Ne mogu vjerovati. Stali su pred njegovo veličanstvo gradonačelnika i smjerno ga upitali što da rade sa mnom. Odvratio im je da nisam opasna i da me pošalju kući. Nisam opasna, ha?ââŹĹ
Džo se usrao od straha, oderati će mu šupak ako se ikada dozna da je pričao sa ovom ženom. O Bože, kako će mi oderati šupak!
ââŹĹžČujttte, jja sigurno nisam pravi čovjek za vas...ââŹĹ
Odgovori mu histerični glas i suludi sjaj u praznim očima. Iza tih očiju više nema duše, samo ljuštura koja želi osvetu. Kao duh osvete, samo ga jedna stvar pokreće i drži na okupu. Kada toga nestane, sve završava ââŹâ kraj.
ââŹĹžNe, vi ste pravi čovjek! Vi morate, morate, znate kćer, ona je moja kćer. Htjela je prekinuti sa poslom, vi morate!ââŹĹ
ââŹĹžNe moram ja kurca! Jebi se kujo, meni je moj šupak drag tu gdje je.ââŹĹ
Vaginda se nagne preko stola, povjerljivo šapnuvši: ââŹĹžZnate, ja imam novaca. Puno rupija, sto tisuća rupija koje smo skupile ja i kćer. Mnogo rupija. Sve to može biti vaše, samo me saslušajte, morate me saslušati.ââŹĹ
ââŹĹžDa...ââŹĹ
ââŹĹžUbijte skota i dobiti ćete novce, ja imam čovjeka, odvjetnika, ima ugovor sa mnom. Ako gad umre, vi dobivate novce, sve potiho, nitko ne zna. Samo troje ljudi i jedan budući mrtvac. Hajde, hajde hoćete li?ââŹĹ
ââŹĹžMoram vidjeti pare.ââŹĹ
ââŹĹžLeopolde!ââŹĹ
Pozvan, na vrata uđe suhonjavi čovjek neobično visoka stasa.
ââŹĹžDa, madame?ââŹĹ
ââŹĹžNovac Leopold, pokaži novac.ââŹĹ
Čovjek oprezno priđe stolu i otvori smeđi kovčeg.
ââŹĹžJebemti sve!ââŹĹ
ââŹĹžTo je sve Leopold, možeš ići.ââŹĹ
Odvjetnik se lagano nakloni i nestane, tiho kao što je ušao.
ââŹĹžDakle, uzimate li posao?ââŹĹ
ââŹĹžZa te pare...ââŹĹ
ââŹĹžOdlično, znači moj je posao gotov. Imate dva tjedna da zakoljete skota.ââŹĹ
ââŹĹžAli čekajte malo, ja nisam ubojica. Gledajte, imate lijepu svoticu rupija, zašto ne bih našao dokaze i onda ga lijepo spremimo u zatvor? Neće se izvući ako ima dokaza, kao detektiv ipak moram vjerovati u barem neke ostatke pravosudnog sistema.ââŹĹ
ââŹĹžOh ne, dokaza već imam i više nego dovoljno, sada trebam nešto konkretnije.ââŹĹ
ââŹĹžZašto onda ja? Zasigurno znate da to ne mogu učiniti.ââŹĹ
ââŹĹžZnam, zato i imate dva tjedna. Bez brige, ubiti ćete ga i dobiti zasluženi novac.ââŹĹ
ââŹĹžJa doista nisam ubojica.ââŹĹ
Očito zadovoljna sklopljenim poslom, za koji detektiv ni nije bio siguran da ga želi, dama ustane.
ââŹĹžZbogom Džo, puno sreće.ââŹĹ
ââŹĹžMa čekaj malo, što je sad ovo. Doći ovako i razmahivati se novcem, spominjući umorstva...ââŹĹ
Odgovor nije dobio, samo glasno zalupljena vrata i zvuk potpetica u hodniku. Sranje!
***
Džo se probudi. Svjetlo ga je nemilice tuklo po nezaštićenim očima, natjeravši ih na kapitulaciju. Još samo pet minuta...
Deset sati kasnije detektiv je ponovno otvorio oči. Svjetlo sada nije bilo nikakav problem, pošto je Sunce već odavno zašlo. Noć se uvukla u grad i omogućila vampirima, spodobama i detektivima buđenje.
Ustavši se iz tako toplog i primamljivog kreveta, Magovsky otetura do umivaonika. Umio se, oprao nekoliko preostalih zubi i zagledao u zrcalo. Isprva je pomislio da je ogledalo u kvaru, onda se malo bolje zagledao i shvatio da gleda sebe. Nakaza sijede kose i podbuhlog lica nemilice je strijeljala iz objektivne hladnoće odraza. Pa jebi me u guzicu i nazovi žutom pticu, to sam ja!
Spominjanje žute ptice u svojoj inventivnoj psovki mu pokvari raspoloženje. Naime, shvatio je da prošli dan nije bio san, nego okrutna realnost. Zašto se meni događaju takve stvari?
Pitanje koje si je detektiv trebao postaviti, bilo je što će učiniti.
Kucanje na vratima prekine napetost u postavljanju pitanja.
ââŹĹžTko je?ââŹĹ
ââŹĹžOgromni jebači sa automatskim i poluautomatskim oružjem. Oh, sad mi kažu da imamo jedan neautomatski lanser granata i hladno oružje, čini se da sam ga zaboravio. Otvori vrata!ââŹĹ
Lukav kao sibirska lija, Džo promijeni glas, oglasivši se kao reumatična starica: ââŹĹžEvo sinko, sad ću ja. Joj ti mladi, stalno negdje žure, joj, joj, moja reuma.ââŹĹ
ââŹĹžOtvaraj bako, ja sam zli vuk. Ha, ha, ha!ââŹĹ
ââŹĹžEvo sinko, već otvaram, al' ja otvaram sačmaricom!ââŹĹ
Glasni prasak odnese vrata i ââŹĹžvukaââŹĹ sa druge strane. Smijeh naglo zamre, zamijenjen bijesnim kevtanjem automata. Džo je bio, kako već rekosmo mudra lija, tako da je prvotno iznenađenje popratio bačenom granatom. Još jedan prasak, slijeđen provalom bolnog urlanja.
ââŹĹžJebat ćemo ti majku Džo!ââŹĹ
ââŹĹžSamo dajte dečki, kad neće nitko drugi.ââŹĹ
Ogromnim jebačima sa... oružjem, bilo je već pomalo dosta izmjene šaljivih dosjetki. Pustili su da lanser granata govori u njihovo ime.
Pola stana je već bilo u ruševinama, tako da je Magovsky mudro zaključio da je vrijeme za selidbu. Hitnu selidbu.
Pokupio je svoju jaknu, Berettu i plišanog medvjedića, te nestao u noći.
***
Lunjao je tamnim ulicama u pidžami. Lutao i razmišljao o svom stanu i životu. Čini se da je u zadnje vrijeme oboje naglo izgubilo na svojoj privlačnosti. Treba nekoga ubit, lijepo klanje će sve riješiti. Zašto nisam mogao postati svodnik kao svi iz razreda? Ne, ja sam tražio nešto više, vidi me sad. Ă Â ećem gradom u pidžami. Dobro je ćaća govorio, nikad ništa od mene...
ââŹĹžHej macane, hoćeš ga malo umočit?ââŹĹ
Detektiv podigne pogled i ugleda prekrasnu kurvicu od dvadesetak godina. Vid' ti to dupe!
ââŹĹžKoliko mala?ââŹĹ
Cura koketno namigne: ââŹĹžZa tebe uz popust.ââŹĹ
ââŹĹžTo zato jer sam tako lijep, jel da?ââŹĹ, Džo otkrije smiješak od šest preostalih zuba u apolutnoj predaji, ââŹĹžVodi me.ââŹĹ
ââŹĹžMože mali, ali što je sa tom pidžamom i medvjedićem?ââŹĹ
ââŹĹžAh to, oš' mi prodat hlače?ââŹĹ
ââŹĹžMože, imam toga mac u stanu. Ne možeš vjerovati kakve sve stvari ljudi ostave.ââŹĹ
Vrli detektiv uhvati medvjedićevu glavu, otkine je u jednom kratkom pokretu i otkrije novčanicu od sto rupija.
ââŹĹžSakri to budalo, zaklat će nas.ââŹĹ
ââŹĹžHe, he. Nije to ništa, ima Džo para na bacanje.ââŹĹ
Ne zna se je li kurva popušila taj jadni blef, ali to ništa ne mijenja na stvari. Medvjedić je ostao ležati na asfaltu, brutalno pokidan na dva dijela, napušten od vlasnika. Otišao u neke nove pobjede, u neke nepoznate i nadasve zanimljive situacije. A medvjedić je ostao na pločniku, rasparan i zaboravljen. Još jedan medvjedić na cesti života ââŹâ svijet nema vremena za takve. Bjesomučni ritam zarade i mravljih rituala nema vremena za male stvari.
Mali plišani medvjedić ostavljen na cesti, samo još jedan medvjedić na cesti...
***
Džo Magovski je bio čovjek od načela, čovjek od snažnih moralnih osjećanja ââŹâ do prije nekoliko trenutaka. Tada je shvatio da prosječni diler i svodnik prolaze bolje od njega, pa se odlučio na manju promjenu u životnoj politici.
Kurva ga je odvela u svoj stan, iako je bilo bjelodano da tu ne živi, pošto je to bila rupčaga.
ââŹĹžReko curo, imaš dobru gajbu. Tu živiš?ââŹĹ
Ironični smiješak otkrije više od odgovora: ââŹĹžDakako. 'Ajde na posao.ââŹĹ
ââŹĹžŽemo.ââŹĹ
Brzo svlačenje pidžame i Džo je u akciji. Jaše kao kauboj i pregledava trulež sobe. Lako kao pekmez.
Magovsky je okinuo kao pravi Magovsky ââŹâ dugo i jako. Nema šale sa Magovskyim. Spusti se sa zadihane kurve, priuštivši dlakavim nogama šetnju do jakne u kojoj se ugnijezdila devetka.
ââŹĹžOkej kujo, ruke u zrak, pičku na pod i vadi pare!ââŹĹ
ââŹĹžĂ  to?! Pa ti me pljačkaš, glupi kretenu male kite! Moj će te diler sjebat ko' budalu što i jesi!ââŹĹ
ââŹĹžMir mala. Kao prvo, Džo možda ima malu kitu al' zato ogromna jaja. Kao drugo, ionako me traže neki šaljivi momci, tako da me čisto zaboli za tvoje pričice. Gdje je ona odjeća?ââŹĹ
ââŹĹžJebi se.ââŹĹ
ââŹĹžVeć jesam, hvala na odličnoj usluzi. Govori kujo ili ćemo ovu rupu dekorirati tvojim mozgom, ako ga uopće imaš.ââŹĹ
ââŹĹžBudalo, imam magisterij iz ekonomije i kvocijent inteligencije barem dvaput veći od tebe. Pogledaj u ormaru čimpanzo, nešto mi govori da bi tamo moglo biti odjeće.ââŹĹ
Džo se usiljeno nasmije: ââŹĹžHa, ha, kao nisam znao. To te ja samo testiram.ââŹĹ
Magistrica ekonomije je pažljivim pogledom pratila čimpanzu dok je otvarao ormar.
ââŹĹžZaista dobar test. Sada znaš da i ja znam gdje je odjeća. Kako si ti pametan čovjek, divim ti se.ââŹĹ
U ormaru je zaista bilo najrazličitije odjeće; od havajskih hlačica, do kostima žute ptice. Ă Â irok izbor koji je detektivu dao odličnu priliku za osvježenje garderobe i poziranje pred kurvinim velikim ogledalom.
ââŹĹžKad si tako pametna i inteligentna, zašto onda ne radiš u branši?ââŹĹ
Kurva, sada već pomalo zabavljena detektivom, odmahne rukom: ââŹĹžKao da bih u branši radila nešto bolje. Ovo je bolje plaćeno i zahtjeva manje ponižavanja.ââŹĹ
ââŹĹžZanimljivo gledište. Kako mi ovo stoji?ââŹĹ
ââŹĹžOh, stvarno ok, naglašava ti ramena.ââŹĹ
ââŹĹžDa i meni se čini.ââŹĹ
Džo je još neko vrijeme isprobavao odjeću, pa se napokon zadovoljio sa jednom kombinacijom. Drsko, a ipak i pomalo čedno. Uža majica crvene boje, lagana za nošenje i odličnog tkanja, pomalo iznošene traperice crne boje, i na nogama, odlične smeđe tenisice za sve namjene. Kombinacija istovremeno praktična, kao i prikladna za neke ozbiljnije prilike. Džo se još jednom okrene, uvuče vrećasti trbuh i zareži: ââŹĹžSexxxy.ââŹĹ
Kurva na krevetu spontano zapljeska: ââŹĹžOdlično Džo, zaista pogođena kombinacija.ââŹĹ
ââŹĹžPričaj mi o tome curo.ââŹĹ
ââŹĹžNego Džo, što ćemo sada? Ja moram nahuškati svojeg dilera na tebe, on će te povrijediti i zakopati u pustinji. Ne želim da te zakopaju u pustinji, nekako si mi postao simpatičan. Ne znam zašto, nekakav osjećaj kao kad vidiš starog isluženog psa. Sav je slinav i jadan, ali svejedno ti je drag.ââŹĹ
Na trenutak zbunjen, Džo napuhnuto odvrati: ââŹĹžTo sve kažu nakon noći sa Magovskyim.ââŹĹ
ââŹĹžZaista?ââŹĹ
ââŹĹžNe, hvala Bogu ne!ââŹĹ
ââŹĹžDobro Džo, puštam te da odeš, ali pod jednim uvjetom.ââŹĹ
ââŹĹžPričaj.ââŹĹ
ââŹĹžMoraš se vratiti.ââŹĹ
ââŹĹžŽemo kujo, Džo se uvijek vrati na mjesto zločina. Vidjamo se.ââŹĹ
***
Džo je samouvjereno koračao gradom, hranjen novonađenom cool-nošću. Ă Â ljap, šljap, šljapkale su tenisice po mokrom betonu. Magovsky je bio kralj ulice. Ma ne valjda opet!
Sa druge strane ceste mu je prilazio opaki jebač u kevlarskom odijelu i dugom cijevi koja se prijeteći zibala. Džo nastavi kao i prije. Sljap, šljap, šlj...
ââŹĹžGospodine, oprostite gospodine.ââŹĹ
ââŹĹžDžim, Džim mi je ime. Pričaj stari.ââŹĹ
ââŹĹžJeste li možda vidjeli ovog čovjeka? Evo tu je slika, zove se Džo Magovsky i tražimo ga zbog umorstva određene Annaline.ââŹĹ
ââŹĹžZaista, umorstvo hm? Ne sorry čovječe, moje ga oči ne vidješe. Kako je ružan, stari moj!ââŹĹ
ââŹĹžDa, doista, ružan je kao vrag. I smrdi znate. Ništa, ako ga vidite javite Murji. Murja zna kako s takvima.ââŹĹ
ââŹĹžVjerujem da znate. Nema suđenja za takve gnjide, ha? Nije ni zaslužio bolje, gad jedan, a još i smrdi kažete?
ââŹĹžDa, da, smrdi kao prč kad se tjera.ââŹĹ, tada uz povjerljivi smiješak doda, ââŹĹžZnate, politika je države da svatko ima pravo na suđenje, ali mi znamo kako je na ulicama. Ne?ââŹĹ
Džo/Džim na namigivanje uzvrati zlobnim cerekom: ââŹĹžHe, he, dobro ga ukebajte momci.ââŹĹ
Murjak je ubrzo nestao iza ugla, a detektiv uzdahne. Bogme će jebat ježa taj momak Džo.
I bogme ga je jebo.
***
Naš momak Džo je ostatak te noći proveo posjećujući ââŹĹžprijateljeââŹĹ. Bivše prijatelje bi bio točniji termin, pošto se činilo da ga se nitko ne sjeća.
ââŹĹžRamirez, stari brajko! Imaš možda krevet da prespavam, naime Murja me traži...ââŹĹ
ââŹĹžGubi se propalico!ââŹĹ
ââŹĹžAli Ramirez, još sam ti jučer uzajmio nekoliko rupija za oklade.ââŹĹ
ââŹĹžNe znam ja nikakvog Ramireza.ââŹĹ
ââŹĹžKako ne, pa piše ti na vratima Ramirez!ââŹĹ
ââŹĹžEvo ti rupi, gubi se.ââŹĹ
Bučno zatvorena vrata nisu pokazivala niti najmanju sklonost ponovnom otvaranju. Ništa Džo, spavanje ispod mosta za tebe. Nije kao da ti je prvi put ili nešto.
