Branko Pihač: Mačje oko

[LordShaper]

U blurbu o piscu piše da je Pihačeva znanstvena-fantastika pomalo staromodna. To je pomalo understatement kad se primjeni na ovaj roman. Druga riječ koja mi padala na pamet tijekom čitanja je atavizam. Znam da sad malo ružno zvuči ali da objasnim: ne kažem da je roman smeće niti da je bezvrijedan kad ga nazovem atavizmom, samo kažem da je kao da je ispao iz neke vremenske kapsule.

Da je Pihač bio jedan od naj pisaca siriusovskog doba, to ne poričem. Ljudi koji ga hvale ne bi ga hvalili dan danas da nije dobar. Da se znanstvena fantastika, kako svjetska a tako bogme i domaća od siriusovska doba promjenila i napredovala, mislim da je bespredmetno raspravljati. Može se raspravljati da li je postala bolja ili lošija ali ne vidim kako bi u takvoj raspravi zagovaratelj teze da je postala lošija mogao ispasti ikako osim kao lokalna verzija Christophera Priesta koji jamra protiv ove 'dece danas i njihova rokenrola i duge kose' dok se puca u venu svježom dozom 'zlatnih vremena'.

Što me nakratko dovodi i do blurbova na poleđini knjige: sva tri hvale knjigu, što je normalno. Ali jedan (profesor književnosti, Hrvat koji predaje na sveučilištu u Kanadi, ako sam dobro zapamtio) kaže (nemam knjigu pred sobom pa parafraziram) da hrvatska znanstvena fantastika i nije baš nešto obimna, na što se ja pitam da li je upoznat s produkcijom iste od devedesetih pa ju bespametno uspoređuje s angloameričkom godišnjom produkcijom ili se paušalno i neinformirano razbacuje izjavama kao Jagna Pogačnik. Autor drugog blurba pak kaže da ta ista književnost danas oskudijeva dobrim pisanjem. Čovjek je inače, piše ispod imena, bivši recenzent Siriusa. Pa se tu meni sad već stvori neki dojam kakva bi knjiga mogla biti ako ju hvale tri dedeka od kojih su dvojica - prema komentarima se da zaključiti - ostali na Siriusu. Treći blurb pripada Krsti ali Krsto je legenda, o pokojnom sve najbolje.

No, da se vratim na roman. Blebećem o sporednim stvarima gore zato jer ni nemam nešto za reći, pa paddam. Ima tu dosta elemenata hard sf-a, što nije loše ali ih ima toliko da u mnogim dijelovima zaguše radnju, tj potpe ju. Prvo poglavlje, ono u kojem bi se trebala privući pažnja čitatelja i nekom neupoznatom s stilom pisca dati uvid u to što očekivati od ostatka romana sastoji se od dvije trećine tehničkih opisa, što samo po sebi ne bi bilo loše da su pisani s nekom dinamikom ili barem toplinom stila - ali ništa od toga. Jedan Raos ili Vlahović bi to puno zanimljivije predočili. Što se tiče samih likova, predstavljen je pozamašan dio brojne posade ali osim nekoliko njih, ostali su međusobno zamjenjivi. Inače, samo funkcioniranje broda (specifično scene na mostu) i generalno posade podsjetilo me dosta na Star Trek (uključivo s away teamom koji zaglavi među domorocima), što mi je bilo donekle simpa.

E sad, radnja. Na kraju romana sam ostao pod dojmom da se moglo i bez čitave postojeće civlizacije s kojom se posada dio romana bavi, pošto se fokus radnje postupno sve više prebacuje na iskopine njihovih prethodnika, traženje onih podatkovnih kocaka i razmrsavanje misterije što im se desilo a postojeća civilizacija mi je sve više ostavljala dojam da je tu samo kao ukras. Nisam se mogao ni oteti dojmu da je ovo ustvari novela koja je rastegnuta na roman i mišljenja sam da bi radnja, naročito rasplet i sam kraj bili efektniji da se radi o noveli.

Čitanje me potaklo da potražim neke Pihačeve stare priče i novele ali da se s ovim može na megdan izaći sprama današnje ili nedavne produkcije, u stilu 'da vam stari vuk pokaže kako se to radi' no way, Jose.

[Aleksandar Ziljak]

Ovako, moje je duboko uvjerenje (nisam razgovarao s PIhačem) da roman vuče svoje porijeklo iz Siriusovskih dana, plus-minus. Sam naslov nosi i priča (vidi Ad Astru) sa sličnom idejom u starim ruševinama, samo je sad sve smješteno u svemir. Odatle su vjeojatno i recenzije, znači prilično onodobne.