Zidovi
Ovo je putovanje koje vas ostavlja na mjestu, a istovremeno vodi kilometrima daleko...
Stvorenje je bilo gotovo prozirno, samo silueta koja je stajala na proplanku. Lice nije bilo vidljivo, ali pokreti su pokazivali zbunjenost. Napravilo je nekoliko koraka u jednom smjeru, zatim zastalo i krenulo u drugom. Jedva vidljivo tijelo nije imalo sjenu na blagom jutarnjem svjetlu. Poluprozirna stopala gazila su meko po crvenkastom tlu, kada bi stala na plavičaste listove ne bi ih ni najmanje oštetila. Lokvica vrele tekućine kipjela je između stijena podižući tanki oblak bijele pare. Stvorenje je zastalo na trenutak i izgledalo je kao da promatra planine u daljini. Nakon toga je iščezlo.
Dea se probudila naglo, nakon još jednog čudnog i dezorjentirajućeg sna. Skinula je senzore sa sljepoočnica i izvukla se iz svog natkrivenog ležaja. Stojeći, svukla je pidžamu natopljenu znojem i ušla u malenu kupaonicu čija vrata su bila odmah pored kreveta. Istuširala se na brzinu i obukla trenerku i čistu majicu. Nakon toga je otvorila kutiju s hranom, izvadila pecivo i bočicu s kavom. Pila je kavu u velikim gutljajima. Kao što je i očekivala, alarm je počeo tiho zujati. Zvuk se polako pojačavao, upozoravajući je da je vrijeme da se vrati u postelju.
Dovršila je kavu, ubacila praznu bočicu u kutiju za smeće i zavukla se ponovno u krevet, ispod senzorske ploče. Alarm je postao tiši. Utihnuo je sasvim tek nakon što je vratila okrugle ljepljive pločice na sljepoočnice.
Upalila je komunikacijski uređaj. Kada je zaslon zasvijetlio na plohi iznad njezine glave, počela je pregledavati nove poruke i istovremeno zagrizla u pecivo.
Stvorenje je još uvijek bilo prozirno, ali udovi su mu se izdužili i istanjili, dobivajući formu ljudskog tijela. Kada bi stalo na plavičaste listove, oni bi se lagano savili. Zastalo je i promatralo pogled koji se pružao s uzvisine. Bilo je u stanju vidjeti i prepoznati ono što vidi - planinu, jezero, naselje pored njega. Jedna jedina misao, jasna i zbrkana misao, oblikovala se u umu stvorenja trenutak prije nego li je nestalo: želja za slobodom i otvorenim prostorom.
Dea je ležala na boku i zurila u zid. Tog jutra nije se istuširala, presvukla niti pojela doručak. Nekoliko minuta koje je smjela provesti izvan kreveta iskoristila je za razgibavanje. Tijelo joj je izgubilo snagu i svaki pokret je bio naporan. Kada se alarm oglasio, udarila je ljutito nogom u kutiju s hranom. Nekoliko trenutaka je stajala nepomično, na rubu suza, a onda se vratila na ležaj.
Nije uopće upalila računalo. Znala je da bi je prijatelji tješili da im se požalila. Rekli bi joj da mora izdržati još malo, da ima cilj na kojega mora misliti i da se isplati, da nije niti prva niti zadnja koja prolazi kroz to. I da je sasvim očekivano da prolazi kroz krize i faze bezvoljnosti. "Pokušaj nešto raditi," rekli bi joj. "čitaj nešto, uči za ispite, iskoristi vrijeme..."
Znala je da se ne bi mogla koncentrirati pa nije niti pokušavala. Prošlo je već 2 mjeseca otkada je bila zatvorena u ovoj prostoriji, unutar tijesnih zidova. Veliku je većinu vremena provodila ležeći ispod senzorske ploče. Jedini kontakt s vanjskim svijetom bilo joj je računalo, te hrana i čista odjeća koja joj je stizala na ugrađenim pokretnim trakama.
"U svakom trenutku možeš odustati," rekli su joj. "Ali ako izađeš iz sobe, ili provedeš previše vremena u pokretu, pokvarit ćeš sve."