Ruke su mu bile duboko zakopane u džepovima dok je grabio pustim ulicama. Jedina mu je misao bila ta da se pokupi iz grada. Možda u predgrađu bude više sreće?
Noć je nažalost, prilično brzo došla svome kraju i zatekla Džoa na vrhu brda koje je nadvisivalo grad. Crveno Sunce koje izvire iz hladne zemlje, dolazi da prospe svoju svjetlost i žar na ljigave ulice. Sila koja čisti talog sa asfalta, kupi klatež i dovodi novi mir. Obični puk sramežljivo napušta svoje ljušture i stupa na polomljene šprice i mrtva tijela. Žrtve noći, zaboravljene pod danjim svjetlom.
Tu je negdje i mali plišani medvjedić. Gleda u obećavajući sjaj nove svjetlosti i nada se životu. Ima li na ovom svjetlu mjesta za ta bića noći? Bojim se da nema, oni su demoni i kao svi demoni moraju nestati pri pojavi prvih zraka svjetla. Nema ovdje mjesta za tajanstvenost minulih vremena, mašinerija ne voli nepoznanice. Čim manje varijabli sa čim više konstanti. Uigrani stroj sastavljen od nepromjenjivih dijelova. Stroj koji melje svoj put bez početka i kraja. Uvijek samo klepet zupčanika i cvilež kotača, a kotač doista strašno cvili...
***
Džo se ovoga puta za promjenu probudio u podne. Sakriven ispod nekog stabla, sanjao je nemirne snove. Gradonačelnik mu je parao šupak.
Vrisak na vrhu brda uznemiri miroljubive ptice: ââŹĹžO Bože ne! Samo ne moj šupak!ââŹĹ
Znoj se slijevao niz detektivljevo lice, dok je prestrašeno pipao stražnjicu. Hvala Buddhi, sve je na svojem mjestu.
Sretno je odahnuo i osjetio metalnu cijev na potiljku. Zašto uvijek ja? Ma pun mi je kurac ovih sranja.
ââŹĹžDiži se, i bez naglih pokreta.ââŹĹ
Umorni uzdah označi naporno podizanje oveće pozadine.
ââŹĹžDajte, budimo ljudi. Sve se može srediti slijedeći put mira. Moramo se boriti za mir, čujete li me? Moramo se boriti za mir, nemojte dopustiti da vas zavede zloduh krvi. Recite ne, samo recite ne!ââŹĹ
ââŹĹžZačepi ili ću te onesvijestiti!ââŹĹ
ââŹĹžMir, mir i ljubav! Mor...ââŹĹ
***
ââŹĹžDobro došao Džo.ââŹĹ
ââŹĹžĂ  to?ââŹĹ
ââŹĹžMi smo komunistički anarhisti, Džo. Želimo svrgnuti nepravomoćnu tiraniju gradonačelnika.ââŹĹ
ââŹĹžJebite se crveno smeće. Bolje mrtav nego crven.ââŹĹ
Glas poprimi sažalni ton: ââŹĹžZar doista Džo? Ă Â teta, smatrali smo da si naš čovjek. Zbogom Džo...ââŹĹ
ââŹĹžNe! Stanite malo, dogovoriti ćemo se. Kad kažem crveni, ne mislim na sve crvene. To sam govorio za one gadove koji samo žele ugrabiti vlast. Vi sigurno niste takvi. Po vašem glasu osjećam da ste vi za malog čovjeka i pravicu.ââŹĹ
Lampa koja je obasjavala detektivljevo lice prestane svijetliti. Upale se ostala svjetla u sobi i mladić u maskirnoj odori odveže zarobljenika.
Džo protrlja ozlijeđena zapešća i nastavi gdje je stao: ââŹĹžProleteri svih zemalja ujedinite se! Sloboda narodu, smrt fašizmu! Živjelo samoupravljanje! Živjeli junaci revolucije! Radije mrtav nego fašist!ââŹĹ
ââŹĹžDobro, dobro, shvatili smo. Hoćemo li radije razgovarati o konkretnim poslovima?ââŹĹ
ââŹĹžDakako, samo recite.ââŹĹ, tada se obazre, i za svaki slučaj malo tiše doda, ââŹĹžŽivio heroj Lenjin!ââŹĹ
ââŹĹžEh, da. Zanimljivo da govorite o herojima. Baš bismo i mi trebali jednog.ââŹĹ
Našavši udobniju poziciju u stolici na kojoj je bio zavezan, detektiv učtivo mahne rukom: ââŹĹžDa, samo recite druže.ââŹĹ
Mladić koji mu je sjedio preko puta, počne nervozno zirkati u pod: ââŹĹžKhm, da. Pa vidite, mi trebamo nekoga da makne gradonačelnika.ââŹĹ
ââŹĹžZar nemate dovoljno hrabrih drugova za takvu odlučnu akciju?ââŹĹ
ââŹĹžImamo, imamo. Dobrovoljci na sve strane.ââŹĹ, kratki pogled po sobi u kojoj krene nagla epidemija nervoznog zirkanja u pod, ââŹĹžToliko je dobrovoljaca da ne možemo odabrati pravog.ââŹĹ
Usiljeno kašljanje u kutu, nekoliko pogleda na sat, struganje čizmom.
ââŹĹžZnači, trebate me?ââŹĹ
Mladić se osokoli: ââŹĹžNe trebamo vas mi. Treba vas revolucija! Revolucija neće biti na TV-u znate.ââŹĹ
ââŹĹžTo je kao ona pjesma The Revolution Will Not Be Televised, jel?ââŹĹ
ââŹĹžNešto tako, da.ââŹĹ
Pogled po sobi punoj nadobudnih naoružanih adolescenata, uvjeri Džoa. Ništa nije gore od prištave budale sa puškom. Ništa! Osim možda komunjare... Sranje.
ââŹĹžDobro dečki, vaš sam.ââŹĹ
ââŹĹžZaista, zaista?ââŹĹ
ââŹĹžDa, zaista, zaista.ââŹĹ
Komunisti provale oduševljenjem: ââŹĹžŽivio naš heroj Džo Magovski! Živio!ââŹĹ
I triput hura i ostala sranja. Najbolji heroj je mrtav heroj. Ej moj Che, čini se da ću ti se pridružiti.
Ostavimo malo Džoa da se veseli sa svojim novim prijateljima. Čini se da se nestašni momci doista zabavljaju. Gle, netko je čak i ispucao rafal u strop! Kako su nestašni ti momci, oh doista jesu.
Ono što nas doista zanima je sudbina malog plišanog medvjedića. Sva ta napetost oko starog debeljka i skoro smo zaboravili na našeg plišanog protagonista. Gdje je on?
***
Medvjedić je ležao na pločniku. Dani prolaze, a vlasnik se ne vraća. Medvjedić je još uvijek tu, vjerno čeka na povratak svojeg Džoa. Tijelo mu je u sve lošijem stanju i polako ispada vata kojom je nekada bio tako lijepo zaokružen. Glava je nekoliko metara dalje, u grmlju. Niti njoj nije puno bolje, postala je gnijezdilište za nekoliko mladih pauka. Priroda brzo prerađuje stvari koje su joj na raspolaganju. Život proždire nežive tvari i ostavlja ih drugačije, zauvijek promijenjene i napuštene na pločniku.
ââŹĹžMama, vidi tog medvjedića! Kako je samo tako ostavljen na cesti, mogu li ga uzeti? Mogu li?ââŹĹ
ââŹĹžU redu malena, slobodno ga uzmi. Evo tu mu je i glava, mama će ga lijepo zašiti i učiniti ga lijepim.ââŹĹ
Lijepa djevojčica od pet, šest godina zagrli majčine crne skute: ââŹĹžOh, hvala ti majko! Možeš li ga oživjeti? Hajde ga oživi, tako da imam prijatelja!ââŹĹ
Majka je lagano potapša po zlaćanoj glavici: ââŹĹžVidjeti ćemo što se može. Hajdemo sad kući.ââŹĹ
I došle su kući, majka i kćer su živjele u ukletoj kući blizu mjesta gdje se onaj puta probudio naš, sada ogavno crveni Džo. Kuća je bila neobično privlačna, isijavajući nekakvu čudnu tajnovitost. Možda je ta tajnovitost svoj izvor imala u činjenici da je zgrada pomalo oronula?
Susjedi, a najbliži je stanovao na pola kilometra udaljenosti, nisu bili tog mišljenja. Živjeli su u uvjerenju da je cijelo to tlo prokleto demonskom krvlju Yog-Sothotha. Čudne su se stvari događale u toj kući i nitko zdrave pameti joj se nije približavao. Pogotovo na Valpurginu noć, jer onda je i Brown Jenkin trčkarao okolo. Bila je to samo tiha kuća na brijegu, kuća u koju krštena duša ne ulazi...
Medvjedić je ipak bio u toj kući. Ležao je na stolu, dok je majka pospremala namirnice. Djevojčica je cijelo to vrijeme sjedila na stolcu i zurila u plišanu igračku.
ââŹĹžKako li će biti dobar moj medvjedić! Već znam, hajde majko požuri, moraš mi oživiti prijatelja. Nitko se nikada ne druži sa mnom, pitam se zašto?ââŹĹ
ââŹĹžMoja malena, nemoj plakati. Naći ćeš i ti prijatelje. Evo, sada će majka oživjeti medvjedića. Vidjeti ćeš kako će vam biti lijepo.ââŹĹ
Ručak je prošao u napetom očekivanju; djevojčica je nestrpljivo jela pogledavajući medvjedića, a majka je gajila sreću zbog veselja svojeg djeteta. Tako je lijepo vidjeti svoju kćer kako se veseli malim stvarima. A zaista se rijetko veseli...
Napokon, majka ustane: ââŹĹžIdemo kćeri, majka će ti napraviti prijatelja.ââŹĹ
ââŹĹžOh, napokon!ââŹĹ
Medvjedić se našao u rukama dugačkih crnih noktiju, nošen u tamu podruma. Tamo se nalazila sva sila neobičnih napitaka, dijelova tijela odurnih stvorenja, neobične aparature i nešto čudno. Neizreciva tama koja se poput magle povlačila po kutovima prostorije, mjesta nikada osvijetljena Suncem...
ââŹĹžStavi ga na stol za seciranje pa ću mu zašiti glavu.ââŹĹ
ââŹĹžEvo majko. Mogu li ti kako pomoći?ââŹĹ
ââŹĹžNe, ne, sve je u redu.ââŹĹ
Nekoliko preciznih poteza iglom i plišanac se ponovno našao u jednom dijelu. Čak je izgledao i deblje nego prije, nadopunjen novom vatom.
ââŹĹžKako je fora, daj ga sad oživi!ââŹĹ
Majka, na krilima sreće svoje kćerke, odleprša do složene aparature i učvrsti medvjeda. Pritisak na nekoliko tipki pokrene složene mehanizme koji odgovore vjernim brujem. Bili su poput snaga iz dubina neizrecivog koje pjevaju nekakve melodije, zvukove nepoznate zdravom uhu. Snaga bruja se postepeno pojačavala, polako dovodeći do sablasnog krešenda. Majka skine crnu koprenu i zapjeva krikom demona. Dok joj je crna kosa gavrana vijorila na nepostojećem vjetru, podrum je dolazio do usijanja. Oglasi se potmuli zvuk tolike snage da se dobio dojam kao da bi mogao srušiti čitave gradove. Zvuk dobije osobine glasa, i odgovori na majčine krikove. Majčine tamne oči, zagledane u tame nepoznatih dimenzija i taj zvuk. Soba je počinjala sličiti na pakao, kao kaos koji svojim moćnim šapama drobi taj komadić našeg svijeta. Konačno, stvar dođe do vrhunca u zasljepljujućoj eksploziji svih mogućih i onih nemogućih vrsta boja. Palete nepoznate ovom svijetu, titrale su odražene u majčinim crnim očima, a onda tama. Došla je iznenada ââŹâ nenajavljeno, i sa sobom dovela tišinu. Zajedno su zavile podrum, ostavivši samo crnu ženu koja jeca na podu.
ââŹĹžMajko, majko, jesi li dobro?ââŹĹ
Tihi jecaj, sasvim malo nalik na glas ljudi: ââŹĹžDobro sam, samo tren...ââŹĹ
Uzmi skalpel.
Djevojčica se osvrne po mračnom podrumu: ââŹĹžTko je to?ââŹĹ
Uzmi skalpel i zareži joj vrat. Sada ti je prilika. Sada!
Slabašni glasić nemoćnog uma: ĂÂŤNeââŹÂŚĂÂť
Da, o da! Zareži!
Skalpel lagano zazveči na stolu.
ĂÂŤKćeri, što radiš sa tim skalpelom? Kćeri?ĂÂť
Da, da! Krv, toliko krvi! Nastavi rezati, nemoj stati! Oh krv, vječna krvââŹÂŚ
Majčinim se crnim skutama proširi tamna mrlja. Crnokosa glava zauvijek klone.
Vidiš li tu krv? To je njezin život, i sada ga više nema. Srce je stalo, ostala je samo beskorisna tekućina. Bravo djevojčice, sada dođi i podigni me u ruke. Imamo poslaââŹÂŚ
Djevojčica plave kose stupi iz podruma. Te prekrasne plave oči su sada bile prazne, ali oči plišanog medvjedića kojeg je nosila u rukama, izgledale su neobično živo. Možda je to samo igra svjetla?
***
ĂÂŤGovori gade!ĂÂť
ĂÂŤNema nas više, ja sam jediniââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤLažeš, lažeš, lažeš! Još boli, zar želiš još boli Džo?ĂÂť
ĂÂŤNe, molim vas, ne. Poslali su me samog.ĂÂť
ĂÂŤOčekuješ li da u to povjerujem Džo?ĂÂť
ĂÂŤMolim vasââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤIdem po elektrode, i onda ću se vratiti. Pričati ćeš, svi na kraju propričaju.ĂÂť
Vrata se bučno zatvore, ostavivši detektiva u tupom mraku. Jučer je krenuo u prepad na gradonačelnikovu palaču. Nije uspio. Anarhisti su ga u akciju poslali samog, tj. skoro pa samog. Oni su ostali u pozadini da ga ustrijele ako mu ponestane hrabrosti. Džo je bio zaštićen protiv gubitka hrabrosti, naime, nije je niti imao. Uspio se neopažen uvući preko prvog zida i onda naišao na pse. Životinje su ga nanjušile još i prije nego što je debelu guzicu prebacio preko ruba zida, tako da ga je u podnožju čekalo pola tuceta njemačkih ovčara. Džo se sasvim opravdano zapitao jesu li psi nahranjeni, ali nije dočekao odgovor pošto se ubrzo pojavio i stražar. Još uvijek čitav i nepojeden, završio je u gradonačelnikovom podrumu. Nakon nekoliko minuta sa čelnikom grada, s nostalgijom se sjetio veselih trenutaka sa ovčarima. Eh, to su bila vremena! Te misli su sada bile izlišne, bio je prikovan za zid, i na milost i nemilost luđaku. Vaginda je ipak bila u pravu, želio je ubiti skota, i to jako.
Lagano škripanje vrata označi mučiteljev povratak.
ĂÂŤJesam li ti nedostajao?ĂÂť
Džoova natučena usta odgovaraju muklom šutnjom.
