BESPUĆA (zajednički svijet)

Literarna radionica / RPG / neuspjeli pokušaj / joint effort /štogod. Ako naletite na ovo, malo pogledajte. Ako vam ništa nije jasno, pitajte.

Moderators: Nimrod, niniane

User avatar
LordShaper
The Q
Posts: 1063
Joined: 02 Jan 2008, 14:15

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by LordShaper »

Nedavno...

"Znaš koji je tvoj problem?"
Držao se kao čovjek koji ima sve konce u rukama. To je i bio.

"Prosvjetli me." On se pak držao kao čovjek s rukama vezanim iza leđima koji kleči na vlažnom betonu, okružen ljudima koji su se spremali ubiti ga.

Muškarac s svim koncima u rukama stao je pred njega, tiho mljackajući. "Nula poštovanja za starije. Okej, za iskusnije. Da si nas slušao -"

Podigao je pogled s njegovih ulaštenih čizmi prema njegovom licu. "Ti to meni ozbiljno prodiku držiš?"

Muškarac se nasmiješio i kimnuo. "Najozbiljnije. Mislim da si u idealnom položaju za jednu prodiku."

"Jebi se."

Muškarac je progutao štogod to bilo što je jeo i mljacnuo još jednom. "Umrijet ćeš. Ustvari, ne samo da ćeš umrijeti nego će te jako boljeti prije toga. To ti je jasno?" Čučnuo je i zagledao mu se u oči. "Tvoji partneri su već mrtvi. I vrlo su ružno umrli, moram reći. Vrlo ružno."

Položio je holosferu pred njega i zrak pred njegovim licem ispunio se vrištanjem i slikama koje nije htio gledati. Njegova posada umirala je u mukama pred njegovim očima. Zatvorio je oči, ali prizori su mu se urezali u rožnice i plesali na zatvorenim kapcima: Bettove oči dok se skalpel spušta prema njegovom torzu, Ayax kako vrišti vezan za rešetku na zidu, Cass koja rida dok je dvojica drže na tlu a treći se nadvija nad njom-
Osjetio je nešto na obrazu i shvatio da plače.

"To je lijepo. Barem da netko lije suze za njima. A i najmanje je, ustvari jedino što možeš za njih učiniti, mislim pošto su sve to trpili zbog tebe."

Šutio je. Ništa što bi mu sad mogli učiniti ne bi moglo biti gore od onog što je upravo vidio. Na neki način, to je bilo olakšavajuće; nije se više bojao mučenja koje su mu pripremali. Upro je pogled u pod, moleći se da što prije počnu; možda mu vlastita bol izbije iz glave njihova lica i vrištanje.

"Sad imaš problem." Muškarac se nagnuo nad njega dok je stavljao čokoladicu u usta. "Rekao sam da ćeš umrijeti i to vrlo ružno. Samo ne od moje ruke niti od strane ove gospode koja te okružuju."

Podigao je pogled prema muškarcu, zbunjen i premoren.

Muškarac se nasmješio. "Imam jedan poslić za tebe."
Proud member of "Ireini najdraži ne-purgeri"

...and then Buffy staked Edward. The End
User avatar
Izitpajn
nobody
Posts: 4027
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik
Contact:

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Izitpajn »

Villem je zastao u pola gutljaja, zbunjeno ga pogledao, a onda prasnuo u smijeh. Gavran ga je mrko promatrao nekoliko trenutaka, a onda se još više namrštio i skrenuo poled. Kad ga je vratio na Villemovu ružnu facu, ovaj se više nije smijao grohotom, ali bilo je očito da se dobro zabavljao.

"Dobro, sve mi je jasno," reče Gavran. "Oprosti što sam uopće pitao. Tražit ću pomoć od nekog drugog. Hvala, doviđenja," rekao je i okrenuo se da ode, ali ga Villem zaustavi.

"Okej, čekaj," reče starac pomirljivo. "Što se odmah vrijeđaš, pa poznajemo se, no?" Gavran zastane i zagleda se u njega postrance. Villem nastavi: "Samo mi je smiješno, znaš? Ti, koji si nekad bio u stanju preveslati čak i mene, i vjerojatno bi uspio bar jednom, ali si bio prepametan da pokušaš, ti, koji si bio sposoban nadmudrivati se s Vragom u zagonetkama, i vjerojatno dobiti, sad si se našao u ovakvoj situaciji? Oprosti, to me jednostavno... Oduševljava."

"Drago mi je da bar netko izvlači nekakvo zadovoljstvo iz moje situacije," promrmlja Gavran.

Villem slegne ramenima. "Što ćeš, ljudi smo. Dakle, tražiš moju pomoć. To je lijepo. Ali, kao što znaš, ništa u ovom svemiru nije besplatno."

"Znaš bolje od mene koliko imam."

"Tako je. I zato imam nešto drugo na umu," odgovori Villem dok mu je u očima jačao sjaj koji se Gavranu nije ni najmanje sviđao. Jok, brate, ni najmanje.

* * *

Dok se vraćao na brod, dobar dio vremena proveo je razmišljajući da ih jednostavno sve pošalje tamo gdje se obično šalje ljude kad ti je svega dosta. Nek' si uzmu brod i sve na njemu, neka ga izbace u vakuum, neka rade što hoće, samo da ga više ne zajebavaju. Ali onda je došao k sebi, povrijeđeni ego - povrijeđen što se uopće našao u ovoj glupoj situaciji - se ispuhao i prepustio mjesto razumu; preživjet će. Pregrmjet će i ovu pizdariju, kao što je pregrmio i sve prije toga, i iz svega izaći kao pobjednik. On, Gavran, ptica zloslutnica, ptica rugalica. Jebat će im majku, svima do posljednjeg.

