nešto kao autoportret

Radionice pisanja, savjeti za pisce, priče, pjesme, galerije
Svi su forumaši dobrodošli kreativno se izraziti, samo se nemojte previše unerediti

Moderators: Nimrod, niniane

sigismundus
Ewok
Posts: 6
Joined: 14 Sep 2009, 08:55

nešto kao autoportret

Unread post by sigismundus »

Iluzija o nečemu, što nikad nije bilo


To je priča o čoveku koji je izgubio dušu. A možda i nije. Možda je to samo uvod u priču o čoveku koji nije izgubio dušu. Čudni su putevi pisane riječi. Neobične su bajke koje piše onaj koji se igra rečima. Reči. Te zapisane misli koje su jače od svih armija na svetu. Reči koje će ostati još dugo posle gubitka svakog traga čovečanstva u univerzumu stvari. Reči koje su samo čekale na nekoga da ih opet napiše. Ovo bi znači trebala biti priča o čoveku. I naravno o njegovoj duši. O tome da li ju je izgubio ili ne, prosudite sami.

Dogodilo se u davnoj prošlosti čovečanstva. Neki to doba nazivaju budućnost. Muškarac o kojem govorimo shvatio je jednog dana da mu nešto nedostaje. Negde u sebi osetio je veoma neugodnu prazninu. Počeo je da spoznaje da nema nikakav odnos sa svetom oko sebe. Da mu je svejedno šta se dešava sa ljudima. Kao da je izgubio deo samoga sebe. Potrajalo je dosta vremena dok je shvatio da nema više svoje duše. Da ju je očito negde zaboravio. Zagubio. A to je bila dosta neugodna stvar. I onaj što se igra rečima, priča neobične bajke, priče u kojima je sve moguće, moramo reči da je taj muškarac odlučio potražiti svoju dušu. I da je to bilo u svetu prošlosti, ili je to možda bila budućnost, sve je moguće, tako je muškarac otišao u agenciju za traženje duša. Službenici su bili sa njim veoma ljubazni. Prvo su ga poslušali, potom pregledali, napravili rentgentske i šta ja znam kakve još snimke i dali mu nalaz. Na kojem je pisala tačna geografska lokacija njegove duše u njegovom telu.

Muškarac je sa uslugom agencije bio veoma zadovoljan. Sada je naime tačno znao gde mora tražiti. Naravno da je bio još jedan problem. Na prvi pogled nepremostiv. Kako do tamo? Kako do svoje duše? E, sa takvim sitnicama vas ne želim opterećivati. Živimo u prosvetljenom dobu. Pa skoro je svejedno kakav put je izabrao naš nesretnik. Da li se smanjio i ubrizgao u svoje telo? Da li je otišao u astralne svetove? Da li je sebi pomogao virtualnom stvarnošću? Virtualnošću, kako to nazivamo. Važno je samo to da se muškarac našao u svome telu i da je u rukama imao kartu sa tačnom geografskom lokacijom svoje duše. Pa naravno da je imao i kompas da se ne bi slučajno izgubio. Kao i svi putnici imao je i užinu i čuturicu vode. Tako je krenuo po brdima i dolinama svoga tela. Najpre je hodao po cestama, potom po makadamu, a onda se našao na kolovozima. Pa naprijed po gorskim stazama, preko mostova i balvana. U divljinu. Gde je kamenje zamenilo biljke i izgubili se svi tragovi naseljenosti. Putnik je hrabro prelazio reke i brzake, penjao se po oštrim stenama i popeo se na osamljeni zasneženi vrh gde je odmorio oči na nepreglednoj snežnoj bjelini. I onda napred, spust po glečeru te po šljunčanim lavinama u dolinu. I hodao je i hodao dalje. Dok nije stigao na sam rub ogromne pustinje. Još jednom je pogledao kartu, orijentisao se sa kompasom i video da je na pravom putu. I tako je hrabro stupio u peščani pakao. Hodao i hodao. Već mu je davno nestalo hrane, imao je još samo par kapi vode. I ubrzo nije mogao više dalje. Vukao se na sve četri i proklinjao sam sebe, jer je dopustio, da ga zavedu. Sam sebe, naravno. Jer on je bio onaj, koji je želio sve to. Sa zadnjim snagama je još jednom proverio gde se zapravo nalazi i konstatovao da je samo par metara daleko od mesta, gde bi trebala biti njegova duša. Kao u transu je propuzao još onih nekoliko metara i zbunjeno gledao oko sebe. Pomislio je, da nije možda njegova duša zakopana i počeo da kopa. Iskopao je metar, dva metra peska. Konačno je naleteo na nešto tvrdo. Drveno, oklopljeno metalom. Na stari sanduk. Onaj što se igra rečima bi verovatno rekao da je čovek otkrio gusarsko blago. Samo recite mi: šta bi gusarsko blago radilo usred pustinje? Njemu jednostavno nije dobro sve verovati, jer on je jedan od onih, što sanjaju otvorenih očiju. Kod takvih čovek nikad ne zna, gde se završava stvarnost i počinju snovi. Ali nek bude ovako ili drugačije, čovek je izvukao sanduk i gledao ga dugo vremena. Sanduk je bio zaključan sa tri velike brave i nije ga mogao otvoriti. Najednom se seti, da ima oko vrata mali ključ. Ključ kojeg je nosio još od djetinjstva kao dragu uspomenu. I gledaj, čudo! Mali ključ je otvorio sve tri brave, tako da je mogao otvoriti sanduk. A tamo se, naravno, nalazila njegova duša.

