"Čvor science fictiona, realističkog romana i psihološkog trilera" (Anera Ryznar, Zarez)
http://www.profil.hr/knjiga/drenje/34939/
Prva knjiga Luke Bekavca moćan je, stilski superioran, roman koji, balansirajući između mogućih žanrovskih interpretacija (krajnje pomaknut triler, mystery, pa čak i horor...), uspijeva izmaknuti svakoj i biti ono što imamo priliku čitati najrjeđe: zastrašujuće dojmljiva priča o našem vremenu i prostoru. Krajem 1990-ih, kada Marta po apsolventskom zadatku dospijeva u zabačene krajeve Baranje, Drenje je gotovo posve napušteno mjesto, uništeno okupacijom i ekocidom. Zgrade, industrija, ljudi, životinje, pa i zvuci prirode - čijim se katalogiziranjem bavi radna skupina Martina mentora, profesora Markovića - nose prepoznatljive tragove stradanja. Međutim, čini se da Markovićeva znanstvena zastranjenja i katastrofa u Drenju, koja još uvijek traje, imaju zajednički, nevidljivi uzrok. To nije rat, trauma ni alkoholizam: to je skriveni šum, akustički poremećaj koji se provlači kroz sve Martine snimke i Markovićeve kaotične teorije, zagonetni signal čiji izvor tek treba locirati.
Recenzija Matka Vladanovića s Booksa.hr
http://www.booksa.hr/vijesti/proza/2320
KRITIKA 114: Luka Bekavac
Ono što 'Drenje' čini djelom vrijednim pozornosti i jednim od interesantnijih naslova na domaćoj sceni ove godine jest njegova konstrukcija.
Popularna američka televizijska serija Fringe (koja se kod nas prikazuje pod imenom Na rubu) ušla je već u treću sezonu emitiranja zasnivajući se na starim znanstveno-fantastičnim premisama o paralelnim svjetovima i ekscentričnim znanstvenicima. Roman Drenje Luke Bekavca (Profil, 2011.) na jednoj se razini bavi identičnim stvarima i da je hrvatska kinematografija imalo agilnija, i da kojim slučajem prati događanja na književnoj sceni, Bekavcu bi netko od producenata već odavno pokucao na vrata.
Koliko je knjiga, filmova, serija i stripova napisano na tu temu već dugo nitko ne može izbrojiti. U međuvremenu se čitava premisa preselila iz domene fikcije i filozofskih, teodicejskih spekulacija u domenu ozbiljnih znanstvenih rasprava (u kojoj diskurs kvantne mehanike igra primarnu ulogu) koje su, ako već ne srušile, a ono ozbiljno narušile klasičnu ideju o univerzumu unutar kojega postojimo. Nove ideje u svijetu prirodnih znanosti korespondirale su s dekontrukcijom velikih narativa u svijetu humanitičkih znanosti, a sve je skupa dalo golemi zamah književnicima koji su napokon dobili priliku pobjeći iz pejorativnog okvira SF-a i prepustiti se istraživanju mnogostrukih svjetova pod paskom Teorije. Mistične, neobjašnjive pojave, komunikacija s 'Drugom stranom', metafizičke rasprave i ekscentrični znanstvenici (koji odgovaraju hrvatskoj ideji tog književnog lika – umjesto cool djedice koji se rekreativno kljuka LSD-om i gradi transdimenzijske strojeve, hrvatska se varijanta uspavljuje rakijom, bori s birokracijom i koristi pretpotopne njemačke magnetofone kao glavno sredstvo prikupljanja podataka) u centru su pozornosti romana Luke Bekavca. No, Drenje ipak nije SF roman. Premda u sebi sadrži elemente SF-a, u gotovo jednakoj mjeri oslanja se i na elemente magijskog realizma, klasičnog realizma, romana o Domovinskom ratu, elemente stripa i elemente publicističkog, (para)znanstvenog diskursa. Svi ti silni elementi i tekstualni modaliteti (kojih je Bekavac itekako svjestan) ne nalaze se u romanu kako bi se priklonili hiru postmoderne koja očito nije sposobna proizvesti tekst bez citata i prekrajanja tradicije, već su u njemu kako bi Bekavcu pomogli stvoriti kompleksan pripovjedni svijet čiji se učinci i zaključci prelijevaju preko ruba samoga teksta. Premda nalikuje nesvrhovitoj intertekstualnoj igri, Drenje je vrlo ambiciozan roman koji pokušava obuhvatiti i opisati stvarnost u najvećoj mogućoj mjeri. To mu, začudo, i uspijeva.