Ušao je u brod i otkrio da ga čekaju u kontrolnoj. Njegovoj kontrolnoj, poput nametnika.

"Nema trgovine," rekao jeodmah s vrata, bijesno. To bar nije morao glumiti.

Tim i Varanyek su se pogledali, a onda opet okrenuli prema njemu. "Nema trgovine?" ponovi Tim papagajski. "Kako nema trgovine?"

Gavran stisne usne. "Kaže da ne prodaje stvar ni za koju sumu. Međutim, spreman je za razmjenu."

"Kakvu razmjenu?" upita Tim. Gavran ga odmjeri nakratko, a onda pogleda Varanyeka. U ovih deset dana, koliko su putovali zajedno, shvatio je da je Varanyek onaj pametni, a da Tim nije onaj jaki. Zapravo, nije mu bilo jasno što je debeljko radio na ovom putu; nije bio previše spretan s računalima, fizikalac očito nije bio, kuhati nije znao... Palo mu je na pamet da su ga poslali s njim samo kako bi ga se riješili. Ili je i to bio eksperiment, da vide koliko dovodi do ludila druge ljude.

Zato je Varanyek bio jasan. Gavran je već napravio nekoliko planova kako se izvući iz ove situacije, i svi su na prvom mjestu imali neutraliziranje ovog mršavog, niskog, blijedog mladića koji, na prvi pogled, ne bi mogao podići kamenčić, i kojeg se moglo preveslati u običnom "Pronađi šibicu", ali, nakon što ga je upoznao, Gavran je zaključio da bi dečko mogao biti vrlo nezgodan.

Pogotovo zato jer nije često govorio. Pa je tako i ovaj put pustio Tima da postavlja nepotrebna pitanja i potpitanja, na koja bi brže dobio odgovor kad bi ušutio i pustio Gavrana da priča.

"Villem želi određeni komad softvera," objasni Gavran. Obožavao je kad može muljati bez da mora puno lagati. Za sada je govorio potpunu istinu. Na žalost. "Koji se nalazi negdje u galaksiji. Obećao je da će mi, ako ga pronađemo, dati ono što želim."

I, upravo kad treba početi postavljati inteligentna pitanja, Tim je ušutio, a Varanyek nije progovorio, znajući da će Gavran ionako reći sve što treba znati.

"Nije riječ o komercijalnom softveru. Zapravo, riječ je o unikatnom programu koji skuplja informacije proteklih dvadeset godina, otkako je završio rat. Zapravo, vjerojatno ih skuplja i puno dulje, ali nama je bitno proteklih dvadeset godina. E, pa, Villema zanimaju neke od tih informacija." Zastao je. "Problem je u tome što softver možda neće htjeti surađivati."

Sada je znao da ima njihovu potpunu pažnju.

No, dobro je znao da će im u ovoj potrazi trebati mnogo više.
User avatar
Belzebubbles
Ancient
Posts: 840
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Belzebubbles »

Pogled fiksiran na malu mrlju koja brza mjestimično požutjelom jastučnicom (inače bijele boje). To je mrav. Otac kaže: «Ako u kući vidiš jednog mrava, moraš ga pratiti i otkriti mravinjak!»

Užurbani insekt ne sluti nikakve opasnosti, iako su u njega upiljene te velike smeđe oči uokvirene zloslutnim podočnjacima. Vlasnik promatračkih oruđa je za to vrijeme smješten u ponešto neobičnoj pozi: teleskopskog vrata produženog do krajnjih granica pruža protutežu ostatku tijela zauzetog nervoznim meškoljenjem. I promatra.

Trči prostranstvom sličnom kukuljicama. Je li prostranstvo sagrađeno od kukuljica? Ne, nema isti miris. Pobacane ljuskice Neprijatelja. Neprijatelj mijenja kožu na ovom prostranstvu sličnom kukuljicama. Možda mu je to gnijezdo? Gnijezdo = hrana. Hrana slična kukuljicama. Dobra hrana. Još dijelova Neprijatelja. Natrag!

«Hajde gade, kuda ideš?», škripanje organskog teleskopa dok fiksira užurbanu metu. Krevet zaškripi od opreznih kretnji progonitelja. Progonjeni je savršeno konspirativan – ne proizvodi nikakvog zvuka.

…mravi (Formicidae) su prilično česti insekti u našim kućanstvima. Upravo stoga je i neobično naše upravo frapantno nepoznavanje tog čestog gosta. Sporadične asocijacije tipa: marljivost, bezopasnost (sasvim neopravdana!) i – «Opet ti prokleti mravi!», predstavljaju većinu činjenica koje o ovom predmetu posjeduje prosječni član ljudske vrste. Ti radnici koji kao i sav proleterijat završe zgaženi na kuhinjskom podu, su ustvari – radnice. Znači, jedan od rijetkih sustava uspješne utopije (distopije?) se bazira na spolno nerazvijenim ženkama. Nadalje…

Natrag u hodnike – toplo, mračno, hrana… Natrag u hodnike – dojavi o hrani…

Titra od želje da razlijepi prokletnika. Približava se rubu kreveta, spušta se… Novo škripanje madraca. Škrip, škrip – onomatopeja dramatične potjere.

