ako se ne varam netko je jednom tu na forumu rekao da su distopije puno zanimljivije od utopija jer kome se da ?itati o savr[?]enom svijetu bez problema
jasno, roman bez negativaca se u najmanju ruku mora puno vise (i na puno neobicnije nacine) potruditi da bude zanimljiv. Mada, izuzetaka ima, poput filma Poljsko Cvijece, ili romana Otok, istog gore spominjanog Huxleya (mada i taj [roman] iako je cijeli happy, zavrsava sa unhappy-endom)
.
Distopiju jako [?]tuju ljudi izvan Ĺžanra. [...] Mislim da ljudi koji prate mainstream, a nisu doma u znanstvenoj fantastici, mogu shvatiti distopiju.
Tu svakako ima nesto. No to nesto ne govori nuzno protiv distopije kao takve, osim nekom teorijskom zanrovskom cistuncu. Tko zna, mozda zapravo govori nesto o njenoj sirini, koja mozda i prelazi granice zanra. Dapace, ima mnogo stvari koje volim, u kojih je, iako nominalno pripadaju nekom zanru, jedna od glavnih kvaliteta upravo nadilazenje istog...
Osobno sam doĹživio da mi ljudi kaĹžu kako je to najbolji dio SF literature
Ja lico zazirem od proglasavanja neceg najboljim, no dok sam bio u SF-u aktivnije nego danas (a 'aktivnost' se nije eventualno smanjila zbog SF-a vec zbog citalacko/zivotno/prakticnih stvari/navika), bila mi je nesto na svoj nacin posebno; iako to ne bih nuzno ocijenio kao 'najbolje'; dapace poetika jednog Sastanka s Ramom ili Kapije je mirisom daleko nadilazila cudni vonj antiutopijskih drustava... Medjutim moram priznati da s odmicanjem vremena, dobija na... pa mozda ne toliko kvaliteti i interesantnosti koliko na relevantnosti...? Jer iako npr i tehnologija i znanost, i masta, radoznalost i zacudnost pripadaju ljudskoj domeni, ljudsko
drustvo i njegova tematika su
jos, da tako kazem, ljudskiji... jer ne samo da
poticu (od) ili
doticu ljudsko drustvo (i dakle covjecanstvo kao cjelinu, a time i svakog pojedinca), nego ga se najvise i
ticu... jer pitanja otkud covjek dolazi, kuda ide, koja mu je sudbina kao vrste, sto ce po putu smisliti i koga ce sve sresti, iako golicaju mastu i duh na najuzviseniji nacin, na svoj nacin postaju efemerna pitanja kad se zagleda u to sto covjek covjeku
cini... nekako, neka se lista prioriteta prirodno kristalizira, u kojoj se u pitanju 'trazenja i propitivanja granica bivanja covjekom' namece to 'bivanje covjekom' kao preduslov tog 'propitivanja granica'... ne znam, serem vjerojatno, ali nadam se da barem netko shvaca sto hocu reci...
:uzdravlje:
Za[?]to "mogu?a"? Ispravno je re?i "ve? dosegnuta".
sad, imam poriv da se slozim, jedino mi brzina trenutnog odlazenja u (jos veci) k***c (klinac!) ne dopusta da to nazovem 'dosegnutim'; jer ako smo osamdeset cetvrtu dosegnuli, uskoro cemo ju
presegnuti... (postoji li takav izraz?
)
antiutopija/distopija je jednako nerealna kao i utopija. Rije? je o idealiziranoj slici dru[?]tva dovedenog u krajnost koja ne moĹže zaĹživjeti u stvarnosti. Neki elementi da; cijeli asortiman malo teĹže.
pa da lako moze biti nerealna, kao i dosadna (sto je netko vec spomenuo) to svakako. no da je bas u prosjeku jednako nerealna kao i utopija, nisam ziher... ili se bar licno kvalitetne 'utopije' nisam nacitao (osim mozda Otoka)... Isto tako s 'ne moze zazivjeti u stvarnosti'... hm, ne moze li? Sto ce ju sprijeciti? Demokratske institucije?
One ne postoje izvan pojedinaca koji ih cine... Ktome, od demokracije, sa svakim novim izborima, bilo gdje (a narocito medju sampionima demokracije) cini mi se ostaje sve vise kracije a sve manje demo... Ne znam, stvarna demokracija zahtijeva transparentnost vlasti, a zadnji put kad sam vidio transparentnu vlast ja sam bio mlad, ona je bila daleko, pitanje vidljivosti i mog vida je sve upitnije, i tzv. terorizam je jos bio pitanje egzoticnih avanturista a ne drzavnih neprijatelja br 1...
'Ne moze zazivjeti u stvarnosti'... ne ako mu (tj. joj - dakle distopiji) se ne dopusti; inace, mozda i da...
jednom sam na jednom drugom mjestu zapisao:
"slucaj sa losim u sebi (pohlepom, lazi, sebicnoscu, gluposcu, itd); sa zivotnim problemima; sa losim u svijetu oko nas - je isti: koliko god htjeli, te stvari nemozemo nikad uistinu rijesiti / pobijediti.
no kvaka je u tome sto ako se protiv njih ne bori, one postaju sve gore.
same od sebe, i neminovno.
zato, sa svim tim se boriti mora, ne zato da se pobijedi, vec zato da ostane u granicama normale?
ili: iako je nepobjedivo, s tim se boriti mora."
