Moderator: Ire
Daj malo više o ovom.. zanima me to "službeno piratsko"
Mislim, ko će to prevodit Uvodnik za uvodnik
Kad su mi rekli da trebam napisati neki uvodnik, riječ autora, uhvatio sam se za glavu. Pa majketi, napisao sam petsto strana, a sad bi vi još i uvodnik? Kao u onom vicu kad Mujo uhvati zlatnu ribicu pa je prva želja: neka svi oceani i mora budu rakija, druga: neka sva brda i planine budu burek, i kaže ribica, dobro, a koja je treća želja, i kaže Mujo, pa nemam više, to je sve, a ribica kaže, moraš, tri želje su uvjet, ako ti ih ne ispunim, nikad neću biti slobodna, a Mujo: daj ne znam, evo dvije su dosta, ne znam više, ne treba mi ništa, sve imam, a ribica: ne može, moraš moraš moraš, a Mujo: aj dobro, daj onda još jednu bocu rakije.
Pa dobro, evo, ovaj uvodnik je još jedna boca rakije.
Mislim, nije problem u tipkanju i stranicama, nego, što sad još dodatno reći, a što već nisam rekao? Pa kažu urednik i izdavač, ajde napiši nešto, takva nam je koncepcija, svi su to napisali, nemoj da ti budeš najgori od sve dece.
Pa dobro, eto ti uvodnik, ludo jedna.
Uvodnik
Uglavnom, nije da se pravdam, ali.
Prije određenog vremena, na nekom neodređenom manjem nad-obiteljskom okupljanju (malo obitelji, malo vanjskih), sve nedužni civili, ni trunke fandoma ili geekovštine, spomenulo se da pišem SF, da sam dobio neke nagrade, i jedan od prisutnih je potpuno iskreno, bez ironije, sarkazma, s dobroćudnim nevinim smiješkom upitao: "Ta znanstvena fantastika, to su oni mali zeleni, je l'?"
A ja, što ću. Čovjek jednostavno nije u tome, muggle, goyim, jedan od, što bi rekao Gene Wilder, people of the land, common clay of the new West... Nasmiješio se i ja i samo prijateljski kimnuo.
Da sam imao deset godina manje, možda bih s revolucionarnim žarom i vatrom u očima čovjeku pokušao objasniti da nisu to samo svemirci, da ima tu i psihologije, filozofije, budućnosti, prošlosti... ali tada, u toj dobi, s toliko godina, naučio sam koje bitke voditi, a na koje samo slegnuti ramenima. Osim toga, kao što rekoh, čovjek je bio ekstremno pristojan, ni zrnce posprdnosti, pa reko', neka, svakom svoje, raziđimo se u miru.
I bio je to dobar test strpljivosti. Jer mi kao zajednica "fantastičara" nekako smo uvijek imali potrebu opravdavati se, objašnjavati da fantastika "nije književnost za djecu, pulp, svemirske avanture...", što zbog nagona za samoostvarenjem, što zbog nagona za samoodržanjem. (Uostalom, znate što kažu, koje je "zlatno doba SF-a"? Dvanaest.) I svatko tu pronađe neki svoj obrambeni mehanizam. Netko se povuče u sebe, taji svoj hobi, netko šamara bez pardona i kaže da, ako vi možete na stadionu arlaukati devedeset minuta za ljude s kojima nemate nikakve veze, mogu i ja čitati knjige koje mi se sviđaju. Neki pobjegnu u podžanrove koji imaju potencijal biti bliži mainstreamu. Fantasy i horror gotovo da se mogu prodati pod klasičnu književnost. U Pokretu za čisti SF koji već neko vrijeme djeluje u mojoj glavi takvi su klasificirani kao kolaboracionisti i kvislinzi i, Kad Mi Dođemo Na Vlast, svi će završiti u dezintegracijskim komorama. (Da, da, okej, jedna od najboljih stvari koje sam napisao je jedan fantasy, ali to sam se samo infiltrirao u svrhu sabotaže.)
I u svemu tome space-opera je nekako gurnuta u zapećak, na policu s igračkama koje smo "prerasli", na hrpu stvari koje volimo, ali ne smatramo ozbiljnima. Nešto što smo "intelektualno nadrasli"..
Što je, naravno, potpuno pogrešno jer space-opera je, zapravo, kraljica žanra i, kao i sve kraljice, može biti introvertna luđakinja zarobljena u svojim fiks-idejama, ali ako se stvari pogode i ako je pustiš da se razmaše, rezultati mogu biti spektakularni.
Uostalom, da predam mikrofon velikanu, Iain M. Banks je rekao: Veliki svemirski brodovi i impresivna oružja. To je dio onoga u što sam se kao pisac zaljubio. Književnost glavnog toka najčešće izgleda kao slikanje minijatura, a onda uletite u znanstvenu fantastku i dobijete priliku raditi na pravom platnu. Postanete kao Rolf Harris, znate ono, velike, velike četke, široki potezi. Možda i ima više umjetnosti u minijaturama, ali zaboga, velike vizije su zabavnije!