ĂÂŤOdgovori gade! Ubit ću te!ĂÂť
Nekoliko udaraca kasnije, Džo nevoljko otvori usta: ĂÂŤNedostajao si mi.ĂÂť
ĂÂŤGlasnije.ĂÂť
ĂÂŤNedostajao si mi!ĂÂť
ĂÂŤSrećom, sad sam opet tu.ĂÂť
ĂÂŤSrećomââŹÂŚĂÂť
Gradonačelnik se nasmiješi: ĂÂŤVidiš Džo, donesao sam elektrode. Staviti ću ti ih na genitalije. Kada uključim struju to će prilično boljeti. Prilično je čak i loša riječ, boljeti će toliko da ćeš poželjeti biti mrtav.ĂÂť
ĂÂŤGlup si.ĂÂť
ĂÂŤMolim!?ĂÂť
ĂÂŤRekoh, glup si. Svi ste vi sadisti tako nemaštoviti. Bol je umjetnost, a ne balvansko zadovoljenje želja kao kod tebe.ĂÂť
ĂÂŤO čemu ti pričaš, jesi li ti lud!? Spremam te se spržiti, a ti mi držiš predavanja.ĂÂť
Krvava masa boli, koja je nekad bila Džo, slegne ramenima: ĂÂŤJa sam mrtav čovjek. Mislio sam da bi htio znati koliko si glup.ĂÂť
Mučitelj sjedne preko puta žrtve, vidno zainteresiran: ĂÂŤImaš pravo što se tiče dijela o smrti. Hajde nastavi, baš me interesira koja si sve sranja spreman reći da spasiš život.ĂÂť
ĂÂŤPa, već sam ti sumirao: glup si. Glup si zato jer ne znaš što je umjetnost. Kao i onaj izrod De Sade, ti ne misliš na estetiku, zanima te samo čista bol i vrhunski užitak.ĂÂť
ĂÂŤĂ Â to je u tome loše?ĂÂť
ĂÂŤNišta, ako si kreten. Masoch je bio umjetnik, ti si budala. Čovjek koji utječe na okolinu samo radi estetike, radi vrhunskog dojma stvari, to je umjetnik. Kako biti umjetnik ako radiš samo za svoj užitak? Uzmimo kao primjer Masocha i De Sadea, koje sam već napomenuo. Sade je bio kreten, balvan i pornograf. Čisto nizanje dosadnih scena nasilja i seksa, sve toliko jadno zbog svoje proste jednostavnosti. Nema tu nikakvih nepoznanica, sve je jasno kao na pladnju. Životinjski porivi i utažavanje istih. Sve je providno, svi se motivi znaju. Nitko ne djeluje za išta više od zadovoljavanja neposrednog seksualnog poriva. Oni koji umišljaju da su gospodari, ustvari su robovi erekciji ili spolnom uzbuđenju. To je smrt umjetnika i rođenje zvijeri. De Sadeu ne treba čovjek, on traži podređenu kreaturu koja će mu udovoljavati. Knjige koje je napisao su samo to ââŹâ poslušne kreature. Imaju svrhu da ga zadovolje, i tu svrhu obavljaju savršeno.ĂÂť
Mučitelj ironično zaključi: ĂÂŤIznenađuješ me svojom erudicijom Džo. Tko bi rekao da u toj masi sala i detektivske tvorevine ima pameti. Nego, spomenuo si Sacher ââŹâ Masocha ?ĂÂť
ĂÂŤGlup si, osudio si me već odavno. Po tebi sam ja samo još jedan glupan. Previše sudiš gradonačelniče.ĂÂť
Mučiteljeva ruka nervozno odmahne: ĂÂŤDa, da, radije ti počni sa Leopoldom.ĂÂť
ĂÂŤDakle Leopold. Dobar momak, prilično podcijenjen, rekao bih. On je bio veći umjetnik od markiza.ĂÂť
ĂÂŤHa, ha, meni govoriš da sudim, a evo i tebe. Kako ti možeš reći tko je umjetnik? Ma tko si ti uopće, neki stručnjak, što li?ĂÂť
ĂÂŤStručnjak, ne. Samo još jedno biće među ostalima. Stručnjaci znaju puno, ali ne mogu mi reći što za mene predstavlja pravu stvar. Dakle, Masoch. Po čemu se on razlikuje od Sadea? Za mene, a ovdje je samo to za mene i bitno, Masoch je čovjek koji robuje slici. Ta prekrasna slika crvenokose Venere u krznu, boginja koja mu vodi život. U jednu ruku, to je priča o nastranosti mazohizma, a iz drugog kuta, to je ljubav. Ljudi zaboravljaju da i mazohisti vole. Oni možda vole i više jer njima je ljubav bog. Masochov junak je samo igračka u rukama Venere. On se predaje njoj i njezinim osjećajima. To je ultimativni test ljubavi ââŹâ pitanje je li tvoja odabranica spremna na neograničenost tvojih osjećaja? Njegova je Venera osjetila tu moć posjedovanja roba, posjedovanja ljudskog bića. Osjetila je tu moć, zlorabila je, i onda ga oslobodila. Ljubav je slomila svoje vlastite lance i prešla u nešto drugo. Netko može reći da su to gluposti. Pa priča uopće ne priča o tome! Meni priča, ja vidim samo to. Sliku Venere u krznu, boginje kojoj se služi. Sve je to samo slika. Puno sam puta rekao, ako čovjek nije slobodan literaturu shvaćati kako želi, nije slobodan za ništa. On je budala koja ovisi o tuđim tumačenjima. Tumačenjima ljudi, koji za razliku od njega imaju nešto u duši. Meni možda u duši gori paklena vatra, ali to je moja vatra, samo mojaââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤDžo, ti si luđi i gluplji nego što izgledaš. Sve su to sranja. Sereš jer želiš živjeti, ne znam otkuda si izvukao ovu čorbu izmeta, ali vjeruj mi, pojesti ćeš je. Ja nisam umjetnik, dobro si rekao kada si me nazvao zvijeri. Meni ne trebaju okovi čovječanstva Džo. Ti ne shvaćaš da sam ja sretan u tom paklu koji stvaram. Ti pakao nosiš u duši, ja ga širim. Sve oko mene gori, sve je u vječnom plamenu. Možeš li zamisliti veći utjecaj od toga da stvarnost drugih ljudi podrediš svojoj? Oni žive moju stvarnost, nametnuo sam im se. Postao sam sve što vide, što osjećaju. Njihova duša je stavljena meni na raspolaganje. Ima li veće moći od toga Džo?ĂÂť
ĂÂŤGlup si.ĂÂť
ĂÂŤSamo to govori, samo daj, ne ljutiš me time. To je tvoj zid od moje stvarnosti, ali ona dolazi. Vidiš li onu djevojku na zidu preko puta? I ona je gradila zidove, sada ih više nema. Hej, Guzico broj 1, reci svoje.ĂÂť
Lice koje je izgledalo mrtvo, okrene svoju masku boli prema mučitelju: ĂÂŤJa sam Guzica broj 1, i volim te Gospodaru. Ti si moj Gospod Bog i u tebe vjerujem. Ti si moj anđeo i donositelj svjetla, ti si sve što postoji u mojem svijetu. Da nema tebe, svemir kakvog ga poznajem bi se srušio u sebe. Vjerujem u tebe, moj Gospode.ĂÂť
ĂÂŤBravo Guzice, možda te danas i nahranim.ĂÂť
Biće počne ječati: ĂÂŤHrana, hvala ti Gospode.ĂÂť, tada nastavi uz tiše mrmljanje, ĂÂŤHrana, hrana, hranaââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤVidiš na što mislim? Nego Džo, počinješ me zamarati. Ti samo pričaš gluposti, nema tu dosljednosti. Ă Â uplje fraze, samo to i ništa više. Nemaš pojma o umjetnosti, nisi nitko i ništa. Ne znam zbog čega si detektiv, vidim da imaš pokoje zrno u glavi. Možda se radilo o idealima mladosti, lijenosti? Sada je svejedno, a i kasno. Ti si zajeb, stara vreća sala. Misliš da poznaješ Masocha i Sadea, ne znaš ti ništa. Držiš mi neka predavanja misleći da otkrivaš nove kontinente. Ti si najpametniji, najbolji, samo nisi imao sreće u životu. Sigurno si to često pričaš, ha Džo? Nikoga ne zanimaju tvoja mišljenja, sranje do sranja, sve dok na kraju ne napravi hrpu koja predstavlja tvoj život ââŹâ brdo trulog izmeta. Sada ćeš umrijeti, drago mi je zbog toga. Moglo bi se reći da će tvoja smrt biti divovski korak za ekologiju planeta. Bez brige, i ja vidim ljepotu. U krivu si, nije umjetnost ono čemu se teži, to je ljepota. Ljepota koju samo ja vidim, ne znaš koliko je lijepo ljudsko tijelo u agoniji. Izvijanje i drhtanje izmučenih udova, očajni krici u pomoć. To je ljepota, tome služim. Kroz ljepotu dolazim do klimaksa, smrt za mene znači novi vrhunac. Nečija duša napušta ljusku tijela, a ja svjedočim tom događaju. Ne samo da svjedočim, ja ga i stvaram, prizor vrhunske ljepote ââŹâ smrt u svojem najljepšem ruhu. Smrt nije tu da bi se po ljude šuljala poput lopova, ona dobiva snagu kroz svjedoke. Živa bića koja svjedoče jednom odlasku, ja ću svjedočiti tvojem. Neće baš biti posebno lijepo, ali truditi ću se. Neću dati da odeš ružno Džo. Umrijeti ćeš pročišćen svetom vodom agonije. Bol koja će ti vratiti raj, bol koja će te odvesti preko granice života. Zbogom DžoââŹÂŚĂÂť
Vrištanje i smrad spaljene kože ispune zrak.
***
Djevojčica je mirno stajala pokraj tamnog zida. Zuri u mrak obližnje šume, nesvjesna okoline i ljudi. Stražar joj se oprezno približi.
ĂÂŤĂ Â to radiš ovdje u mraku? Tko te tako ostavio?ĂÂť
Tihi glas koji kao da dopire iz nekih neobičnih daljina, a ne iz titravih usta: ĂÂŤČekam majkuââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤDobro je malena, dobro je. Lijepo ću pozvati Murju pa će te odvesti doma. Kako se zoveš?ĂÂť
Lagano mrštenje naruši ljepotu dječjeg lica: ĂÂŤNe znamââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤMa sve će biti u redu. Vidi kako si krvava, cijela ti je haljinica crvena od krvi. Je li te netko tukao? Zar si pobjegla od kuće?ĂÂť
Tišina.
ĂÂŤHm, dobro. Malo ću ti obrisati ove mrlje po licu. Hajde budi mirna.ĂÂť
ĂÂŤNemoj me dirati.ĂÂť
ĂÂŤDobro, dobro. Ne mislim ništa loše, hajde dođi sa mnom, idemo do telefona.ĂÂť
ĂÂŤGdje je telefon?ĂÂť
ĂÂŤU gradonačelnikovoj kući.ĂÂť
ĂÂŤOh, zar se tamo ne događaju ružne stvari?ĂÂť
Stražareve oči se i preko njegove volje napune suzama: ĂÂŤDogađaju, to je pogano mjesto. Tjeraju me na te stvariââŹÂŚ Toliko životaââŹÂŚĂÂť, tada se malo pribere i uz bolni smiješak doda, ĂÂŤBez brige, neću mu dati da te takne. I ja doma imam dvije djevojčice kao ti. Radije bih umro nego mu dao da te ozlijedi. Moja je duša već u paklu, neću dati da otme i tvoju.ĂÂť
Mali smiješak i pružena ruka: ĂÂŤIdemo do telefona. Vi ste dobar čovjek.ĂÂť
Dvije se ruke spoje, jedna velika u rukavici i jedna sasvim sićušna, bijela.
ĂÂŤNisam dobar, nisam. Nekada je bilo drugačije, tada sam još bio čovjek. Hajde sad, moramo biti tihi da nas ne čuje čudovište u podrumu.ĂÂť
Sićušni glas protisne: ĂÂŤČudovišta nisu samo u podrumuââŹÂŚĂÂť
Stražar nije čuo ovu opasku, ili se barem pravio da ne čuje. Zaustavili su se pred željeznim vratima, čovjek upiše kod, i ona se otvore. Djevojčica i muškarac stupe unutra, vrata se zatvore, uslijedi krik. Djevojčica nastavi sama, više se ništa nije čulo osim cvrčaka i sitnih stopa po uređenom travnjaku.
Uskoro, jedan od stražara zapne za tijelo prerezanog grkljana. Oglase se alarmi. Topot nogu u čizmama zagluši noć.
Ubij, ubij! Ubij ih sve! Skotovi i izrodi, zaslužuju samo smrt. Moraš ih ubiti da bi došli do našeg cilja. Moramo ići dolje, dolje u podrumââŹÂŚ
Nad gradonačelnikovom se palačom nadvije teški oblak smrti. Došla je po svoju žetvu i nije bila blaga. Vrištanje je bilo dokazââŹÂŚ
***
ĂÂŤKoji kurac? Ă Â to se to događa gore? Straža, straža!ĂÂť
Momak obliven krvlju upadne kroz vrata: ĂÂŤZatvorite podrum! Ona dolazi, ona dolaziââŹÂŚĂÂť
Smrt mu izbriše ostatak rečenice i čovjek se skameni na podu. Čak i u miru smrti, na licu mu je titrao živopisni prizor užasa. Mučitelj hitro zasuni vrata i pripremi pumpericu.
ĂÂŤSamo dođi, samo dođi.ĂÂť
Oprezno kucanje i dječji glas: ĂÂŤMožete li otvoriti vrata, vani je zaista krvavo. Molim vas, bojim se krvi.ĂÂť
ĂÂŤGoni se natrag u pakao, beštijo. Ako nećeš svojevoljno, imam tu nešto što će ti pomoći!ĂÂť
Džo se prene iz nesvjestice i pogleda mučitelja. Napeti mišići golog torza, a u ruci oruđe smrti. Upereno da pocijepa sve što dođe kroz vrata.
Sa druge strane odjekne glasni plač: ĂÂŤZašto ste tako nepristojni? Ja se samo bojim, jako se bojim.ĂÂť
U mučiteljevom se umu oblikuje misao. Djevojčica, njih nije imao već dugo.
ĂÂŤEvo malena, sada će čiko otvoriti vrata. Samo brzo uđi.ĂÂť
Vrata zaškripe i malena se nađe unutra.
Sa gradonačelnikovih usta poleti nehotični krik.
Ona je mirno stajala tu, sva oblivena krvlju, držeći plišanog medu. Nekoliko šljapkavih stopa i nađe se pred mučiteljem. On nije znao što da radi, pogledavao je pušku, ali nije imao snage da je digne. Krvava ručica, nekoć bijele boje ga uhvati za zapešće.
U glavi mu se pojavi glas: Vidi, vidi, tu zaista imamo bolesnog jebca. Tko bi rekao? Gradonačelnik, i misli da je jako opasan., zazveči pakleni smijeh, iznenada uništavajući cijelo tkanje uma, Ti nemaš pojma o boli. Ja sam bol, ja sam pakao, i došao sam ti ga pokazati. Srećom, ne moram ići daleko. Samo ću ti dati nekoliko slikaââŹÂŚ Slika koje je imala jedna od tvojih žrtvi. Lijepe su to slike, čini se da si u njezinom umu stvorio i prejaku presliku pakla vlastite nutrine. UživajââŹÂŚ
Urlik očaja napusti slaba pluća i napuni podrum. Zgusnuo se u atmosferu straha, užasa i očaja, te se onda, pokupivši atmosferu ovog prokletog mjesta, vratio kroz gluhe uši. Gluhe se tuđe krikove, ali ne i za svoje, um nestane u eksploziji. Mučitelj pogleda male plastične oči veće od svijeta i otiđe. Trenutak kasnije, iz slinavih mu usta ispadne zadimljena puščana cijev. Sačmarica padne na pod, mrtvo tijelo krene za njomââŹÂŚ
Smrću mučitelja, pandemonij podruma kao da je izgubi na snazi. Džo je svejedno gledao uznevjerenim očima. Gledao je strop sa kojeg se cijedila smjesa mozga i sačme, gledao je krvave stope koje su vodile do tijela bez glave, gledao je žrtve po zidovima. Tijela od kojih su neka još i bila živa, ali ustvari su sva bila mrtva.
Guzica proplače u kutu: ĂÂŤGospode, zašto Gospode!? Zašto si umro, zašto?ĂÂť, jecanje zamijeni suvisle riječi, nestalo je Gospoda, Bog je mrtav.
Djevojčica odveže Džoa i prinese mu bocu džina koja je stajala u kutu.
