Daklem...
Sloter prodakšns praudli prizents....
:ocasion:
ARES
Mir i tišina vladali su u polumraku ogromne prostorije. Razni kristalni oblici, veliki, srednji i mali, u obliku piramida i stožaca, brušenih dijamanata ili stalaktita, običnih kocaka ili nemoguće kompliciranih i oblih geometrijskih tijela, poigravali su se sa ono malo svjetla što je prolazilo kroz njih. Kaleidoskop raznih boja, plutao je kroz prostor i oblikovao u njemu nestvarnu bajkovitu atmosferu kroz koju su letjela božanska kola, životinje i biljke, amorfni oblici i čudovišna kiklopska stvorenja, vodeći ljubav ili možda rat. Nežive tvari i boje kao da su samim oblikom dobivale svijest i ulazile u neko životno stanje. Iluzija za promatrača, ali možda i za same oblike. Na trenutke, igra boja bi postala mirnija i opet bi sve izgledalo beživotno, ali i samo manji snopovi svjetla iz bilo kojeg smjera, opet su izazivali gibanje i privid nekakvog smislenog djelovanja.
U prostoriji nije puhao ni najslabiji vjetar, niti se osjećao ikakav miris. Atmosfera je djelovala bezvremenski, bez topline, bez hladnoće, u biti bez temperature ili bilo kojeg drugog pokazatelja koji određuju tvar i čine ju postojećom. Prostorija je predstavljala samo određeno svjesno stanje, neku višu dimenziju, ali i kao takva bila je više nego stvarna.
Na jednom od geometrijskih tijela koje je neodoljivo podsjećalo na kraljevsko prijestolje, sjedio je dječak. Bio je ležerno zavaljen, a glava mu je bila pognuta prema ramenu. Drijemao je.
Kao ljudsko biće, bio bi vjerojatno desetogodišnjak, jedinac i ljubimac roditelja i čitave rodbine. Imao je ravnu, svijetložutu, gotovo bijelu kosu dugu do ramena. Njegovo tijelo i lice bili su mršavi, a put blijeda, no svejedno nije izgledao nimalo nezdravo. Lice je imalo nekakvu čudnu dražesnu puninu, gotovo kao kod vilinskih likova iz dugometražnih crtanih filmova. Njegova odjeća bila je svilena i čista, sniježnobijele boje. Izgledao je baš kao mali anđeo i samo su nedostajala krila da dojam bude potpun.
Čitava njegova pojava, bila je naravno samo iluzija. Isto tako mogao je biti i ogromni kukac, lav, kit ili biljka mesožderka. Mogao je biti i neodoljivo privlačna i putena žena u raspojasanoj igri sa muškarcima, ali i sažaljenja vrijedan grbavac zadužen za zvona nekakve crkve. Mogao je biti najveći heroj, spasitelj ljudi i još kojekakvih vrsta životinja, smiješni i patetični Flash Gordon, ali i najpodliji zlikovac i podjednako smiješni i patetični Ming. Mogao je biti i vrlo, vrlo ozbiljan, ali zbog čega. Bez obzira na obličje, ipak je on samo dijete.
Kapci su se polagano podigli i otkrili velike tamnoplave i bistre oči. Nije bilo ni najmanjeg znaka snenosti, kao da trenutak prije toga nije ni spavao. U biti kao da nije spavao nikada. Ustao je i počeo šetati po prostoriji. Igra svjetla sada je dobila još jednog igrača, a svjetlosni su se oblici prilagođavali njegovoj pojavi. Izgledalo je kao da razni kućni ljubimci skakuću oko gospodara, u želji da ih pomiluje ili da im baci štap koji će oni odmah vratiti. Uskoro je njegovo kretanje dobilo usmjerenje i prostorija se počela sužavati dok nije postala tunel. Tunel se zatim opet počeo širiti dok ga nije prekinuo izlaz. Izvana je izlaz naravno bio ulaz, a ispred se prostirala velika smaragdno ââŹâ zelena površina, glatka kao ogledalo. Dječak je svejedno hodao vrlo sigurno, bez straha da će se možda okliznuti i pasti. Mrak oko njega narušavala je samo svijetlost zvijezda, pojedinačnih ili ujedinjenih u galaksije i skupove galaksija, razasutih svuda uokolo po svemiru.