Muškarac je dugo vremena gledao u predmete što su bili u sanduku. Njegove stare, polomljene igračke, dnevnik koji je pisao kao mladi momak, njegov plišani medo koji je izgubio šapu, slika njegove prve ljubavi, a koju nikad nije ispovedio. Oh, i ljubavna pisma njegove prve djevojke, i isečci iz starih novina, i sličice koje su bile u čokoladicama i napolitankama i albumi u koje ih je lepio. I još puno toga. Muškarac je brižno pregledavao sve te sitnice koje su ga sastavljale i koje su iz njega napravile najprije momka a kasnije i muškarca, brižno je sastavljao sve te deliće svoje duše i sa njima napunio prazninu u svom telu. I najednom je osetio da je ponovo ceo. Da nije više prazan. Da opet ima svoju dušu.

Zakliktao je, ustao i sa sretnim osmjehom na licu krenuo po putu nazad, od kuda je došao.

To je znači priča o čoveku koji je tražio svoju dušu. Ali već sam vam rekao da je to možda samo početak priče čoveka koji nije izgubio svoju dušu. Kako to? Zar je moguće da je taj muškarac, iako je zaboravio sve te sitnice koje su ga označavale kao dete i označile kao muškarca, živeo život koji mu je zapisala sudbina. Dok je tako uspravno marširao kući, u svojim sećanjima je još uvek razmišljao o predmetima koje je našao u sanduku. U mislima mu je lebdela slika devojke koju je jednom izrezao iz novina. Jako mu se svidjela, naravno. Uz tu sliku je često razmišljao o onoj pravoj ljubavi. Znate, o onoj jedinoj, onoj što ti je suđena. Onoj, jedinoj na svetu. Ili na svim svetovima. Tada je još sanjario, da ga negde čeka. I nadao se. A sada, stariji, znao je da nije tako. Znao je da smo izgubljeni kako u prostoru tako u vremenu, te je na svoja vrata naljepio napis:

Moja prava ljubav je umrla pre trista godina,
a moj pravi prijatelj se još nije rodio.

Delići pesme japanskog pesnika napisane pre dobrih sto godina, ništa više, a koji su tako dobro označavali njegovo psihičko stanje.

A bio je još premlad da bi znao potražiti ono, što mu je falilo. Kroz misli su mu prilazila sečanja o ljubavnicama. One koje su bile, koje je imajo i one kojih nikad neče biti. Sve to uvijeno u maglu, izgubljeno, zaboravljeno. Jer, to je ipak bila budučnost, zar ne? Ili kako je neki nazivaju prošlost. Ko zna? Sve je to uvijeno u maglice zaborava. No, on još nije znao da postoji emporium izgubljenih snova gde je moguće naći baš sve. Od izgubljenih ključeva do izgubljenih godina. Od izgubljene ljubavi do poštovanja voljene osobe. I naravno ljubavnica, kojih nikad nije bilo i nečeni biti. Kao u zoni sumraka. Jer tamo je sve moguće. I možete mi verovati, da je još i sada uveren, da je to tako. I još nešto se mu je prikralo u misli. Bolje rečeno u snove. Snove koje mu je doneo peščani čovek. Onaj koji sanja tuđe snove. Mladić nekako više nije razlikovao stvarnost i snove je slepo verovao peščanom čoveku te postajao sve više siguran, da samo u tudjim snovima može nači smisao svog života. Ali ovde je jedna neobična caka. Da udješ u tudje snove, treba te neka devojka pozvati. Jer bez dozvole, ta su vrata zatvorena. Zaključana. Eh, da, zašto uopšte taj momak sniva samo tudje snove? Pa zato, jer je svoje snove davno izgubio. Jer je jednom davno, kada su se srušili svi mostovi, ispred i izza njega, izgubio smisao života. Svoje snove. Kao što je tada zaključao svoje mrtvo srce i odbacio ključ u bezdan, da ga više nikad ne povrati. I kao što je tada izgubio i svoju dušu.
Pre smo rekli da je ovo priča o čoveku koji je izgubio svoju dušu. Ali možda i nije. O tome ćete samo vi presuditi. Možda bi mogli reći da taj čovek ipak nije izgubio svoju dušu. Samo je malo zaboravio gde je, a ipak je sačuvao svu ljubav prema lepim stvarima. I prema ženama, koje su nekad bile i biče njegove ljubavi.
Ili možda ne.
Ipak, kako izgleda, morat čete to prosuditi sami. Jer davno je več toga, kad je on otišao odavde. Tamo na granicu ništavila. Tamo gdje snovi menjaju stvarnost. Tamo gdje vladaju iluzije. Tamo, gdje se u maglicama beskraja gubi i sama misao o postojanju.
User avatar
Izitpajn
nobody
Posts: 4027
Joined: 10 Nov 2003, 17:42
Location: Sesvete Republjik
Contact:

Re: nešto kao autoportret

Unread post by Izitpajn »

Moram reći da mi jedna stvar nije jasna. Ovo gore na prvi pogled izgleda kao samo još jedno od onih filozofskih bulažnjenja kakvih po internetu ima na tone i koja ne vrijedi čitati i koja se meni inače ne da čitati, ono, preletim prvu rečenicu-dvije, vidim o čemu je riječ, odmahnem rukom i idem dalje.

Međutim, ovo sam uspio proći od početka do kraja i nije mi žao. Ne mogu reći je li dobro ili loše jer kad stvar prijeđe neku granicu, koja ne mora biti samo kvalitativna, nego idejna, onda mi je malo teže procijeniti takve stvari.

Dakle, moguće je da me zainteresiralo jednostavno zato što je autor taj koji jest, da mi je održalo interes zbog nekoliko dobrih rečenica, a i godina životnog iskustva koje se presijavaju u tekstu, ali da sve skupa i nije bogznašto za pamćenje.

A moguće je i da je ovo zbilja dobro napisano jer obično do kraja uspijem pročitati jedva pet posto stvari koje se stave na ovaj forum, i kad ih pročitam, uglavnom poželim popiti litru octa i pojesti kilu soda-bikarbone. Iskreno, ne znam.

Dakle, htio bih reći da ne znam što bih rekao.

Hvala što ste me saslušali.
User avatar
MirkoPolicajac
Ewok
Posts: 4
Joined: 15 Mar 2010, 10:37
Location: Buraj, taj stari dio grada...

Re: nešto kao autoportret

Unread post by MirkoPolicajac »

Izitpajn wrote:Moram reći da mi jedna stvar nije jasna. Ovo gore na prvi pogled izgleda kao samo još jedno od onih filozofskih bulažnjenja kakvih po internetu ima na tone i koja ne vrijedi čitati i koja se meni inače ne da čitati, ono, preletim prvu rečenicu-dvije, vidim o čemu je riječ, odmahnem rukom i idem dalje.

Međutim, ovo sam uspio proći od početka do kraja i nije mi žao. Ne mogu reći je li dobro ili loše jer kad stvar prijeđe neku granicu, koja ne mora biti samo kvalitativna, nego idejna, onda mi je malo teže procijeniti takve stvari.

Dakle, moguće je da me zainteresiralo jednostavno zato što je autor taj koji jest, da mi je održalo interes zbog nekoliko dobrih rečenica, a i godina životnog iskustva koje se presijavaju u tekstu, ali da sve skupa i nije bogznašto za pamćenje.

A moguće je i da je ovo zbilja dobro napisano jer obično do kraja uspijem pročitati jedva pet posto stvari koje se stave na ovaj forum, i kad ih pročitam, uglavnom poželim popiti litru octa i pojesti kilu soda-bikarbone. Iskreno, ne znam.

Dakle, htio bih reći da ne znam što bih rekao.

Hvala što ste me saslušali.
User avatar
MirkoPolicajac
Ewok
Posts: 4
Joined: 15 Mar 2010, 10:37
Location: Buraj, taj stari dio grada...

Re: nešto kao autoportret

Unread post by MirkoPolicajac »

moguće je i da je ovo zbilja dobro napisano jer obično do kraja uspijem pročitati jedva pet posto stvari koje se stave na ovaj forum, i kad ih pročitam, uglavnom poželim popiti litru octa i pojesti kilu soda-bikarbone. Iskreno, ne znam.

Nema beda, ja ti kupim litru i kilu ali samo ako ih pojedeš i popiješ da se to brate vidi... :pottytrain5:
Post Reply