ĂÂŤPij Džo, pomoći će ti.ĂÂť
ĂÂŤHvala, ali tko si ti?ĂÂť
ĂÂŤNe znam Džo, ja sam samo ud bića jačeg od sebe. Zbogom Džo, glas mi kaže da moramo ići.ĂÂť
Ostani živ Džo, jer ja pazim na tebeââŹÂŚ
Krvava stopala krenu podrumskim stepenicama, prijeđu tratinu i nestanu u šumi. Neobični su anđeli čuvari, ponekad poprimaju oblike kojiââŹÂŚ Tko će uopće znati? Samo još jedna djevojčica koja šeće među stablima, a u rukama joj mali medo. Samo još jedan mali plišani medvjedić ostavljen na cestiââŹÂŚ
Džo je živio još dugo, nitko mu nije naudio. Dobio je Vagindine rupije i oženio se kurvom koju je nekoć pokrao. Bio je jedini koji je iz onog podruma izašao živ, čak je i Vaginda uskoro stradala od vlastite ruke, pridružila se ispaćenoj duši svoje kćeri. Magovsky se sa ženom odselio u bogatu Indiju. Sada je napokon imao novaca za ekstravantni stan u Calcutti. Živio je sretan i umro sretan, priča se da mu na grob još uvijek ponekad dolazi mlada djevojka sa plišanim medvjedićem. Nitko nije doznao tko je ta cura ââŹâ vjerojatno samo još jedna luđakinja u svijetu ionako prepunom patnje. Ovaj život može biti svakakav, sve se svodi na percepciju, ali jedno je uvijek isto ââŹâ slika malog medvjedića ostavljenog na cestiââŹÂŚ
To je to, tortura je gotova.
Posebno me zanimaju dva elementa: kako mi izgleda razvijanje radnje čisto pomoću dijaloga (inače to nisam prakticirao), i drugo jesu li opisi akcije dovoljno dinamični i tečni?
Generalno, ako vam neki dio ne ide i smatrate da je loš, recite. Važni su mi komentari, sve što napišete će biti uzeto u obzir i možda pridonese kvaliteti budućih pokušaja.
:alien:
Da si skratim posao vježbe, u jedan sam tekst ubacio sve elemente koje sam htio uvježbati. To mi je na kraju ispalo kao inventar prošlih nastojanja.
Čudo ima 13 i pol stranica i shvatiti ću ako vam se neda čitat.
Ako netko nekim čudom dođe do kraja, zamolio bih za komentar i savjet.
Uživajte...
Mali medvjedić ostavljen na cesti
Na vratima je stajalo: ââŹĹžDžo MagovskyââŹĹ i ispod toga manjim slovima: ââŹĹžPrivatni detektivââŹĹ. Ocvala plavojka lagano pokuca i nakon hrapavog: ââŹĹžUđi!ââŹĹ, stupi u ured.
Soba je bila u doista jadnom stanju. Lijevo od vrata je stajalo nekoliko korozivnih kabineta za spise, pokoja vaza sa osušenim cvijećem i on. Detektiv Džo Magovski, čija je otromboljena figura okupirala izmučenu uredsku stolicu i zamrljani stol. Džo digne mamurni pogled sa masne duplerice Playboya i pogleda damu.
ââŹĹž'Ko si ti?ââŹĹ
Žena protegne duge noge u pokrpanim najlonkama i odvrati: ââŹĹžGospodine, u velikoj sam nevolji. Samo mi vi možete pomoći...ââŹĹ
ââŹĹžJebi se ofucana kravo! Prvo pare, onda priča.ââŹĹ
ââŹĹžKoliko?ââŹĹ
ââŹĹžPuno. Previše za kurvu kao što si ti.ââŹĹ
ââŹĹžJe li sto rupija dovoljno za početak?ââŹĹ
Naglo zainteresiran, detektiv posegne za jeftinom imitacijom kubanske cigare, mahnuvši rukom: ââŹĹžZašto ne sjedneš, evo stolice. Slobodno nastavi sa pričom...ââŹĹ
Brzo posegnuvši u torbicu, žena izvuče novčanicu od stotinu rupija. Detektivu su oči divlje svrdlale po novčanici, dok je plavuša pokušavala privući pažnju prebacivanjem celulitnih bedara. Konačno, Džo odloži cigaru i uz religiozno poštovanje podigne novčanicu glasno je njuškajući.
ââŹĹžAaah, pravi rupiji.ââŹĹ
Žena pokuša sa glasnim kašljem: ââŹĹžOprostite...ââŹĹ
ââŹĹžĂ  to, hm, gdje, ha? Ah, još uvijek si tu. Pričaj.ââŹĹ
ââŹĹžZovem se Vaginda i radim u četvrti crvenih svjetiljki. Eto, u zadnje vrijeme me je počeo posjećivati jedan neobični gospodin. Tjerao me na razne neuobičajene stvari, ali pošto je dobro plaćao, stisla sam zube i šutjela.ââŹĹ
Detektiv je prestao sa pažljivim maženjem svoje novčanice i upitao: ââŹĹžKakve neuobičajene stvari? Nemoj me štedjeti, slobodno idi u detalje.ââŹĹ
Vaginda uzdahne, pogleda zabijenog u pod.
ââŹĹžTjerao me da se oblačim u veliku žutu pticu i gledam televiziju. Ja sam dakle, sjedila pred TV-om u svom kostimu i gledala samo jedan određeni film, koji je uvijek donosio na kazeti. Bio je to dokumentarac o uzgoju jaraca. Oh, užasnog li filma, još uvijek zadrhtim kad se toga sjetim.ââŹĹ
Džo osjeti antiklimaksnu navalu razoračanja: ââŹĹžĂ  to, to je sve?ââŹĹ
ââŹĹžOh ne, to je tek početak. Nakon što bih tako gledala TV, on bi skočio poput životinje, strgnuo ptičji kostim i onda me analno iskoristio na stolu za sotonističke rituale. Za vrijeme samog čina, obično bi nas krvlju polijevala jedna od mlađih kurvi. Sve bi to trajalo nekoliko sati, dok mu se jaja ne bi osušila od svršavanja. Za kraj bismo još žrtvovali kokoš koju je druga kurva morala pojesti svježu. Kao što rekoh, bio je prilično zahtjevna mušterija, ali je dobro plaćao, tako da...ââŹĹ
Džo je bio indiferentan, ništa neobično za crvenu četvrt, iz osobnog je iskustva znao i za mnogo gore incidente. Snage reda i mira su imale savršenu uzrečicu za djelovanje u četvrti: ââŹĹžU četvrt ulazi samo kad krv dopre do koljena!ââŹĹ. Doista su se čvrsto držali te politike, tu im se ništa ne može prigovoriti...
ââŹĹžGledaj kravo, ja sam veoma sretan zbog tvoje karijere i tvog, očito uspjelog života, ali stvarno ne kužim kakve to ima veze sa mnom?ââŹĹ
ââŹĹžJoš nisam došla do problematičnog dijela.ââŹĹ
Ovo će biti duga noć, bila je misao koja se pojavila u Džoovoj proćelavoj glavi. Posegne za vrećicom čipsa sa paprikom i kroz puna usta, profrflja: ââŹĹžNe faj se smefti...ââŹĹ
ââŹĹžDakle, ta druga djevojka, zvala se Annalina. Stvarno dobra cura, iako su joj sve te igre sa kokošima počele djelovati na probavni sustav. Znate, teško je biti dobra kurva ako ti klijent u šupku nailazi na ptičja pera. Annal, kako smo je skraćeno zvali, htjela je prekinuti sa poslom. Već je skupila poprilične novce radeći u branši i sada je, sa navršenih četrnaest godina htjela prestati. Dva dana nakon što mi je saopćila odluku, nestala je bez traga. Raspitivala sam se po cijeloj četvrti, ali nije je vidjela niti živa duša. Tada je došao utorak, dan specijalnog klijenta... Na sastanak sam otišla sama i zažalila za cijelu život. Teško mi je o tome pričati, ponekad mislim da silazim sa uma...ââŹĹ
Žena se slomi u glasnom ridanju, ostavivši detektiva u zabezeknutom stanju ââŹâ usta napunjenih čipsom.
Malo se pribravši, dama u jecajima nastavi: ââŹĹžDržao je Annalinu u svojem podrumu. Kada sam ušla, mala je bila sva krvava i plava od udaraca. Zavezao me na suprotni zid i natjerao da svjedočim kasapljenju jadne curice. Zatvorila sam oči, ali nije bilo bijega. U ušima mi još uvijek odzvanjaju njezini krikovi. Bože, kako je vrištala, nije bilo stajanja, dva ju je sata rezao. Na trenutke bih otvorila oči, u jadnoj nadi da će uskoro završiti... Svaki je pogled bio skupo plaćen. Luđački se cerio dok mu je slina curila niz bradu i na krvava prsa. Upravo me fascinirala hladnokrvnost kojom je upravljao rukom, iako je bilo očito da jedva kontrolira emocije. Nadala sam se da će mu se omaknuti skalpel, da će zarezati preduboko. To se nije dogodilo, i nastavio je sa rezbarenjem. Mislim da sam se u nekom trenutku i onesvijestila. Mora da je to primijetio, jer sam uskoro osjetila mlaz vode na licu. Manijak me zalio hladnom vodom da me razbudi. Da ne propustim šou, kako je rekao.ââŹĹ
Vaginda na trenutak zastane i obriše cureći nos. Detektiv je gledao napredujući trak suza po napaćenom licu i osjećao mučninu. U što se to uplićem?
ââŹĹžNakon nekog vremena, mala je konačno umrla. Smrt joj je bila poput anđela poslanog sa neba, ali vjerujte, taj spas definitivno nije došao na vrijeme. Luđak ju je na svijesti držao nekakvim lijekovima, tako da je jadnica izgubila um puno prije nego zagađenu svjetlost života. Na kraju je samo jecala i pjevala besmislene pjesmice. Čovjek joj drži odsječeno stopalo pred nosom, a ona samo pjevuši. Kako je imala lijep glas. Zašto Bože, zašto na svijetu postoji takav pakao?!ââŹĹ
Detektiv proguta nekoliko knedli: ââŹĹžSmirite se, trebate se smiriti.ââŹĹ
Očito izgubivši kontakt sa realnošću, žena histerično odvrati: ââŹĹžKako da se smirim?! Nema za mene mira, i ja sam ostavila svoju dušu u onom podrumu. Ă Â to mislite kako sam uspjela doći do ovdje? Puna sam droga, skoro sam mrtva od lijekova, ali niti oni više ne pomažu. Ništa nije dovoljno jako da zaustavi te slike, osim možda smrti...ââŹĹ
ââŹĹžSmirite se ženo, za Boga miloga smirite se!ââŹĹ
Vaginda teško sjedne u stolicu dok je grizla već otprije krvave prste: ââŹĹžSmiriti ću se, malena zaslužuje barem to da netko ubije onu svinju. Dakle, umrla je. Moja mala kćer je umrla pred mojim očima. Ona mi je bila kćer, nitko to nije znao osim nas dvoje, nitko, nitko... Kad je umrla, spekao je njezine ostatke u tavi. Smrad pečenog mesa, užas, gađenje... Nakon što sam se opet onesvijestila, napokon mi je dao onaj lijek i natjerao me da jedem. Rekao je da mu je žao što mi daje lijek, pošto oslabljuje osjećaje, ali svejedno će pokušati uživati. Bogme je uživao, jela sam i povraćala, jela i povraćala, sve dok moja kćer i povraćotina nisu postale jedna smjesa. Čini se da me nakon toga čak niti lijek nije držao svjesnom jer sam se probudila na nekom travnjaku. Krvava, izrigana, polumrtva i zasigurno luda, oteturala sam do policijske postaje. Pažljivo su me saslušali i vratili do njega. Ne mogu vjerovati. Stali su pred njegovo veličanstvo gradonačelnika i smjerno ga upitali što da rade sa mnom. Odvratio im je da nisam opasna i da me pošalju kući. Nisam opasna, ha?ââŹĹ
Džo se usrao od straha, oderati će mu šupak ako se ikada dozna da je pričao sa ovom ženom. O Bože, kako će mi oderati šupak!
ââŹĹžČujttte, jja sigurno nisam pravi čovjek za vas...ââŹĹ
Odgovori mu histerični glas i suludi sjaj u praznim očima. Iza tih očiju više nema duše, samo ljuštura koja želi osvetu. Kao duh osvete, samo ga jedna stvar pokreće i drži na okupu. Kada toga nestane, sve završava ââŹâ kraj.
ââŹĹžNe, vi ste pravi čovjek! Vi morate, morate, znate kćer, ona je moja kćer. Htjela je prekinuti sa poslom, vi morate!ââŹĹ
ââŹĹžNe moram ja kurca! Jebi se kujo, meni je moj šupak drag tu gdje je.ââŹĹ
Vaginda se nagne preko stola, povjerljivo šapnuvši: ââŹĹžZnate, ja imam novaca. Puno rupija, sto tisuća rupija koje smo skupile ja i kćer. Mnogo rupija. Sve to može biti vaše, samo me saslušajte, morate me saslušati.ââŹĹ
ââŹĹžDa...ââŹĹ
ââŹĹžUbijte skota i dobiti ćete novce, ja imam čovjeka, odvjetnika, ima ugovor sa mnom. Ako gad umre, vi dobivate novce, sve potiho, nitko ne zna. Samo troje ljudi i jedan budući mrtvac. Hajde, hajde hoćete li?ââŹĹ
ââŹĹžMoram vidjeti pare.ââŹĹ
ââŹĹžLeopolde!ââŹĹ
Pozvan, na vrata uđe suhonjavi čovjek neobično visoka stasa.
ââŹĹžDa, madame?ââŹĹ
ââŹĹžNovac Leopold, pokaži novac.ââŹĹ
Čovjek oprezno priđe stolu i otvori smeđi kovčeg.
ââŹĹžJebemti sve!ââŹĹ
ââŹĹžTo je sve Leopold, možeš ići.ââŹĹ
Odvjetnik se lagano nakloni i nestane, tiho kao što je ušao.
ââŹĹžDakle, uzimate li posao?ââŹĹ
ââŹĹžZa te pare...ââŹĹ
ââŹĹžOdlično, znači moj je posao gotov. Imate dva tjedna da zakoljete skota.ââŹĹ
ââŹĹžAli čekajte malo, ja nisam ubojica. Gledajte, imate lijepu svoticu rupija, zašto ne bih našao dokaze i onda ga lijepo spremimo u zatvor? Neće se izvući ako ima dokaza, kao detektiv ipak moram vjerovati u barem neke ostatke pravosudnog sistema.ââŹĹ
ââŹĹžOh ne, dokaza već imam i više nego dovoljno, sada trebam nešto konkretnije.ââŹĹ
ââŹĹžZašto onda ja? Zasigurno znate da to ne mogu učiniti.ââŹĹ
ââŹĹžZnam, zato i imate dva tjedna. Bez brige, ubiti ćete ga i dobiti zasluženi novac.ââŹĹ
ââŹĹžJa doista nisam ubojica.ââŹĹ
Očito zadovoljna sklopljenim poslom, za koji detektiv ni nije bio siguran da ga želi, dama ustane.
ââŹĹžZbogom Džo, puno sreće.ââŹĹ
ââŹĹžMa čekaj malo, što je sad ovo. Doći ovako i razmahivati se novcem, spominjući umorstva...ââŹĹ
Odgovor nije dobio, samo glasno zalupljena vrata i zvuk potpetica u hodniku. Sranje!
***
Džo se probudi. Svjetlo ga je nemilice tuklo po nezaštićenim očima, natjeravši ih na kapitulaciju. Još samo pet minuta...
Deset sati kasnije detektiv je ponovno otvorio oči. Svjetlo sada nije bilo nikakav problem, pošto je Sunce već odavno zašlo. Noć se uvukla u grad i omogućila vampirima, spodobama i detektivima buđenje.
Ustavši se iz tako toplog i primamljivog kreveta, Magovsky otetura do umivaonika. Umio se, oprao nekoliko preostalih zubi i zagledao u zrcalo. Isprva je pomislio da je ogledalo u kvaru, onda se malo bolje zagledao i shvatio da gleda sebe. Nakaza sijede kose i podbuhlog lica nemilice je strijeljala iz objektivne hladnoće odraza. Pa jebi me u guzicu i nazovi žutom pticu, to sam ja!
Spominjanje žute ptice u svojoj inventivnoj psovki mu pokvari raspoloženje. Naime, shvatio je da prošli dan nije bio san, nego okrutna realnost. Zašto se meni događaju takve stvari?
Pitanje koje si je detektiv trebao postaviti, bilo je što će učiniti.
Kucanje na vratima prekine napetost u postavljanju pitanja.