I ne samo zabavnije. Space-opera je pogodno tlo za sve: grčku tragediju, britansku komediju, rusku melankoliju, američki spektakl, latinoameričku fantazmagoriju ili balkansku krčmu. Jer, uostalom, tko god je pazio na nastavi svjestan je da, pišući o dalekoj budućnosti, drugačijim svjetovima i tuđinskim rasama zapravo pišemo o sebi danas i sada. Ionako reče Lem: Kad idemo u svemir, ne tražimo druge svjetove, tražimo ogledala.
A space-opera pruža najširi spektar ogledala. Nju je lako pisati, ali nije lako pisati dobru space-operu, pogotovo zato jer je lako odlutati u širinu, pobjeći u eskapizam, izgubiti kontrolu nad sobom i nestati u prostranstvu.
Ne mogu reći da sam se u Rakovoj djeci nešto trudio imati kontrolu. Pustio sam da me vodi priča, a priču su vodili likovi, kažu da je to najbolje, naravno, ako imaš osjećaj. Ako nemaš, ni sto udžbenika ti neće pomoći. Od planiranja sam jedino imao spreman završetak, a onda je jedna od proofreaderica rekla: E, znala sam da će se na kraju dogoditi to-i-to. Pa sam rekao E NEĆEŠ i promijenio kraj.
Eto. Nije da se pravdam, ali zato space-opera.
Druga stvar koja bi mogla biti zanimljiva za razjasniti (a koja nije samo "još jedna boca rakije") je: otkud, pobogu, anarho- pa još k tome -komunisti u svemiru? Pa, nema tu neke mudrosti, tko me zna, sve mu je jasno. Međutim, ključni utjecaj je ipak bio gorespomenuti blagopočivši drug Banks prije kojeg mi, usprkos protuprirodnim sklonostima, uopće ne bi palo na pamet ovako otvoreno, nekritički, bez zadrške, otvoreno, u vlastitoj literaturi mahati crvenim i crnim zastavama. Međutim, stvar itekako ima smisla kad se pogleda konceptualno i književno. U jednoj davnoj prilici Darko Macan je citirao ili parafrazirao ili nadogradio nekoga, izvin'te, fakat se ne sjećam, i rekao: steampunk je tehnološki napredna prošlost, space-opera je društveno nazadna budućnost. I u kontekstu u kojem je rečeno to itekako ima smisla. Prva space-opera koja vam može pasti na pamet, Ratovi zvijezda, smještena je u feudalno-imperijalno-religijsko okruženje i zapravo je više fantasy nego znanstvena fantastika. Drugo: saga o Milesu Vorkosiganu. Opet feudalizam. Zadužbina Isaaca Asimova: raspad galaktičkog carstva i nastanak novog. I kroz cijelu povijest space-opere provlače se carstva, kraljevstva, pirati, zapravo, povijesni romani smješteni u svemirsko okruženje. I u svemu tome to "društveno nazadnjaštvo" i nije toliko samo sebi svrha, koliko dodatni začudni element, uveden da stvori malo dublji dojam Drugog i Drugačijeg, egzotika, svemirske ljepotice samo su korak od orijentalnih, a Buck Rogers i Flash Gordon samo su kopije Alana Quatermaina i Indiane Jonesa.
Ali ako želimo inovirati žanr, a ostaviti osjećaj novuma, onda je uvođenje društvenog uređenja dijametralno suprotnog dosadašnjima očigledna stvar jer sve je i dalje tu: egzotično društvo, drugačije od svega poznatoga, čudni ljudi, čudno sve, a u smjesu smo dodali i malo intelektualne kontroverze i, puj puj, daleko bilo, književne originalnosti!
A da ne govorimo da je tekst najbolji ako pišete ono u što vjerujete. (Doduše, ima puno tekstova koji su loši upravo zbog toga što u njima piše ono u što autori duboko vjeruju, ali nećemo sad o tome...) Ako imate ideju, pišite o ideji. Ako imate sklonosti, pišite o tim sklonostima. (Nećemo sad o Nabokovu...) Ali pišite ono što će vas samo tjerati da stvar izgurate od kraja. Od svih loših romana, najgori je onaj koji nije napisan. A ako sumnjate u sebe, onda ste na pravom putu.
Jer znanstvena fantastika je - ili bi trebala biti - prije svega književnost ideja. Ako nema ideja, onda to i nije bogznakakav es-ef. A ako imate ideju, onda je istražite do kraja, do koske. Jer ništa drugo ne vrijedi.
Iako, ne razumijem ovo "ne znamo o čemu to oni komuniciraju". Možeš li navesti primjer?Prvo poglavlje završava sa opisom opisivanja onoga što će Baha raditi, on se čudi, on je oduševljen ali čitatelj ne zna o čemu oni pričaju.