Došao je do samog ruba velikog smaragda. Ispod nije bilo ničega. Samo beskrajni ponor uljepšan svijetlećim točkicama. Kod dječaka se ni sada nije pojavio nikakav strah zbog mogućnosti da padne u taj ponor. Za osjećaj straha potrebna je realna prijetnja. Potrebno je krhko tijelo koje može biti ozlijeđeno ili čak uništeno, a nikavog tijela živog ili neživog ovdje nije bilo.
Dječak je neko vrijeme lutao pogledom po nebu. Zatim je usmjerio pogled na jednu nevidljivu točku i počeo je fokusirati. Pred njegovim se očima pojavio plavi planet. Više mora nego kopna, nešto oblaka u atmosferi i magnetski omotač uokolo. More i kopno planeta bilo je napučeno raznim životnim oblicima, od najjednostavnijih do vrlo složenih. Koliko god bili različiti svi su crpili energiju iz istog izvora.
Jedan od životnih oblika upravo je ispijao zadnje gutljaje kave nakon doručka. Bio je obučen u odijelo i spremao se na posao. Na besprijekornoj kravati besprijekorno omotanoj ispod kragne besprijekorno bijele košulje nalazilo se par ne tako besprijekornih mrvica peciva. Mrvice su se uskoro našle na podu uklonjene jednim potezom ruke.
Ovaj životni oblik bio je jedan nevjerojatno složen sustav usporediv sa svemirom. Samo njegov materijalni ustroj sadržavao je nemoguće velik broj atomskih čestica, koje su se još mogle dijeliti i na elementarnije oblike do tko zna koje granice. Sa druge strane te čestice su izgrađivale složenije oblike sve do stanica, organa i na kraju samog čovjeka. Taj čovjek je zatim bio dio raznih socioloških sustava, koji su zajedno činili još veće sustave. Samo utjecaj njegovog gravitacijskog polja, koliko god ono izgledalo malo prema većim oblicima, sezao je u beskonačnost. Isto je tako i njegova duša predstavljala pojavu sa beskonačnim učincima.
Bez obzira na sve to, ovaj je životni entitet smatran izrazito dosadnim od strane njemu srodnih životnih entiteta.
Dječak ga je promatrao i smijao se. U jednom trenutku mogao je sagledati čitav njegov ustroj, njegovu prošlost i predvidjeti njegovu budućnost.
Nastavio se smijati i kada je pogled usmjerio prema surferu kojeg je upravo napao ââŹËVeliki bijeliââŹâ˘. Veliki je mesožder u potrazi za hranom jednostavno zamijenio dasku za nekakav slasni komad mesa, a na dasci se nekakvom igrom sudbine upravo takav komad i našao. Horror ili komedija zabune.
Horror, komedija, tragedija, triler, drama, melodrama, psihološka drama, porno ââŹâ drama. Dječak jednostavno događaje nije svrstavao u žanrove, niti je to pokušavao. Smijao se jer je isto tako mogao i plakati. Ali zašto? Zar ima smisla plakati u trenutku djetetovog rođenja jer će jednoga dana sigurno umrijeti? Njegov dom nije bio ââŹËDolina suzaââŹâ˘, a isto tako to nije bio ni promatrani planet, iako su ga mnogi životni entiteti upravo tako nazivali. Nije bilo potrebe za bilo kakvom intervencijom.
U trenutku stvaranja sve je učinjeno savršeno.
Njegov se pogled udaljio od planeta i počeo šarati posvuda.
A sad...
kritizirnzi bite.