ââŹĹžTko je?ââŹĹ
ââŹĹžOgromni jebači sa automatskim i poluautomatskim oružjem. Oh, sad mi kažu da imamo jedan neautomatski lanser granata i hladno oružje, čini se da sam ga zaboravio. Otvori vrata!ââŹĹ
Lukav kao sibirska lija, Džo promijeni glas, oglasivši se kao reumatična starica: ââŹĹžEvo sinko, sad ću ja. Joj ti mladi, stalno negdje žure, joj, joj, moja reuma.ââŹĹ
ââŹĹžOtvaraj bako, ja sam zli vuk. Ha, ha, ha!ââŹĹ
ââŹĹžEvo sinko, već otvaram, al' ja otvaram sačmaricom!ââŹĹ
Glasni prasak odnese vrata i ââŹĹžvukaââŹĹ sa druge strane. Smijeh naglo zamre, zamijenjen bijesnim kevtanjem automata. Džo je bio, kako već rekosmo mudra lija, tako da je prvotno iznenađenje popratio bačenom granatom. Još jedan prasak, slijeđen provalom bolnog urlanja.
ââŹĹžJebat ćemo ti majku Džo!ââŹĹ
ââŹĹžSamo dajte dečki, kad neće nitko drugi.ââŹĹ
Ogromnim jebačima sa... oružjem, bilo je već pomalo dosta izmjene šaljivih dosjetki. Pustili su da lanser granata govori u njihovo ime.
Pola stana je već bilo u ruševinama, tako da je Magovsky mudro zaključio da je vrijeme za selidbu. Hitnu selidbu.
Pokupio je svoju jaknu, Berettu i plišanog medvjedića, te nestao u noći.
***
Lunjao je tamnim ulicama u pidžami. Lutao i razmišljao o svom stanu i životu. Čini se da je u zadnje vrijeme oboje naglo izgubilo na svojoj privlačnosti. Treba nekoga ubit, lijepo klanje će sve riješiti. Zašto nisam mogao postati svodnik kao svi iz razreda? Ne, ja sam tražio nešto više, vidi me sad. Ă Â ećem gradom u pidžami. Dobro je ćaća govorio, nikad ništa od mene...
ââŹĹžHej macane, hoćeš ga malo umočit?ââŹĹ
Detektiv podigne pogled i ugleda prekrasnu kurvicu od dvadesetak godina. Vid' ti to dupe!
ââŹĹžKoliko mala?ââŹĹ
Cura koketno namigne: ââŹĹžZa tebe uz popust.ââŹĹ
ââŹĹžTo zato jer sam tako lijep, jel da?ââŹĹ, Džo otkrije smiješak od šest preostalih zuba u apolutnoj predaji, ââŹĹžVodi me.ââŹĹ
ââŹĹžMože mali, ali što je sa tom pidžamom i medvjedićem?ââŹĹ
ââŹĹžAh to, oš' mi prodat hlače?ââŹĹ
ââŹĹžMože, imam toga mac u stanu. Ne možeš vjerovati kakve sve stvari ljudi ostave.ââŹĹ
Vrli detektiv uhvati medvjedićevu glavu, otkine je u jednom kratkom pokretu i otkrije novčanicu od sto rupija.
ââŹĹžSakri to budalo, zaklat će nas.ââŹĹ
ââŹĹžHe, he. Nije to ništa, ima Džo para na bacanje.ââŹĹ
Ne zna se je li kurva popušila taj jadni blef, ali to ništa ne mijenja na stvari. Medvjedić je ostao ležati na asfaltu, brutalno pokidan na dva dijela, napušten od vlasnika. Otišao u neke nove pobjede, u neke nepoznate i nadasve zanimljive situacije. A medvjedić je ostao na pločniku, rasparan i zaboravljen. Još jedan medvjedić na cesti života ââŹâ svijet nema vremena za takve. Bjesomučni ritam zarade i mravljih rituala nema vremena za male stvari.
Mali plišani medvjedić ostavljen na cesti, samo još jedan medvjedić na cesti...
***
Džo Magovski je bio čovjek od načela, čovjek od snažnih moralnih osjećanja ââŹâ do prije nekoliko trenutaka. Tada je shvatio da prosječni diler i svodnik prolaze bolje od njega, pa se odlučio na manju promjenu u životnoj politici.
Kurva ga je odvela u svoj stan, iako je bilo bjelodano da tu ne živi, pošto je to bila rupčaga.
ââŹĹžReko curo, imaš dobru gajbu. Tu živiš?ââŹĹ
Ironični smiješak otkrije više od odgovora: ââŹĹžDakako. 'Ajde na posao.ââŹĹ
ââŹĹžŽemo.ââŹĹ
Brzo svlačenje pidžame i Džo je u akciji. Jaše kao kauboj i pregledava trulež sobe. Lako kao pekmez.
Magovsky je okinuo kao pravi Magovsky ââŹâ dugo i jako. Nema šale sa Magovskyim. Spusti se sa zadihane kurve, priuštivši dlakavim nogama šetnju do jakne u kojoj se ugnijezdila devetka.
ââŹĹžOkej kujo, ruke u zrak, pičku na pod i vadi pare!ââŹĹ
ââŹĹžĂ  to?! Pa ti me pljačkaš, glupi kretenu male kite! Moj će te diler sjebat ko' budalu što i jesi!ââŹĹ
ââŹĹžMir mala. Kao prvo, Džo možda ima malu kitu al' zato ogromna jaja. Kao drugo, ionako me traže neki šaljivi momci, tako da me čisto zaboli za tvoje pričice. Gdje je ona odjeća?ââŹĹ
ââŹĹžJebi se.ââŹĹ
ââŹĹžVeć jesam, hvala na odličnoj usluzi. Govori kujo ili ćemo ovu rupu dekorirati tvojim mozgom, ako ga uopće imaš.ââŹĹ
ââŹĹžBudalo, imam magisterij iz ekonomije i kvocijent inteligencije barem dvaput veći od tebe. Pogledaj u ormaru čimpanzo, nešto mi govori da bi tamo moglo biti odjeće.ââŹĹ
Džo se usiljeno nasmije: ââŹĹžHa, ha, kao nisam znao. To te ja samo testiram.ââŹĹ
Magistrica ekonomije je pažljivim pogledom pratila čimpanzu dok je otvarao ormar.
ââŹĹžZaista dobar test. Sada znaš da i ja znam gdje je odjeća. Kako si ti pametan čovjek, divim ti se.ââŹĹ
U ormaru je zaista bilo najrazličitije odjeće; od havajskih hlačica, do kostima žute ptice. Ă Â irok izbor koji je detektivu dao odličnu priliku za osvježenje garderobe i poziranje pred kurvinim velikim ogledalom.
ââŹĹžKad si tako pametna i inteligentna, zašto onda ne radiš u branši?ââŹĹ
Kurva, sada već pomalo zabavljena detektivom, odmahne rukom: ââŹĹžKao da bih u branši radila nešto bolje. Ovo je bolje plaćeno i zahtjeva manje ponižavanja.ââŹĹ
ââŹĹžZanimljivo gledište. Kako mi ovo stoji?ââŹĹ
ââŹĹžOh, stvarno ok, naglašava ti ramena.ââŹĹ
ââŹĹžDa i meni se čini.ââŹĹ
Džo je još neko vrijeme isprobavao odjeću, pa se napokon zadovoljio sa jednom kombinacijom. Drsko, a ipak i pomalo čedno. Uža majica crvene boje, lagana za nošenje i odličnog tkanja, pomalo iznošene traperice crne boje, i na nogama, odlične smeđe tenisice za sve namjene. Kombinacija istovremeno praktična, kao i prikladna za neke ozbiljnije prilike. Džo se još jednom okrene, uvuče vrećasti trbuh i zareži: ââŹĹžSexxxy.ââŹĹ
Kurva na krevetu spontano zapljeska: ââŹĹžOdlično Džo, zaista pogođena kombinacija.ââŹĹ
ââŹĹžPričaj mi o tome curo.ââŹĹ
ââŹĹžNego Džo, što ćemo sada? Ja moram nahuškati svojeg dilera na tebe, on će te povrijediti i zakopati u pustinji. Ne želim da te zakopaju u pustinji, nekako si mi postao simpatičan. Ne znam zašto, nekakav osjećaj kao kad vidiš starog isluženog psa. Sav je slinav i jadan, ali svejedno ti je drag.ââŹĹ
Na trenutak zbunjen, Džo napuhnuto odvrati: ââŹĹžTo sve kažu nakon noći sa Magovskyim.ââŹĹ
ââŹĹžZaista?ââŹĹ
ââŹĹžNe, hvala Bogu ne!ââŹĹ
ââŹĹžDobro Džo, puštam te da odeš, ali pod jednim uvjetom.ââŹĹ
ââŹĹžPričaj.ââŹĹ
ââŹĹžMoraš se vratiti.ââŹĹ
ââŹĹžŽemo kujo, Džo se uvijek vrati na mjesto zločina. Vidjamo se.ââŹĹ
***
Džo je samouvjereno koračao gradom, hranjen novonađenom cool-nošću. Ă Â ljap, šljap, šljapkale su tenisice po mokrom betonu. Magovsky je bio kralj ulice. Ma ne valjda opet!
Sa druge strane ceste mu je prilazio opaki jebač u kevlarskom odijelu i dugom cijevi koja se prijeteći zibala. Džo nastavi kao i prije. Sljap, šljap, šlj...
ââŹĹžGospodine, oprostite gospodine.ââŹĹ
ââŹĹžDžim, Džim mi je ime. Pričaj stari.ââŹĹ
ââŹĹžJeste li možda vidjeli ovog čovjeka? Evo tu je slika, zove se Džo Magovsky i tražimo ga zbog umorstva određene Annaline.ââŹĹ
ââŹĹžZaista, umorstvo hm? Ne sorry čovječe, moje ga oči ne vidješe. Kako je ružan, stari moj!ââŹĹ
ââŹĹžDa, doista, ružan je kao vrag. I smrdi znate. Ništa, ako ga vidite javite Murji. Murja zna kako s takvima.ââŹĹ
ââŹĹžVjerujem da znate. Nema suđenja za takve gnjide, ha? Nije ni zaslužio bolje, gad jedan, a još i smrdi kažete?
ââŹĹžDa, da, smrdi kao prč kad se tjera.ââŹĹ, tada uz povjerljivi smiješak doda, ââŹĹžZnate, politika je države da svatko ima pravo na suđenje, ali mi znamo kako je na ulicama. Ne?ââŹĹ
Džo/Džim na namigivanje uzvrati zlobnim cerekom: ââŹĹžHe, he, dobro ga ukebajte momci.ââŹĹ
Murjak je ubrzo nestao iza ugla, a detektiv uzdahne. Bogme će jebat ježa taj momak Džo.
I bogme ga je jebo.
***
Naš momak Džo je ostatak te noći proveo posjećujući ââŹĹžprijateljeââŹĹ. Bivše prijatelje bi bio točniji termin, pošto se činilo da ga se nitko ne sjeća.
ââŹĹžRamirez, stari brajko! Imaš možda krevet da prespavam, naime Murja me traži...ââŹĹ
ââŹĹžGubi se propalico!ââŹĹ
ââŹĹžAli Ramirez, još sam ti jučer uzajmio nekoliko rupija za oklade.ââŹĹ
ââŹĹžNe znam ja nikakvog Ramireza.ââŹĹ
ââŹĹžKako ne, pa piše ti na vratima Ramirez!ââŹĹ
ââŹĹžEvo ti rupi, gubi se.ââŹĹ
Bučno zatvorena vrata nisu pokazivala niti najmanju sklonost ponovnom otvaranju. Ništa Džo, spavanje ispod mosta za tebe. Nije kao da ti je prvi put ili nešto.
Ruke su mu bile duboko zakopane u džepovima dok je grabio pustim ulicama. Jedina mu je misao bila ta da se pokupi iz grada. Možda u predgrađu bude više sreće?
Noć je nažalost, prilično brzo došla svome kraju i zatekla Džoa na vrhu brda koje je nadvisivalo grad. Crveno Sunce koje izvire iz hladne zemlje, dolazi da prospe svoju svjetlost i žar na ljigave ulice. Sila koja čisti talog sa asfalta, kupi klatež i dovodi novi mir. Obični puk sramežljivo napušta svoje ljušture i stupa na polomljene šprice i mrtva tijela. Žrtve noći, zaboravljene pod danjim svjetlom.
Tu je negdje i mali plišani medvjedić. Gleda u obećavajući sjaj nove svjetlosti i nada se životu. Ima li na ovom svjetlu mjesta za ta bića noći? Bojim se da nema, oni su demoni i kao svi demoni moraju nestati pri pojavi prvih zraka svjetla. Nema ovdje mjesta za tajanstvenost minulih vremena, mašinerija ne voli nepoznanice. Čim manje varijabli sa čim više konstanti. Uigrani stroj sastavljen od nepromjenjivih dijelova. Stroj koji melje svoj put bez početka i kraja. Uvijek samo klepet zupčanika i cvilež kotača, a kotač doista strašno cvili...
***
Džo se ovoga puta za promjenu probudio u podne. Sakriven ispod nekog stabla, sanjao je nemirne snove. Gradonačelnik mu je parao šupak.
Vrisak na vrhu brda uznemiri miroljubive ptice: ââŹĹžO Bože ne! Samo ne moj šupak!ââŹĹ
Znoj se slijevao niz detektivljevo lice, dok je prestrašeno pipao stražnjicu. Hvala Buddhi, sve je na svojem mjestu.
Sretno je odahnuo i osjetio metalnu cijev na potiljku. Zašto uvijek ja? Ma pun mi je kurac ovih sranja.
ââŹĹžDiži se, i bez naglih pokreta.ââŹĹ
Umorni uzdah označi naporno podizanje oveće pozadine.
ââŹĹžDajte, budimo ljudi. Sve se može srediti slijedeći put mira. Moramo se boriti za mir, čujete li me? Moramo se boriti za mir, nemojte dopustiti da vas zavede zloduh krvi. Recite ne, samo recite ne!ââŹĹ
ââŹĹžZačepi ili ću te onesvijestiti!ââŹĹ
ââŹĹžMir, mir i ljubav! Mor...ââŹĹ
***
ââŹĹžDobro došao Džo.ââŹĹ
ââŹĹžĂ  to?ââŹĹ
ââŹĹžMi smo komunistički anarhisti, Džo. Želimo svrgnuti nepravomoćnu tiraniju gradonačelnika.ââŹĹ
ââŹĹžJebite se crveno smeće. Bolje mrtav nego crven.ââŹĹ
Glas poprimi sažalni ton: ââŹĹžZar doista Džo? Ă Â teta, smatrali smo da si naš čovjek. Zbogom Džo...ââŹĹ
ââŹĹžNe! Stanite malo, dogovoriti ćemo se. Kad kažem crveni, ne mislim na sve crvene. To sam govorio za one gadove koji samo žele ugrabiti vlast. Vi sigurno niste takvi. Po vašem glasu osjećam da ste vi za malog čovjeka i pravicu.ââŹĹ
Lampa koja je obasjavala detektivljevo lice prestane svijetliti. Upale se ostala svjetla u sobi i mladić u maskirnoj odori odveže zarobljenika.
Džo protrlja ozlijeđena zapešća i nastavi gdje je stao: ââŹĹžProleteri svih zemalja ujedinite se! Sloboda narodu, smrt fašizmu! Živjelo samoupravljanje! Živjeli junaci revolucije! Radije mrtav nego fašist!ââŹĹ
ââŹĹžDobro, dobro, shvatili smo. Hoćemo li radije razgovarati o konkretnim poslovima?ââŹĹ
ââŹĹžDakako, samo recite.ââŹĹ, tada se obazre, i za svaki slučaj malo tiše doda, ââŹĹžŽivio heroj Lenjin!ââŹĹ
ââŹĹžEh, da. Zanimljivo da govorite o herojima. Baš bismo i mi trebali jednog.ââŹĹ
Našavši udobniju poziciju u stolici na kojoj je bio zavezan, detektiv učtivo mahne rukom: ââŹĹžDa, samo recite druže.ââŹĹ
Mladić koji mu je sjedio preko puta, počne nervozno zirkati u pod: ââŹĹžKhm, da. Pa vidite, mi trebamo nekoga da makne gradonačelnika.ââŹĹ
ââŹĹžZar nemate dovoljno hrabrih drugova za takvu odlučnu akciju?ââŹĹ
ââŹĹžImamo, imamo. Dobrovoljci na sve strane.ââŹĹ, kratki pogled po sobi u kojoj krene nagla epidemija nervoznog zirkanja u pod, ââŹĹžToliko je dobrovoljaca da ne možemo odabrati pravog.ââŹĹ
Usiljeno kašljanje u kutu, nekoliko pogleda na sat, struganje čizmom.