Još uvijek na koljenima i rukama, mladić se skoro prevali na pod. Insekt joj prođe po slinavom nosu – natjeravši je da se počeše. Igla je odbačena ispod noćnog ormarića, obgrljena diskretnim nakupinama prašine. Sklupčana. Spava – i pomalo izlučuje zapanjujuće količine viskozne sline.

Sada je na njemu red da se počeše. Ovo bitno olakšava stvari – to znači da će se moći sama izbaciti. Da je probudi? Možda radije ne, bilo je dovoljno uzbuđenja za jedan dan. Time će se baviti sutra, ionako mora u nabavku – ponestalo je svježeg sira. Zaslužio je odmor. Ladica skoro prazna. Sutra. Ispričajte ga, mora nekamo otići. Škrip, škrip, pa škriiiiip - mir.

Mrav je za to vrijeme šmugnuo prema skrovitom mravinjaku. Ili bi to bila – mravica (spolno nerazvijena)? Kraljica je kraljica, mravica je mravica!

U svakom slučaju: «She'll be back!»
User avatar
scorpius
Hani
Posts: 70
Joined: 31 Oct 2007, 18:35
Location: Uncharted Teritory

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by scorpius »

Koraci su bili teški i metalni. Dovukao se do lijeve strane vrata, ako bude imao sreće imat će element iznenađenja donekle na svojoj strani. Uzeo je u ruke odbačenu željeznu cijev koju je jedva imao snage držati, oslonio se na hladni betonski zid, stao na noge i čekao.

Vrata su se sporo otvorila uz šum hidraulike.

Bilo ih je troje, dvije figure osrednje vojničke građe u pratnji modificiranog dvometarskog droida. Bili su mu okrenuti leđima i još ga nisu mogli vidjeti. Osjećao je kako će mu drhtave ruke uskoro otkazati pod teretom koji je držao i počeo se tresti.

"Koji kurac?" - izjavio je jedan od njih ugledavši nered koji je ostavio iza sebe po prostoriji. Jedno tijelo je ostavio prebačeno u sjedeći položaj kad ih je pokušavao probuditi, ostalo je napola izvučeno iz komore i bilo ga je teško ne primjetiti. Pogledao je tragove vlastite krvi, bilo je samo pitanje vremena kad će ga ugledati i uhvatila ga je panika. Podignuo je željeznu cijev koliko je mogao i napravio korak.

Ali njegovo prokleto tijelo više nije moglo izdržati, počelo je pucati od napora, drhtavi stisak mu je popustio i cijev mu ispadne iz ruku odzvanjajući po sobi poput alarma za uzbunjivanje. "Toliko o elementu iznenađenja." - pomisli Caleb i šruši se na pod.

"Kvragu kako se ovo uspjelo dogoditi?" - upita jedan od njih - "Oni bi trebali biti u komi, kako se ovo uspjelo dogoditi?"

"Provjeri ostale komore. Želim znati koliko štete je učinio." - vikne drugi gledajući po sobi, a zatim u Caleba - "Ovo se doktoru neće nimalo svidjeti, ako su mrtvi najebali smo." - nagnuo se nad njega i gledao ga kako drhti. Objica su bili kratko ošišani i odjeveni u zastarjele vojne uniforme izlizanih oznaka i bez oklopa. Imali su nekakve klanske ili domorodačke tetovaže po licu i narkomanski izgled u očima koje je Caleb posljednji puta vidio na jednom od "Ratnih Svjetova". Sama pomisao da bi se mogao nalaziti na jednom od tih uništenih planeta izazivala je u njemu još veći strah od onoga koji je do do sada njime vladao.

"Što s njim? Da ga ponovno uspavamo?"

"Ne, sad je prekasno, samo bi ga bacili u šok i onda više ne bi imali nikakve koristi."

Čelavac ga još jednom pogleda, nasmiješi se i sarkastičnim glasom doda -"Dobrodošao na Paolu, seronjo." - zatim izda naređenje - "Pokupite ga i iznesite na površinu, ja idem javiti doktoru." - na izlasku se još moglo čuti njegovo nezadovljno gunđanje niz hodnik.

"Paola..." - pomisli Caleb. Bio je preiscrpljen i preumoran da bi se opirao, nije mogao ništa, a sada ga više i nije bilo briga. Proklinjao je dan kad je uopće došao na Ivanovu Zemlju, dan kada je upao u dugove i trenutak kada je krenuo tražiti posao na dokovima i cijeli ovaj prokleti niz događaja koji ga je bacio ravno u predvorje pakla.
Image
You saw a creature? What kind of creature? The kind we eat? Or the kind that eats us?
User avatar
niniane
Vampiruša
Posts: 2364
Joined: 14 Aug 2006, 11:05
Location: somewhere over the rainbow...