Nakon dva kratka, uvodna, poglavlja, koja izvan konteksta čitavog romana ne govore apsolutno ništa, Drenje otpočinje u maniri tipičnog predstavnika hrvatskog realizma. Paradigma učiteljice koja iz velikog grada dolazi u zaostalu proviniciju ovdje je preuzeta i izokrenuta. Ovaj se put u proviniciju ide kako bi se obrazovalo. Marta (ime u kojem odzvanja Šenoina Branka i sve one prosvjetarke koje su se skitale zabačenim selima) je apsolventica Odjela za biologiju Sveučilišta u Osijeku koja, prije no što joj bude dano da diplomira, mora odraditi terensku nastavu. Terenska nastava zapravo je suradnja na istraživačkom projektu profesora Markovića, ekscentričnog znanstvenika (em starog, em prgavog, em pijanog) koji se tijekom vremena zamjerio svim svojim kolegama. Projekt, kako se čini Marti, nije ništa drugo doli još jedan od onih nesvrhovitih, beskonačnih projekata kojima je primarni cilj izvlačenje novca od nadležnog ministarstva. Uostalom, već njegov naziv – Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema - govori i više nego dovoljno. Marta, koja se netom oporavila od psihičkog sloma prouzrokovanog nekim kuriozitetima života u akademskoj zajednici, prema projektu i selu u koje dolazi ima prosvjetiteljski odnos (što i sama, u jednoj usputnoj zabilješci, kaže). Baranjska zabit u kojoj je ekonomija potpuno devastirana i čiji stanovnici nalikuju haićanskim zombijima (Marković taj oblik života označava kao poluživot) iz Martine će perspektive odgovarati pojmu kažnjeničke kolonije u koju se šalju studenti koji nisu na vrijeme izvršili svoje akademske obaveze.
Prve naznake koje govore da nešto nije u redu u ovako postavljenoj slici koja priziva reminiscenije na velike romane i romane o Domovinskom ratu nalaze se u jeziku kojim se Bekavac koristi. Naime, jezik realističkog romana, jezik koji opisuje zbilju, zamjenjuje se jezikom koji opisuje sliku te zbilje, njezinu simulaciju (bez makabričnih tonova, priroda sliči kazališnim kulisama nakon izvedbe, možda čak i polupraznoj ropotarnici scenografije – tik do jedne krošnje čiji su listovi toliko mutni da izgledaju poput proizvoda lošeg kompjutorskoga generiranja ili pikselizacijskih izobličenja nijansiranih ploha pri povećanju slike). Bekavac će nastaviti izgrađivati Drenje i njegove likove koristeći se ovim jezikom, naglašavajući na taj način njegovu 'nestvarnost', njegovu rubnu, simboličku prirodu. Kako roman odmiče dalje, mijenjaju se i njegovi pripovjedni registri. Iz realističkog romana prelazi se u diskurs fantastičnog romana (s reminiscencijama na Kratki izlet Antuna Šoljana), potom u diskurs viktorijanskog horora (u kojem makabrične dvorce zamjenjuju jednako makabrične, napuštene, cementare), nakon čega slijedi znanstvena fantastika (posljedice netom završenog rata ostavljaju stvaran, fizički trag u tkanju prostor-vremena) da bi u konačnici Drenje odacilo sve poznate registre i završilo u aluzivnom, simboličkom kodu koji otvara prostor raznolikim tumačenjima.
Ovo sveobuhvatno raslojavanje realističkog diskursa (kojeg je Marta predstavnik i zagovornik) ima samo jedan cilj – pokazati kako je isti neprikladan za bilo kakvo pripovijedanje koje bi trebalo imati epistemološku ili barem 'umjetničku' vrijednost. Jasno, Drenju bi se moglo prigovoriti kako samo stvara argumente sebi u prilog, no ostaje nepobitna činjenica kako se Drenje, uplivima fantastike unatoč, čita stvarnije od 'stvarnosne' ili dokumentarne proze. Naime, Drenje se ne ograničava na mimetički aspekt pripovijesti o ratu, aspekt u kojem postoje jasno podijeljene uloge, uzroci i posljedice uokvirene moralnom ili barem poučnom potkom. Književnost kao medij koji prenosi iskustvo pojedinca ili grupe, u okvirima klasično postavljene pripovijesti pokazuje se kao manjkav medij – medij koji može (ako uopće) obuhvatiti tek djelić stvarnosti. Kako bi se iskustvo prenijelo u svom njegovom totalitetu potrebno je pronaći nove načine pripovijedanja i upravo je to ono što Drenje čini ambicioznim romanom. Simbolički karakter teksta, njegova 'fantastičnost' i brisanje granice između fikcije i zbilje omogućava intelektualni uvid i empatijski doživljaj u probleme o kojima klasična književnost može samo pripovijedati. Martina racionalnost i Markovićeva ezoterija nisu dvije zaraćene, već dvije komplementarne strane koje se zajedničkim snagama trude ispuniti simboličku i komunikacijsku prazninu 'Novog bezdana' – fantastičnog, akronijskog Drenja koje se na kraju romana razotkriva kao stanje. U sustavu realističkog romana Drenje je strukturalna iluzija. U sustavu postmodernog romana Drenje je spremnik i proizvođač značenja.
Ništa od svega ovoga, barem iz teorijske perspektive, nije nit' novo nit' revolucionarno. Debata o mogućnostima i dometima reprezentacije stvarnosti u književnom mediju već dugo je prisutna u zapisima Teorije. Ono što od Drenja čini djelo vrijedno pozornosti i jedan od interesantnijih naslova koji se pojavio na domaćoj književnoj sceni ove godine jest njegova konstrukcija. Naslanjajući se na ideje i rasprave iz diskursa znanosti o književnosti, Luka Bekavac je ispisao roman koji ima afektivnu snagu najjeftinije šund-literature. Suhoparna akademska rasprava o prirodi književnosti utjelovila se u obliku romana čije čitanje pruža čisti estetski užitak – bez obzira na kompetencije njegovog čitatelja. Drenje nije Ime ruže, ali mu je vrlo, vrlo blizu. Ukoliko je to put kojim će se ubuduće kretati hrvatska književnost, možemo biti zadovoljni.
Matko Vladanović