ââŹĹžZnači, trebate me?ââŹĹ
Mladić se osokoli: ââŹĹžNe trebamo vas mi. Treba vas revolucija! Revolucija neće biti na TV-u znate.ââŹĹ
ââŹĹžTo je kao ona pjesma The Revolution Will Not Be Televised, jel?ââŹĹ
ââŹĹžNešto tako, da.ââŹĹ
Pogled po sobi punoj nadobudnih naoružanih adolescenata, uvjeri Džoa. Ništa nije gore od prištave budale sa puškom. Ništa! Osim možda komunjare... Sranje.
ââŹĹžDobro dečki, vaš sam.ââŹĹ
ââŹĹžZaista, zaista?ââŹĹ
ââŹĹžDa, zaista, zaista.ââŹĹ
Komunisti provale oduševljenjem: ââŹĹžŽivio naš heroj Džo Magovski! Živio!ââŹĹ
I triput hura i ostala sranja. Najbolji heroj je mrtav heroj. Ej moj Che, čini se da ću ti se pridružiti.
Ostavimo malo Džoa da se veseli sa svojim novim prijateljima. Čini se da se nestašni momci doista zabavljaju. Gle, netko je čak i ispucao rafal u strop! Kako su nestašni ti momci, oh doista jesu.
Ono što nas doista zanima je sudbina malog plišanog medvjedića. Sva ta napetost oko starog debeljka i skoro smo zaboravili na našeg plišanog protagonista. Gdje je on?
***
Medvjedić je ležao na pločniku. Dani prolaze, a vlasnik se ne vraća. Medvjedić je još uvijek tu, vjerno čeka na povratak svojeg Džoa. Tijelo mu je u sve lošijem stanju i polako ispada vata kojom je nekada bio tako lijepo zaokružen. Glava je nekoliko metara dalje, u grmlju. Niti njoj nije puno bolje, postala je gnijezdilište za nekoliko mladih pauka. Priroda brzo prerađuje stvari koje su joj na raspolaganju. Život proždire nežive tvari i ostavlja ih drugačije, zauvijek promijenjene i napuštene na pločniku.
ââŹĹžMama, vidi tog medvjedića! Kako je samo tako ostavljen na cesti, mogu li ga uzeti? Mogu li?ââŹĹ
ââŹĹžU redu malena, slobodno ga uzmi. Evo tu mu je i glava, mama će ga lijepo zašiti i učiniti ga lijepim.ââŹĹ
Lijepa djevojčica od pet, šest godina zagrli majčine crne skute: ââŹĹžOh, hvala ti majko! Možeš li ga oživjeti? Hajde ga oživi, tako da imam prijatelja!ââŹĹ
Majka je lagano potapša po zlaćanoj glavici: ââŹĹžVidjeti ćemo što se može. Hajdemo sad kući.ââŹĹ
I došle su kući, majka i kćer su živjele u ukletoj kući blizu mjesta gdje se onaj puta probudio naš, sada ogavno crveni Džo. Kuća je bila neobično privlačna, isijavajući nekakvu čudnu tajnovitost. Možda je ta tajnovitost svoj izvor imala u činjenici da je zgrada pomalo oronula?
Susjedi, a najbliži je stanovao na pola kilometra udaljenosti, nisu bili tog mišljenja. Živjeli su u uvjerenju da je cijelo to tlo prokleto demonskom krvlju Yog-Sothotha. Čudne su se stvari događale u toj kući i nitko zdrave pameti joj se nije približavao. Pogotovo na Valpurginu noć, jer onda je i Brown Jenkin trčkarao okolo. Bila je to samo tiha kuća na brijegu, kuća u koju krštena duša ne ulazi...
Medvjedić je ipak bio u toj kući. Ležao je na stolu, dok je majka pospremala namirnice. Djevojčica je cijelo to vrijeme sjedila na stolcu i zurila u plišanu igračku.
ââŹĹžKako li će biti dobar moj medvjedić! Već znam, hajde majko požuri, moraš mi oživiti prijatelja. Nitko se nikada ne druži sa mnom, pitam se zašto?ââŹĹ
ââŹĹžMoja malena, nemoj plakati. Naći ćeš i ti prijatelje. Evo, sada će majka oživjeti medvjedića. Vidjeti ćeš kako će vam biti lijepo.ââŹĹ
Ručak je prošao u napetom očekivanju; djevojčica je nestrpljivo jela pogledavajući medvjedića, a majka je gajila sreću zbog veselja svojeg djeteta. Tako je lijepo vidjeti svoju kćer kako se veseli malim stvarima. A zaista se rijetko veseli...
Napokon, majka ustane: ââŹĹžIdemo kćeri, majka će ti napraviti prijatelja.ââŹĹ
ââŹĹžOh, napokon!ââŹĹ
Medvjedić se našao u rukama dugačkih crnih noktiju, nošen u tamu podruma. Tamo se nalazila sva sila neobičnih napitaka, dijelova tijela odurnih stvorenja, neobične aparature i nešto čudno. Neizreciva tama koja se poput magle povlačila po kutovima prostorije, mjesta nikada osvijetljena Suncem...
ââŹĹžStavi ga na stol za seciranje pa ću mu zašiti glavu.ââŹĹ
ââŹĹžEvo majko. Mogu li ti kako pomoći?ââŹĹ
ââŹĹžNe, ne, sve je u redu.ââŹĹ
Nekoliko preciznih poteza iglom i plišanac se ponovno našao u jednom dijelu. Čak je izgledao i deblje nego prije, nadopunjen novom vatom.
ââŹĹžKako je fora, daj ga sad oživi!ââŹĹ
Majka, na krilima sreće svoje kćerke, odleprša do složene aparature i učvrsti medvjeda. Pritisak na nekoliko tipki pokrene složene mehanizme koji odgovore vjernim brujem. Bili su poput snaga iz dubina neizrecivog koje pjevaju nekakve melodije, zvukove nepoznate zdravom uhu. Snaga bruja se postepeno pojačavala, polako dovodeći do sablasnog krešenda. Majka skine crnu koprenu i zapjeva krikom demona. Dok joj je crna kosa gavrana vijorila na nepostojećem vjetru, podrum je dolazio do usijanja. Oglasi se potmuli zvuk tolike snage da se dobio dojam kao da bi mogao srušiti čitave gradove. Zvuk dobije osobine glasa, i odgovori na majčine krikove. Majčine tamne oči, zagledane u tame nepoznatih dimenzija i taj zvuk. Soba je počinjala sličiti na pakao, kao kaos koji svojim moćnim šapama drobi taj komadić našeg svijeta. Konačno, stvar dođe do vrhunca u zasljepljujućoj eksploziji svih mogućih i onih nemogućih vrsta boja. Palete nepoznate ovom svijetu, titrale su odražene u majčinim crnim očima, a onda tama. Došla je iznenada ââŹâ nenajavljeno, i sa sobom dovela tišinu. Zajedno su zavile podrum, ostavivši samo crnu ženu koja jeca na podu.
ââŹĹžMajko, majko, jesi li dobro?ââŹĹ
Tihi jecaj, sasvim malo nalik na glas ljudi: ââŹĹžDobro sam, samo tren...ââŹĹ
Uzmi skalpel.
Djevojčica se osvrne po mračnom podrumu: ââŹĹžTko je to?ââŹĹ
Uzmi skalpel i zareži joj vrat. Sada ti je prilika. Sada!
Slabašni glasić nemoćnog uma: ĂÂŤNeââŹÂŚĂÂť
Da, o da! Zareži!
Skalpel lagano zazveči na stolu.
ĂÂŤKćeri, što radiš sa tim skalpelom? Kćeri?ĂÂť
Da, da! Krv, toliko krvi! Nastavi rezati, nemoj stati! Oh krv, vječna krvââŹÂŚ
Majčinim se crnim skutama proširi tamna mrlja. Crnokosa glava zauvijek klone.
Vidiš li tu krv? To je njezin život, i sada ga više nema. Srce je stalo, ostala je samo beskorisna tekućina. Bravo djevojčice, sada dođi i podigni me u ruke. Imamo poslaââŹÂŚ
Djevojčica plave kose stupi iz podruma. Te prekrasne plave oči su sada bile prazne, ali oči plišanog medvjedića kojeg je nosila u rukama, izgledale su neobično živo. Možda je to samo igra svjetla?
***
ĂÂŤGovori gade!ĂÂť
ĂÂŤNema nas više, ja sam jediniââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤLažeš, lažeš, lažeš! Još boli, zar želiš još boli Džo?ĂÂť
ĂÂŤNe, molim vas, ne. Poslali su me samog.ĂÂť
ĂÂŤOčekuješ li da u to povjerujem Džo?ĂÂť
ĂÂŤMolim vasââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤIdem po elektrode, i onda ću se vratiti. Pričati ćeš, svi na kraju propričaju.ĂÂť
Vrata se bučno zatvore, ostavivši detektiva u tupom mraku. Jučer je krenuo u prepad na gradonačelnikovu palaču. Nije uspio. Anarhisti su ga u akciju poslali samog, tj. skoro pa samog. Oni su ostali u pozadini da ga ustrijele ako mu ponestane hrabrosti. Džo je bio zaštićen protiv gubitka hrabrosti, naime, nije je niti imao. Uspio se neopažen uvući preko prvog zida i onda naišao na pse. Životinje su ga nanjušile još i prije nego što je debelu guzicu prebacio preko ruba zida, tako da ga je u podnožju čekalo pola tuceta njemačkih ovčara. Džo se sasvim opravdano zapitao jesu li psi nahranjeni, ali nije dočekao odgovor pošto se ubrzo pojavio i stražar. Još uvijek čitav i nepojeden, završio je u gradonačelnikovom podrumu. Nakon nekoliko minuta sa čelnikom grada, s nostalgijom se sjetio veselih trenutaka sa ovčarima. Eh, to su bila vremena! Te misli su sada bile izlišne, bio je prikovan za zid, i na milost i nemilost luđaku. Vaginda je ipak bila u pravu, želio je ubiti skota, i to jako.
Lagano škripanje vrata označi mučiteljev povratak.
ĂÂŤJesam li ti nedostajao?ĂÂť
Džoova natučena usta odgovaraju muklom šutnjom.
ĂÂŤOdgovori gade! Ubit ću te!ĂÂť
Nekoliko udaraca kasnije, Džo nevoljko otvori usta: ĂÂŤNedostajao si mi.ĂÂť
ĂÂŤGlasnije.ĂÂť
ĂÂŤNedostajao si mi!ĂÂť
ĂÂŤSrećom, sad sam opet tu.ĂÂť
ĂÂŤSrećomââŹÂŚĂÂť
Gradonačelnik se nasmiješi: ĂÂŤVidiš Džo, donesao sam elektrode. Staviti ću ti ih na genitalije. Kada uključim struju to će prilično boljeti. Prilično je čak i loša riječ, boljeti će toliko da ćeš poželjeti biti mrtav.ĂÂť
ĂÂŤGlup si.ĂÂť
ĂÂŤMolim!?ĂÂť
ĂÂŤRekoh, glup si. Svi ste vi sadisti tako nemaštoviti. Bol je umjetnost, a ne balvansko zadovoljenje želja kao kod tebe.ĂÂť
ĂÂŤO čemu ti pričaš, jesi li ti lud!? Spremam te se spržiti, a ti mi držiš predavanja.ĂÂť
Krvava masa boli, koja je nekad bila Džo, slegne ramenima: ĂÂŤJa sam mrtav čovjek. Mislio sam da bi htio znati koliko si glup.ĂÂť
Mučitelj sjedne preko puta žrtve, vidno zainteresiran: ĂÂŤImaš pravo što se tiče dijela o smrti. Hajde nastavi, baš me interesira koja si sve sranja spreman reći da spasiš život.ĂÂť
ĂÂŤPa, već sam ti sumirao: glup si. Glup si zato jer ne znaš što je umjetnost. Kao i onaj izrod De Sade, ti ne misliš na estetiku, zanima te samo čista bol i vrhunski užitak.ĂÂť
ĂÂŤĂ Â to je u tome loše?ĂÂť
ĂÂŤNišta, ako si kreten. Masoch je bio umjetnik, ti si budala. Čovjek koji utječe na okolinu samo radi estetike, radi vrhunskog dojma stvari, to je umjetnik. Kako biti umjetnik ako radiš samo za svoj užitak? Uzmimo kao primjer Masocha i De Sadea, koje sam već napomenuo. Sade je bio kreten, balvan i pornograf. Čisto nizanje dosadnih scena nasilja i seksa, sve toliko jadno zbog svoje proste jednostavnosti. Nema tu nikakvih nepoznanica, sve je jasno kao na pladnju. Životinjski porivi i utažavanje istih. Sve je providno, svi se motivi znaju. Nitko ne djeluje za išta više od zadovoljavanja neposrednog seksualnog poriva. Oni koji umišljaju da su gospodari, ustvari su robovi erekciji ili spolnom uzbuđenju. To je smrt umjetnika i rođenje zvijeri. De Sadeu ne treba čovjek, on traži podređenu kreaturu koja će mu udovoljavati. Knjige koje je napisao su samo to ââŹâ poslušne kreature. Imaju svrhu da ga zadovolje, i tu svrhu obavljaju savršeno.ĂÂť
Mučitelj ironično zaključi: ĂÂŤIznenađuješ me svojom erudicijom Džo. Tko bi rekao da u toj masi sala i detektivske tvorevine ima pameti. Nego, spomenuo si Sacher ââŹâ Masocha ?ĂÂť
ĂÂŤGlup si, osudio si me već odavno. Po tebi sam ja samo još jedan glupan. Previše sudiš gradonačelniče.ĂÂť
Mučiteljeva ruka nervozno odmahne: ĂÂŤDa, da, radije ti počni sa Leopoldom.ĂÂť
ĂÂŤDakle Leopold. Dobar momak, prilično podcijenjen, rekao bih. On je bio veći umjetnik od markiza.ĂÂť
ĂÂŤHa, ha, meni govoriš da sudim, a evo i tebe. Kako ti možeš reći tko je umjetnik? Ma tko si ti uopće, neki stručnjak, što li?ĂÂť
ĂÂŤStručnjak, ne. Samo još jedno biće među ostalima. Stručnjaci znaju puno, ali ne mogu mi reći što za mene predstavlja pravu stvar. Dakle, Masoch. Po čemu se on razlikuje od Sadea? Za mene, a ovdje je samo to za mene i bitno, Masoch je čovjek koji robuje slici. Ta prekrasna slika crvenokose Venere u krznu, boginja koja mu vodi život. U jednu ruku, to je priča o nastranosti mazohizma, a iz drugog kuta, to je ljubav. Ljudi zaboravljaju da i mazohisti vole. Oni možda vole i više jer njima je ljubav bog. Masochov junak je samo igračka u rukama Venere. On se predaje njoj i njezinim osjećajima. To je ultimativni test ljubavi ââŹâ pitanje je li tvoja odabranica spremna na neograničenost tvojih osjećaja? Njegova je Venera osjetila tu moć posjedovanja roba, posjedovanja ljudskog bića. Osjetila je tu moć, zlorabila je, i onda ga oslobodila. Ljubav je slomila svoje vlastite lance i prešla u nešto drugo. Netko može reći da su to gluposti. Pa priča uopće ne priča o tome! Meni priča, ja vidim samo to. Sliku Venere u krznu, boginje kojoj se služi. Sve je to samo slika. Puno sam puta rekao, ako čovjek nije slobodan literaturu shvaćati kako želi, nije slobodan za ništa. On je budala koja ovisi o tuđim tumačenjima. Tumačenjima ljudi, koji za razliku od njega imaju nešto u duši. Meni možda u duši gori paklena vatra, ali to je moja vatra, samo mojaââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤDžo, ti si luđi i gluplji nego što izgledaš. Sve su to sranja. Sereš jer želiš živjeti, ne znam otkuda si izvukao ovu čorbu izmeta, ali vjeruj mi, pojesti ćeš je. Ja nisam umjetnik, dobro si rekao kada si me nazvao zvijeri. Meni ne trebaju okovi čovječanstva Džo. Ti ne shvaćaš da sam ja sretan u tom paklu koji stvaram. Ti pakao nosiš u duši, ja ga širim. Sve oko mene gori, sve je u vječnom plamenu. Možeš li zamisliti veći utjecaj od toga da stvarnost drugih ljudi podrediš svojoj? Oni žive moju stvarnost, nametnuo sam im se. Postao sam sve što vide, što osjećaju. Njihova duša je stavljena meni na raspolaganje. Ima li veće moći od toga Džo?ĂÂť
ĂÂŤGlup si.ĂÂť
ĂÂŤSamo to govori, samo daj, ne ljutiš me time. To je tvoj zid od moje stvarnosti, ali ona dolazi. Vidiš li onu djevojku na zidu preko puta? I ona je gradila zidove, sada ih više nema. Hej, Guzico broj 1, reci svoje.ĂÂť
Lice koje je izgledalo mrtvo, okrene svoju masku boli prema mučitelju: ĂÂŤJa sam Guzica broj 1, i volim te Gospodaru. Ti si moj Gospod Bog i u tebe vjerujem. Ti si moj anđeo i donositelj svjetla, ti si sve što postoji u mojem svijetu. Da nema tebe, svemir kakvog ga poznajem bi se srušio u sebe. Vjerujem u tebe, moj Gospode.ĂÂť
ĂÂŤBravo Guzice, možda te danas i nahranim.ĂÂť
Biće počne ječati: ĂÂŤHrana, hvala ti Gospode.ĂÂť, tada nastavi uz tiše mrmljanje, ĂÂŤHrana, hrana, hranaââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤVidiš na što mislim? Nego Džo, počinješ me zamarati. Ti samo pričaš gluposti, nema tu dosljednosti. Ă Â uplje fraze, samo to i ništa više. Nemaš pojma o umjetnosti, nisi nitko i ništa. Ne znam zbog čega si detektiv, vidim da imaš pokoje zrno u glavi. Možda se radilo o idealima mladosti, lijenosti? Sada je svejedno, a i kasno. Ti si zajeb, stara vreća sala. Misliš da poznaješ Masocha i Sadea, ne znaš ti ništa. Držiš mi neka predavanja misleći da otkrivaš nove kontinente. Ti si najpametniji, najbolji, samo nisi imao sreće u životu. Sigurno si to često pričaš, ha Džo? Nikoga ne zanimaju tvoja mišljenja, sranje do sranja, sve dok na kraju ne napravi hrpu koja predstavlja tvoj život ââŹâ brdo trulog izmeta. Sada ćeš umrijeti, drago mi je zbog toga. Moglo bi se reći da će tvoja smrt biti divovski korak za ekologiju planeta. Bez brige, i ja vidim ljepotu. U krivu si, nije umjetnost ono čemu se teži, to je ljepota. Ljepota koju samo ja vidim, ne znaš koliko je lijepo ljudsko tijelo u agoniji. Izvijanje i drhtanje izmučenih udova, očajni krici u pomoć. To je ljepota, tome služim. Kroz ljepotu dolazim do klimaksa, smrt za mene znači novi vrhunac. Nečija duša napušta ljusku tijela, a ja svjedočim tom događaju. Ne samo da svjedočim, ja ga i stvaram, prizor vrhunske ljepote ââŹâ smrt u svojem najljepšem ruhu. Smrt nije tu da bi se po ljude šuljala poput lopova, ona dobiva snagu kroz svjedoke. Živa bića koja svjedoče jednom odlasku, ja ću svjedočiti tvojem. Neće baš biti posebno lijepo, ali truditi ću se. Neću dati da odeš ružno Džo. Umrijeti ćeš pročišćen svetom vodom agonije. Bol koja će ti vratiti raj, bol koja će te odvesti preko granice života. Zbogom DžoââŹÂŚĂÂť
Vrištanje i smrad spaljene kože ispune zrak.