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by niniane »

Pošli su kroz zamršeni labirint ulica natrpanih građevnim materijalom i smećem, a Lorena je obuzdavala potrebu da zgrabi gomilu krpa koja je hodala ispred nje i pohita brže, po krovovima i zidovima, onim svojim dugačkim, moćnim skokovima koji su je nosili kamo god je poželjela. Čovjekov tempo hoda, šepav i usporen zbog povremenog zavirivanja u hrpe smeća, bio je prespor za njen ukus i nije jednom osjetila kako joj se mišići napinju sami od sebe, u uzaludnim pokušajima instinkata da nadvladaju volju svoje vlasnice.
Jedino što je aktivirala bio je sluh. Trošio je najmanje energije, a bio joj je itekako potreban. Vojnici su, sudeći po prigušenom, dalekom tutnju, ušli u Veliku Pustoš i tražili je tamo.
"Kamo me vodiš?", upita, pomalo željna razgovora. Napol se osvrnuo.
"Na sigurno", odvrati. "Barem će tebi biti sigurno. Nama ostalima je manje."
"Ostalima? Koliko vas ima?"
"Nedovoljno za išta osim preživljavanja. Iako...", odmjerio ju je pogledom. "Ti bi to možda mogla promijeniti."
"Kako?"
"Kažeš da si otporna. A i izgledaš tako. Možda nam možeš pomoći da nađemo lijek."
"U Institutu ima lijekova protiv radijacije", Lorena je bila iznenađena. Nije mogla pojmiti okrutnost Instituta koji nije pomogao ljudima preostalim nakon očite katastrofe. Možda nisu znali da je ostao netko živ, pomisli, a zatim odmah potisne tu naučenu, automatsku misao opravdavanja.
Znali su. Nisu htjeli pomoći.
Čovjek se osorno nasmije.
"Misliš da šaka jada može doći do lijekova pored onih luđačkih vojnika?", upita. "Čudi me da nas uopće puštaju da živimo... ovim poluživotom."

Ostatak puta su prohodali šutke, Lorena u tmurnim mislima o onome što je trebala postati, radijacijom uništenom svijetu i okrutnosti ljudi iz Instituta, a njen novi prijatelj u čeprkanju po smeću i povremenom trpanju teško prepoznatljivih stvari u svoju platnenu vreću.

Kakvih pola sata kasnije, uveo ju je u zgradu koja se, činilo se Loreni, nije po ničemu razlikovala od svh ostalih zgrada u tom otužnom gradu. Stepenicama su se spustili do podruma, a zatim ušli u mračni tunel koji kao da nije imao kraja.
"Ovo je nekad bila kanalizacija", objašnjavao je čovjek putem. "Nakon katastrofe, sve je isparilo i kanali su se pročistili tako da se u njima može živjeti. Probili smo još par tunela, u jednom čak našli izvor vode... nije čista, daleko od toga, ali nema više ničeg što nije ozračeno, pa..."
"Krpe pomažu?", pokazala je prema njegovoj improviziranoj odjeći, iako on nije mogao vidjeti tu kretnju u posvemašnjem mraku kojim su bili okruženi. Lorena je, naravno, vidjela poput mačke, u sjenama, ali dovoljno da bi se mogla sigurno kretati.
"Krpe su za van", odvrati on. "Ovdje je zračenje nešto slabije. Dobro su gradili ove tunele."
"Kako se ti uopće zoveš?"
Uputio joj je dug pogled i na trenutak se zapitala vidi li i on možda u mraku, je li radijacija drastično ubrzala evoluciju i nekako izmijenila njegov vidni sustav, kao što je kod nje, na umjetni način, bio slučaj.
"Nije bitno", promrmlja. "Mrtav sam čim sam rođen. Za nas nisu bitna imena."
"Kako to misliš?"
"Katastrofa je bila prije mnogo godina. Svi koji su tada živjeli su odavno pomrli. Mi svi smo rođeni ovdje, u ovim kanalima... Dobro, skoro svi", ispravio se. "Jedan stari je preživio. Nitko ne zna kako. Valjda ima već osamdeset godina, a to je, za ovako ozračene, triput dulje od uobičajenog."
Zanimljivo.

Hodnik se proširio i u daljini su zasjala mutna svjetla, kao od udaljenih vatri. Žamor je postajao sve glasniji, i kad je Lorena smanjila osjetljivost svog sluha, ljudski glasovi su se i dalje jasno čuli.
Izbili su na proširenje veličine omanjeg trga na kojem se nalazilo tridesetak ljudi. Prizor je Lorenu ostavio bez daha. Svi odreda, i odrasli i djeca, bili su toliko nagrđeni i oštećeni radijacijom da je to bilo tužno za gledati. Djeca su bila unakažena, lica prekrivenih ožiljcima i izraslinama, kose rijetke, i sva su bila mršavija od svih ljudskih bića koje je Lorena ikad vidjela. Odrasli su pak bili gotovo isti, crta lica izgubljenih ispod tumorima nagrizene kože, s pokojim pramenom kose na oćelavjelim glavama, prstiju toliko kvrgavih da se pitala kako išta mogu raditi s njima.
Zapanjeno je zastala, ugledavši jednu majku kako doji dijete na srednjoj od svoje tri dojke...
I oni su se svi zagledali u pridošlicu glatke, neoštećene kože. Mora da im je izgledala poput kakve boginje, sjajna i lijepa spram njihovog ništavila i nakaznosti, čista i zdrava spram njihove prljavštine i galopirajućih bolesti.

U tom trenutku, dok su radijacijom uništeni ljudi izmjenjivali oprezne, upitne poglede ispunjene čuđenjem sa mladom bjegunicom, jedan starac, jedini na kojem se jasno vidjelo da su bore, sijeda rijetka kosa i drhtave kvrgave ruke rezultat starosti, a ne radijacije, polako ustane i uperi ruku u Lorenu.
"Ti...", protisne, drhtavim i čudno napuklim glasom. "Vratila si se..."
... characters, personalities, stories and larps...
User avatar
Belzebubbles
Ancient
Posts: 840
Joined: 16 Feb 2007, 00:52
Location: zgri

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by Belzebubbles »

Nepostojanje, čini se, također boli. Ali, zašto ga budale drže ovdje? Tako neće naći spas svijeta.