Stvorenje se ponovno materijaliziralo na proplanku. Počelo je sličiti na ženu. Tijelo se oblikovalo i nije više bilo prozirno, iako boje nisu odgovarale ljudskom tijelu. Sivkasto smeđe nijanse izgledale su maglovito i nestvarno. Ipak, na licu su se nazirali obrisi nosa i usana, oči bez zjenica treptale su i gledale oko sebe. Koračalo je po crvenkastom tlu, stazicom koja je vodila prema rubu šume. Zaustavilo se kada je stiglo do plavičastog grma s velikim bijelim cvjetovima. Ruka sa grubo oblikovanim sivim prstima dotakla je cvijet, a grančica se lagano savila zbog dodira.
Dea je ležala budna, razmišljajući o noćašnjem snu. Već neko vrijeme snovi nisu bili zbunjujući, sve jasnije se sjećala slika, osjeta i misli. I čekanje je bilo lakše jer je znala da je blizu cilju.
Okrenula se na bok. Tijelo ju je odavno prestalo boljeti od ležanja - mišići su se navikli, istovremeno gubeći snagu. Već tri mjeseca ležala je pod senzorskom pločom. Iako je cijeli život provela unutar zidova malog podzemnog grada, ova izolacija joj je teško padala. Ali znala je da je u svakoj sekundi koju bi provela na ležaju, računalo očitavalo podatke o njezinom tijelu i umu - usavršavajući holoprojekciju . Gradeći njezino drugo tijelo, ono koje će se biti u stanju kretati slobodno. Kretati se, hodati, trčati, skakati... i to ne po hodnicima i malenim trgovima u podzemlju, nego vani, na površini, na suncu.
Stvorenje je sada znalo tko je. Znalo je i gdje je - prvi puta je bila u stanju odabrati mjesto gdje će se materijalizirati - na rubu šume, nedaleko proplanka koje je dobro poznavalo. Dea je gledala u svoje ruke. Mogla je saviti prste, uhvatiti kamenčić ili granu drveta. Koža je bila već vrlo slična njezinoj, nedostajale su samo sitne pore i linije na koži. Ušla je u šumu, probijajući se između grana, dok je sunce crtalo sjene na tlu pokrivenom lišćem. Znala je da može ostati desetak minuta i da se ne smije previše udaljavati od centralnog projektora. No to će se sve promijeniti vrlo brzo. Moći će se kretati po cijelom planetu i ostajati čak i po nekoliko dana odjednom. Udahnula je duboko. Zrak je mirisao slatko kiselkasto. Isti zrak koji bi bio otrovan za njeno "pravo", ljudsko tijelo, ovo tijelo udisalo je punim plućima. Nije joj bio potreban, ali bez disanja doživljaj holografskog tijela bio bi manje stvaran.
Ležala je na svojoj postelji, sa senzorima na sljepoočnicama, kao i toliko dana do tada. Svako malo bi stavila dlanove na ploču iznad sebe - imala je osjećaj da je može pomaknuti, podignuti, izaći van na površinu planeta i na sunce.
Upravo je završila razgovor s prijateljem koji se nalazio vani, u gradiću na površini. Otprilike četvrtina stanovnika podzemnog grada imalo je izgrađene holograme i mogli su pomoću njih izaći na površinu kad god su željeli. Još jedan dan i Dea će biti među njima. Moći će izaći van, izvan zidova male prostorije i izvan ograničenih hodnika podzemnog grada.
"Vidimo se sutra, vani" rekao joj je prijatelj i obećao da će je povesti u razgledavanje polja i gradića na površini. "Sad slijedi prilagodba - morat ćeš se naviknuti na to da živiš na dva mjesta. Treba biti oprezan - samo tvoje ljudsko tijelo može jesti i spavati, moraš paziti na njega. Van ćeš ići samo na izlete, podzemni grad ostat će tvoj dom."
Sljedećeg jutra, ležala je zatvorenih očiju i putovala na površinu. Prvi puta je to činila svjesno, budna i snagom vlastite volje. Potrajalo je samo nekoliko sekundi - kada je otvorila oči bila je vani, na suncu, njezino holografsko tijelo udisalo je slatko kiselkasti zrak. Sjetila se rečenice koju su joj rekli prije nego je započela s postupkom skeniranja: Ovo je putovanje koje vas ostavlja na mjestu, a istovremeno vodi kilometrima daleko.
LR - 14 Klara
LR - 14 Klara
Last edited by Nimrod on 26 Nov 2006, 09:01, edited 1 time in total.
English is the result of Norman soldiers attempting to pick up Anglo-Saxon barmaids, and is no more legitimate than any of the other results.
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"
- H. Beam Piper, from "Fuzzy Sapiens"