***
Djevojčica je mirno stajala pokraj tamnog zida. Zuri u mrak obližnje šume, nesvjesna okoline i ljudi. Stražar joj se oprezno približi.
ĂÂŤĂ Â to radiš ovdje u mraku? Tko te tako ostavio?ĂÂť
Tihi glas koji kao da dopire iz nekih neobičnih daljina, a ne iz titravih usta: ĂÂŤČekam majkuââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤDobro je malena, dobro je. Lijepo ću pozvati Murju pa će te odvesti doma. Kako se zoveš?ĂÂť
Lagano mrštenje naruši ljepotu dječjeg lica: ĂÂŤNe znamââŹÂŚĂÂť
ĂÂŤMa sve će biti u redu. Vidi kako si krvava, cijela ti je haljinica crvena od krvi. Je li te netko tukao? Zar si pobjegla od kuće?ĂÂť
Tišina.
ĂÂŤHm, dobro. Malo ću ti obrisati ove mrlje po licu. Hajde budi mirna.ĂÂť
ĂÂŤNemoj me dirati.ĂÂť
ĂÂŤDobro, dobro. Ne mislim ništa loše, hajde dođi sa mnom, idemo do telefona.ĂÂť
ĂÂŤGdje je telefon?ĂÂť
ĂÂŤU gradonačelnikovoj kući.ĂÂť
ĂÂŤOh, zar se tamo ne događaju ružne stvari?ĂÂť
Stražareve oči se i preko njegove volje napune suzama: ĂÂŤDogađaju, to je pogano mjesto. Tjeraju me na te stvariââŹÂŚ Toliko životaââŹÂŚĂÂť, tada se malo pribere i uz bolni smiješak doda, ĂÂŤBez brige, neću mu dati da te takne. I ja doma imam dvije djevojčice kao ti. Radije bih umro nego mu dao da te ozlijedi. Moja je duša već u paklu, neću dati da otme i tvoju.ĂÂť
Mali smiješak i pružena ruka: ĂÂŤIdemo do telefona. Vi ste dobar čovjek.ĂÂť
Dvije se ruke spoje, jedna velika u rukavici i jedna sasvim sićušna, bijela.
ĂÂŤNisam dobar, nisam. Nekada je bilo drugačije, tada sam još bio čovjek. Hajde sad, moramo biti tihi da nas ne čuje čudovište u podrumu.ĂÂť
Sićušni glas protisne: ĂÂŤČudovišta nisu samo u podrumuââŹÂŚĂÂť
Stražar nije čuo ovu opasku, ili se barem pravio da ne čuje. Zaustavili su se pred željeznim vratima, čovjek upiše kod, i ona se otvore. Djevojčica i muškarac stupe unutra, vrata se zatvore, uslijedi krik. Djevojčica nastavi sama, više se ništa nije čulo osim cvrčaka i sitnih stopa po uređenom travnjaku.
Uskoro, jedan od stražara zapne za tijelo prerezanog grkljana. Oglase se alarmi. Topot nogu u čizmama zagluši noć.
Ubij, ubij! Ubij ih sve! Skotovi i izrodi, zaslužuju samo smrt. Moraš ih ubiti da bi došli do našeg cilja. Moramo ići dolje, dolje u podrumââŹÂŚ
Nad gradonačelnikovom se palačom nadvije teški oblak smrti. Došla je po svoju žetvu i nije bila blaga. Vrištanje je bilo dokazââŹÂŚ
***
ĂÂŤKoji kurac? Ă Â to se to događa gore? Straža, straža!ĂÂť
Momak obliven krvlju upadne kroz vrata: ĂÂŤZatvorite podrum! Ona dolazi, ona dolaziââŹÂŚĂÂť
Smrt mu izbriše ostatak rečenice i čovjek se skameni na podu. Čak i u miru smrti, na licu mu je titrao živopisni prizor užasa. Mučitelj hitro zasuni vrata i pripremi pumpericu.
ĂÂŤSamo dođi, samo dođi.ĂÂť
Oprezno kucanje i dječji glas: ĂÂŤMožete li otvoriti vrata, vani je zaista krvavo. Molim vas, bojim se krvi.ĂÂť
ĂÂŤGoni se natrag u pakao, beštijo. Ako nećeš svojevoljno, imam tu nešto što će ti pomoći!ĂÂť
Džo se prene iz nesvjestice i pogleda mučitelja. Napeti mišići golog torza, a u ruci oruđe smrti. Upereno da pocijepa sve što dođe kroz vrata.
Sa druge strane odjekne glasni plač: ĂÂŤZašto ste tako nepristojni? Ja se samo bojim, jako se bojim.ĂÂť
U mučiteljevom se umu oblikuje misao. Djevojčica, njih nije imao već dugo.
ĂÂŤEvo malena, sada će čiko otvoriti vrata. Samo brzo uđi.ĂÂť
Vrata zaškripe i malena se nađe unutra.
Sa gradonačelnikovih usta poleti nehotični krik.
Ona je mirno stajala tu, sva oblivena krvlju, držeći plišanog medu. Nekoliko šljapkavih stopa i nađe se pred mučiteljem. On nije znao što da radi, pogledavao je pušku, ali nije imao snage da je digne. Krvava ručica, nekoć bijele boje ga uhvati za zapešće.
U glavi mu se pojavi glas: Vidi, vidi, tu zaista imamo bolesnog jebca. Tko bi rekao? Gradonačelnik, i misli da je jako opasan., zazveči pakleni smijeh, iznenada uništavajući cijelo tkanje uma, Ti nemaš pojma o boli. Ja sam bol, ja sam pakao, i došao sam ti ga pokazati. Srećom, ne moram ići daleko. Samo ću ti dati nekoliko slikaââŹÂŚ Slika koje je imala jedna od tvojih žrtvi. Lijepe su to slike, čini se da si u njezinom umu stvorio i prejaku presliku pakla vlastite nutrine. UživajââŹÂŚ
Urlik očaja napusti slaba pluća i napuni podrum. Zgusnuo se u atmosferu straha, užasa i očaja, te se onda, pokupivši atmosferu ovog prokletog mjesta, vratio kroz gluhe uši. Gluhe se tuđe krikove, ali ne i za svoje, um nestane u eksploziji. Mučitelj pogleda male plastične oči veće od svijeta i otiđe. Trenutak kasnije, iz slinavih mu usta ispadne zadimljena puščana cijev. Sačmarica padne na pod, mrtvo tijelo krene za njomââŹÂŚ
Smrću mučitelja, pandemonij podruma kao da je izgubi na snazi. Džo je svejedno gledao uznevjerenim očima. Gledao je strop sa kojeg se cijedila smjesa mozga i sačme, gledao je krvave stope koje su vodile do tijela bez glave, gledao je žrtve po zidovima. Tijela od kojih su neka još i bila živa, ali ustvari su sva bila mrtva.
Guzica proplače u kutu: ĂÂŤGospode, zašto Gospode!? Zašto si umro, zašto?ĂÂť, jecanje zamijeni suvisle riječi, nestalo je Gospoda, Bog je mrtav.
Djevojčica odveže Džoa i prinese mu bocu džina koja je stajala u kutu.
ĂÂŤPij Džo, pomoći će ti.ĂÂť
ĂÂŤHvala, ali tko si ti?ĂÂť
ĂÂŤNe znam Džo, ja sam samo ud bića jačeg od sebe. Zbogom Džo, glas mi kaže da moramo ići.ĂÂť
Ostani živ Džo, jer ja pazim na tebeââŹÂŚ
Krvava stopala krenu podrumskim stepenicama, prijeđu tratinu i nestanu u šumi. Neobični su anđeli čuvari, ponekad poprimaju oblike kojiââŹÂŚ Tko će uopće znati? Samo još jedna djevojčica koja šeće među stablima, a u rukama joj mali medo. Samo još jedan mali plišani medvjedić ostavljen na cestiââŹÂŚ
Džo je živio još dugo, nitko mu nije naudio. Dobio je Vagindine rupije i oženio se kurvom koju je nekoć pokrao. Bio je jedini koji je iz onog podruma izašao živ, čak je i Vaginda uskoro stradala od vlastite ruke, pridružila se ispaćenoj duši svoje kćeri. Magovsky se sa ženom odselio u bogatu Indiju. Sada je napokon imao novaca za ekstravantni stan u Calcutti. Živio je sretan i umro sretan, priča se da mu na grob još uvijek ponekad dolazi mlada djevojka sa plišanim medvjedićem. Nitko nije doznao tko je ta cura ââŹâ vjerojatno samo još jedna luđakinja u svijetu ionako prepunom patnje. Ovaj život može biti svakakav, sve se svodi na percepciju, ali jedno je uvijek isto ââŹâ slika malog medvjedića ostavljenog na cestiââŹÂŚ
To je to, tortura je gotova.
Posebno me zanimaju dva elementa: kako mi izgleda razvijanje radnje čisto pomoću dijaloga (inače to nisam prakticirao), i drugo jesu li opisi akcije dovoljno dinamični i tečni?
Generalno, ako vam neki dio ne ide i smatrate da je loš, recite. Važni su mi komentari, sve što napišete će biti uzeto u obzir i možda pridonese kvaliteti budućih pokušaja.
:alien:
- Bubba Zanetti
- Pa'u 10. razine
- Posts: 428
- Joined: 09 Jul 2006, 12:42
Uf, pročitao sam prvi ulomak i hm... hm... dugačko je ovo.
Inače intrigantan H. Lecter početak sa tek jednom sitnom zamjerkom:
Lijevo od vrata stajalo je nekoliko korozivnih kabineta za spise...Lijevo od vrata je stajalo nekoliko korozivnih kabineta za spise...
Mislim da bi ovo bilo stilski malo bolje, ali ne mora biti.
Ostalo za sada mi se čini OK. Vidjet ćemo dalje.
:uzdravlje:
Perhaps it's the result of an anxiety.
kako kabineti za spise mogu biti korozivni?
nije li korozivan onaj koji izaziva koroziju?
riječnik je piščev prijatelj
nije li korozivan onaj koji izaziva koroziju?
riječnik je piščev prijatelj
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
- Bubba Zanetti
- Pa'u 10. razine
- Posts: 428
- Joined: 09 Jul 2006, 12:42
@Bahod und @Nimrod
:poguzi: :poguzi: :poguzi:
pogotovo ako ste kritizirali tek tu jednu rečenicu, ne pročitavši ni slova dalje.
Naime meni je već naslov primirišao na nadrealizam, a i prvi odlomak teče u dosta iščašenom tonu. Stoga nelogičnosti takve vrste ipak ne bih kritizirao dok ne pročitam do kraja.
Da li se pisac ovdje zagrcnuo ili se radi o pjesničkoj slici.
Na piscu je da prizna. :ocasion:
:uzdravlje:
:poguzi: :poguzi: :poguzi:
pogotovo ako ste kritizirali tek tu jednu rečenicu, ne pročitavši ni slova dalje.
Naime meni je već naslov primirišao na nadrealizam, a i prvi odlomak teče u dosta iščašenom tonu. Stoga nelogičnosti takve vrste ipak ne bih kritizirao dok ne pročitam do kraja.
Da li se pisac ovdje zagrcnuo ili se radi o pjesničkoj slici.
Na piscu je da prizna. :ocasion:
:uzdravlje:
Perhaps it's the result of an anxiety.
- Belzebubbles
- Ancient
- Posts: 840
- Joined: 16 Feb 2007, 00:52
- Location: zgri
Okej, a sad ja. Nisam pročitao priču, bar ne cijelu. Pročitao sam nešto manje od pola. Dalje nisam mogao, tj. nije mi se dalo. Ako se autor nije trudio s pisanjem, zašto bih se ja trudio s čitanjem?
U zadnje vrijeme sam definitivno utvrdio kakav je odnos između pisca i čitatelja. Svaki pisac od svog čitatelja traži uslugu kad mu daje da pročita to što je napisao. I to je u redu, civilizacija je izgrađena na uzajamnoj pomoći i traženju usluga, nikome ne treba biti neugodno tražiti uslugu, ako si već stvar napisao, onda je logičan sljedeći korak dati to nekome da pročita. Međutim, elementarno je pravilo pristojnosti da, kad od nekoga tražiš uslugu, da mu bar donekle izađeš u susret. Na primjer, kad od nekog tražiš da ti pomogne da se popneš na kamion, onda je, recimo, elementarno pravilo pristojnosti pružiti mu ruku tako da te može povući, a ne zahtijevati od njega da silazi i da te hvata za guzicu i podiže gore. Osim ako nisi invalid, ali o tome ovdje ne pričamo.