«I, kakvim ti se čini?»
Gehring ni ne trepne: «Lud.»
Kapetan kimne ukipljenim stražarima: «Idemo zarobljeniku.»
«Trebate li pratnju?»
«Ne, radije ostanite vani – Gehring vas je zacijelo već obavijestio – samo nas dvojica imamo pristup.»
«Naravno, gospodine.»
Opet kimne i praćen prvim časnikom stupi u ćeliju.

Asketska soba: dvije metalne stolice, stol i zarobljenik. On je vezan za stolicu, proučava površinu stola i kanda ne primjećuje pridošlice.
Kapetan ga pogleda tek ovlaš – mlad je, ne čini se previše prestrašen, zamišljen možda. Stolica zaškripi – pokuša mu fiksirati oči – ovaj ne reagira.
Konačno, pokuša riječima: «Kako se zoveš?»
Krajnje nevoljko odlijepi pogled od privlačnog metala stola, zasiječe mu se u oči i hrapavo odvrati: «Ž.»
«Kako?»
Tišina.
Stojeći kraj kapetanovog ramena, Gehring povjerljivo prosikće: «Rekao sam vam da je lud…»
«Vi ne postojite», hitro, iznenada.
Sir MacKennely se udobnije namjesti: «Od kuda si?»
«Iz svijeta.»
Još ga jednom promotri – nema sumnje, lud je. Odluči zaigrati igru, čuo je da su pričljiviji kada povlađuješ: «A taj svijet, znači, postoji?»
«Naravno.»
«Aha… Nego, reci mi, od kuda ti brod?»
«Star je, ostavili su ga A-i», cijelo vrijeme doslovce sijekući pogledom kao da pokušava secirati nepostojanje u kojem se našao.
Kapetan je prisiljen odvratiti oči – to je kao da gledaš u sunce. Neko suludo.
«Hm, hm, hm. Postoji li još…»
Sasvim neočekivano, mladić se ukipi i provali: «Neću vam odgovarati na pitanja! Želim znati gdje sam i što se ovdje događa!»
Opet, Gehring se nagne: «Da donesem opremu?»
Nervozno odmahne rukom: «Ne, brže ćemo na moj način.», Gehring zatvoreniku uputi pogled pun tihe čežnje i vrati se uspravnom stavu bezizrazna lica.
«Hoćeš li surađivati ako ti odgovorim na ova pitanja?»
Kimne.
«Onda nema nikakva razloga da to ne učinim», ceri se jer vizualizira estetski minimalistička vrata zračne komore, pa streljački vod (kao u starim danima), uže… sve te mogućnosti!
«Možete li me odvezati, boli…»
Pogled prema Gehringovom projektilnom automatiku (taj nema previše dvojbi), kratki izlet do vječno pragmatične komore, i rezultat – prijateljski osmjeh prekrštenih ruku: «Ali, naravno, pa nismo divljaci.»
Časnik pristupi i oprezno otpusti spone.
«Dakle, što želiš znati?»
«Tko ste i zašto me držite?»
«To je jednostavno. Ovo je H.M.S. Dark Star. Tu smo već… Koliko ono, Gehring?»
«Još malo pa pet godina, Sir.»
«E da», slegne ramenima: «Misija nam je uništiti tvoj planet.»
«Zar mislite na svijet?»
«Može se i tako...»
Mladić upadne u riječ, čini se da je opet sam za stolom: «…znači, proročanstva su bila točna. Ne-svijet uništava svijet… Ali…», iznova postane svjestan ljudske prisutnosti, «Ali, svijet još uvijek jest!»
Sir MacKennely zagrebe po stolu: «Unatoč svim uvjeravanjima one znanstvene bagre, potpuno uništenje planeta se još uvijek čini ponešto – kako li su rekli: 'praktično otežano'», uzdahne, govoreći nikome posebno, «I tako sam postao rudar, pa kopam i kopam i kopam, dok ne prokopam do srčike ove nakupine kozmičkog dreka…»

Blaženi bili jer ne znate, ali u svojem neznanju uništavate jedino ono što jest. Što je A? Spas svijeta. Prirođeni romantik – smatra da je to neka djeva što sjaji u sjenama onoga što nije. Sada vidi – A jest spas. Rastjerati oblake nad glavama Slova. Sintagme, Rečenice, Riječi, pa skočiti po mač Fonema. Propaliti Metaforu, Pleonazam i tamni, tamni kaos nakazne Hermeneutike!

MacKennely u prvi trenutak ne primijeti, Gehring se nekako snađe… Škripanje stolice, serija bijesnih prasaka i onda krik.
Prvi časnik leži prislonjen uz zid, iz glave mu strši trag krvi protegnut preko metalnih ploča. Miruje. Sir Andrew Septimus MacKennely III. drhti priljubljen desno od vrata, titravi pogled leti od Gehringa do cijevi tamnog osmijeha. Gdje su stražari?! Sranje, zvučno izolirano…
«A sada ćemo prizemljiti ovaj brod.»
«Star ne može podnijeti gravitaciju planeta…», pa shvati, «Ah…»
Mladić se smije ukiseljenom licu: «Van!»
Podignutih ruku upozori stražare pred vratima: «Ne pucajte.»
Ljudi se polako udalje (oružja na gotovs) – mladić ih gleda preko vlastitog nišana i drži se za žrtvu poput pijavice: «Hodaj prema mostu!»
Martins je nesposobna budala, Hube bi se trebao snaći… Nađe mu oči užarene od iščekivanja i kimne – Hube tek trepne, a rafal od devet metaka napusti metalno grotlo. Hodnik eksplodira pravilnim udarcima – MacKennely nadljudskom snagom odapne lakat – Ž se presamiti i posrne.
Još uvijek sopćući od udarca, mladić se sakrije iza ugla hodnika i otvori nasumičnu vatru. Nekoliko projektila zahvati Martinsa – čovjek nijemo pade na pod. Hube se uz kapetanovu pomoć odvuče u zaklon; drhtavim mu prstima desne ruke obilato curi krv.
«Ovdje kapetan – opća uzbuna! Imamo uljeza na brodu!»

Izlaz, izlaz, izlaz…

Sasvim izgubljen, besciljno trči identičnim hodnicima; o boku mu se klati prazni automatik. Koraci.
«Ruke uvis!»
Žena vrisne, odbacivši torbu.
«Kuš! Odvedi me do hangara.»
«Ali, ja ne znam točno…», u čelo joj se utisne metalna kružnica, «Ah, kreni lijevim hodnikom.»
Odmahnuvši glavom, mladić je gurne pred sebe: «Ti prva.»

***

«Sir, iz hangara dva upravo izlazi korveta Leicester…»
«Po čijem odobrenju?!»
«Ovaj, ničijem, gospodine.»
«Ostvari komunika…»
«Primamo poruku sa Leicestera, traže vas…»
Crvenoga lica, MacKennely uhvati pruženu slušalicu: «Da.»
«Ovdje Ž, imam vašu članicu posade, želim miran prolaz kroz sistem.»
MacKennely na trenutak rukom prekrije mikrofon i okrene se časniku za vezu: «Ima li ta korveta skočni pogon?»
Čovjek kimne.
Sranje: «Slušaj, tko je s tobom na brodu?»
Kroz liniju dopre komešanje i prigušeni glasovi, pa onda mladićev glas: «Kaže da se zove Prohorovska. No, imamo li onda taj prolaz ili ne? Ostaviti ću je u kapsuli na rubu sistema.»
Zube mu otkrije šah-mat smiješak: budala ne zna za skočni pogon! Mijenja jednu korvetu za rješavanje dva problema. Fer pogodba…
«Pripremi se za paljbu – torpedne cijevi jedan, dva! Aktiviraj prednje bitnice!»
«Kapetane?»
«Izvrši!»


«Čekaj malo, oni se pripremaju za paljbu… Zašto se, pobogu, pripremaju za paljbu?!»
Ž je radoznalo pogleda sa kopilotskog sjedišta: «Problem?»
Odgovori mu panični vrisak i mahnito udaranje po kontrolama: «Sranje, sranje, sranje!»
Još uvijek ne shvaćajući što se događa, mladić poče dizati oružje u nesigurnom pokušaju da je smiri. Glasni ga tresak spriječi u naumu…
«POZOR! STRAŽNJI ŠTITOVI OTKAZALI! POZOR! ORUŽANI SUSTAV OTKAZAO! POZOR! PROTUMJERE OTKAZALE! POZOR! UMJETNA GRAVITACIJA OTKAZALA!»
Sigurno vezana u sjedištu, Ana usred vrištećih alarma i nekontroliranog bljeskanja crvenog osvjetljenja pokušava pokrenuti protestirajući pogon. Ž za to vrijeme polako lebdi stražnjom dijelom kabine, lice mu je omotano crvenim oblačićem.
«SKOK!»


«Kapetane…»
«Nisu valjda?»
«…meta je skočila.»
«Senzori?»
«Ništa.»
Opusti udove, složivši se natrag u stolicu: «Informiraj sve postaje: potopi po viđenju.»
«Razumijem, šaljem identifikacijske podatke.»
Sir MacKennely nevoljko ustane iz zapovjedne stolice: «Ako bude novosti, biti ću u kabini.»
Nema korvete, nema članice posade, nema zarobljenika… Zataškati? Teško. Može li se debakl ovakvog opsega uopće opisati u brodskom dnevniku?
User avatar
niniane
Vampiruša
Posts: 2364
Joined: 14 Aug 2006, 11:05
Location: somewhere over the rainbow...

Re: Treba smislit neki naslov

Unread post by niniane »