Da ovaj primjer privučemo trenutnoj praksi, ako si od drugih ljudi tražio uslugu, a to je da pročitaju tih 13 stranica koje si napisao, onda je elementarno pravilo pristojnosti da to što si napisao prilagodiš, to jest da središ za čitanje, to jest, da tom svom uratku pokloniš malo vremena, središ ga u nešto koherentno što ima glavu i rep i što ne izgleda kao nešto što si u trenuku frustracije ili inspiracije (često se podudaraju) izdrkao na papir, osjetio trenutno zadovoljstvo i sad to zadovoljstvo želiš podijeliti s drugima. Sorry, to ne funkcionira tako. Priča ili bilo koji pisani tekst je djelo, produkt rada - nešto na što je potrebno potrošiti vrijeme - a ne izljev trenutnih poriva, pogotovo kad to daješ drugim ljudima. Na žalost, ona isprika na početku, da je riječ o stilskoj vježbi koja se otrgla kontroli, ovdje samo pogoršava stvar jer nam svima, iskreno i otvoreno kaže: "Ovo je izašlo iz moje glave, nisam tome pridao apsolutno nikakvu važnost, ali javite ako se nekome sviđa." Dakle, tebi se živo jebe kako je ta priča ispala, to si izbacio iz sebe i više ništa nemaš s tim? Krivo! Svaka priča je dio autora i svatko tko daje drugima nešto svoje na čitanje ulijeva dio sebe u njihov mozak, on od njih traži da mu prepuste dio svog mentalnog prostora, da u svoj um prime dio njega. E, sad, ako je tebi svejedno hoćeš li u druge ljude ulijevati smeće ili će to biti nešto najbolje što možeš proizvesti, onda se pripremi da uskoro više nećeš imati koga zamoliti za uslugu!
Neki ljudi pišu loše priče zato jer ne znaju bolje. Okej, možda ih se može naučiti, a možda i ne, stvar pristupa i procjene. Međutim, ja ne znam je li ovo dobra ili loša priča prije svega zato jer nije gotova. Ne znam koliko si vremena na nju potrošio, koliko puta si prošao kroz nju i izbacivao odlomke za koje si zaključio da unutra ne pripadaju i koliko si razmišljao o njoj kad nisi direktno sjedio za kompom i pisao - i to ne šetao ili radio nešto drugo pa ti je pala na pamet ideja za koju si pomislio da bi mogao uvaliti unutra, nego baš sjeo i rekao "Okej, a sad idem malo razmisliti o priči" - ali meni se čini da to nije puno. A pisac na to nema pravo. Naime, svaki pisac od drugih ljudi uzima goleme količine vremena; tebi se čini da si ti više vremena potrošio pišući nego mi čitajući. Krivo! Meni treba u prosjeku dvadeset minuta da napišem jednu karticu teksta; manje kad sam dobre volje i više kad sam lošije. Treba mi jedna minuta da je pročitam. Dakle, ako napišeš nešto što je pročitalo dvadeset ljudi, njima je za to ukupno trebala jednaka količina vremena. Ako napišeš priču od deset kartica i pročita je dvadeset ljudi, ti si upravo od svakog od njih dobio na poklon po deset minuta njihovog osobnog vremena, što je više od tri sata. To nije malo i zato se prema tom vremenu moraš odnositi s poštovanjem. Pošto ionako svaki pisac piše zbog sebe, a ne zbog drugih, onda bar tim drugim ljudima izađi u susret tako da ćeš to što im guraš pod nos shvatiti bar onoliko ozbiljno kao oni koji će to čitati. Jer sve je ostalo prevara.
U zadnje vrijeme sam definitivno utvrdio kakav je odnos između pisca i čitatelja. Svaki pisac od svog čitatelja traži uslugu kad mu daje da pročita to što je napisao. I to je u redu, civilizacija je izgrađena na uzajamnoj pomoći i traženju usluga, nikome ne treba biti neugodno tražiti uslugu, ako si već stvar napisao, onda je logičan sljedeći korak dati to nekome da pročita. Međutim, elementarno je pravilo pristojnosti da, kad od nekoga tražiš uslugu, da mu bar donekle izađeš u susret. Na primjer, kad od nekog tražiš da ti pomogne da se popneš na kamion, onda je, recimo, elementarno pravilo pristojnosti pružiti mu ruku tako da te može povući, a ne zahtijevati od njega da silazi i da te hvata za guzicu i podiže gore. Osim ako nisi invalid, ali o tome ovdje ne pričamo.
Da ovaj primjer privučemo trenutnoj praksi, ako si od drugih ljudi tražio uslugu, a to je da pročitaju tih 13 stranica koje si napisao, onda je elementarno pravilo pristojnosti da to što si napisao prilagodiš, to jest da središ za čitanje, to jest, da tom svom uratku pokloniš malo vremena, središ ga u nešto koherentno što ima glavu i rep i što ne izgleda kao nešto što si u trenuku frustracije ili inspiracije (često se podudaraju) izdrkao na papir, osjetio trenutno zadovoljstvo i sad to zadovoljstvo želiš podijeliti s drugima. Sorry, to ne funkcionira tako. Priča ili bilo koji pisani tekst je djelo, produkt rada - nešto na što je potrebno potrošiti vrijeme - a ne izljev trenutnih poriva, pogotovo kad to daješ drugim ljudima. Na žalost, ona isprika na početku, da je riječ o stilskoj vježbi koja se otrgla kontroli, ovdje samo pogoršava stvar jer nam svima, iskreno i otvoreno kaže: "Ovo je izašlo iz moje glave, nisam tome pridao apsolutno nikakvu važnost, ali javite ako se nekome sviđa." Dakle, tebi se živo jebe kako je ta priča ispala, to si izbacio iz sebe i više ništa nemaš s tim? Krivo! Svaka priča je dio autora i svatko tko daje drugima nešto svoje na čitanje ulijeva dio sebe u njihov mozak, on od njih traži da mu prepuste dio svog mentalnog prostora, da u svoj um prime dio njega. E, sad, ako je tebi svejedno hoćeš li u druge ljude ulijevati smeće ili će to biti nešto najbolje što možeš proizvesti, onda se pripremi da uskoro više nećeš imati koga zamoliti za uslugu!
Neki ljudi pišu loše priče zato jer ne znaju bolje. Okej, možda ih se može naučiti, a možda i ne, stvar pristupa i procjene. Međutim, ja ne znam je li ovo dobra ili loša priča prije svega zato jer nije gotova. Ne znam koliko si vremena na nju potrošio, koliko puta si prošao kroz nju i izbacivao odlomke za koje si zaključio da unutra ne pripadaju i koliko si razmišljao o njoj kad nisi direktno sjedio za kompom i pisao - i to ne šetao ili radio nešto drugo pa ti je pala na pamet ideja za koju si pomislio da bi mogao uvaliti unutra, nego baš sjeo i rekao "Okej, a sad idem malo razmisliti o priči" - ali meni se čini da to nije puno. A pisac na to nema pravo. Naime, svaki pisac od drugih ljudi uzima goleme količine vremena; tebi se čini da si ti više vremena potrošio pišući nego mi čitajući. Krivo! Meni treba u prosjeku dvadeset minuta da napišem jednu karticu teksta; manje kad sam dobre volje i više kad sam lošije. Treba mi jedna minuta da je pročitam. Dakle, ako napišeš nešto što je pročitalo dvadeset ljudi, njima je za to ukupno trebala jednaka količina vremena. Ako napišeš priču od deset kartica i pročita je dvadeset ljudi, ti si upravo od svakog od njih dobio na poklon po deset minuta njihovog osobnog vremena, što je više od tri sata. To nije malo i zato se prema tom vremenu moraš odnositi s poštovanjem. Pošto ionako svaki pisac piše zbog sebe, a ne zbog drugih, onda bar tim drugim ljudima izađi u susret tako da ćeš to što im guraš pod nos shvatiti bar onoliko ozbiljno kao oni koji će to čitati. Jer sve je ostalo prevara.
- Bubba Zanetti
- Pa'u 10. razine
- Posts: 428
- Joined: 09 Jul 2006, 12:42
He he. Repliciranjem si pridržao ljestve Nimrod, pa stoga...Bahod wrote:Oprostit ćeš mi ali ovo moje nije bila kritika već replika.Bubba Zanetti wrote: :poguzi:
I ne nisam pročitao jer je toliko duga da mi je teško skrolati do kraja, a di bi je još čitao ovako s ekrana.
Guilty. Tap-tap-tap
Tako suđaše Roy Bean. :zubo:
No dobro, šalu nastranu.
Pređimo na priču.
Ja sam pročitao do kraja i rekao bih da ova kratka pričica ima šarma. Ima tu štosnih rečenica, a meni kao trasheru razne stilske egzibicije nimalo ne smetaju. U glavi mi se čitajući ovaj tekst čak povremeno javljala ona ingeniozna fantazija Donnie Darko (definitivno zbog tog blesavog medvjedića iz naslova) Ali... Na trenutke sam se gubio u prijevodu, kontekstu i podkontekstu tako da sam pri samom kraju na jedvite jade uz malo vraćanja na prethodne odlomke uspio pohvatati konce radnje.
Pa Belzebubbles, budi malo ambiciozniji i na startu kreni sa namjerom da napišeš pravu priču. Ovdje ljudi spiku u stilu "ja sam malo vježbao, pa ajde guknite nešto na tu temu" odkantavaju po defaultu, a mislim i s pravom. Ne mora biti ulickano i zbigecano do bola, ali ipak neka bude priča, a ne stilska vježba.
:uzdravlje:
Perhaps it's the result of an anxiety.
-
- Ancient
- Posts: 646
- Joined: 21 Nov 2003, 10:14
- Location: S onu stranu komandnog prompta
- Contact:
Priču sam počeo čitati sa iskrenim zanimanjem iako me malo podsjetila na sve žive kliše scenarije lijepa-ili-manje-lijepa-djeva-u-nevolji-traži-pomoć, a u pomoć joj priskače vitez-kauboj-dobripoliciajac-privatnidetektiv-agentfbija... ali radnja se dalje razvija prvo iz zla na gore, ne volim kvazi-horore, a onda se radnja lomi na toliko fragmenata, da čak niti u nadrealnom okruženju, a ovo je negdje između Brazila i Sin Cityja, ne drži vodu.
Ova priča ide u širinu i dužinu, i nisam ju bio u stanju pohvatati, ni za rep, ni za glavu...
I, još nešto - kud to spada - da li čudni elementi mogu pružiti toj priči SF predznak ili je to samo dovoljno bolesno da ostane u domeni horora?
:wave:
I najte kaj zameriti.
Ova priča ide u širinu i dužinu, i nisam ju bio u stanju pohvatati, ni za rep, ni za glavu...
I, još nešto - kud to spada - da li čudni elementi mogu pružiti toj priči SF predznak ili je to samo dovoljno bolesno da ostane u domeni horora?
:wave:
I najte kaj zameriti.
"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa
Hic blog hic salta
Hic blog hic salta
- Belzebubbles
- Ancient
- Posts: 840
- Joined: 16 Feb 2007, 00:52
- Location: zgri
@Izitpajn
Veoma dobro sročeno i ponajviše istinito. Konkretno, imaš pravo i čini mi se da ja i inače premalo vremena posvećujem naknadnom pregledavanju telksta. Ne znam zašto, ali tako je. To je jedna od stvari koje pokušavam promijeniti i poboljšati.
Inače, što se tiče priče ja sam očekivao da će je pročitati jedan ili dvoje ljudi. Zato sam i stavio ono pomalo malodušno upozorenje na početak.
Dobro, griješi se. Nije kao da mi je to prva ili nedaj Bože jedina pogreška, tako da... Znam za ubuduće.
@svi
Prvi i najveći razlog slanja je bio slijedeći: htio sam doznati što mislite o stilu pisanja i pravopisu/gramatici. Radi se o tome da me u zadnje vrijeme prilično brine taj tehnički dio, naime počeo sam malo hvatati zaboravljene FonFone, i tako. Taj stil i način pisanja mi je rak rana, bojim se da radim banalne greške u pisanju i da ispadam nepismen (ne bez razloga). Svaku priču koja mi na kompu stoji dulje od mjesec dana, na kraju gledam sa gnušanjem i masom primjedbi na stil. Na kraju bih je cijelu izbrisao i krenuo od početka.
Sve je krenulo sa time što sam nekoliko odličnih ideja za priče uništio svojom nesposobnošću. Tada sam odlučio pisati bez ikakvih ideja, samo tekst u kojem stil vodi riječ. Eto što iz toga nastane, još jedan eksperiment koji pada u školjku. Vrijeme je da povučem vodu i krenem u nove pobjede.
Na kraju svega imam samo jedno pitanje za one koji su pročitali (svaka vam dala): Kako vam izgleda sam način pisanja?
Cilj mi je dovesti stil na takvu razinu da čitatelju postane nešto na što se ne obraća pažnja, samo sredstvo za razvijanje fabule. Dakako, umjetnicima je stil i nešto drugo, ja tek počinjem pa idem na barem ovaj skromni cilj. Trenutačno svoje snage usmjerujem u to sa sam način pisanja ne bude ono što će ljude odbiti od čitanja.
Inače, ne mogu se ljutiti na komentare jer ih shvaćam kao pomoć. Iskreno, čast mi je da vas je ovoliko odvojilo svoje vrijeme da me barem i spusti na zemlju. Ukazivanje na greške nije zloba, a ja se kao njubi moram pripremiti na često ukazivanje na taj element.
(Vi ste još i super, Macan me je kada sam poslao svoju prvu priču na Bestsellerov natječaj na početku godine, nazvao suicidalnim manijakom.)
Uglavnom, hvala na potrošenom vremenu, svima. Ubuduće ću svoje pokuse zadržati za sebe i obećajem vam lijepu priču.
:kava:
Veoma dobro sročeno i ponajviše istinito. Konkretno, imaš pravo i čini mi se da ja i inače premalo vremena posvećujem naknadnom pregledavanju telksta. Ne znam zašto, ali tako je. To je jedna od stvari koje pokušavam promijeniti i poboljšati.
Inače, što se tiče priče ja sam očekivao da će je pročitati jedan ili dvoje ljudi. Zato sam i stavio ono pomalo malodušno upozorenje na početak.
Dobro, griješi se. Nije kao da mi je to prva ili nedaj Bože jedina pogreška, tako da... Znam za ubuduće.
@svi
Prvi i najveći razlog slanja je bio slijedeći: htio sam doznati što mislite o stilu pisanja i pravopisu/gramatici. Radi se o tome da me u zadnje vrijeme prilično brine taj tehnički dio, naime počeo sam malo hvatati zaboravljene FonFone, i tako. Taj stil i način pisanja mi je rak rana, bojim se da radim banalne greške u pisanju i da ispadam nepismen (ne bez razloga). Svaku priču koja mi na kompu stoji dulje od mjesec dana, na kraju gledam sa gnušanjem i masom primjedbi na stil. Na kraju bih je cijelu izbrisao i krenuo od početka.
Sve je krenulo sa time što sam nekoliko odličnih ideja za priče uništio svojom nesposobnošću. Tada sam odlučio pisati bez ikakvih ideja, samo tekst u kojem stil vodi riječ. Eto što iz toga nastane, još jedan eksperiment koji pada u školjku. Vrijeme je da povučem vodu i krenem u nove pobjede.
Na kraju svega imam samo jedno pitanje za one koji su pročitali (svaka vam dala): Kako vam izgleda sam način pisanja?
Cilj mi je dovesti stil na takvu razinu da čitatelju postane nešto na što se ne obraća pažnja, samo sredstvo za razvijanje fabule. Dakako, umjetnicima je stil i nešto drugo, ja tek počinjem pa idem na barem ovaj skromni cilj. Trenutačno svoje snage usmjerujem u to sa sam način pisanja ne bude ono što će ljude odbiti od čitanja.
Inače, ne mogu se ljutiti na komentare jer ih shvaćam kao pomoć. Iskreno, čast mi je da vas je ovoliko odvojilo svoje vrijeme da me barem i spusti na zemlju. Ukazivanje na greške nije zloba, a ja se kao njubi moram pripremiti na često ukazivanje na taj element.
(Vi ste još i super, Macan me je kada sam poslao svoju prvu priču na Bestsellerov natječaj na početku godine, nazvao suicidalnim manijakom.)
Uglavnom, hvala na potrošenom vremenu, svima. Ubuduće ću svoje pokuse zadržati za sebe i obećajem vam lijepu priču.
:kava:
Last edited by Belzebubbles on 20 Sep 2007, 17:42, edited 1 time in total.