"Molim?", Lorena je bila iznenađena. Starac napravi par drhtavih koraka i priđe joj bliže, ne odvajajući pogled od nje.
"Vratila si se", ponovi on, s usrdnom nadom raširivši ruke. Loreni se na trenutak učinilo da će pasti na koljena pred njom, i ta joj se misao učini neobjašnjivo smiješnom i tužnom u isti tren.
"Ne znam o čemu govoriš", odvrati, svjesna da svi ljudi u polumračnoj prostoriji zure u njih dvoje, napeto iščekujući nastavak. "Nisam nikad bila ovdje."
"Jesi", starac se nije dao razuvjeriti. "Dobro te pamtim. Pomogla si nam prije, pomoći ćeš nam i sad. Pričamo priče o tebi godinama."
"Ali ja..."
"Stari je bio među prvima nakon katastrofe", njen vodič upadne joj u riječ, mirno objašnjavajući nešto što je, činilo se, svima osim njoj bilo jasno. "Kako su svi osim njega pomrli, jedino on se sjeća žene otporne na radijaciju koja im je, kako priča, jako puno pomogla."
"Što se dogodilo s njom?"
"Stari veli da je jednog dana otišla nekamo, uz obećanje da će se jednom vratiti i pomoći im da odu s ovog mrtvog planeta."
"Ali ja nisam ta žena", ponovno se okrenula starcu. "Premlada sam. Imam samo dvadeset dvije godine... I, opet kažem, nikad nisam bila ovdje."
"Ne", starac zavrti glavom, i dalje tvrdoglavo ustrajući u svom uvjerenju. "To si ti. Znam to. Otporna si na radijaciju."
"Kao i svatko tko je odrastao u Institutu", sad je već postajala nestrpljiva. Mesijanski status među hrpom ozračenih koji joj nisu mogli pomoći da napusti planet nije joj predstavljao nikakav cilj. "Čuj, stari, ta tvoja spasiteljica je vjerojatno pobjegla iz Instituta, kao i ja. Pobrkao si nam lica, to je sve."
Nije izgledao uvjeren, no zašutio je, očito ostavljajući nastavak rasprave za kasnije. Ostali su i dalje zurili u nju, šutke, netremice, a nada i slijepa vjera u starčeve riječi odražavale su se u njihovim očima.
"Prestanite zuriti u mene!", drekne ona, osjećajući kako njena ratnička krv vrije, aktivira joj centre mozga zadužene za slijepi bijes i ubijanje. Duboko je udahnula i sklopila oči, pokušavajući se sabrati, stiščući šake toliko čvrsto da su joj se nokti zabili u dlanove. Ne želim ih sve poubijati, ne želim ih sve poubijati..., ponavljala je u mislima, svjesno smirujući svoje procese koji su zamalo izmakli kontroli. Vjerojatno su me za takve programirali, pomisli, usmjeravajući bijes prema znanstvenicima iz Instituta. Pomoglo je.
Kad je ponovno otvorila oči, nitko više nije zurio u nu - barem ne otvoreno.
Uplašila sam ih.
Okrenula se prema svom vodiču, čiji je pogled također bio oboren.
"Ti ne vjeruješ u to što stari priča, zar ne?", upita ga što je blaže mogla. Čovjek zavrti glavom.
"Vjerujem da naša spasiteljica, ako se ikad pojavi, neće biti vojnik", odvrati, a zatim podigne pogled, snizujući glas do tihog šapta. "Ti jesi vojnik, zar ne? I to jedan od onih... naprednijih. Onih kakvi ne hodaju gradom u opremi niti hvataju bjegunce poput tebe."
Lorena uzdahne.
"To je duga priča", promrmlja. "Recimo samo da su me iskoristili i da sam pobjegla čim sam saznala za što sam stvorena. Zato i trebam pomoć. Moram otići s ovog planeta, moram otići nekamo daleko, gdje nema ratova, gdje mogu biti nešto drugo, a ne ono čime su me napravili. Razumiješ?"
"Da", kimne on. "Ali mi ti ne možemo pomoći u tome. Rekoh ti, da možemo otići, već bismo davno to napravili."
"A ta žena koju stari spominje? Ona je nekamo otišla. Možda je još negdje na planetu, možda je još živa."
Tko zna što su njoj napravili u Institutu.
"Tko zna", čovjek slegne ramenima. "Kad god priča o njoj, govori da je otišla prema Velikoj Pustoši."
"Ako je živa, naći ću je", Lorena je već u mislima prevrtala sve moguće kombinacije traganja i hvatanja signala. "Ali moram ići noću, kad nema vojnika", klokotavi zvuk u želucu podsjetio ju je da su rezerve njene energije prilično siromašne. "I moram jesti. Dosta. Treba mi puno energije za tu vrstu traženja. Imate li kakve hrane ovdje?"
Povukao je krpe sa svog lica, otkrivajući tako unakaženo lice prekriveno čirevima, i iscerio se, od čega mu koža na obrazu pukne i tanki mlaz sukrvice i gnoja mu poteče prema bradi. Lorena, iako je već vidjela mnoge žrtve radijacije, pred tim prizorom zatečeno ustukne. Hodanje po otvorenom je za ovog čovjeka, očito, imalo visoku cijenu.
"Ima štakora koliko hoćeš", reče on. "Oni dobro podnose radijaciju."
... characters, personalities, stories and larps...
User avatar
LordShaper
The Q
Posts: 1063
Joined: 02 Jan 2008, 14:15

Re: BESPUĆA (zajednički svijet)

Unread post by LordShaper »

Lubanja je bila ljudska, sada je u to u potpunosti bila sigurna. Vrlo, vrlo stara lubanja, ali sasvim ljudska i to (gotovo je u potpunosti bila sigurna) ženska. Doduše, bilo joj je jasno zašto su rudari pomislili da su našli grobnicu tuđinske rase. Ili demona, kako su neki rudari lokalci (odgojeni u, hajdemo reći "tradicionalnijim" obiteljima) tvrdili.

Tko god da je pokojnica bila, život nije bio blag prema njoj. Tri koštane formacije nejednake veličine na čelu morale su izgledati poput rogova dok je bila živa. "Rogovi" nisu bili jedina deformacija: od ukupno dvadeset zubiju koji su ostali (u samoj čeljusti i unutar rupe u kojoj je lubanja zakopana) dvanaest je bilo duže i/ili deblje od normalnog. Bila je prilično sigurna da pokojnica nije mogla u potpunosti zatvoriti usta a sigurno je imala i teških problema pri govoru. Treća deformacija lubanje pak, nije bila djelo majke prirode: rupa na potiljku, promjera sedam centimetara, zadana nečim debelim i oštrim.
Lubanja je pronađena sasvim slučajno: rudari su raščišćavali špilju kako bi napravili mjesta za teške strojeve i pronašli su lubanju ispod povećeg kamena, unutar plitke udubine. Radovi su stali i pozvana je jedina osoba iz čitave baze koja je imala ikakva iskustva s takvim pronalascima. I tako se profesorica Hanna denAren, ksenobiologinja našla dva kilometra ispod razine tla, prvo ushićena mišlju da su napokon pronašli prvi primjerak davno izumrle inteligentne vrste na ovom planetu a sada čekajući da se pojavi predstavnik zakona iz najbližeg naselja i da službeno dopuštenje da se radovi nastave.
Ogledala se oko sebe, pogledom prelazeći preko zidova špilje koja ju je okruživala. Ovi rudnici bili su stari barem dva stoljeća, davno napušteni, sad opet otvoreni.

Hanna se ustala (i dalje držeći lubanju u rukama) i krenula prema središtu špilje. Tlo je posvuda bilo čvrsti kamen. Nije bilo nikakvih pukotina ili dubokih udubina u zidovima. Gdje je onda tijelo?

***

„Mislim, pogledajte lubanju,“ rekla je i gurnula ju prema njemu. Pogled mu je bio pun profesionalnog zanimanja ali nije ju primio u ruke. „Vjerojatnost da je glava bila jedini deformirani dio tijela je gotovo nikakva. Majka je morala biti izložena teškom mutagenu dok je bila noseća.“

Šerifov zamjenik se počešao po glavi, škubeći usne. „Dobro, predat ću lubanju patologu, on će obaviti papirologiju i onda ćemo ju pokopati.“

„Ne zanima vas tko je bila?“

„Analizirat ćemo lubanju ali sumnjam da ćemo naći išta.“

Frknula je.

„Doktorice, dajte ne gnjavite me. Znate i sami kakvi su ovdje ljudi. Sumnjam da je dijete ikad prijavljeno Kolonijalnoj upravi. Čudim se što je narasla toliko koliko jest, mislim, pričamo ovdje o odrasloj ženi, zar ne? Koliko se ja kužim u to.“

„Moja pretpostavka je da. Lubanja se čini dovoljno razvijenom da možemo pričati o ženi koja je prošla pubertet. Gledajte – „

„Doktorice, znam sve. Gledajte, nisam ni ja oduševljen s time što se u ovakvim krajevima i dan danas događa. Ali ne mogu im visiti nad vratom svaki dan, svaki sat, svaku minutu. Što se tiče uprave, nema potrebe niti financijske isplativosti držati u svakom ovakvom mjestu predstavnika zakona. Šerif i nas par zamjenika smo rastegnuti na dvadeset ovakvih mjesta, svatko s svojim mušicama.“

„Ovo je dokaz umorstva.“

„Da, jest. To neću poreći. I umorstvo ne zastarijeva. Ali da sam na vašem mjestu ne bih držao dah dok istraga ne počne i donese rezultate. Doktorice, hvala na pomoći ali pustite to sad. Ljudi u ovim krajevima ne vole kad im se stranci petljaju u ono što smatraju privatnim stvarima ili nedajbože starim običajima. Ne želim vas vaditi iz nekog jarka, silovanu i isprebijanu do smrti.“

„Vi to ozbiljno.“

„Znalo se desiti. I vi i ja smo ovdje samo zato jer su radnici koji su našli lubanju bili većinom tvrtkini, iz velegrada, ne lokalci.“

„I vama je sasvim normalno da se o ovome šuti?“

„Meni kao čovjeku, ni najmanje. Meni kao predstavniku zakona, još manje. Meni kao nekome tko se ovim poslom bavi već pet godina – sasvim normalno. Hoćete istinu? Osim vas, nikog stvarno nije briga. Meni je to posao. Ako ćete još biti ovdje, ne pričajte o ovome, ne raspitujte se o ovome. Nećete dobiti odgovore, samo probleme.“

I s tim je riječima ubacio lubanju u vrećicu za dokaze, spremio vrećicu u ruksak, prebacio ruksak preko ramena i odvezao se.

Hanna se okrenula, grčevito stišćući desnu šaku, zarivajući nokte u dlan. Gledala je u niske kuće naselja podno brda i mjesta zločina koje je ponovno postalo rudnik.

Učinila je što bi svatko normalan u njenoj situaciji učinio: stisnula je zube, pokupila svoje stvari i vratila se natrag svojoj istraživačkoj postaji, duboko u šumi.

Kasnije, drugdje

„Tko će govoriti za mrtve?“

Šuma je duboka, tama ispresjecana mjesečinom koja probada guste krošnje.

„Nitko.“

Sedam tijela, sedam žena, sedam glava, sedam pari praznih očiju, sedam otvorenih a nijemih usta, sedam vratova i sedam tankih tankih rezova.

„Neka bude tako.“

Bljesak munje u daljini, mukla rika udaljena groma, šum vjetra pun obećanja oluje.

„Želiš osvetu?“

„Ne.“

„Pravdu?“

„Ne.“

„Što onda?“

„Želim da pate. Želim da plaču jer ne shvaćaju zašto im se sav taj užas događa. Želim da vrište i mole i preklinju sve dok se riječi ne pretope u grgljanje.“

„Kao što si ti?“

„Kao što sam ja.“
Proud member of "Ireini najdraži ne-purgeri"

...and then Buffy staked Edward. The End
Post Reply